Ivan Milivojević - Trener veslanja

Veslanje je poznato još od najstarijih vremena, ali od kada je postao omiljeni akademski sport u Engleskoj ne prestaje da bude popularan. Jedan od vidova veslanja je i kajakaštvo koje ima dugu tradiciju u gradu Pančevu. Trener Ivan Milivojević je uspeo da okupi “veslačku porodicu” u svom sportskom klubu, i sa zadovoljstvom će nam otkriti tajne svog zanata:

 

Zdravo Ivane, hvala Vam što ste odvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština vašeg zanata?

Ja se bavim podučavanjem dece i odraslih veštini veslanja odnosno kajaka. Moj posao podrazumeva da obučim i treniram polaznike tako da samostalno veslaju u kajaku ili kanuu, veslaju na sup dasci pa čak i jedre na mirnoj vodi kao što je Tamiš. Sam proces učenja polaznika zahteva puno koncentracije sa obe stane jer je neophodno na samom početku usvojiti pravilnu tehniku u čamcu. Posle toga, veslanje je pravo uživanje za sve.

Koje sve discipline postoje kada je veslanje u pitanju?

Postoji veslanje na mirnoj vodi kao što je reka ili jezero, veslanje na divljim vodama, rafting, dragon boot i akademsko veslanje kod kojeg su discipline rimen i skul. Razlikuju se po tome što za rimen disciplinu svaki veslač ima jedno veslo, a za skul disciplinu svaki veslač ima dva vesla.

Kako ste počeli da se bavite poslom trenera veslanja i kako je to izgledalo?

Počeo sam da treniram veslanje još 1979. godine, a ljubav prema veslanju i sportu odredila je moju profesiju za ceo život. Kada sam stekao potrebno znanje i usavršio veštine odlučio sam da se posvetim trenerskom poslu i prenosim znajnje mlađim generacijama. Učestvovao sam u osnivanju kluba sa ciljem da okupim decu i rekreativce koji vole sport. Ovog leta klub “Sportiko” proslavio je 15 godina postojanja.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju trenera veslanja?

Završio sam Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu a zatim i magistarske studije, pa je trenerski posao zapravo nadogradnja moje sportske karijere i obrazovanja. Trenerski posao zahteva visoko obrazovanje, jer raditi sa decom je ozbiljan posao koji je u osnovi baziran na znanju, a ostale veštine su deo celine ovog posla. Raditi sa decom je nešto najvrednije.

Koliko je bitna pedagogija u trenerskom poslu? Da li je pristup svakom učeniku drugačiji?

Pedagogija je ključna u radu sa decom, jer svako dete je svet za sebe. Svakom detetu se mora prići na najbolji mogući način u skladu sa njegovom ličnošću i potrebama. Neophodno je izgraditi odnos pun poverenja i razumevanja kako bi se dete zainteresovalo za sport koji trenira, da mu se svidi pa čak i ako bude prestalo da trenira veslanje da ipak ostane aktivno u sportu.

Vi ste jedan od retkih trenera koji decu sa posebnim potrebama aktivno uvodi u sport. Koliko su deca sa posebnim potrebama sposobna za učenje veslanja? Koliko je zahtevno raditi sa njima?

Deca sa posebnim potrebama su svakako sposobna za bavljenje sportom. Pristup u radu je nešto zahtevniji i individualan, jer zavisi od smetnje koju dete ima i tome moramo da se prilagođavamo, tako da svi budu zadovoljni, a najviše dete.

Kako izgleda priprema za trening?

Za svaki trening je potrebno doći sa odgovarajućom opremom i sa koncentracijom da bi se slušao trener i ono što se uči. Svakoga dana imamo jutarnji i popodnevni trening koji traju po dva sata. Neophodno je da svi slušaju uputstva koja im daje trener, da budu pažljivi sa opremom, i naravno da budu fizički spremni.

Kako izgleda trening i kako se trenira u zimskom periodu?

Uslov za trening je da svi znaju da plivaju jer je sasvim normalno da se neko i prevrne iz kajaka. Meni je prevashodno cilj da se deca vežbaju i igraju i onda vremenom da to preraste u neko ozbiljnije vežbanje da bi kroz par godina dostigli nivo pravog treninga. Treninzi u zimskom periodu su u principu naporniji jer se tada trči, pliva, rade se vežbe snage kako bi se motoričke sposobnosti podigle na što veći nivo. Veslanje je vrlo kompleksan sport koji zahteva bavljenje i drugim sportovima kako bi se telo dovelo u formu da izdrži velike napore.

Kako se nosite sa stresom svog posla i koji je najveći stres jednog trenera?

Stres je uvek prisutan jer se radi sa decom na vodi, postoji strah od prevrtanja, strah od davljenja, od saobraćaja na vodi kao i od bilo kakve vrste povrede. Najvažnije je ostati pribran i bez panike i ako dođe do krizne situacije iz nje izvući što bolji ishod. U svakom slučaju nije lako. Sa druge strane veslanje je izuzetno relaksirajući sport. Na vodi ste, veslate tempom koji vama prija i uživate u prirodi oko vas. Definitivno najbolji antistres u svetu koji nas okružuje. Tako da je stres u mom poslu prisutan, ali se i lako otklanja.

Da li svi mogu da nauče veslanje i da li se dešavalo da prepoznate da neko nije sposoban za učenje?

Da, definitivno svi mogu da nauče da veslaju, ali poželjno je da znaju da prlivaju, a i ako ne znaju nije problem. Naučiće. Važno je da imaju volju. Strah je manji ako znaju da plivaju, ali se svi vremenom opuste i uživaju. Uglavnom se susrećem sa dva obrasca ponašanja: prvi je da ima talenta ali nema volje, a drugi je da nema talenta ali ima mnogo volje. Oni koji nemaju volju najbolje da počnu da treniraju nešto drugo što im se više dopada i da ostanu aktvni u sportu. Svi oni koji imaju veću motivaciju od talenta mogu da postignu odlične rezultate, jer na najbolji način kompenzuju ono što im je u početku nedostajalo.

Kada je trener najsrećniji?

To su momenti kada pre svega vidite sjaj u očima kod dece kada shvate da su nešto postigla, naučila, da su ispunjena. Srećan sam i kada posle određenog broja godina prođu kroz ceo ciklus i postignu odlične rezultate. Posebno me raduje kada vidim svu onu decu koja su došla prvi put zbunjena i uplašena na trening, a sada su ozbiljni ljudi sa završenim fakultetom i ostali su verni sportui klubu kao članovi porodice. Svaka medalja donosi sreću i podstiče na dalje usavršavanje.

Kako se učenici pripremaju za takmičenje?

Generalno pripreme traju tokom cele godine, jedan deo priprema je u toku leta na vodi, a drugi deo je u zimskom periodu koji je mnogo zahtevniji. Vrhunski veslači veslaju i u toku zime. Pripreme traju konstantno, jedino se pred velika takmičenja tempira forma. To je kao kad domaćica pravi tortu, ona mora da ispoštuje određeni redosled da bi torta dala svoj maksimum u ukusu i izgledu. 🙂 Važne su i povratne informacije od takmičara kako se on oseća iz dana u dan tokom cele godine, da bi na kraju ostvarili najbolji mogući rezultati.

Šta sve mora da poseduje jedan veslački klub da bi mogao da funkcioniše?

Svaki klub mora da poseduje adekvatne prostorije, upravu kluba, sportiste, neophodnu opremu, da se redovno održavaju treninzi i da se odlazi na takmičenja.

Kako je biti trener veslanja u Srbiji? Može li se lagodno živeti od trenerskog posla?

Zaista je lepo biti trener veslanja, bar meni jer uživam u radu sa decom. Radim ono što volim. Neki trener zaista mogu lagodno da žive od svog posla, ali to isključivo zavisi od veličine kluba, od finansijskih mogućnosti. Većina klubova se finansira kroz konkurse lokalne samouprave. Naš klub se finasira iz lokalne samouprave, ali samo za decu sa posebnim potrebama. Nemamo finansijsku pomoć vezanu za kajak. Nadam se da ćemo u budućnosti imati pomoć jer radimo dobro svoj posao, rezultati sami govore. Od velikog broja dece pravimo korisne članove društva koji gaje prave vrednosti.

Za kraj, šta biste poručili mladima i starijima koji žele da uče veslanje kao i onima koji bi se bavili trenerskim poslom?

Pre svega, svima bih preporučio da se što više bave sportom. Kada kažem sportom mislim na rekreativni sport, jer ne mogu i ne trebaju svi da se bave vrhunskim sportom. Vrhunski sport je predodredjen za vrlo mali broj veoma talentovane dece pod uslovom da klub, roditelji i lokalna samouprava imaju mogućnosti da stvore uslove kakvi su neophodni da bi se postigli i vrhunski rezultati. Velika većina, mogu slobodno da kažem da 99% ljudi treba da se bavi sportom zbog zdravlja, zvog sposobnosti, da budu vitalni i da imaju kvalitetan život. Rekreativni sport je odličan izduvni ventil, oslobađa sresa, pogoduje zdravlju, bolje se misli i lepše se živi. Važno je što ranije decu uključiti u sport. Treba da probaju što više sportova da imaju što je moguće više veština, da im detinjsvo bude lepo i sadržajno. Neophodno je da razvijaju motoričku inteligenciju jer je ona od suštiniske važnosti za razvoj ličnosti kod čoveka. Deca koja se nisu igrala kao deca postaju kasnije uglavnom problematični članovi društva. Izuzetaka svakako ima. Činjenica je da su deca pre dvadeset ili trideset godina bila mnogo sposobnija jer su mnogo više radila i vežbala. Danas je situacija drugačija iz raznoraznih razloga od uticaja tehnološkog razvoja do promene sistema vrednosti.
Trenerski posao nije za svakoga, to je pre svega posao za one ljude koji vole rad sa decom. Zatim da su se bavili obavezno sportom i to ozbilnije, da poseduju određenu količinu znanja i da budu dobri pedagozi.

 

Nadam se da vas je Ivan motivisao da se rekreirate, a potom pronađete sebe ili kao sportistu ili kao trenera. Nije jednostavno kao što možda deluje, ali upornost se uvek isplati. Do sledećeg čitanja.

Top