Ilija Stančević - Gitarista

Gitara je jedan od najpopularnijih instrumenata na svetu, i većina nas je pokušala da je svira u nekom trenutku. Kada geldamo gitariste u spotovima omiljenih bendova sviranje nam izgleda veoma lako. Ali, kako stvarno izgleda posao profesionalnog gitariste? Ispod su odgovori na to pitanje, koje je dao Ilija Stančević:

 

Zdravo Ilija, hvala ti što si odvojio vreme za Tajna Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Pozdrav. Baviti se muzikom kao zanatom je blagoslov. Nije kliše, radim ono što volim i volim ono što radim. Svako ko uživa u svom poslu će vam reći isto. Mislim da je suština ovog zanimanja komunikacija sa publikom kroz emociju. Emocija je ta koja koja nas pokreće, a muzičar je iskazuje kroz harmonije i melodije.

Kada si počeo da se baviš sviranjem gitare i kako je to izgledalo?

Brat od strica je svirao gitaru i naučio me je neke akorde i jednu pesmu Dj. Balaševića. Imao sam osam, devet godina kada mi je majka kupila akustičnu gitaru, a tek sa petnaest dobijam svoju prvu električnu. Takođe, imao sam tu sreću da naiđem na razumevanje i podršku bližnjih, a i dobre komšije koje se nisu mnogo bunile kada sam nabavio prvo pojačalo i distorziju. Napravio sam samo jedan mali incident. Zanimalo me je koliko glasno može biti moje pojačalo i jednoga dana kada sam bio sam, organizovao sam na terasi koncert za komšiluk, prvi i poslednji. Posle toga, obzirom na to da sam imao dobar instrument, odlučio sam da muziku shvatim ozbiljnije i krenem na časove kod R.M.Točka.

Ozbiljan učitelj gitare. Šta je najbitnije kod početka sviranjem instrumenta, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Kod početka sviranja instrumenta jako je bitan pristup. Koliko vremena, truda , ljubavi i energije uložis toliko će ti se vratiti. To je lepota sviranja - i cela filozofija. Svako uz dovoljno truda može da nauči da svira neki instrument, neko je manje talentovan, neko više. Onaj ko je više talentovan će brže doći do nekih stvari i brže napredovati, ali se sve svodi na rad i posvećenost. Naravno, jako je bitno da se počne na što kvallitetnijem instrumentu.

Pominješ instrument kao uticajni faktor. Koja je razlika između učenja električne i akustične gitare? Da li se pristup razlikuje i kako se razlikuje?

Pretpostavljam da je ovo pitanje namenjeno nekome ko želi da počne da svira a ima dilemu, da li akustična ili električna gitara? U principu, osnovne tehnike sviranja su iste, a poželjno je da se uporedo vežba i na jednoj i na drugoj, zbog razvijanja snage u prstima. Akustična gitara je definitivno "teža" za sviranje što se prstiju tiče.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Posao muzičara podrazumeva i putovanja, upoznavanje zanimljivih mesta, ljudi. Postoje razne barijere između nas, ali ih muzika sve ruši, makar na kratko. Verovatno je to ono što najviše volim kod svog zanimanja. Putujemo, sviramo, širimo dobru energiju, ali je takođe i upijamo.

Kad smo kod barijera i rušenja istih, koliko trema ima uticaja na nastup jednog gitariste?

Trema može paralisati muzicara. Na primer, kada sam bio na masterclassu kod Paul Gilberta, imao sam takvu tremu da se posle nisam sećao ni jednog tona koji sam odsvirao. Jedini put kada sam imao takvu tremu je bilo pred moju prvu svirku, poređenja radi. Znači, oslobodite se treme, ne razmišljajte mnogo šta i kako, već svirajte i uživajte - to je najbitnije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne izgleda svaki radni dan isto. Ali uglavnom, vežbanje instrumenta, vežbanje pesama, kada je svirka u pitanju, odlazi se ranije (koliko ranije zavisi od toga gde je nastup), tonska proba, nastup. Kada je proba benda u pitanju, odlazi se ranije, spreman, navežban, namešta se oprema, proba. Zvuči jednostavno, ali nije 🙂

Šta je glavni cilj gitariste?

Svako bi ponaosob trebalo sebi da postavi cilj, a to zavisi od individualnih ambicija. Neko je zadovoljan time što je uspeo da skine neki solo, neko želi konstantno da napreduje, uči, otkriva. Po mom mišljenju, jedan od primarnih ciljeva je da se osposobi da komunicira sa drugim muzičarima. Jer muzika je jezik, ako ga ne znaš - kako ćemo?

Da li je bavljenje profesionalnim sviranjem stresno?

Na momente je stresno, iz više razloga. Biću korektan i izostaviću obrazloženje, ipak se to na kraju kompenzuje onom dobrom energijom.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Ovo pitanje možemo vezati sa prethodnim 🙂 Nije dovoljno cenjena zato što ljudi uglavnom nemaju predstavu šta znači biti muzičar. Koliko truda, vremena, energije, novca se ulaže da bi neko bio dobar i pored zanata imao i dobrog alata. Naravno, to je moje mišljenje.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja profesionalnim sviranjem gitare?

Poznajem puno ljudi koji kao i ja "žive od gitare". Treba biti uporan i verovati u to što radiš.

Kad smo kod zarade, kako je najbolje napraviti balans između sviranja muzike koje voliš i one od koje može da se živi?

Okupiš istomišljenike, svirate ono što volite neradnim danima 🙂 Ili YouTube pa neki backing track. Ako te muzika od koje živiš ne ispunjava, onda sam sebi napraviš da taj balans funkcioniše, zavisno od mogućnosti i obaveza. Neukusno je kada odeš na svirku i primetiš da neko svira svoje omiljene fraze koje nikako ne odgovaraju (manirski) toj vrsti muzike.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu umetnosti?

Nemam uzora konkretno, ali se trudim da od ljudi koji su dobri u svom poslu, profesionalni i ostvareni kao ličnosti, naučim nešto novo, nešto što sam možda prevideo, zapostavio. Mislim da je jako bitno konstantno usavršavati se, profesionalno i privatno.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu gitaristi?

Volite svoj instrument, volite muziku. Ako mislite da ste negde zapeli, ne odustajte. A za vas koji se još uvek razmišljate, šta čekate? Muzika oslobađa!

 

Hvala Iliji na konkretnim i motivišućim odgovorima na pitanja, sada znamo kako izgleda profesija profesionalnog gitariste. Do sledećeg čitanja.

Sofija Žmirić – Prevodilac

Poznavanje stranog jezika je danas standard, kada je u pitanju bilo koja profesija. Svi mi govorimo jedan ili više jezika pored maternjeg, ali koliko nas je u stanju da prevodi književne i tehničke materijale sa stranog jezika, ili na strani jezik? Sofija Žmirić je prevodilac za Italijanski i Engleski jezik, i uvešće nas u tajne svoje profesije:

 

Zdravo Sofija, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština Vašeg zanata?

Ivo Andrić je na jednom Međunarodnom kongresu prevodilaca rekao: „Prevodioci su najbolji tumači i posrednici u ovom oduvek podeljenom svetu“. Manje poetično rečeno, posao prevodioca je da posreduje između različitih kultura i jezika i omogući njihovu komunikaciju i saradnju. Prevodioci prevode filozofska i književna dela, ali isto tako i finansijske izveštaje preduzeća, tehnička uputstva za upotrebu mašina, naučne tekstove, zakone, novinske članke, medicinske tekstove, sudske odluke i tekstove iz najrazličitijih oblasti ljudske delatnosti.

Jako lep uvod u profesiju. Kada ste počeli da se bavite prevođenjem i kako je to izgledalo?

Prevođenjem sam počela da se bavim krajem osamdesetih godina prošlog veka i ta prva iskustva se nikada ne zaboravljaju. Moji prvi prevodi su bili tehnička uputstva koja sam radila na pisaćoj mašini, što sa ove vremenske distance izgleda skoro nemoguće.

Verujem da neki čitaoci nisu nikada seli za pisaću mašinu. Šta je najbitnije kod početka bavljenja prevođenjem, i koliku ulogu tu igra teorijsko obrazovanje a koliko verbalna praksa i „živi“ razgovor na jeziku koji ste studirali?

Ključna stvar je učenje jezika i književnosti, odnosno obrazovanje koje nam pruža Filološki fakultet. Komuniciranje na jeziku koji ste studirali je neophodno, jer jedino tako možete da se oslobodite, progovorite i procenite koliko ste naučili i šta vam nedostaje. Mislim da je u početku važno sarađivati sa starijim kolegama, učiti od njih, kao i od stručnjaka u oblasti u kojoj radimo.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Mislim da jeste, bez obzira na programe mašinskog prevođenja koji se iz dana u dan usavršavaju. Iskreno, nadam se da mašina nikada neće moći da zameni ljudski um do te mere, barem ne u prevođenju književnosti i poezije. Jer jezik je i melodija i zvuk, a ne samo prosti skup reči.  Nadam se da će u generacijama koje dolaze stasavati novi mladi prevodioci koji će baš kao i ja sada, moći da se bave ovim poslom starim koliko i ljudska kultura.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Pored velikog napora koji ulažem, ovaj posao mi pruža i satisfakciju. Sama svest da sam nekome omogućila da nešto pročita, nauči, upotrebi neku mašinu ili opremu, primeni neku tehnologiju, objavi svoj rad na stranom jeziku, dođe do dijagnoze i bezbroj drugih stvari, daje mi podstrek da idem dalje i osvajam nove oblasti. Pred toga, zahvaljujući prevođenju stekla sam mnogo novih saznanja iz najrazličitijih oblasti, od istorije i umetnosti do prava, medicine i novih tehnologija, a to je dragoceno za mene.

Pominjete nova saznanja. Koliko je bitno razumeti se u materiju koja se prevodi, da li je u današnje vreme moguće raditi prevođenje bez prethodnog znanja o temi teksta? 

Naravno da je dobro imati prethodna znanja o temi, ali to nije uvek moguće. Materijal koji možemo da pronađemo na Internetu je u tom smislu pomerio granice i sada nam je daleko lakše da pronađemo izvore informisanja o temi koju prevodimo. Internet je dragocen za naš posao, on nam danas pomaže do te mere, da mi je gotovo nepojmljivo kako sam uopšte radila dok on nije postojao. Ipak, internet je koristan samo ukoliko ga pažljivo i pametno koristimo i ukoliko umemo da pronađemo prave sadržaje, relevantne sajtove, kvalitetne tekstove i stručnu literaturu iz oblasti koju prevodimo i da na njima pronalazimo izraze i reči.  I pored svega toga, svaki prevodilac nije stručan za sve oblasti. Uvek postoje oblasti za koje nismo stručni ili koje nam jednostavno „ne leže“.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Kao i za većinu frilensera, i za mene ne postoji tipičan radni dan, kao dok sam radila u kancelariji. Kako ću organizovati svoje vreme zavisi isključivo od dobijenog posla. Ponekad radim i preko 12 sati dnevno, često do kasno u noć, a potom se dešava da sam slobodna i po nekoliko dana u toku nedelje. Ako dobijem prevod u petak, što se ujedno i najčešće dešava, vikend provodim u radu, jer je potrebno poštovati rokove. To je jedan od osnovnih zahteva klijenata koji morate da poštujete. Idealni dnevni prosek iznosi oko sedam prevodilačkih strana (od 1800 karaktera), ali ja često uradim više od toga, pogotovo kada prevodim na srpski.

Da li je bavljenje prevođenjem stresno, i ako jeste, na koji način?

Prevođenje spada u stresna zanimanja. Simultano prevođenje je mentalno zahtevan posao (ja bih ga nazvala i veštinom)  i prema svetskim standardima ne bi trebalo da traje duže od dva sata. Tu nemate pravo na grešku, budući da se sve odvija u realnom vremenu.  Konsekutino prevođenje je takođe veoma stresno i potrebno je savršeno poznavanje materije. Najzad, i pismeni prevodi su stresni ukoliko su rokovi kratki ili je tekst komplikovan i pripada oblasti sa zamršenom i za prevodioca nedvoljno poznatom terminologijom. Ali, iskustvo čini da se te teškoće prevladaju i stres umanji.

Šta je glavni cilj prevodioca?

Glavni cilj prevodioca je da pronađe ravnotežu između izvornog jezika i jezika na koji prevodi, da postigne sklad između teksta na jednom i drugom jeziku, da bude korektan i ne oduzme ništa od originala, a da opet, taj novonastali tekst na drugom jeziku ima smisao i bude razmljiv.

Da li su prevodioci u Srbiji cenjeni?

Mislim da prevodilaćki rad nije adekvatno vrednovan u Srbiji, bilo da se radi o izdavaštvu ili o privredi. Zato mnogi mladi ljudi koji završe Filološki fakultet prelaze u druge struke. Ne želim da verujem da je to zato što smo mi mala kultura, kako nas često definišu. Osim toga, saradnja sa svetom kojoj prevodioci daju svoj doprinos, svakako ne treba da bude zanemarena.

Da li mislite da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja prevođenjem?

Od prevođenja se ne živi loše ukoliko poslove ugovarate direktno sa klijentima. Rad za prevodilačke agencije se manje isplati, jer tu praktično radite kao „podizvođač“. Velika prednost ovog posla je što možete da ga radite dugo i što nije vezan za godine života, tako da i posle odlaska u penziju postoji mogućnost da se njime bavite.

Da li je potrebno stalno usavršavati jezik i fond reči ili posle nekog vremena posao prevođenja postane rutina?

Usavršavanje je neophodno u svakom poslu, pa i u prevodilačkom. Uvek postoji mogućnost da se nešto bolje i drugačije kaže i prevede. Rečnik treba obogaćivati, pre svega čitanjem i komuniciranjem. Učenje jezika je proces, a znanje jezika uvek ima više nivoa. Zato treba raditi na sebi i učiti od drugih, od profesora, kolega, sagovornika i koristiti svaku priliku za usavršavanjem. Sujeta nije dobra u ovom poslu

Da li mislite da mladi treba da odu i žive u zemlji čiji jezik izučavaju kako bi se bolje upoznali sa istim?

Mislim da bi to bilo od velike koristi. Ne samo zato što se na taj način uči jezik, već i zato što se upoznaju kultura i običaji tog naroda i stiče fond potrebnih znanja koji je neophodan da bi ste se bavili prevođenjem. Svi znamo da je lakše progovoriti jezik sredine kada se u toj sredini i fizički nalazimo.

Da li mislite da je bolje raditi kao „slobodni“ prevodilac ili pri nekoj firmi?

Mladim kolegama bih savetovala da počnu u nekoj kompaniji, instituciji ili u prevodilačkoj agenciji i  da se tu formiraju, steknu rutinu i usavrše se. Kada se ovlada jednom oblašću, druge se lakše nadograđuju. Osim toga, mislim da je za mlade ljude dobro da nedge pripadaju, da rade u kolektivu i prođu taj put učenja i prilagođavanja. Da biste mogli da radite i pristojno zarađujete kao slobodni prevodilac, potrebno je veće iskustvo. Za mene je, posle gotovo 30 godina iskustva u prevođenju, bilo idealno da se opredelim za prvu varijantu.

Za kraj: Šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu prevodioci?

Najvažnije u prevođenju je verno preneti ideju nekog teksta, njegovu suštinu. Od velikog značaja je takođe da taj tekst ima smisla na jeziku na koji je preveden. Ako uopšte postoji neka tajna u onome što radim, onda je ona u tome da kada završim prevod, pokušam da svoj prevod pročitam iz novog ugla, sada ne više kao neko ko je taj tekst preveo i uobličio, već kao neko ko ga ima pred sobom po prvi put. Savet koji bih dala onima koji tek počinju da se bave prevođenem je da prevedeni tekst mora da bude jasan i razumljiv onima koji će ga čitati. Svaka rečenica mora nešto da znači. Premda to deluje kao nešto što se podrazumeva, svi znamo da to nije uvek tako. Neretko se dešava da zbog nekvalitetnog prevoda odustanemo od čitanja neke knjige, članka, pa čak i naučnog rada. Zato se treba kloniti bukvalnog prevođenja.

 

Hvala Sofiji na divnom objašnjenju prevodilačke profesije iz svog iskustva, koje je bogato. Do sledećeg čitanja.

Marija Đokić - Nastavnik klavira

Ako volite decu i muziku u isto vreme možda je za vas savršena profesija nastavnika klavira. Za ovu profesiju, pored pedagogije koja je potrebna za razumevanje i rad sa decom, potrebno je provesti i mnogo dana nad dirkama klavira. Marija Đokić se bavi ovim zanatom godinama, i kroz njene odgovore na pitanja ćemo saznati više o tome kako izgleda biti nastavnik klavira:

Zdravo Marija, hvala ti što si izdvojila vreme za tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ukratko: sviram klavir i pomažem deci i mladima da i oni to nauče. Kako mi je jedan taksista jednom rekao: „Blago Vama, Vama je posao pevanje i sviranje“

Zaista zvuči kao lepa profesija. Kada si počela da se baviš muzikom i kako je to izgledalo?

Muzikom sam počela da se bavim relativno kasno – sa 11 godina. Kao i sva deca, isprobala sam pre toga i neke druge aktivnosti (ples, plivanje, gluma, ...), a onda sam poželela da naučim da sviram klavir. Imala sam sreće da sam od samog početka imala odličnu nastavnicu, koja je verovala u mene više od mene same i pomogla da se ta ljubav prema klaviru još više razvije. Već u drugoj godini sviranja bilo je jasno da je to ono čime želim da se bavim u životu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja muzikom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Najbitnija je ljubav prema muzici. Talenat jeste bitan, ali talenat Vam samo otvara vrata u svet muzike. Da bi se nešto postiglo, potreban je rad. Klavir (a i svaki drugi instrument) zahteva konstantno vežbanje. Često se dešavalo da sam morala da vežbam dok su se druga deca igrala napolju. U tim situacijama veoma je bitna i podrška roditelja.

Da li je bavljenje muzikom i predavanjem iste stresno?

Sviranje samo po sebi nije stresno. Ono što može da bude stresno su javni nastupi. Međutim, na tome se radi i taj stres je moguće savladati. Sećam se da sam na javnim nastupima u srednjoj školi imala toliku tremu da bukvalno nisam bila svesna ničega što se dešava od momenta kad izađem na scenu do momenta kada siđem sa scene. Srećom, toga sada uopšte  nema. Postoji uzbuđenje zbog javnog nastupa, ali to ne doživljavam kao stres.

Što se tiče predavanja, časovi klavira rade se individualno. To znači da je potrebno za svako dete pronaći odgovarajući pristup, program, kako bi se tom detetu pomoglo da što lakše savlada umetnost sviranja klavira, kao i da se njegova ljubav prema sviranju i muzici uopšte održi i razvije. Mislim da je najveći stres koji predavač doživljava onaj kada njegov učenik treba da nastupi. Znate da ste ga pripremili i sve je urađeno kako treba, ali nikad ne možete biti sasvim sigurni u to kako će se on ili ona osećati na sceni i šta će uspeti da pokažu od onoga što je rađeno. U takvim situacijama mislim da bi svakom pedagogu lakše bilo da nastupi umesto svog učenika 🙂

Jel misliš da je bolje da početnik krene sa sviranjem instrumenta tako što će da ide na časove, ili da krene sam da uči?

Zbog postavke ruku, sedenja i nekih osnovnih stvari, bolje je na početku imati pomoć nastavnika. Koliko će rad sa nastavnikom trajati zavisi od uzrasta deteta, od vremena koje dete izdvoji za vežbanje, od podrške roditelja, ali i od toga šta to dete želi da nauči. Osnovna muzička škola traje 6 godina (za klavir), ali kod odraslih početnika podučavanje obično traje kraće.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Posao koji radim ne doživljavam kao posao. Ima puno zajedničkog sviranja (pošto radim i kao klavirski saradnik na duvačkom odseku), što volim mnogo više od solističkih nastupa. U toku godine ima i puno takmičenja na koja idemo, pa se puno i putuje.

Što se tiče podučavanja, imam sreće da radim sa decom koja su tu zato što vole da sviraju, a ne zato što moraju tu da budu. Kroz sviranje i razgovore o interpretaciji i nastupima, ta deca razvijaju i svoju ličnost, na neki način, postaju bolji ljudi. Najlepši momenti su možda baš ti kada, nakon puno rada, učenik odsvira neku kompoziciju tako da sam bude zadovoljan svojim nastupom i onim što je postigao.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne postoje dva ista radna dana, svaki je drugačiji i to je ono što mi se sviđa. Npr. ponedeljkom i utorkom radim od 16 do 18h, sredom sam od 9 do 17h, četvrtak i petak po smenama - jedan dan pre podne (od 8.30 do 13.30), drugi posle podne (od 14 do 20h), a subotom od 9 do 14h. Dva puta mesečno imamo koncerte utorkom, a kada počne sezona takmičenja (već od decembra), onda su tu i dodatne probe.

Kada nisam na poslu, vežbam kompozicije koje treba da sviram sa klincima, pripremam materijal za muzičke radionice ili za letnji muzički kamp „Družiciranje“, radim na online seminarima OKC-a... Pošto je posao takav da se uglavnom sedi, pa se trudim i da odem do teretane bar tri puta nedeljno.

Šta je glavni cilj nastavnika klavira?

Glavni cilj je, naravno, da nakon određenog broja časova učenik nauči da svira klavir, kao i da bude osposobljen da sam uči nove kompozicije. Naravno, sa učenjem svake nove kompozicije, učenik sazna nešto (novo) o kompozitoru koji je tu kompoziciju napisao, o epohi u kojoj je to pisano, o obliku muzičkog dela, …

Pošto je za sviranje veoma važno i kako se učenik oseća u tom momentu (možda mu nije dobro ili ima loš dan ili je dobio neku nagradu u osnovnoj školi, pa je veoma srećan), veoma je bitno napraviti takav kontakt sa učenikom da on ima poverenja u nastavnika i da može da mu se poveri. Ako učenik nema poverenje u nastavnika, teško je napraviti neki veći napredak u sviranju.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Hmm, teško pitanje... Sviranje klavira otvara mnoga vrata. Može se raditi u muzičkoj školi kao nastavnik klavira ili/i kao klavirski saradnik ili se može pokrenuti privatna škola ili vrtić. Može se svirati u nekom ansamblu ili solo po klubovima, a ako je neko veoma vredan i talentovan, može biti i solista. Ono što može da bude problem je kako od toga živeti, tj. kako adekvatno naplatiti svoj rad..

Kad smo kod toga - Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja tvojom profesijom?

Sve zavisi od toga šta smatrate lagodnim životom, tj. kakvi su Vam prohtevi. Najveći broj muzičara posle Akademije dobije posao u muzičkoj školi. To je, doduše, sada sve teže, jer ima puno mladog kadra po školama, ali nije nemoguće. Ako radite samo u muzičkoj školi, a uz to plaćate i stan i račune, veoma je teško preživeti samo sa tom platom. Srećom, tu je uvek i mogućnost privatnog podučavanja, ali to je dodatni posao koji zahteva dodatno vreme i angažovanje oko pronalaženja privatnih učenika. Moguće je, naravno, i svirati u nekom kamernom ansablu ili orkestru. Poenta je, ako je muzika ono što volite i želite, bez čega ne možete da živite, onda istrajte u tome. Naći ćete način da to i monetizujete i da od toga lepo živite.

Da li se u Srbiji ceni klasična muzika, i kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Mislim da se, na žalost, ne ceni dovoljno. I to ne samo klasična muzika, već bavljenje muzikom uopšte. Ne moraju svi biti profesionalni muzičari, ali sviranje instrumenta utiče veoma pozitivno na razvoj osobe. Prilikom sviranja klavira, npr. , leva ruka svira jedno, desna drugo, levom nogom obično kucate ritam, a desnom kontrolišete pedal. Osim toga, svaki muzičar čuje ono što trenutno proizvodi, ali razmišlja i o tonovima koji upravo dolaze, tako da na neki način razmišlja u dva vremena. Zato bih osnovnu muzičku školu preporučila svima.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu nastavnici klavira? 

Radite puno na sebi. Pored vežbanja klavira, odvojite vreme i za knjige i snimke koji će Vam pomoći da bolje razumete sebe i da svoju ličnost razvijete na najbolji mogući način. Kada razumete sebe i možete da pomognete sebi, moći ćete da pomognete i drugima (svojim učenicima).

Povežite se sa ostalim nastavnicima klavira kako biste razmenili iskustva i dobili nove ideje. Puno je nas koji želimo da pomognemo koleginicama i kolegama. Pitajte sve što Vam nije jasno, naročito u prvoj godini podučavanja – tada obično ništa ne bude jasno, a mnogima je neprijatno da pitaju za savet.

I najbitnije od svega: setite se uvek zašto je taj učenik došao kod Vas na čas i da treba tu njegovu ljubav prema muzici konstantno održavati i negovati.

 

Marija nam je kroz svoje odgovore dala uvid u to kako izgleda baviti se muzikom profesionalno, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Jovan Milićević - Product owner

Product owner, ili rukovodilac proizvoda je u Srbiji prilično mlada profesija, bar kada je Srbija u pitanju. Ova profesija obuhvata rad u timu, preuzimanje dobrog dela odgovornosti i razumevanje potreba klijenata. Kako ova profesija zaista izgleda približiće nam Jovan Milićević, kroz vrlo konkretne i korisne odgovore na pitanja:

 

Zdravo Jovane, hvala ti što si odvojio Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Najpre hvala na prilici da podelim par reči o mom poslu. Kao deo fintech startupa LeanPay, svako od nas nosi različite „šešire“ svakoga dana. Suština mog posla je da povežem potrebe biznisa sa razvojem. Moj glavni zadatak je da potrebe naših korisnika pretočim u korisničke priče na osnovu kojih developeri razvijaju proizvod.

Kada si počeo da se baviš svojim poslom i kako je to izgledalo?

Kako sam završio Menadžment, modul Marketing na FONu, moji počeci su bili u vodama marketinga. Kako sam menjao firme i sticao nova znanja, sve više sam bio uveren da je proizvod suština marketinga i da samo Coca Cola može da prodaje isti loš proizvod više puta (i sam je pijem iako znam da ne valja). Kada se ukazala prilika da napredujem na poziciju Product owner-a („Vlasnik proizvoda“) Web tima u MozzartBet-u odmah sam je prihvatio i zavoleo mogućnost direktnog uticaja na to šta će korisnik na kraju dobiti. Početak naravno da nije bio lak jer je trebalo malo vremena da se slože kockice i uloge u timu, ali je bio praktično početak jedne nove karijere.

Kad smo kod početka, šta je najbitnije kod početka bavljenja upravljanja proizvodom, i koliku ulogu tu igra formalno obrazovanje, a koliko praksa?

Formalno obrazovanje poput fakulteta, bar u mom slučaju nije imalo velikog uticaja da bih se bavio ovim poslom. Na predmetima koje sam ja slušao nisam bio u prilici da se sretnem sa Agilnim metodama razvoja, poput Scrum-a, a ona je esencijalna za posao kojim se bavim. Sa druge strane treninzi, meetupi, radionice i konferencije su odlično mesto za sticanje novih znanja.

Da li misliš da je profesija rukovodioca proizvodom perspektivna?

Svakako mislim da je perspektivna, jer svaka ozbiljnija firma koja se bavi razvojem IT rešenja treba da ima poziciju za osobu koja će se baviti identifikovanjem poslovnih zahteva i prevođenjem na tehnički jezik. Kako će ta funkcija glasiti manje je bitno: product owner, product lead, product manager, head of product...

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Rad u sjajnom timu, na prozivodu u koji verujem da može da napravi veliki uticaj na tržištu finansijskih proizvoda i stalno učenje i izazovi čine da svako jutro rado idem na posao.

Divno. A da li je bavljenje tvojim poslom stresno, i ako da na koji način?

Kada radiš posao koji voliš, kao u mom slučaju, i situacije koje izazivaju stres u ostalim okolnostima pre vidiš kao izazov koji te dovodi korak bliže cilju. Odluke ljudi na pozcijama poput moje mogu dosta da utiču na krajnji proizvod, pa samim tim i na uspeh projekta. Postoji veliki broj izazova, ali u dobrom timu to se sve mnogo lakše prevazilazi. Kako radim u Fintech startupu, nemam ni mnogo vremena da razmišljam o stresu, jer je veliki posao pred nama.

Šta se dešava ako tim probije rok isporuke proizvoda, kako se nosiš sa takvim situacijama?

To se dešava i to je realnost. Sve zavisi od slova ugovora koliko je to veliki problem. Slično pitanje sam imao i na intervjuu za posao u prethodnoj firmi. Do nje sam mislio da je pomeranje roka nemoguća stvar, ali sam naučio da o svemu može da se pregovara. Kao što možete da pregovarate o promeni uslova za kredit za stan (teško je verujte mi), tako možete i o pomeranju roka ukoliko imae dobre argumente. Mi koristimo Agilne metodoligije za razvoj, trenutno pre svega Scrum. Ono što on nudi jeste transparentnost i agilnost, tj. prilagođavanja potrebama tržišta. To omogućava da izbegavate situaciju da na dan puštanja u produkciju tražite dodatno vreme, već čim primetite odstupanja od plana možete da ga korigujete. Princip kojim se ja vodim jeste da uvek prvo pregovaram o menanju obima posla, da bi proizvod izašao na tržište što pre kako bismo dobili komentare od pravih korisnika.

Kako se nosiš sa zahtevnim klijentima?

Postoje bar dve vrste klijenata koje bi mogle da se podvedu pod zahtevne: oni koji hoće sve i oni koji ne znaju šta žele. Sa prvima je manji problem. Kod njih je ključno da zajedno dođemo do prioriteta. U ITu sve može da se napravi, samo je pitanje vremena i para. Ukoliko se složimo oko prioriteta, koji mogu naravno da se menjaju vremenom, nemamo nikakav problem. Druga kategorija je teška za saradnju, jer ako neko ne zna tačno šta hoće, šta god da se napravi nije ono što je on želeo. Zbog toga ukoliko ne možemo zajedno da definišemo koji problem rešavamo i kakvo bi trebalo da bude korisničko iskustvo, najradije preskačem taj projekat.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Dan započinjem sa proverom mejlova. Na sreću trenutno ih nema previše. Potom prelazim na Jiru, alat za vođenje projekta koji koristimo. Tu imam uvid u to šta smo uradili tokom prethodnog dana, ali ono što je mnogo važnije jeste šta tek treba da se uradi i na kojim zadacima su potrebna dodatna pojašnjenja, nacrti… Nakon toga krećem sa konkretnim zadacima poput definisanja specifikacije za novu funkcionalnost. Sama specifikacija sadrži korisničke priče, nacrte ekranai scenarije za funkcionalne testove. Kako sedimo svi zajedno u velikoj kancelariji, česte su kratke diskusije sa timom oko trenutnih izazova, što je nešto što značajno olakšava i ubrzava sam razvoj. Jer su svi ključni ljudi na jednom mestu, uvek dostupni.

Šta je glavni cilj upravljanja proizvodom?

Definisati prave probleme korisnika i napraviti kvalitetno rešenje koje će oni želeti da koriste.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Profesija je cenjena jer IT firme shvataju koliko im kvalitetan kadar na poziciji Product Ownera ili sličnoj može doneti koristi prilikom razvoja software-a.

Da li u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja tvojim poslom?

Lagodan život je subjektivna stvar, ali su primanja u IT industriji iznad proseka. Voleo bih da i ostale industrije stignu IT kolliko je moguće, pa da svi živimo lagodnije.

Da li u tvom poslu ulogu igra psihologija, i ako da na koji način?

Psihologija igra ulogu pre svega u radu sa timom i korisnicima. Verujem da u svakom poslu u kome niste usamljeni vuk, psihologija igra ulogu. Pre svega u boljem razumevanju pravih želja i problema sagovornika, ali isto tako i u prenošenju loših vesti. Kao što smo naveli par redova iznad, recimo kada postoji problem sa rokom.

Koliko ti, kao rukovodilac proizvoda moraš da poznaješ alate koje koriste članovi tvog tima, kako bi proizvod na kraju bio što uspešniji?

Alate koje zajedno koristimo moram dobro da poznajem. Same tehnologije koje razvojni tim koristi, ne moram. Tehnologije koje se koriste u delu koji korisnik vidi (front-end) poznajem dovoljno da znam šta je moguće napraviti, ali ne obavezno i kako.

Kako se rad u manjem timu razlikuje od rada u velikoj korporaciji, šta su po tebi prednosti a šta mane jednog i drugog sistema?

Kako sam radio u oba sistema, moj izbor je mali tim (10ak ljudi) izvrsnih profesionalaca. Mislim da je takav tim najproduktivniji. Mana je naravno mogućnost da neko od članova tima ode, gde se to mnogo više oseća nego u velikoj korporaciji. Ona često daje i neki dodatni osećaj sigurnosti, ali sa druge strane i brojne procese i procedure koje trebaju da budu ispoštovane zbog svih učesnika na projektu.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu product owner-i? 

Kao i u bilo kom poslu, preporučio bih im da se stalno usavršavaju, imaju jasan fokus i prioritete. Ukoliko uvek znaju šta je zaista bitno da se uradi smanjiće bespotreban posao i povećati svoj doprions. Da izazivaju svoje ideje i zapažanja u diskusijama sa drugima. Da čitaju što više literature na temu koja ih zanima. Verujem da svako može još da napreduje i da je učenje trajan proces. IT industrija sada jeste nešto što je u velikom zamahu i ona će još godinama nuditi dobre uslove tako da jeste zanimljiva. Ali ako vas to ne zanima, nađite ono što volite i u tome budite najbolji mogući. Mislim da je to jedini ispravan put da biste se izdigli iznad proseka.

 

Hvala Jovanu što nam je predstavio svoju profesiju kroz jasne i kvaitetne odgovore. Do sledećeg čitanja.

Zoran Bar - Klinički psiholog

Psihologija u Srbiji još uvek nije dostigla nivo koji ima u drugim delovima sveta, ali naši stručnjaci teže da to promene. Kako izgleda biti klinički psiholog, zašto je pshologija u Srbiji još uvek tabu tema, i na još zanimljivih pitanja odgovoriće nam Zoran Bar:

 

Zdravo Zorane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Zdravo. Zadatak kliničkog psihologa je dijagnostička procena ličnosti i njenih sposobnosti zarad razumevanja problematike u nečijem funkcionisanju, kao i zarad lokalizacije samog problema. Bazični zadatak uključuje i da kroz razumevanje klijenta i njegove problematike psiholog pomogne psihijatru da odredi najbolje terapijsko rešenje. Dakle, suština je razumevanje osobe, detaljan opis njene ili njegove ličnosti i sposobnosti, ali i isticanje problematike zarad što efikasnijeg tretmana.

Kada si počeo da se baviš kliničkom psihologijom i kako je to izgledalo?

Kada sam počeo da se bavim ovim poslom, prvi utisak koji sam stekao je da praktično iskustvo u potpunosti odgovara onome sa čim sam se susretao u teoriji. Mene je ta oblast oduvek interesovala, i nekako sam unutrašnje motivisan pristupao obogaćivanju svog fonda znanja. Pre nego što sam počeo da radim pitao sam se koliko je praksa usklađena sa onim što sam učio na fakultetu, i sa početnim strahom sam prstupio prvom radnom danu, međutim to je tajalo veoma kratko zato što sam utvrdio da ne postoje drastična iznenađenja.

To zvuči kao pozitivna stvar, a možda i retkost. Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom?

Ono što mi je najviše pomoglo u procesu adaptacije na radno okruženje i zadatke je teorijska priprema, ali i pojedine osobine ličnosti koje ukjučuju otpornost na životne priče koje znaju da budu potresne. Mislim da je ovu otpornost moguće i steći tako što se psiholog fokusira na sam cilj procene, a svakako je neophodno ostati priseban i ne reagovati suviše emotivno kada su u pitanju traumatična iskustva. Jedini način da pomognete osobi sa kojom radite je da se fokusirate na pomenuti cilj i da očuvate neku vrstu profesionalne distance, a da pritom ne izgubite humanističku komponentu, koja je takođe važna.

Znači, treba napraviti balans. Koliko je bavljenje kliničkom psihologijom stresno?

Posao kliničkog psihologa bi mogao da se podvede pod stresan, zbog toga što su u pitanju osobe čija se problematika drastično odražava kako na funkcionisanje tih osoba, tako i na njihovo porodično funkcionisanje. Iz razloga logičnog saznanja da članovi porodice pacijenta gotovo sigurno osećaju emotivne posledice onoga što se pacijentu dešava, stresno je da, kao stručnjak, napravite balans između onoga što želite da uradite i onoga što možete.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Kada se procenjuje važnost onoga što klinički psiholog radi, mora se uzeti u obzir neophodnost podređivanja ulozi unutar medicinskog tima. Posao je svakako značajan, ali je isključeno samostalno funkcionisanje. Kao u svakoj organizaciji, definisane su radne uloge a uglavnom je rukovodilac organizacije psihijatar, koj je obično i načelnik odeljenja.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Po mom mišljenju je najlepše to što je posao kliničkog psihologa sveobuhvatan. Kada to kažem, mislim da se unutar kliničke psihologije oslanjate na najrazličitija znanja iz gotovo svih oblasti psihologije. Sa stanovišta integrativnosti je zovem i total-psihologija. Drugo što je za mene jako bitno je što se kao klinički psiholog jako malo bavite administrativnim poslom, a koji je prisutan u svim zanimanjima.

Rekao si da su tvoja očekivanja bila ispunjena i da je praksa bila slična teorijskoj pripremi. Da li možeš da nam malo šire pojasniš šta pod tim misliš?

Kao što sam već rekao, teorija predstavlja neophodnu bazu na osnovu koje se kreiraju nečija znanja, a koja je u mom slučaju učinila da nemam naročitih iznenađenja na poslu. Ali, iskustvo pomaže u tome što se dešava da pacijent kreira sasvim drugačiji klinički utisak pri svakom novom susretu. Na primer, imate borderline poremećaj ličnosti za koji u teoriji znate da osoba prezentuje sebe različito u različitim situacijama, neki put čak i dijametralno suprotno, ali vam je jako teško da to zamislite u realnosti. Međutim, kada ste u situaciji da radite re-test (ponovno testiranje nakon nekoliko meseci), budete blago iznenađeni kada shvatite da je osoba uspela da prezentuje sebe na način na koji niste očekivali. Naravno, sve ovo vam predstavlja dodatni stimulus da nastavite da se usavršavate teorijski i praktično.

Kako izgleda tvoj radni dan?

U odnosu na radne zadatke, posao kliničkog psihologa je struktuiran kao i svaki drugi posao, kod nas funkcioniše sve po principu zakazivanja pacijenata sa različitih odeljenja. Zakazivanje se vrši po principu urgentnosti, pri čemu je uključen i nadležni lekar, odnosno psihijatar. Dakle, dolazimo na posao sa saznanjem kada ćemo šta da radimo i imamo jasno definisanu strukturu. Prilikom dolaska na posao prvo se odlazi u vizite ne bi li se procenio aktuelni psihički status svih pacijenata, kao i da bi se pratio tok oporavka i praćenje promena pacijenata. Nakon toga se vrši testiranje pacijenata koji su unapred zakazani, nakon čega se tumače podaci koji su dobijeni testovima i kliničkim intervjuima. Posle toga se pišu nalazi i mišljenja, pa se prosleđuju nadležnom lekaru koji donosi odluku o tome koja je terapija najadekvatnija za datog pacijenta.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Kao prvo, moram da istaknem određene predrasude koje su doboko usađene u kolektivnu svest našeg naroda, u smislu sklonosti ka stigmatzaciji. Baš taj nivo rezonovanja koji dovodi do stigmatizacije je doveo do toga da kao nacija imamo generalni otpor prema oblasti mentalnog zdravlja. Kao da se plašimo uvida u stvari koje bi kod sebe trebali da menjamo. Moje lično mišljenje u odnosu na znanje i iskustvo je da smo narod koji se ne preispituje skoro uopšte, već smo usresređeni na proaktivno delovanje i na mehanizam projekcije, u kom se uglavnom krivi naša neposredna okolina za negativne ishode naših dela. Deluje mi kao da smo grubo podbacili na nivou mentalnog zdravlja, iz razloga što nismo spremni da se suočimo sa sobom i detektujemo kod sebe negativne osobine na kojima bismo trebali da radimo, već smo narcistični i odbijamo bilo kakvu vrstu samokritike.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja kliničkom psihologijom?

Ono što je problematično u Srbiji je što postoji samo nekoliko specijalizovanih klinika koje se bave psihijatrijskim poremećajima, pa se samim tim retko kada otvaraju radna mesta. Ukoliko ste završili kliničku psihologiju steći ćete šire znanje koje je moguće primeniti u drugim oblastima psihologije, što je veoma korisno ako čekate na radno mesto a želite da se bavite svojom profesijom. Ono što vam može rešiti egzistencijalno pitanje je odlazak na psihoterapijske edukacije iz različitih modaliteta, zarad usavršavanja i bavljenja psihoterapijskim savetovanjem van ustanove gde ste zaposleni. To su komplementarne oblasti i na fakultetu stičete sva znanja koja vam samo mogu pomoći u budućoj privatnoj praksi.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu klinički psiholozi? 

Ono što ne može da se nauči kroz teorijsko obrazovanje, a neki to ne uspeju da razviju ni kroz praktično iskustvo je senzibilitet koji je potreban da bi neko funkcionisao na visokom nivou kao klinički psiholog. To znači da može da vam se ne svidi to što osoba kaže, ali to je zasnovano na njenoj unutrašnjoj logici i za tu logiku je potrebno imati senzibilitet. Ne smete unositi vrednosni sud u odnosu na ono što klijent izgovara, nego se uvek truditi da što bolje razumete klijenta i njegovu problematiku.

 

Zoran nam je dao opširne i veoma korisne odgovore koji nam otkrivaju jedan deo njegove profesije, i hvala mu na tome. Do sledećeg čitanja.

Vesna Petrić - Likovni umetnik

Vesna Petrić je Slikar, Diplomirani keramičar i likovni pedagog. Nakon mnogobrojnih samostalnih izlaganja i projekata može da nam predstavi slikarsku profesiju iz svog ugla, i objasniće nam koliko u slikarstvu igra talenat, šta znači inspiracija za jednog umetnika, ali i još mnogo toga. Čitaoci će sigurno uživati u njenim odgovorima:

 

Zdravo Vesna, hvala ti što si odvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Zdravo. Ponekad je to gorka ispovest ponekad slatko ćakulanje, o tome odlučuje slobodni unutrašnji nagon za izražavanjem. Što je i suština svakog kreativnog rada, nagon za izražavanjem, da želim da kažem ko sam. Posmatrač koji je naspram slike ili bilo kog umetničkog dela stvara činom posmatranja tj osećanja i razmišljaja alhemiju kojom moja potreba da nešto kažem dolazi do svoje potpunosti, krug se tu zatvara i energija izmedju mene i posmatrača slobodno teče, kruži a to zači mnogo i meni i osobi koja posmatra rad i ima svoj doživljaj o njemu. Posmatrač, konzument ima suštastvenu potrebu da primi sadržaj u svoju dušu te je veza izmedju umetnika, umetnosti i društva trajna i neraskidiva.

Kada si počela da se baviš slikarstvom i kako je taj početak izgledao?

Razmišljam o slikama svakog dana, različitim, onim naslikanim, onima koje će biti naslikane i onima koje proističu iz života kojeg sam živela do ovog momenta kojeg živim.  Imam svog duhovnog učitelja i likovnog pedagoga od svoje pete godine života, moju sestru, akademskog slikara i magistra slikarstva Biljanu Novković. Sećam se pažnje i strpljenja sa kojima je sestra pristupala u radu sa mnom, naročito je bitam momenat magije koju stvara radost u toku bilo kog kreativnog rada, posbno u pedagoškom radu sa decom. Ako ima radosti u stvaranju, to može biti i početak ideje o profesionalnoj orjentaciji.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja slikarstvom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Bez rada nije moguće otkrivati šta je sve u vama, a u svakom čoveku je neiscpan izvor. Svako ima u sebi talenat za nešto što je pozitivno, što ga pokreće i što mu srce raduje. Otkrijte vaše talente i onda ih radom istražujte, to vodi ka usavršavanju tehnika kojima se koristite. Rad je put ka sebi.

Da li je bitno da slikar odabere određeni pravac koji će praktikovati kroz rad ili je moguće biti uspešan u više slikarskih tehnika i pravaca?

Ako radite predano, čitate ako mislite mnogo o svom radu i o umetnosti uoste, ako istražujete tehnike kroz rad, moguće je uspešno se izraziti u različitim likovnim tehnikama i pravcima. Meni najviše prija da boju tretiram poput akvarela sa kojim god bojama da radim, tu mislim na ulje, akrilik...itd.

Da li je bavljenje slikarstvom stresno, i ako da na koji način?

Užasno je stresno, zato što dešavanja u vašem unutrašnjem i svakom drugom vašem životu mogu da budu intezivno angažujuća za vas, a da vi u isto vreme imate jaku potrebu da stvarate nešto za šta je potrebno posvećeno vreme, novac i sloboda da možete da radite onda kada vam se radi i koliko vam se radi, nezavisno od doba dana, prilika i situacija oko vas. Takođe, stresno je zato što je ponekad teško početi, a to ima veze sa očekivanjima koje imate od svog rada.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Mislim da je perspektivna, ako na primer pod tim podrazumevate sticanje materijalnih dobara. Međutim, potrebno je uložiti ono najvažnije i najskuplje, a to je vaše vreme. Perspektivna je takođe jer vas profesija slikara može dovesti na neka neverovatno lepa mesta, upoznajete fenomenalne ljude itd. To ima uticaj na vaš duhovni razvoj i široku sliku sveta. Dakle, pozitvno utiče na kvalitet života umetnika...

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Vreme u toku kreativnog rada protiče drugačije. Evo poređenja: doživeli ste sigurno u svom životu osećaj da vam pored nekog vreme brzo prolazi, zato što vam je prijatno sa tom osobom. Iskusili ste, predpostavljam, osećanje toga, da kao da vreme "ne postoji" i toliko vam je lepo u društvu sa nekim da niste sigurni da li je prošlo pola sata u druženju ili sat vremena. Dakle, u toku kreativnog rada iz vas izlazi vaša kreativnost i oblikuje se u nešto materijalno, taj proces je uzbudljiv, inspirativan i meni daje osećaj kao da sam na nekoj liniji (mislim na kontinuitet) beskonačno prijatno/ispunjujućeg/ne može se objasniti tačno, kakvog osećanja. Najpribližnije će biti ako kažem osećanja radosti, jer rad, izražavanje sebe možemo uporediti sa radošću.

Koliko inspiracija igra ulogu u kreiranju dobre slike, i da li postoje poznati načini za inspirisanje jednog slikara?

Najveću ulogu igra inspiracija, a ono što će je pokrenuti je jedna od slika iz vašeg ukupnog iskustva koja vam zaigra u srcu i vi osetite radost. Krv vam se pokrene u telu, dišete drugačije, odjednom se osetite kao pred put na neko drago mesto. Dakle, morate da delujete odmah, ako je ikako moguće. To je inspiracija.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ako pripremam samostalno izlaganje, najčešće prvo delimično završim od poslova sve što se ne tiče toga. Prostor oko mene uvek mora da bude funkcionalan, sve na dohvatu ruke, slobodno za korišćenje i kretanje, slušanje, gledanje. Bez ometanja sa strane, koliko god je to moguće. Zbog toga često, još od perioda kad sam bila đak u Školi za dizajn radim noću. Kad počnem da radim onda kao da ulazim u nekakav tunel od energije, boja, obaveza i svetlo na kraju tunela je završetak slike. I naravno - izložba radova.

Divno opisuješ ono što prolaziš u procesu rada. Šta je, za tebe, glavni cilj slikarstva?

Mišljenja sam da kad osoba stane pred bilo koje umetničko delo, ceo proces nastanka tog dela od takozvane inicijalne kapisle koja vam je probudila želju da nešto stvorite, napravite, do završne realizacije i izlaganja tog dela, dobija na dubljem značaju. Tada kreativni proces postaje celovit, pošto je ono što ste želeli da kažete ili pokažete, postalo vidljivo, ima svoju publiku. Taj momenat nazivam u svojoj slobodi alhemijom, pošto sam mišljenja da smo i ja i posmatrač - konzument mog rada na dobitku. Na primer, ja sam srećna što je neko kupio moju sliku i drži je u svom kućnom ili radnom okruženju, osoba koja je vlasnik mog rada je takođe srećna što joj moj rad upodpunjuje životni prostor. Eto ta medjusobna sreća je za mene neka vrsta alhemije, koja me dodatno podstiče da stvaram dalje.

Da li je slikarstvo u Srbiji cenjeno?

Slikarstvo je u Srbiji visoko cenjeno kod ljudi kojima umetnost nešto znači, koji u svojim domovima čuvaju umetnička dela. Znači, svakome kome ima opštu kulturu, ako imate svest o tome da nije dobro baciti kesu u more, verovatno imate i nekakav dublji odnos prema kulturi i umetnosti. Umetnost i kultura su isprepleteni duboko. Ako je umetnost na neki lep način predstavljena detetu kao nešto što je plemenito, što vam pomaže da se osećate lepše, potpunije - imaćete jednog dana, osobu zainteresovanu za umetnost, koja će je ceniti. Prosečnom konzumentu aktuelnih medija u Srbiji preplavljenih pornografskim sadržajima odsečenih od duha, slikarstvo ne znači ništa.

Koliko je bitno da jedan likovni umetnik ima svoj atelje?

Veoma bitno. Zbog svega. Možete verovatno da slikate na stolu u trpezariji kad imate petnaest godina. Kasnije vam treba atelje, lični prostor. Kad bi čovek mogao da se koncentriše i slika ili vaja na ulici ili u nekom smrdljivom memljivom podrumu verovatno bi bio mnogo veći prosek umetnika među nama.

Znači, lični prostor je svakako bitan. Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojim poslom?

U startu je sigurno mnogo lakše ako imate pomać porodice. Jer ste tek završili fakultet i nemate ni blagu viziju toga kakav i koliki put je pred vama. Ako predano radite i prodajete svoja dela preko profesionalnih sajtova za prodaju slika, imate svog dilera umetničkim delima, imate nekoga ko vam je mecena i bez brige i razmišljanja o prodaji možete da slikate u kontinuitetu baš ono što želite, možete da živite odlično u Srbiji od bavljenja tim poslom. To su naravno idealne okolnosti koje ovde nabrajam kao primer za idealnu poziciju jednog umetnika. U suprotnom, kao i od bilo koje druge profesije... Dakle možete da živite od slikarstva u Srbiji ako imate razvijenu mrežu svojih klijenata. Do svega toga je mislim moguće doći vremenom kroz kontinuirani rad i svakako podršku bližnjih. Oni će svakako od prvog momenta poneti ogroman deo tereta izbora vaše životne profesije. Same studije su pozamašan teret za bilo koju prosečnu porodicu.

To je jako korisna informacija. Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu slikara?

Kad sam bila đak srednjoškolac, uzori su mi bili Mikelandjelo, Leonardo, Boš, Karavadjo, Velaskez, Vermer, takodje i slikarstvo impresionizma, secesije, umetnost praistorijskih ljudi.... Dopadala mi se težnja ka perfekcionizmu kod Mikelanđela, Leonarda. Oni su mi bili vrhunski uzori. U toku odrastanja i života, sve vreme mi je uzor bila sestra, akademski slikar Biljana Novković. Ona je u jednom periodu života slikala po dimenzijama i značaju ogromne reprodukcije velikih majstora renesanse i taj period proveden u ateljeu sa njom mi je mnogo pomogao da sagledam šta znači spoj talenta, posvećenosti i veštine korišćenja četkice i boje. U životu imam mnogo uzora medju kolegama, ne po stilu njihovog rada već po posvećenosti, kvalitetu rada, istrajnosti, životnoj energiji. Radim onako kako ja želim i očekujem od sebe, da zadovoljim svoj unutrašnji kriterijum - ka tome težim uvek.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu slikari? 

Jedino je važno da osećate radost u srcu dok stvarate, sve ostalo će doći samo po sebi.

 

Vesna nam je svoju pofesiju približila na umetnički način i sigurno će njeni odgovori biti korisni mnogima koji razmišljaju da postanu slikari. Do sledećeg čitanja.

Marina Dragojlović - Dirigent

Dirigovanje anslamblom je daleko više od pukog vrtenja palicom koje posmatramo na televiziji. Ono podrazumeva preuzimanje dosta odgovornosti na sebe, ali ne samo kod nastupa. Marina Dragojlović se ovim poslom bavi godinama i otkriće nam šta stvarno znači biti dirigent:

 

Zdravo Marina, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Dirigovanje podrazumeva da sve konce držite u svojim rukama. Počev od pripremanja kompozicija pa do scene. Bitno je imati isančan sluh, stav, voditi računa o svakom detalju i biti psiholog.

To je dosta veština i znanja. Kada si počela da se baviš dirigovanjem i kako je to izgledalo?

Dirigovanjem sam počela da se bavim pre sedamnaest godina. Posle srednje škole sam odlučila da ne upisujem odmah Muzičku akademiju već da pauziram godinu dana. Za to vreme sam se intezivno spremala za prijemni ispit koji između ostalog podrazumeva dirigovanje orkestarskog i horskog dela. U to vreme sam bila i član horskog ansambla u kom sam već počela da asistiram dirigentu što mi je veoma pomoglo. Rad se isplatio, upisala sam FMU kao najbolji kandidat, a iskustva sam imala kao da već uveliko studiram.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja dirigovanjem, i koliku ulogu tu igra formalno obrazovanje a koliku talenat i smisao za muziku?

Biti dirigent znači biti kompletan muzičar tako da je formalno znanje preduslov za bavljenje ovim poslom. Moram da napomenem da je odsek dirigovanja jedan od najtežih na studijama muzike. Kao i u većini umetničkih profesija, talentat je bitan, ali ne i presudan. Puno rada, odricanja, ljubavi i volje je potrebno za ovu profesiju. Morate na neki način biti i rođeni vođa, imati to u sebi i posedovati dobre organizatorske sposobnosti. I naravno, ništa bez prakse. Praksa je sve u ovoj profesiji. Jedno je raditi sa mentorom, ali stati pred ansambl je potpuno druga priča.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Volim sve! Volim zato što to za mene nije samo posao, već i razonoda. Iznad svega volim muziku, da je „vajam“, oblikujem po svojoj želji i osećaju. Volim ljude sa kojima radim, pogotovo što sada već mogu da biram svoje saradnike. Takođe, volim scenu i neizvesnost koju ona nosi. Nikada ne znate šta vas tu čeka. I ne mogu da opišem taj osećaj kada često posle probe ostanem bez trunke energije, a presrećna. Još jedna lepa stvar koju donosi ova profesija su svakako i putovanja.

Pominješ neizvesnost. Da li je bavljenje dirigovanjem stresno?

U pojedinim situacijama ume da bude, ali ako radite svoj posao kako treba to se u većini slučajeva dešava zbog stvari na koje vi ne možete direktno da utičete. Moj topli savet za sve koji se odluče za ovu profesiju je ne prepuštati ništa slučaju – od najsitnijih detalja koji nemaju veze sa muzikom pa do onih najkrupnijih stvari.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Već sam spomenula je dirigent jedan kompletan muzičar što znači da između ostalog može biti i aranžer, kompozitor, instrumentalni i vokalni izvođač ili se pak može posvetiti pedagoškom radu. I što je najbolje od svega, svime navedenim se može baviti u isto vreme. Tako da, može se reći da je ovo perspektivna profesija.

Koliko trema ima uticaja na nastup jednog dirigenta?

Prisutna je uglavnom pozitivna trema. S obzirom da se sa javnim nastupima kreće još od niže muzičke škole, trema sa godinama postepeno nestane. Takođe, ne mogu a da vas ne podsetim da je dirigentu publika iza leđa pa je samim tim lakše u tom trenutku posvetiti se samoj muzici i ansamblu (koji je ispred vas) i ne razmišljati o tremi.

Da li je za bavljenje tvojim poslom potrebno poznavati psihologiju, s obzirom da radiš sa grupom ljudi konstantno?

Što bolje poznajete psihologiju, bolje ćete proći. Ali to se ne može naučiti iz knjige. Najbolje je učiti „u hodu“ i postepeno sticati iskustvo. Sve to ide sa godinama. Dobro je ponekad se i opeći i učiti na sopstvenim greškama.

Šta je najlakši a šta najteži deo posla koji se tiče dirigovanja?

Verovali ili ne, nastup je najlakši deo posla. Naravno, pod uslovom da ste ga dobro spremili na probama – što spada u onaj teži deo. Ako dirigent na probama dobro uvežba ansambl, na samom nastupu može dirigovati samo pro forme.

Zanimljivo. Kako izgleda tvoj radni dan? 

Na dan kada imam nastup najviše vremena mi ode na stvari koje nemaju veze sa muzikom i to me je uvek nerviralo. Scenska šminka, frizura, izbor toalete, pakovanje stvari, pa tu negde usput prirodno dođe pitanje „Da li sam sve ponela?“... Muškarci većinu ovih problema nemaju. Zatim, kratka proba pred nastup. Često se desi da tek na dan nastupa upoznajete prostor koji je jako bitan zbog akustike i da bi ansambl znao kako da se postavi u određenim uslovima. Nekad nemate tonsku probu, a nastupate sa ozvučenjem. Sve su to veoma stresne situacije ne samo za mene već i za moje saradnike. Još ako mi neko od njih slučajno zakasni, to bude vrhunac stresa. E, onda na red dođe nastup, prepustite se samo muzici i na sve ostalo zaboravite. Sa druge strane, dani kada imam samo probe su mi omiljeni jer imam vremena, a samim tim i privilegiju da se posvetim pedagoškom radu - ili da jednostavno ne radim ništa.

Šta je u stvari glavni cilj dirigenta?

Imati kontrolu. To će vam mali broj dirigenata priznati. Imati kontrolu na sceni, na probama, u međuljudskim odnosima, u privatnom životu. Ne bih sada dublje zalazila u psihologiju, ali dirigenti spadaju u takozvane „alfe“. Koliko god surovo zvučalo – sve mora biti podređeno njima.

Odličan odgovor. Da li je posao dirigenta u srbiji cenjen?

Ne mislim da se ovaj posao ceni u Srbiji koliko bi trebalo. Uopšte, umetnost se ovde ne ceni dovoljno. Smatram da najveća podrška umetnosti treba da dođe od strane države, a tu su zatajili. Trenutno se sve svodi na neki show biznis. U nekim evropskim gradovima kada idete na koncert klasične muzike, za koji ulaznica košta kao naša prosečna plata, morate poštovati i određeni dress code što podrazumeva večernje toalete, frakove, cilindre, bele rukavice. Dakle, sve je na daleko višem nivou nego ovde. Jedino za šta ne treba da brinemo je publika jer nje će uvek biti.

Da li misliš da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja dirigovanjem?

Zavisi od mnogo stvari, npr. da li radite pri nekoj instituciji ili ste sam svoj gazda. Ovo drugo zahteva malo više angažovanja u smislu reklamiranja i pronalaženja sponzora. Treći slučaj, meni omiljeni, bi podrazumevao da se ne ograničavate samo na dirigovanje, već da iskoristite sve svoje potencijale i znanje i pored dirigovanja se oprobate i u drugim sferama muzike.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu dirigovanja?

Nemam uzora. Imala sam samo mentore koji su mi davali smernice, ali put sam birala sama i to je dobro. To je nešto poput roditeljstva. Usmeravate dete, ali u jednom trenutku ga morate pustiti. U početku, kada nisam imala toliko iskustva, bilo je pokušaja ukalupljivanja ali sam se vešto otrgla tome zahvaljujući mom večitom problemu sa autoritetima. Ovaj posao svako mora raditi po svom osećaju. Zamislite kako bi bilo kada bi svi u istom stilu izvodili muziku, slikali, vajali ili pisali. Umetnost više ne bi bila interesantna.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu dirigenti?

Nema trikova ni tajni. Pored znanja, talenta i ljubavi sve se svodi na iskustvo koje se ne stiče preko noći. U stopu ih prate strpljenje i upornost. Prednost imaju oni koji dobro vladaju vokalnom tehnikom i sviraju više od jednog instrumenta. Takođe, bitna je dobra komunikacija sa saradnicima i zaboraviti na sujetu koja se često vezuje za ovaj poziv.

 

Marina nam je jasno i veoma lepo objasnila svoju profesiju, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Milica Damjanović - Prodavac turističkih aranžmana

Prodavac turističkih aranžmana nam kao profesija omogućava da se neprekidno usavršavamo, da obilazimo zanimljive destinacije, ali nosi sa sobom i određeni stres. Kako zaista izgleda ova profesija, približiće nam Milica Damjanović:

 

Zdravo Milice, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Moj posao je da ljudima zainteresovanim za određenu vrstu putovanja pomognem u potrazi i realizaciji istog. Kada gosti dolaze u agenciju da se raspitaju o određenim aranžmanima, destinacijama, to je tek prvi korak u avanturi koja započinje - a najčešće je u pitanu godišnji odmor koji ljudi u Srbiji najradje provode na moru , planini, banji... Naravno, postoje i druge vrste putovanja, vezana za poslovne, medicinske i ostale potrebe ljudi, tako da sve češće dobijamo zahteve za putovanja na medeni mesec u neku egzotičnu zemlju, kao i da pokušamo da pronađemo najbolju rutu, smeštaj i transfer za recimo petodnevno poslovno putovanje u Afriku, Ameriku...

Kada si počela da se baviš prodajom turističkih aranžmana i kako je to izgledalo?

Pre nešto više od deset godina, kada je sve izgledalo drugačije - nije postojao toliki izbor destinacija pre svega. Našim turistima nisu bila dostupna mnogobrojna grčka ostrva, Španija i Italija su važila za gotovo nedostižne i veoma skupe destinacije, a Egipat, Tunis i Turska su tek postavljalji svoj ’suncobran’ za srpske turiste. Manje se razmišljalo o detaljima koji su danas gotovo neizostavni kada se neko interesuje za određeni aranžman ( wi fi, sef, usluge rent a cara, itd).  Takođe, postojao je i vizni režim koji je u mnogome sputavao naše turiste da se odluče za letovanje ili zimovanje izvan naših granica.

Zaista, sada je situacija dosta drugačija. Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom, koja su predznanja potrebna?

Potrebno je mnogo toga, ovaj posao se ne zasniva samo na položenom ispitu za vodiča, završenoj srednjoj ili višoj školi strukovnih studija- reč je o veoma kompleksnom skupu veština kojim dobar prodavac turističkih aranžmana mora da barata besprekorno. Svaki pocetak iziskuje neke osnove, recimo da bi bilo poželjno poznavati geografiju, istoriju umetnosti , ali i psihologiju i sociologiju. Nije poenta nekome samo tehnički prodati aranžman, posebno kada je putnik već odlučio gde i kada želi da putuje. Treba biti spreman na razne želje i potrebe turista koje se trebaju spakovati u jedan kofer uz određen budžet.

Što je ponekad teško, predpostavljamo. Da li je bavljenje prodajom turističkih aranžmana stresno, i ako da na koji način?

Stresno je, da. Kako već napomenuh, mnogo je izbora pred nama, i ponekad je to zapravo i problem; "što više gledam - sve manje znam šta želim" - veoma je česta rečenica koju čujemo od naših stranaka. Onda tu nastupamo mi, trudimo se da dobro procenimo profil putnika, njihove želje, afinitite, i da sve to uklopimo u raspoloživost kapaciteta i finansijsku koncepciju. Takođe, svako ima svoj doživljaj određene destinacije, smeštaja, a mi kao prodavci i savetnici za putovanja moramo biti potpuno objektivni i iskreni, kako bismo što bolje pružili dojam željenog aranžmana.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Perspektiva postoji, ali samo ako nastavi da se neguje kultura i običaj odlaska u turustičku agenciju koja bi vam pomogla u pronalaženju pravog izbora za vaše putovanje. Današnji uticaj interneta koliko pomaže, toliko i odmaže ovoj profesiji, jer kako sam već navela; što više gledamo - to manje znamo .

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Teško je opisati rečima jedan dan u ’’sezoni’’ u turističkoj agenciji, posebno u onoj kroz čija vrata prođe više hiljada turista. Možda jedna reč može da opiše - Adrenalin. Mešavina i smeha i suza, radosti i brige, prijatnih i manje prijatnih ljudi i situacija, kao i spremnost na razne izazove. Ko ispeče ovaj zanat, zasita bi mogao da se bavi i raznim drugim profesijama, jer se kroz ovaj posao nauči mnogo toga.

Pominješ druga znanja. Koliko je poznavanje jezika bitno za tvoju profesiju, i zašto?

Vazno je znati makar engleski jezik, a svaki drugi je samo još veća prednost. U komunikaciji sa ino partnerima neophodno je poznavanje engleskog jezika ukoliko ne govorite potreban strani jezik na kom oni komuniciraju (najčešće grčki, nemački, italijanski, španski )

Pričamo o sporazumevanju. A kako prodavac turističkih aranžmana zaista razume potrebe potencijalnog kupca?

To se uči. Vremenom. Što i jeste zapravo najveća, neopipljiva tajna ovog zanata.

Kako izgleda tvoj radni dan?

"Dobar dan, izvolite?" Tako počinje, a završava sa "Dobro veče, izvolite?". Sve između je pomenuti adrenalin, puno ljudi koji dolaze i odlaze iz agencije, puno telefonskih poziva, puno pitanja i još više odgovora. Zatim ima adminstracije i tehničkih propratnih poslova koji su neizostavni deo naše svakodnevnice, a koji omogućuju da sve teče bez greške, i da se svako putovanje isprati od početka do kraja.

Zaista kompleksan posao. Da li je tvoja struka u srbiji cenjena?

To je već retoričko pitanje... Smatram da je u ovom trenutku puno mladih ljudi koji su završili visoke škole ili fakultete, ali ne poseduju adekvatno radno iskustvo kako bi dobro odgovorili ovom pozivu, no ipak - od nečega se mora početi.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja prodajom turističkih aranžmana?

Zaista zavisi- od slučaja do slučaja. Može se preživeti, može se proputovati i videti malo više ’sveta’ nego što bi recimo bankarski službenik ili neko iz druge branše imao mogućnosti.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu prodavci turističkih aranžmana?

Ako želite profesiju koja obuhvata mnogo disciplina, gde ćete putovati i stalno komunicirati sa strancima i stalno imati dinamično radno vreme - onda je ovo profesija za vas.

 

Milica nam je divno objasnila kako izgleda biti prodavac turističkih aranžmana, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Dejan Gligorević - Fudbalski sudija

Posao fudbalskog sudije je specifičan jer je za bavljenje istim  potrebno imati čelične živce i dosta kondicije. Svi koji su se bavili aktivno fudbalom su bili u neposrednom dodiru sa fudbalskim sudijama, ali malo nas zna kako taj posao zaista izgleda. Koje su specifičnosti, prednosti i mane ovog posla otkriće nam Dejan Gligorević:

Zdravo Dejane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pozdrav, moje ime je Dejan Gligorević, i ja sam fudbalski sudija. Posao fudbalskog sudije je takav da za vreme utakmice ne dozvoli kršenje pravila fudbalske igre i u tome mu pomaže tim sudija - pomoćnika.

Kada si počeo da se baviš sportskim suđenjem i kako je to izgledalo?

Školu suđenja sam završio sa 14 godina.  Sam početak moje sudijske karijere je bio veoma zbunjujuć, jer sam tada još uvek bio i aktivan igrač. Kada sam postao fudbalski sudija, fudbal sam počeo da gledam ''drugim'' očima.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom?

Najbitnija stvar po mom mišljenju je ljubav prema tom sportu, u ovom slučaju prema fudbalu. Biti akter ove igre na neki drugi način može da bude zanimljiv izazov.  Biti igrač je uglavnom nešto što smo svi probali. Igrali smo svi fudbal u parku, na ulici, na terenu, profesionalno ili amaterski, čak i biti trener nije strano nama koji smo aktivnije igrali ovu igru. Svi mi koji smo igrali, smo se na neki način trudili i da dajemo  savete drugim akterima, pa tako i sami bili treneri. Ali biti sudija, to retko ko želi i retko ko može.

Zbog čega? Da li je bavljenje fudbalskim suđenjem stresno?

Svaki posao nosi neku vrstu stresa i odgovornosti, pa nema mnogo razlike ni u poslu kojim se ja bavim. Jako važno je proceniti situaciju ispravno u svakom trenutku i ne oštetiti aktere utakmice ni na koji način. Taj deo je jako stresan, jer je uvek jedna strana nezadovoljna.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Naravno da postoji perspektiva. Svaki sudija prolazi dugačak put od privremenog sudije(početnog ranga), do sudije internacionalca (najvišeg ranga). Svaki rang donosi nove izazove, nova iskustva, nova prilagođavanja na okolinu, veću odgovornost, veću zaradu od taksi. Svaki prelazak na viši rang tera i samog sudiju da više ulaže, uči, trenira da bi ispunio sve zahteve tog ranga na kom se nalazi. Za uzvrat, svaki viši rang donosi veću zaradu, sudi se boljim ekipama, na boljim terenima i stadionima.

Pomenuo si da si bio aktivan igrač pre početa sudijske karijere. Da li je obavezno da se baviš igranjem fudbala pre nego što kreneš putem sudije?

Da bi bio fudbalski sudija ne moraš da imas iskustva kao igrač, naravno da je bolje ako ga imaš, ali nije presudno da ćeš biti bolji sudija ako si pre toga igrao fudbal.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Biti deo najpopularnije sporedne stvari  na svetu i njen aktivan član je sasvim dovoljno da me vezuje za ovaj posao. A pritom se upoznaju prijatelji za čitav život, što je takođe lepa stvar.

Kako izgleda tvoj radni dan? 

Kao što sam napisao, svaki rang donosi novu obavezu i odricanje. U mom slučaju na rangu na kome se ja nalazim, minimum je potrebno četiri treninga u nedelji, potrebna je posebna priprema za utakmicu koju sudim. Analiza ekipa kojima sudim, taktika suđenja, priprema taktike suđenja sa kolegama pomoćnicima… I tako svakog dana suđenja.

Šta je glavni cilj fudbalskog sudije?

Najbolji sudija je onaj koji deli pravdu, a pritom je neprimetan na terenu. To je najvažniji cilj svakog sudije na utakmici - biti neprimetan (ne uticati na igru pogrešnim procenama).

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja sportskim suđenjem?

Na žalost ne može sa sigurnošću, jer ti niko ne garantuje da se nećeš povrediti ili slično. To bi te sprečilo da možeš da sudiš. Posao fudbaskog sudije je maltene hobi koji je plaćen i bilo bi dobro da sudije imaju stalan posao pored suđenja.

Da li imaš uzora u svom poslu? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu sportskog suđenja?

Lično nemam uzor od fudbalskih sudija, da kažem da bih "voleo da budem kao taj sudija". Svi smo mi različiti, i kao ljudi i kao sudije. Ali se trudim da učim od svakog sudije sa kojim idem na utakmicu i onog kog gledam na TV-u. Od svakog može da se nauči kako nešto treba raditi, ali i kako ne treba.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu fudbalske sudije? 

Probajte da suđenje prihvatite kao veliki izazov, svaki put: izađite na teren i delite pravdu aktivnim učesnicima utakmice, a dok Vas posmatra publika od jednog čoveka - do 100.000 ljudi. Probajte da sudite, delite pravdu, budete autoritet, kažnjavate I da se na kraju svi rukuju sa vama i da vam se zahvale na suđenju. Mislim da je to pravi izazov.

Nebojša Stanković - Oracle database developer

Razvoj baza podataka je posao koji zahteva sistematičnost, detaljno planiranje i strpljenje. Pozicija Oracle database developer-a podrazumeva sve ovo, ali i još neke specifičnosti - koje smo iz prve ruke saznali od iskusnog Nebojše Stankovića:

Zdravo Nebojša, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Zdravo. Ja se bavim programiranjem Oracle baza podataka. To je deo onoga što se zove „backend programiranje“. Nasuprot frontend-u, koji je okrenut ka korisniku, backend upravlja procesima u pozadini, onim što se dešava „ispod haube“ neke korisničke aplikacije ili sistema. Moj posao je dvojak. Prvo je organizacija same baze podataka: njen dizajn, struktura, objekti (tabele, indeksi,...), veze među njima. Drugi aspekt je upravljanje samim podacima koji se smeštaju u bazu i implementacija specifične biznis logike, kroz pravljenje paketa, procedura, funkcija, trigera...Dakle, pravljenje API-a (Application Programming Interface), koji će drugi delovi sistema (servisi i frontend) koristiti za pristup bazi.

Kada si počeo da se baviš razvojem baza podataka i kako je to izgledalo?

Ja sam po obrazovanju matematičar za teorijsku matematiku i primene (znam, zvuči strašno 🙂 ) i prvih 9 godina svoje profesionalne karijere bio sam profesor matematike u srednjoj školi. Negde 2002. godine, kao dodatni posao za dopunu kućnog budžeta, drugar i ja smo počeli da se bavimo izradom web sajtova. On je radio  frontend, pošto ja nemam mnogo smisla za dizajn, boje i korisnički interfejs, a ja sam radio backend. U to vreme, klasična kombinacija je bila PHP/MySQL, tako da je moj prvi dodir sa bazama podataka bila MySQL baza. Sa ove tačke gledišta, to nisu bili bog zna kako veliki projekti, ali je ipak bilo dragoceno iskustvo za dalje. Prava prekretnica se desila 2005, kada sam napustio prosvetu i prešao u jednu malu, domaću privatnu firmu, gde sam postao junior Oracle developer. Tu sam dobio šansu da radim sa odličnim programerima i da naučim osnovne tajne ovog posla.

Zvuči kao divan splet okolnosti. Šta je najbitnije kod početka bavljenja database development-om? 

Iz mog iskustva, najbitnije je dobro naučiti osnove. Temeljno i od samog početka: kako sama baza radi (nisu sve baze iste, sve imau svoje specifičnosti), normalizacija tabela, transakcije, kako se piše dobar kod, kako se testira, algoritmi, strukture podataka... Instalirati neku besplatnu bazu, igrati se, isprobavati. Površnost i hvatanje prečica je najčešća greška koju prave početnici u ovom poslu.

Da li je bavljenje database development-om stresno, i ako da na koji način?

Da, neka doza stresa definitivno postoji. Prvi razlog su, naravno, kratki rokovi, ali tu nema mnogo pomoći. Drugi je odgovornost koju ovaj posao nosi. Za svaku kompaniju, podaci spadaju u najvredniji kapital koji ona poseduje. Jedna greška database developera može dovesti do nenadoknadivog gubitka podataka (finansijske transakcije, podaci o korisnicima, ...), što je za klijenta jako bolno. Ova vrsta stresa se smanjuje ako stičete više znanja i iskustva. Takođe može da pomogne i timski rad, čitanje tuđeg koda, kontrole, bolje testiranje.

 

Da li je potrebno da imaš jasnu sliku o strukturi jedne baze pre nego što počneš sa samim projektovanjem, i zašto?

Da, to je apsolutno neophodno. Znaš za onaj izraz „efekat leptira“? Kad leptir mahne krilima negde u Singapuru, to može, lančanom reakcijom, na kraju dovesti do tornada negde iznad Kariba. E, to isto se dešava i ovde. Mali propusti u dizajnu i projektovanju na početku, mogu kasnije da dovedu do ozbiljnih problema, koje je jako teško naknadno ispraviti. Svo vreme uloženo u pažljivu analizu i planiranje na početku, kasnije se višestruko isplati.

Koja predznanja moraš da imaš da bi se uspešno bavio database development-om?

Dobro logičko razmišljanje, solidna osnova iz matematike i sklonost ka rešavanju mozgalica i problema. Zatim, znanje iz osnova informatike: algoritmi, strukture podataka, osnovna arhitektura računara. Solidno poznavanje bilo kod programskog jezika je takođe velika prednost. Naravno, odlično znanje engleskog se podrazumeva.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Pa verovatno najviše taj magični osećaj da si, samo pomoću slova, brojeva i svog mozga, napravio nešto i da to nešto RADI. I to što radi, mnogim ljudima znači. Na primer, dok korisnik srećno surfuje vebom, ili mu je legla plata, ili neki proizvod silazi sa proizvodne trake... taj osećaj da je i tvoj kod direktno doprineo tome. Kao neki čovek iz senke, koji se ne vidi, ali povlači konce iz pozadine. Osim toga, tu je i zadovoljstvo što sam upoznao i imao prilike da radim sa mnogo pametnih i zanimljivih ljudi, iz raznih zemalja.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Da, mislim da jeste. Baze podataka su praktično svuda oko nas. Web sajtovi, mobilne aplikacije, društvene mreže, banke, državne institucije, veliki poslovni sistemi, čak i najjednostavniji programi za prodavnice i kioske...svi oni koriste baze podataka, u manjoj ili većoj meri. Tehnologije se razvijaju i menjaju, pojavljuju se novi koncepti (na primer, NOSQL baze, nasuprot tradicionalnim relacionim), ali mislim da će se potreba za database developerima u budućnosti samo povećavati. Naravno, važno je ostati u toku, stalno pratiti šta se dešava i ulagati u svoje obrazovanje.

Pominješ ulaganje u obrazovanje. Koliko je po tvom mišljenju ključna sklonost ka informatičkim naukama, a koliko sam rad za napredak u tvom poslu?

Verovatno kao i u većini poslova: 20% je talenat, a 80% rad. Na samom početku, ta sklonost ka informatici je veoma bitna, ali mislim da je za dugotrajno i uspešno bavljenje ovim poslom najbitniji rad i konstantno učenje i usvršavanje.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Radim standardno od 9 do 5. Ujutro obavezno prva kafa i čitanje mejlova. Zatim planiranje aktivnosti i prioriteta za taj dan. Radi se uglavnom timski, često više projekata u isto vreme. Dosta sastanaka, dogovora, konsultacija, komunikacija sa kolegama i klijentima. Ako se sprema neki veći „release“, onda je opsadno stanje. Često se desi da čistog pisanja koda bude svega par sati u jednom danu. Ali, to je normalno. Važno je da nikad nije dosadno. J

Da li je database development u srbiji cenjena struka?

Zavisi od firme do firme. Po mojim saznanjima i iskustvu, developeri u manjim firmama, koje rade sa domaćim klijentima, ne prolaze baš sjajno. U stranim firmama ili u onim koje rade sa stranim klijentima, uglavnom je mnogo bolja situacija. Ne samo finansijski, već i u svakom drugom smislu.

Po čemu su Oracle baze podataka specifične, u čemu je razlika između SQL-a i Oracle-a?

Iskreno, nisam imao nekog većeg iskustva sa MSSQL bazom. Obe su veoma popularne i zastupljene kod najvećih svetskih korporacija. Postoje razlike u načinu kako funkcionišu na najnižem nivou (zaključavanje, obezbeđivanje konzistentnosti podataka, transakcije...), ali te razlike nisu mnogo velike. Oracle važi za dosta skupu, ali veoma robustnu i pouzdanu bazu. Tu je takođe PL/SQL, njihov veoma moćni jezik za rad sa bazom podataka.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja razvojem baza podataka?

Definitivno može, ako se čovek zaista tome ozbiljno posveti. Ipak, treba razbiti onu famu da u IT industriji teče med i mleko, i da programeri zarađuju basnoslovne sume novca. Najbolji stručnjaci, u nekim kompanijama, zaista zarađuju veoma dobro, bar za srpske uslove. Međutim, za to je potrebno vreme, iskustvo i dosta truda. Naravno, i malo sreće.

 

Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu database developer-i?

Upornost i strpljenje, jer ništa ne dolazi preko noći. Stalno učenje i otvorene oči za nove tehnologije. Iako je programiranje jako široka oblast, previše uska specijalizacija nikako nije dobra. Nikad ne znate kad vam ta druga znanja mogu zatrebati. Ne izmišljati „toplu vodu“, već odmah usvajati dobre prakse u programiranju. I što pre pokušati naći firmu koja će vam dati šansu da radit na stvarnim projektima i sa iskusnim kolegama. Database development, pogotovo za Oracle, nije nešto što može uspešno da se radi individualno i u kućnoj radinosti.

 

Hvala Nebojši na odgovorima koji će sigurno pomoći nekome ko razmišlja da postane Oracle database developer. Do sledećeg čitanja.

Top