Ivana Đikić - Joga instruktor

Joga je fizička aktivnost stara više hiljada godina, a uključuje i meditaciju koja je u današnje vreme sve popularnija kao tehnika opuštanja. Profesionalno bavljenje jogom je izuzetno odgovoran posao jer jedan joga instruktor direktno utiče na fizičko i mentalno zdravlje svojih klijenata. Kako ova profesija izgleda, detaljno će nam objasniti Ivana Đikić.

 

Zdravo Ivana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Suština mog posla je rad sa ljudima prvenstveno u održavanju dobrog stanja tela i duha. Današnji čovek je previše ekstrovertan, bombardovan spoljašnjim impresijama i gotovo da zaboravlja na svoje telo, na pokrete, disanje i unutrašnje impresije. Tako da, dolazeći na časove joge dobija mogućnost da se kroz pokret i disanje poveže sa osećajima unutar tela, osvesti fiziološko-anatomske aspekte i tako obnovljen nastavi da efikasnije funkcioniše u spoljašnosti.

Kada si počela da se baviš jogom i kako je taj početak izgledao?

Jogom sam počela da se bavim sa 22 god. Tragala sam za oblikom vežbanja koji nije čisto fizički, već uključuje potpuno posvećivanje, svesnost i prisutnost. Gde je cilj napretka, u stvari, put istraživanja, koji će se promaljati kroz ceo život. Znači prvo mi je joga bila hobi i oblik vežbanja kojim sam održavala telo u zdravom stanju, a kasnije mi je postala i profesija.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja jogom, i da li postoji teorijsko obrazovanje koje je potrebno primeniti?

U početku nije naravno bitno teorijsko obrazovanje, već znanje i iskustvo instruktora koji ti daje inpute u toku vežbanja. Ako je instruktor kreativan i inspirisan, on može u toku časa pomalo ubacivati fragmente teorijskog znanja i tokom vremena samo vežbanje postaje jasnije. To nije baš moguće odmah razumeti. Ali svakako da je i neka dodatna individualna edukacija polaznika koji dolaze na časove poželjna, ako bi poželeli da prodube iskustvo doživljaja u toku vežbanja i sl.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Ne mogu da procenim da li je moja profesija perspektivna ili ne. Možda je više bila kada sam ja počinjala. Nisam sigurna da sam baš adekvatna osoba za ovo pitanje, jer se perspektive stalno menjaju. Ali jedno sigurno znam, da je plemenita i humana, nikog ne ugrožava i vraća ljude ka sebi i njihovoj suštini. Naravno, ukoliko se redovno upražnjava. Jer je ona život, unutrašnji svet svakog od nas, koji se pojavi kada se zatvore vrata spoljašnjim obavezama. To je onaj trenutak kada smo sami sa sobom, svesni i prisutni.

Zvuči kao da zaista uživaš u svojoj profesiji. Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

U prethodnom pitanju sam načela ono što najviše volim. Ali bih dodala, da je to rad na sebi i svom telu koji stalno traje. I ako sagledamo sve to, onda možemo da zaključimo da na taj način možemo samo da budemo bolji ljudi. Bolji u smislu da smo svesniji i verovatno srećniji (iako je sreća promenljiva kategorija), bolji za nas same i onda i za okruženje i kao takvi  “mi bolji” možemo kvalitetnije da delamo na planeti zemlji.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče podučavanja joge?

Da, mislim da je u toku. Ja sam npr. u toku. 🙂 Ali je važno naglasiti da se podučavanje ljudi i prenošenje sopstvenog iskustva i znanja, ne može naučiti na kursu. Na kursu dobijamo teorijsko znanje i diplomu, a ostalo sami izgrađujemo tokom sopstvene prakse. Ja sam npr. napravila svoj sopstveni koncept, koji sam nazvala „Healthy yoga flow“. Orijentisana sam na individualni pristup u radu, radim u malim grupama, gde ne postoji jedan sistem rada, nego se položaji, pokreti i vežbe disanja prilagođavaju trenutnom mentalno-emotivnom stanju pojedinca i tokom vremena se menjaju, kako se i sam pojedinac menja.

Pričaš o mentalnom stanju svojih klijenata. Koliko to igra ulogu u tvom poslu i na koji način?

Psihologija igra ulogu u mom poslu u smislu da se ja kao instruktor trudim da radim na sebi i da posećujem neke dodatne seminare koji će učiniti moj rad kvalitetnijim i koji će mi omogućiti da bolje razumem kako sebe, tako i druge ljude. Tako da me interesuje svaki oblik edukacije, koji će mi omogućiti da poboljšam svoj rad i pomognem ljudima. Studirala sam i homeopatiju 3 godine, a to je isto jedan od oblika lečenja i pomaganja ljudima. Tako da izučavajući i druge oblike lečenja, otvaram mogućnost unapređenja svoje osnovne profesije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Svaki dan obično imam neki čas ili u grupi, ili privatno. Bilo bi dobro da ostavim prostora za svoj sopstveni joga ritual, gde istražujem iznova neke joga položaje i pratim njihovo dejstvo na telo. Nekada mi je telo umorno, pa samo radim neku od pranajama i kratku meditaciju. Povremeno razmišljam o konceptu neke nove vinyase koju bih uvrstila u čas. Sada u ovom periodu razmišljam da napravim neki kratki seminar, pa pripremam materijal i sl.

Da li je bavljenje podučavanjem joge stresno, i ako da na koji način?

Može da bude stresno, za mene u periodima kada se opteretim i držim puno časova. Sada to ne radim, jer shvatam da nema smisla. Da bih bila kreativna na času, inspirativna i odmorna, potrebno mi je da napravim dan pauze, ako je bilo više časova predhodnog dana. Puno se dajem, posvećujem i objašnjavam, pa može da se desi da se nekada osećam iscrpljeno. Tako nije uvek moguće, ali se trudim da ispoštujem i sebe i druge. Takođe, može biti naporno, kada privatno imate neke bolne situacije, koje i sami teško prevazilazite, a od vas se očekuje da budete potpuno smireni, blistavi i sjajni. Tada se pokazuje profesionalizam na delu, veština da održite čas tako, da to ljudi ne primete.

Kako izgleda proces pribavljanja sertifikata za joga instruktora?

Upisuje se škola/kurs koja ima zvaničnu lincencu od Europe Yoga Alliance ili neke druge svetski priznate škole. Kurs ispunjava sve neophodne stvari koje su potrebne da bi postao joga instruktor: vežbe, predavanja, seminarske radove, polaganja i ispite. Trajanje kursa je obično min. 6 meseci. Postoji finalno polaganje na kraju gde se javno drži čas pred komisijom, ali samo ako su svi ostali uslovi predhodno ispunjeni, svi ispiti položeni, praksa odrađena i sl.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Mislim da je vrednovanje joge kao profesije opalo, jer ima sve više ljudi koji se time bave, a nisu dovoljno kompetentni za to. Vrlo se intenzivno forsiraju neki detalji iz joge, koji i nisu toliko bitni, kao što je npr. preterana fleksibilnost tela, a drugi važniji aspekti se zanemaruju. Joga škole se plaćaju, tako da, u suštini, svako ko poželi može da je završi. Ali, verovatno je tako i u nekim drugim segmentima društvenih aktivnosti. Nisam nešto novo rekla što nam svima nije poznato, ali tako je.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja podučavanjem joge?

Neko može da živi, a neko ne. To će zavisiti od mnogo faktora. Da bi neko živeo samo od joge, mora mnogo truda da uloži. Treba da bude kvalitetan kao instruktor, da bi bio primećen i da bi se izdvojio od konkurencije, jer je konkurencija trenutno veoma velika. Najbolja reklama je preporuka od drugih ljudi. Ja preferiram najviše takav način reklamiranja, mada pribegavam i novim načinima kao što su facebook, instagram i sl.

Da li je joga bezbedna za ljude svih uzrasta, trudnice i ljude sa zdravstvenim problemima? Šta misliš o jogi kao pomoći pri lečenju?

Joga kao oblik vežbanja je bezbedna za sve ljude, svih uzrasta, kao i za decu i trudnice. Međutim, program načina rada i vežbanja se prilagođava i menja u zavisnosti sa kakvom populacijom se radi. Program vežbanja za zdrave ljude će biti sasvim drugačiji, od načina rada sa starima, decom ili trudnicama. Takođe, postoje ljudi koji imaju neki specifičan problem sa telom, kičmom, neku povredu i sl., njima se posebno pristupa, vežbe i način rada se potpuno prilagođavaju njihovom specifičnom problemu. To bi nazvali nekim oblikom terapeutske joge. Joga instruktor treba dobro da razume i bude dobro upućen u suštinu određene tegobe koja se javila na telu kod osobe koja traži pomoć.

Joga kao pomoć pri lečenju je isto veoma korisna, ali naravno da će to zavisiti i od vrste zdravstvene tegobe. Lekar koji leči pacijenta treba da odobri da li pacijent može da koristi jogu kao dopunsko sredstvo pri lečenju. Ukoliko ne postoji odobravanje lekara, ja kao joga instruktor ne bih insistirala na tome i ne bih preuzela takvu vrstu odgovornosti.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu instruktori joge?

Najpre bih preporučila da rade na sebi u svakom smislu, da imaju izraženo “saosećanje” kao osobinu, da imaju određene telesne predispozicije, dobar kontakt sa telom, relativno dobru telesnu kondiciju, zdravo telo i da se trude da vode zdrav način života. Ostalo sve dolazi samo kroz iskustvo i trud koji budu ulagali tokom vremena.

 

Ivana nam je na divan način približila neke od tajni svog zanata, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Zoran Bar - Klinički psiholog

Psihologija u Srbiji još uvek nije dostigla nivo koji ima u drugim delovima sveta, ali naši stručnjaci teže da to promene. Kako izgleda biti klinički psiholog, zašto je pshologija u Srbiji još uvek tabu tema, i na još zanimljivih pitanja odgovoriće nam Zoran Bar:

 

Zdravo Zorane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Zdravo. Zadatak kliničkog psihologa je dijagnostička procena ličnosti i njenih sposobnosti zarad razumevanja problematike u nečijem funkcionisanju, kao i zarad lokalizacije samog problema. Bazični zadatak uključuje i da kroz razumevanje klijenta i njegove problematike psiholog pomogne psihijatru da odredi najbolje terapijsko rešenje. Dakle, suština je razumevanje osobe, detaljan opis njene ili njegove ličnosti i sposobnosti, ali i isticanje problematike zarad što efikasnijeg tretmana.

Kada si počeo da se baviš kliničkom psihologijom i kako je to izgledalo?

Kada sam počeo da se bavim ovim poslom, prvi utisak koji sam stekao je da praktično iskustvo u potpunosti odgovara onome sa čim sam se susretao u teoriji. Mene je ta oblast oduvek interesovala, i nekako sam unutrašnje motivisan pristupao obogaćivanju svog fonda znanja. Pre nego što sam počeo da radim pitao sam se koliko je praksa usklađena sa onim što sam učio na fakultetu, i sa početnim strahom sam prstupio prvom radnom danu, međutim to je tajalo veoma kratko zato što sam utvrdio da ne postoje drastična iznenađenja.

To zvuči kao pozitivna stvar, a možda i retkost. Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom?

Ono što mi je najviše pomoglo u procesu adaptacije na radno okruženje i zadatke je teorijska priprema, ali i pojedine osobine ličnosti koje ukjučuju otpornost na životne priče koje znaju da budu potresne. Mislim da je ovu otpornost moguće i steći tako što se psiholog fokusira na sam cilj procene, a svakako je neophodno ostati priseban i ne reagovati suviše emotivno kada su u pitanju traumatična iskustva. Jedini način da pomognete osobi sa kojom radite je da se fokusirate na pomenuti cilj i da očuvate neku vrstu profesionalne distance, a da pritom ne izgubite humanističku komponentu, koja je takođe važna.

Znači, treba napraviti balans. Koliko je bavljenje kliničkom psihologijom stresno?

Posao kliničkog psihologa bi mogao da se podvede pod stresan, zbog toga što su u pitanju osobe čija se problematika drastično odražava kako na funkcionisanje tih osoba, tako i na njihovo porodično funkcionisanje. Iz razloga logičnog saznanja da članovi porodice pacijenta gotovo sigurno osećaju emotivne posledice onoga što se pacijentu dešava, stresno je da, kao stručnjak, napravite balans između onoga što želite da uradite i onoga što možete.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Kada se procenjuje važnost onoga što klinički psiholog radi, mora se uzeti u obzir neophodnost podređivanja ulozi unutar medicinskog tima. Posao je svakako značajan, ali je isključeno samostalno funkcionisanje. Kao u svakoj organizaciji, definisane su radne uloge a uglavnom je rukovodilac organizacije psihijatar, koj je obično i načelnik odeljenja.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Po mom mišljenju je najlepše to što je posao kliničkog psihologa sveobuhvatan. Kada to kažem, mislim da se unutar kliničke psihologije oslanjate na najrazličitija znanja iz gotovo svih oblasti psihologije. Sa stanovišta integrativnosti je zovem i total-psihologija. Drugo što je za mene jako bitno je što se kao klinički psiholog jako malo bavite administrativnim poslom, a koji je prisutan u svim zanimanjima.

Rekao si da su tvoja očekivanja bila ispunjena i da je praksa bila slična teorijskoj pripremi. Da li možeš da nam malo šire pojasniš šta pod tim misliš?

Kao što sam već rekao, teorija predstavlja neophodnu bazu na osnovu koje se kreiraju nečija znanja, a koja je u mom slučaju učinila da nemam naročitih iznenađenja na poslu. Ali, iskustvo pomaže u tome što se dešava da pacijent kreira sasvim drugačiji klinički utisak pri svakom novom susretu. Na primer, imate borderline poremećaj ličnosti za koji u teoriji znate da osoba prezentuje sebe različito u različitim situacijama, neki put čak i dijametralno suprotno, ali vam je jako teško da to zamislite u realnosti. Međutim, kada ste u situaciji da radite re-test (ponovno testiranje nakon nekoliko meseci), budete blago iznenađeni kada shvatite da je osoba uspela da prezentuje sebe na način na koji niste očekivali. Naravno, sve ovo vam predstavlja dodatni stimulus da nastavite da se usavršavate teorijski i praktično.

Kako izgleda tvoj radni dan?

U odnosu na radne zadatke, posao kliničkog psihologa je struktuiran kao i svaki drugi posao, kod nas funkcioniše sve po principu zakazivanja pacijenata sa različitih odeljenja. Zakazivanje se vrši po principu urgentnosti, pri čemu je uključen i nadležni lekar, odnosno psihijatar. Dakle, dolazimo na posao sa saznanjem kada ćemo šta da radimo i imamo jasno definisanu strukturu. Prilikom dolaska na posao prvo se odlazi u vizite ne bi li se procenio aktuelni psihički status svih pacijenata, kao i da bi se pratio tok oporavka i praćenje promena pacijenata. Nakon toga se vrši testiranje pacijenata koji su unapred zakazani, nakon čega se tumače podaci koji su dobijeni testovima i kliničkim intervjuima. Posle toga se pišu nalazi i mišljenja, pa se prosleđuju nadležnom lekaru koji donosi odluku o tome koja je terapija najadekvatnija za datog pacijenta.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Kao prvo, moram da istaknem određene predrasude koje su doboko usađene u kolektivnu svest našeg naroda, u smislu sklonosti ka stigmatzaciji. Baš taj nivo rezonovanja koji dovodi do stigmatizacije je doveo do toga da kao nacija imamo generalni otpor prema oblasti mentalnog zdravlja. Kao da se plašimo uvida u stvari koje bi kod sebe trebali da menjamo. Moje lično mišljenje u odnosu na znanje i iskustvo je da smo narod koji se ne preispituje skoro uopšte, već smo usresređeni na proaktivno delovanje i na mehanizam projekcije, u kom se uglavnom krivi naša neposredna okolina za negativne ishode naših dela. Deluje mi kao da smo grubo podbacili na nivou mentalnog zdravlja, iz razloga što nismo spremni da se suočimo sa sobom i detektujemo kod sebe negativne osobine na kojima bismo trebali da radimo, već smo narcistični i odbijamo bilo kakvu vrstu samokritike.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja kliničkom psihologijom?

Ono što je problematično u Srbiji je što postoji samo nekoliko specijalizovanih klinika koje se bave psihijatrijskim poremećajima, pa se samim tim retko kada otvaraju radna mesta. Ukoliko ste završili kliničku psihologiju steći ćete šire znanje koje je moguće primeniti u drugim oblastima psihologije, što je veoma korisno ako čekate na radno mesto a želite da se bavite svojom profesijom. Ono što vam može rešiti egzistencijalno pitanje je odlazak na psihoterapijske edukacije iz različitih modaliteta, zarad usavršavanja i bavljenja psihoterapijskim savetovanjem van ustanove gde ste zaposleni. To su komplementarne oblasti i na fakultetu stičete sva znanja koja vam samo mogu pomoći u budućoj privatnoj praksi.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu klinički psiholozi? 

Ono što ne može da se nauči kroz teorijsko obrazovanje, a neki to ne uspeju da razviju ni kroz praktično iskustvo je senzibilitet koji je potreban da bi neko funkcionisao na visokom nivou kao klinički psiholog. To znači da može da vam se ne svidi to što osoba kaže, ali to je zasnovano na njenoj unutrašnjoj logici i za tu logiku je potrebno imati senzibilitet. Ne smete unositi vrednosni sud u odnosu na ono što klijent izgovara, nego se uvek truditi da što bolje razumete klijenta i njegovu problematiku.

 

Zoran nam je dao opširne i veoma korisne odgovore koji nam otkrivaju jedan deo njegove profesije, i hvala mu na tome. Do sledećeg čitanja.

Top