Vojislav Dimitrijević - Tester mobilnih uređaja

Svaki mobilni uređaj koji se proizvede na svetu prolazi kroz više faza testiranja pre nego što dođe do krajnjih korisnika. Bez testiranja bismo imali uređaje koji polovično rade, imaju nestabilan softver ili ne komuniciraju sa mrežom. Vojislav Dimitrijević je tehnički ekspert i vođa tima za testiranje mobilnih uređaja, i otkriće nam kako izgleda profesija jednog testera:

 

Zdravo Vojislave, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Radim u firmi čija je jedna od mnogobrojnih delatnosti i testiranje softvera različith mobilnih uređaja (telefona, tableta, data modema, satova). Kao sertifikovana testna ustanova, pružamo usluge testiranja različitim proizvođacima, sa ciljem da se softver u njihovim uredjajima lepo „ispegla“ pre izbacivanja uređaja na tržiste, ali i operaterima. Ako neki uređaj koji je u prodaji ne radi, nije prošao kroz naše ruke.

Kada si počeo da se baviš testiranjem mobilnih uređaja i kako je taj početak izgledao?

U firmu sam došao pre nepunih 10 godina i to mi je bio prvi posao, kojim sam počeo da se bavim pred kraj fakulteta, i na kome sam i dalje. Došao sam u manje-više poznato okruženje i jednu prijatnu atmosferu firme od nekih 20-tak zaposlenih, od kojih sam većinu poznavao sa fakulteta. Dobio sam teorijsku i praktičnu obuku od nepune dve nedelje, što je bilo dovoljno da me i zvanično ubace „u vatru“, tj. pošalju na prvo putovanje. Onda je došao i prvi odlazak na teren, u Moskvu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja testiranjem, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje?

Najbitnije je ne plašiti se letenja 🙂 Pošto je o slanju inženjera na teren odlučuje na osnovu različitih faktora, kao što su posedovanje određenih viza, pasoša određenih zemalja, povezanost avio-linijama sa lokacijama za testiranje, postoji grupa zemalja koje podržava srpska kancelarija i u koje se najčešće putuje avionom. Zbog toga je strah od letenja isključujući faktor. Formalno obrazovanje nije toliko bitno za samo testiranje, jer testovi najčešće pokrivaju uobičajene stvari, koje prosečan korisnik svakodnevno radi na telefonu

Zbog čega se toliko putuje u strane države?

Putuje se zato što se svim tim firmama za koje testiramo ne isplati da plaćaju svoje ljude u svakoj državi gde im treba testiranje. Tu nastupamo mi kao firma koja pruža usluge testiranja gde god zatreba (ta čuvena rec: outsourcing). E sad, članovi srpske kancelarije praktično sva testiranja rade napolju, jer Srbija kao mala zemlja nije toliko zanimljiva velikim proizvodjacima softvera. Otuda toliko putovanja.

Koliko je poznavanje elektronike ili fizike ili drugih nauka bitno za rad u polju testiranja, i na koji način? Koja su predznanja potrebna da bi neko mogao da se bavi poslom testera?

Elektronika, fizika i slične nauke nisu presudne za ovu vrstu posla, mada postoje odseci u firmi koji zahtevaju određen nivo poznavanja elektronike, procesa automatizacije i sl. Što se tehničkog znanja tiče, za početak je potrebno poznavati kako se rukuje telefonom, što danas i nije toliko teško. Bitno je da potrebna opcija, meni, na telefonu može brzo da se nađe i da se iskoristi onako kako test traži

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Mislim da je profesija perspektivna, jer smo svi svedoci da se sve više i više stvari prebacuje u digitalni domen, i da se pojavljuje sve vise „pametnih“ uređaja, koji u sebi imaju nekakav softver. A gde je softver, tu je i potreba za testiranjem istog. Samo testiranje se može do određene mere automatizovati, ali će uvek postojati potreba da se neke stvari ručno odrade, procene i sl.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Dve stvari: Putovanja na mesta koja ne bih obišao za tri normalna života i priliku da upoznam druge kulture, kao i mogućnost neprestanog učenja, jer se tehnologija razvija neverovatnom brzinom

Kako izgleda tvoj radni dan?

Možda bi bilo bolje pitati kako izgleda radna nedelja, pošto većina testiranja na kojima radimo, funkcioniše na principu testne nedelje. Ponedeljak rano ujutro je rezervisan za letenje na test lokaciju. Kad dodjemo, čitaju se pristigli mejlovi i to je neka rutina koja se posle prenosi na svako jutro, pošto se često dešava da kontakti iz firmi za koje testiramo rade u drugim vremenskim zonama, pa mejlovi stižu u toku noći. Kad se završi taj deo, i reši neki eventualni hitni zahtev, kreće se sa testiranjem. Za svaku nedelju testiranja imamo listu testova koji treba da se odrade. Napravimo približan plan i uglavnom ga se pridžavamo do kraja test nedelje. Preko dana radimo potrebne testove i to sa ciljem da pronađemo što više grešaka u softveru, jer je to suština našeg posla. Na kraju dana pošaljemo izveštaj o tome šta je rađeno i koje su greške otvorene, proverene itd. Petak popodne je rezervisan za povratak kući, mada to nekad može biti i subota, u zavisnosti od raspoloživosti i cena letova.

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno, i ako da na koji način?

Lagao bih kad bih rekao da nije, ali bitnije u toj priči je naučiti nositi se sa tim stresom. Glavni generator stresa mogu biti kratki rokovi za testiranje kad su neki nestandardni ili novi projekti u pitanju, pa se ispostavi da je za kvalitetno testiranje potrebno više vremena nego što je neko procenio. To onda vodi ka prekovremenim satima, što nekim ljudima može predstavljati problem. To kod nas svakako nije uobičajena pojava, već sporadična.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan tester?

Najčešće prepreke na terenu su vezane za samo (ne)funkcionisanje uređaja, ili SIM kartica potrebnih za testiranje. Posao takav kakav je, kao i gomila telefona, koja se u nekom trenutku može imati uz sebe, može biti sumnjiv policiji, tako da se dešava s vremena na vreme da moramo da policijama različitih država objašnjavamo da nismo šverceri, i da im pojasnimo šta u stvari radimo. Dobra stvar je što imamo propratne dokumente izdate od strane firme, kojima tako nešto i dokazujemo po potrebi.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način? Sa kim najviše sarađuje jedan tester?

Najviše se sarađuje sa drugim kolegama testerima. Timovi sadrže od 1 do 3 čoveka, i ti ljudi praktično provedu 5 dana neprekidno zajedno, pa je bitno da međuljudski odnosi budu dobri. Ono što je dobro kod nas je što je tim kao jedna velika porodica, i gomila nas se intenzivno druži i van posla

Kako ukratko izgleda jedan proces testiranja mobilnog uređaja?

Poenta testiranja je da nađemo greške u softveru da bi ih proizvođači mogli otkloniti i tako prodati proizvod kojim će krajnji korisnici biti zadovoljni. Na početku nedelje ubacujemo na telefon verziju softvera koju treba testirati i krećemo da odrađujemo testove po test listi koju dobijemo od firme za koju testiramo. Testovi su grupisani u različite kategorije, radi testiranja različitih funkcionalnosti telefona: pozivi, poruke, prenos podataka i sl. Kad se nađe greška, reprodukuje se na telefonu uz snimanje tzv. logova – grupa poruka koje telefon generiše i razmenjuje sa mrežom, i ti logovi se zajedno sa preciznim opisom greške šalju firmi čiji proizvod testiramo. Onda programeri u toj firmi traže uzrok greške i otklanjaju ga u novoj verziji softvera, koja onda ponovo dolazi kod nas. To se odvija u nekoliko ciklusa, dok proizvođač ne bude zadovoljan stabilnošću i funkcionalnošću softvera.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena, i zašto?

Zahvaljujući mojoj i nekolicini sličnih firmi, koje se takođe bave testiranjem sofvera, ali na nekom drugom nivou, sve više ljudi u Srbiji je svesno postojanja ovakvog nekog zanimanja. Mislim da je zbog toga rano pričati o cenjenosti same profesije, ali da je perspektivna - jeste.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja testiranjem?

Mislim da može, opet zbog toga što su u pitanju mahom strane firme, gde se može dobiti pristojna plata. Terenski rad, naravno, nije i ne može biti nešto što će se raditi dve ili tri decenije, ali sa porastom iskustva dolazite do toga da možete da pređete na malo „mirnije“ pozicije i da od jednog trenutka putujete isključivo kao turisti 🙂

Za kraj: šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu testeri?

Ne znam koji je telefon najbolji! Šalu na stranu, svaki „pametni“ uređaj se uzima zdravo za gotovo, kao da je baš takav napravljen iz prve. To naravno nije tako. Iza svega se nalaze dani programiranja i dani testiranja. Ukoliko želite da zavirite iza zavese, da vidite šta sve treba da se uradi da biste poslali bliskim ljudima SMS kad stignete na letovanje, onda vam ovaj posao pruža baš tu mogućnost. I ostanite gladni znanja, u ovoj profesiji ga možete steći na pretek.

 

Hvala Vojislavu što nam je pružio uvid u tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Milan Stajčić - Autoelektričar

milan-stajcic-autoelektricar-tajne-zanataVećina nas vozi automobile, ali malo ko od nas zna kakvi se električni sklopovi u njima nalaze i koja su znanja i veštine potrebne da bi se ti sklopovi remontovali i vozilo činilo bezbednim za vožnju. Kako izgleda posao autoelektričara, otkriće nam Milan Stajčić:

 

Zdravo Milane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Zdravo svima. Suština autoelektričarskog zanata je održavanje i popravka svih električnih instalacija i električnih uređaja u svim vrstama motornih vozila.

Kada si počeo da se baviš autoelektrikom i kako je to izgledalo?

Autoelektrikom sam počeo da se bavim još u srednjoj školi. Škola me je upućivala na redovnu praktičnu nastavu u jednu veliku auto-kuću gde sam se prvi put sreo sa tim zanatom. Pošto sam uvek imao interesovanja za polje elktro-tehnike, odmah mi se svideo taj zanat i osećao da je to definitivno moj budući poziv.

Šta je najbitnije kod početka bavljenjem autoelektrikom, i koliku ulogu tu igra predznanje? Kakva su predznanja potrebna za uspešno bavljenje tvojim poslom?

Predznanje, kao i u svim drugim oblastima, igra zaista veliku ulogu. Obzirom da smo u školi izučavali predmete opšte elektro-tehnike, kao i u svim drugim školama elektro struke, to stečeno znanje mi je bilo od presudnog značaja za razumevanje rada kompleksih električnih kola ugrađenih u automobile (kamione, autobuse, traktore, radne mašine, prikolice...). Tokom kasnijeg školovanja smo izučavali konkretnije predmete vezano za elektrifikaciju motornih vozila. Svo to predznanje mi je bilo od odgromnog značaja za dalje usavršavanje i napredovanje. Nakon završetka školovanja intezivno sam nastavio sopstveno usavršavanje, ali sada proširujući svoja znanja novim podoblastima (kompjuterizacije) elektronskih sklopova u vozilima. U vreme kada sam ja završio školovanje kod nas još uvek nije postojao značajan broj vozila sa komjuterskim sistemima upravljanja radom istih. Obzirom da sam se već uveliko bavio hobi-elektronikom nije mi bio problem da i to savladam, ali svakako to nije bio lagan i jednostavan zadatak. Zatim je danas jako bitno imati u svom predznanju i dobro poznavanje mehanike iz razloga što većina računara u današnjim generacijama vozila zapravo kontroliše rad mehaničkih sklopova i njihovih pod sklopova.

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno, i ako da na koji način?

Mala doza stresa uvek može da postoji. To se ogleda u vidu predostrožnosti. Pošto sklopovi i razni sistemi u današnjim automobilima umeju da budu izuzetno komplikovani, poslu se mora pristupiti izuzetno savesno i odgovorno. Nestručnim radom i nepažnjom lako možemo dovesti do ozbiljnih oštećenja elektronskih uređaja, čija popravka ili kupovina drugog može biti veoma skupa. Zatim, tu je odgovornost po pitanju bezbednosti izvedenih radova – zamislimo da ste po preuzimanju svog automobila iz mog servisa krenuli na dalek put i dogodi vam se nekakav peh, daleko od kuće, koji je izazvan mojim nestručnim ili nesavesnim radom – izazivanje takvih vanrednih događaja ne smem sebi da priuštim, ili moram bar da ih svedem na najmanju moguću meru uz obavezno upozorenje da je nešto tako moguće iz određenih razloga. Tada tim vozilom putujete na sopstvenu odgovornost.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Mislim da je moja profesija poprilično perspektivna i da će biti još perspektivnija. Razlog tome je svakodnevna pojava sve savremenijih (komplikovanijih) tipova vozila koja se daleko više kvare u odnosu na ranije generacije. Još jedan bitan razlog za visoku perspektivnost moje profesije je u tome da je skoro nemoguće dijagnostikovanje i otklanjanje kvarova u kućnoj radinosti, a pogotovo od strane nestručnih i priučenih osoba kako je to nekada bila sasvim uobičajena praksa u našem narodu. Shodno tome smatram da vrhunac perspektivnosti mog zanata tek dolazi masovnijom pojavom automobila na potpuno električni pogon, za šta se moramo pripremati u narednom periodu.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Ono što najviše volim kod svog posla je rad sa elektrikom i elektronikom. To je ono što me posebno ispunjava jer sam oduvek imao nadprosečno interesovanje za tu nauku.

Da li je potrebno da autoelektričar nosi zaštitnu opremu tokom rada?

Za autoelektričara nije potrebno da nosi neku posebnu zaštitnu opremu. Obično radno odelo je sasvim dovoljna zaštita. Ovde moram da napomenem da sam u svojoj dugogodišnjoj praksi često sretao kolege koji nepoštuju ni minimum sopstvene zaštite i bezbednosti na radu. Nošenje papuča i kratkih pantalona pri obavljanju ovog i sličnih poslova značajno povećava rizik od povreda. Takođe bih izdvojio neke opšte mere predostrožnosti i pravila u mom zanatu a po pitanju bezbednosti na radu. Pri obavljanju ovog posla je veoma rizično nositi nakit koji može da izazove kratak spoj dok su vam ruke duboko u žicama. Zatim, ukoliko majstor ima dugu kosu mora je propisno vezati jer postoji opasnost od uvlačenja kose u sklopove koji rotiraju velikom brzinom – kakav bi ishod bio svima nam je jasno. Preširoki i nezakopčani rukavi kao i sama bluza koja mlatara može veoma lako biti uvučena u sklopove koji rotiraju ili velike moćne ventilatore oko kojih nešto radimo. Sa odela nesmeju visiti tregeri iz istih razloga. I sve ono što nam se učini da može izazvati nekakvu nezgodu moramo otkloniti.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj radni dan se suštinski ne razlikuje od radnih dana u drugim profesijama. Ukratko, rad sa vozilima i rad sa mušterijama. Poenta je provesti što više vremena u radu sa vozilima i što manje vremena u radu sa ljudima.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Moja profesija u Srbiji jeste cenjena ali ne na zavidnom nivou. Ovde ne želim da istaknem neku posebnost mog zanata u odnosu na druge zanate slične prirode. Mislim da će cenjenost ovog, a i drugih, zanata u budućnosti da raste iz razloga što postoji sve manje interesovanja mladih za ovaj posao tako da je deficitarnost, na tržištu zanatlija uopšte, tek na pomolu.

Da li misliš da u Srbiji može lagodno da se živi od tvoje profesije?

Naravno da od moje profesije u Srbiji može lepo da se živi, inače ne bih se bavio ovim poslom. Ali kao i u svim drugim poslovima sve je relativno i dosta zavisi od toga kako se snađeš.

Da li svaka kola imaju potpuno različitu elektriku ili postoje obrasci koje kada naučiš možeš da ih primeniš u različitim situacijama?

Naravno da postoje obrasci koji se primenjuju na svim vozilima. Ali ipak i tu postoje značajne podele. Prvenstveno zavisi od toga sa kojeg kontinenta potiče vozilo koje popravljamo, pa kom proizvođaču pripada i tako dalje.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu autoelektričari?

Trikova i tajni tu nema. Ne bih to sada mogao da svedem na neke trikove sa kartama pa da vam otkrijem neki štos. Sve se temelji na dugogodišnjem i mukotrpnom sticanju znanja i iskustva. Jedino što mogu da poručim potencijalnim razmišljačima o ovom zanatu jeste da perspektiva postoji.

 

Hvala Milanu na detaljnim odgovorima o tajnama svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Top