Dimitrije Vojnov - Filmski kritičar

Dimitrije Vojnov Filmski KritičarFilmska kritika i popularizacija filma je posao koji zahteva mnogo sati provedenih gledajući filmove, ali i dosta čitanja i učenja kako da artikulišemo utiske o samom filmu. Šta je pored toga potrebno da bi se bavili filmskom kritikom i kako izgleda posao jednog kritičara, približiće nam dramaturg, scenarista i filmski kritičar - Dimitrije Vojnov:

 

Zdravo Dimitrije, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ja sam diplomirani dramaturg i to je posao kojim se bavim. Prevashodno se bavim pisanjem scenarija za film i televiziju. Do 2006. godine sam se bavio i filmskom kritikom nekih osam godina, a danas od tog posla zadržavam ulogu popularizatora filma. Iz filmske kritike u klasičnom smislu praćenja repertoara sam se povukao pre jedanaest godina ali tada mi je cilj bio da popularizujem film i kroz jasno uspostavljen estetski kriterijum afirmišem ono što je vredno i pomognem da se zapaze problemi kako se ne bi ponavljali u sledećim filmovima. Filmska kritika ima vrlo značajnu ulogu u jednoj kinematografiji i predstavlja njen integralni deo, kao uostalom i produkcija i distribucija i prikazivanje i služi da se opiše filmsko ostvarenje i vrednuju njegovi dometi, naravno u skladu sa kriterijumima kritičara i njegovim interesovanjima. Za scenu je bitno da ima više kritičara jer su vrlo retki oni koji mogu svojim interesovanjem da obuhvate sve vrste filmova i budu podjednako zainteresovani za sve forme.

 

Kada si počeo da se baviš filmskom kritikom i kako je to izgledalo?

Počeo sam da pišem filmsku kritiku kada sam imao šesnaest godina tako što sam se prijavio na konkurs tada vrlo prestižnog magazina XZ koji sam čitao zaista u velikom zanosu. Bila mi je velika čast što sam uspeo da izborim priliku da pišem u tom magazinu. Imao sam sreće da sam ubrzo dobio neke jako zanimljive filmove kao početnik i dobio priliku da se dokažem. To je bio period kada  još uvek nisam imao internet i morao sam na drugi način da sakupljam informacije. Bilo je sve to jedan vrlo lep izazov i zahvalan sam na prilici koja mi je pružena na tom konkursu.

 

Koje bi formalno obrazovanje bilo potrebno da bi se stekle sve veštine potrebne za filmsku kritiku?

Ne postoji neko formalno obrazovanje koje je neophodno za filmski kritiku. Naš verovatno najveći kritičar Bogdan Tirnanić nije imao nikakvo akademsko zvanje a bio je izvanedan kritičar koji je jako dobro razumeo film, i na kraju je njegovo delo zaista zadužilo ne samo nas kao kritičare već je ostavio i bitan autorski doprinos u našem filmu. Dakle, formalno obrazovanje nije presudno, ali svakako mislim da bi ljudi koji studiraju film ili književnost pa i filozofiju, mogli biti predisponirani za ovu profesiju. Ključna stvar je da neko ko se bavi filmskom kritikom pre svega voli film, da ima radoznalost, da prati dešavanja u svetu filma ali i rad svojih kolega kritičara i da usput stiče znanja koja su vezana za samu realizaciju filma radi boljeg razumevanja okolnosti nastanka filma. Vremenom se naravno kritičari profilišu jer uspostavljaju svoj kriterijum, grade stil itd.

 

Šta je najbitnije kod početka bavljenja filmskom kritikom?

Najbitnije je naučiti kako da artikulišete svoj utisak o filmu a to se najbolje radi tako što se čitaju kritike iskusnijih kolega i naravno tako što se vežba kroz pisanje. Danas barem nije teško izbaciti filmske kritike u javnost putem blogova, i u principu ja sam učio da pišem o filmu tako što sam od svoje dvanaeste godine vodio dnevnik pogledanih filmova u kome sam ih opisivao i ocenjivao. To radim i dan-danas. Dakle, ja bih danas u 21. veku kao prvi savet mladom kritičaru dao da započne sa vođenjem dnevnika pogledanih filmova u formi bloga i da na njemu onda polako oblikuje svoj rukopis.

 

Koliko je bitno da poznaješ teoriju glume ili režije da bi se bavio filmskom kritikom? 

Svakako je zgodno ukoliko je kritičar elementarno upoznat sa načinom kako se snima film. Naravno, ponekad ljudi koji su studenti filma umeju da budu opterećeni vlastitim umetničkim vizijama i da zameraju tuđem filmu što nije onakav kako bi ga oni snimili, ali opet, to je sve potpuno normalna “dečja bolest” kod kritičara tog profila. U današnje vreme teško mi je da zamislim da postoje ljudi koji misle da “mali ljudi žive u televizoru” pa mi je isto tako teško da zamislim ljude koji ne znaju barem na elementarnom nivou kako nastaje film. Naravno, ima i onih koji precenjuju svoje poznavanje načina kako se pravi film ali to je već druga priča. Uostalom, filmska kritika pre svega treba da se bavim onim što je prikazano, i najvažnije je da kritičar prepozna najbolji način kako da priđe onome što je viđeno.

 

Da li je bavljenje filmskom kritikom stresno, i ako da na koji način?

Svaki posao nosi svoje stresove. Najveži stres vezan za filmsku kritiku proističe iz susreta sa onima koji su direktno zainteresovani za to šta ste napisali o njihovom filmu, bilo da su autori ili distributeri. Drugih stresova nema, odnosno vezani su za neke tipične profesionalne okolnosti rada u medijima.

 

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Smatram da moja bivša profesija kod nas trenutno nema baš najpovoljniji status jer velike medijske kuće izuzev RTSa i Politike zapravo nemaju filmske kritičare i samim tim se kritika pretvorila u posao koji se radi usput i za mali novac od kog je nemoguće živeti. Internet nudi dosta prostora da se ljudi iskažu kao kritičari, ne samo kroz pisanu reč već i na YouTubeu, ali mislim da mora da se radi na više mesta kako bi to danas nekome u Srbiji bila jedina profesija. Mislim da danas samo kritičari Politike i RTSa zapravo mogu da žive od tog posla…

 

Da li je potrebno da jedan film pogledaš nekoliko puta pre nego što napišeš kritiku, ili je jedanput dovoljno?

Sve zavisi od filma.

 

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Meni je gledanje filmova najomiljenija aktivnost tako da je to i osnovni razlog zašto se bavim filmom u bilo kom svojstvu. Danas kad sam autor najviše volim što mi je deo posla da gledam filmove a kad sam bio kritičar, isti je bio motiv.

 

Kakva je po tvom mišljenju filmska scena u srbiji?

Ovo je dosta složeno i višeslojno pitanje ali optimista sam.

 

Koji je najbolji način za analiziranje jednog filma?

Najvažnije je utvrditi šta su bile ambicije autora i proceniti u kojoj meri je film uspeo da ih ispuni. Ukoliko kritičar ne shvata koji su kapaciteti filma koji gleda i ne uspe da prepozna šta su bile mogućnosti tog projekta, onda kritika neće biti dobra.

 

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja filmskom kritikom?

Jedino ako si zaposlen u državnom mediju koji nije izbacio iz svoje sistematizacije radno mesto filmskog kritičara ili ako radiš za nekoliko privatnih medija. Vrlo teško.

 

Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu filmski kritičari?

Poručio bih da je to najbolji posao za one koji toliko vole da gledaju filmove da su spremni da svoj život posvete tome.

 

Hvala Dimitriju na korisnim odgovorima o tajnama svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Sanja Filipović - Organizator događaja

Svaki događaj u poslovnom svetu mora biti organizovan do detalja, kako bi se šanse za eventualnim propustima smanjile na minimum. Treba brinuti o vremenskom rasporedu, gastronomskoj podršci, sigurnosti zvanica i još mnogo toga. Kako izgleda posao osobe koja brine o svemu ovome zajedno sa svojim timom, približiće nam Sanja Filipović:

 

Ćao Sanja, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ćao, drago mi je da na ovaj način mogu da pomognem nekome da možda pronađe svoje novo zanimanje. Event menadžer ili organizator događaja je zanimanje bez kojeg je teško zamisliti današnji poslovni svet. Šta god da gledate, gde god da idete, šta god da slušate, iza toga stoji jedan tim ljudi koji je sve to osmilio, organizovao i sproveo u delo.

Kada si počela da se baviš organizovanjem događaja  i kako je to izgledalo?
Organizacijom događaja sam počela da se bavim spletom slučajnih okolnosti kada sam počela da radim u jednoj softverskoj kompaniji, u marketing odeljenju. U početku sam vrlo malo znala o ovom zanimanju, više je to bila neka moja pretpostavka na osnovu filmova i serija.  Jako sam brzo ušla u taj posao i shvatila da mi se dopada. Bilo je to 2014. godine.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja organizacijom događaja?
Najbitnija stvar kod organizacije događaja je sama organizacija. Zaista, jedna od najbitnijih stavki je izuzetan nivo organizacionih sposobnosti, naročito zbog toga što ćete u jednom trenutku voditi više projekata. Sposobnost obavljenja više različitih stvari istovremeno, komunikacija i rad sa različitim profilima ljudi, planiranje vremena, predviđanje i prepoznavanje potencijalnih problema i rešavanja istih.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?
Mislim da je ova profesija poslednjih godina dobila na značaju.

A šta je ono što najviše voliš kod svog posla?
Najviše volim izazov. Svaki događaj je izazov na svoj način, i nikada ne znaš šta te čeka dok se ne upustiš u to.

Koliko psihologija igra ulogu u bavljenju tvojim poslom, i na koji način?
Ova vrsta posla iziskuje komunikaciju sa različitim profilima ljudi, tako da je psihologija od ključnog značaja za ovu profesiju. Uvek morate da znate kako da se postavite, bilo da su to ljudi koji su uključeni u organizaciju ili je to klijent.

Da li je bavljenje organizacijom događaja  stresno?
izuzetno je stresno, pogotovo što je sva odgovornost na vama. Uglavnom stresne situacije počinju u procesu samog planiranja događaja, kada morate da ispratite sve zahteve klijenata, a opet u granicama predviđenog budžeta i rokova. Kada počne događaj, tada počinje pakao 🙂 Tada morate da budete u pripravnosti, da ispratite svaki korak, da budete na vezi sa svakim članom tima i da probleme rešavate u hodu, pre nego što ih drugi primete. U tom trenutku ste i majstor za tv ako se pokvari, i doktor i animator. Kada imate dobar i pouzdan tim, sve je mnogo jednostavnije.

Kako izgleda tvoj radni dan?
Zavisi od samog događaja. Najlepši deo ovog posla je planiranje događaja, odnosno osmišljavanje kreative, crtanje kula i gradova koje kasnije treba uobličiti u jednu lepu građevinu koja treba da izdrži sve eventualne probleme. Onaj manje zanimljiv, a opet dosta važan, je stalna komunikacija sa klijentom i saradnicima putem mejla i telefona, usklađivanje budžeta i sl.

Šta radiš u situacijama kada događaj ne napreduje po planu?
Na to moramo u startu da budemo spremni, jer je to nešto što se dešava, manje više na svakom događaju. Najbitnije je ostati smiren, i fokusirati se na rešenje problema. Zato je važno imati dobar i uhodan tim, kao i plan B.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?
Milsim da će ovo zanimanje tek zaživeti kod nas, pa će vremenom možda biti i cenjenije.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja organizacijom događaja?
Zavisi od kompanije u kojoj ste zaposleni. Česti su bonusi, plata je iznad proseka ukoliko ste u poslu neko duže vreme.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu organizatori događaja?
Ovaj posao je za osobe koje su kreativne i uživaju u planiranju. Posao je izuzetno stresan, i zahteva dosta ulaganja i žrtvovanja, ali onaj osećaj kada na kraju svakog događaja čujete komentare ljudi koji su učestvovali, prisustovali i reči samog klijenta, je nešto za šta vredi nespavanje i rad pod pritiskom.

 

Hvala Sanji još jednom na otkrivenim tajnama profesije organizatora događaja. Do sledećeg čitanja

Boban Ćulajević - Profesor filozofije

Već smo imali prilike da se upoznamo sa učiteljskom profesijom koja zahteva dosta odgovornosti i posvećenosti. Da li je profesija profesora u srednjoj školi mnogo drugačija i šta je ono što je najbitnije za bavljanje ovim zanatom, otkriće nam Boban Ćulajević:

 

Zdravo Bobane, hvala ti što si odvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pozdrav. Filozofija kao nastavni predmet, u srednjoj školi, je veoma zanimljiv posao u kojem se nastoji kod učenika probuditi intelektualno nastrojena svest, svest željna saznanja, tj. budi se čuđenje nad samom činjenicom postojanja.  Posao je zanimljiv jer je sa jedne strane izazov da se mladi otrgnu od svakodnevnice i dovedu do višeg stanja svesti, do pitanja koja prevazilaze okvire pojedinačnog života, a sa druge strane i savršena prilika da se čuju uvek novi, zanimljivi komentari i zapažanja. Nastava filozofije utiče na kvalitet samih pojedinaca, tj. razvija kritički svesne ljude. Ukratko rečeno ona budi čovekov umni i moralni kapacitet.

Kada si počeo da se baviš predavanjem filozofije i kako je taj početak izgledao?

Počeo sam da predajem 2011. godine. Početak,  kao i svaki, zahtevao je vreme za navikavanje i uhodavanje.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje stečeno na fakultetu?

Obrazovanje sa fakulteta je nužna baza, ali da bi se predavalo na kvalitetan način, profesor mora da se dalje obrazuje, da proširi još tu bazu, da konstantno promišlja o sadržaju i načinu njegove realizacije.  Za početak je najbitnije da ste prava osoba za ovaj posao, a u ovom slučaju to znači da ste saosećajna osoba sa određenom dozom prosvećenosti i da želite na pravi način tu istu prosvetljenost da probudite kod svojih učenika.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Može biti, ako želiš da napreduješ u školskoj hijerarhiji ili u ministarstvu. Suština ovog posla jeste u tome da se razmišlja o perspektivi učenika, a ona dolazi sa razvojem njihove svesti. Moraš voleti ovaj posao, onda imaš perspektivu u vidu ličnog razvoja i zadovoljstva.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Najlepši moment jesu uspešna saradnja i interesovanje učenika za filozofiju. Sedmi čas koji proleti brzo i učenici koji posle zvona ne žure kući je najbolji dokaz uspešnog rada i pruža najveću satisfakciju. Volim kad ozbiljno pričamo i promišljamo o istini, kada im vidim na licu da u tom trenutku obožavaju školu i da postižemo ono što nam je cilj.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način?

Psihologija i pedagogija su pored filozofskog obrazovanja najvažniji stubovi profesorskog posla. Psihologija je važna zbog komunikacije, čitanja reakcija učenika, razumevanja njihovih motiva, stavova, osećanja, uviđanja koja tehnika učenja bi im u datom trenutku najbolje poslužila svrsi. Morate znati kako sa kim da pričate, kako da im priđete, morate im opipati puls i znati kako dišu. Svaki profesor mora biti i dobar psiholog. Ako je tako, onda je sigurna kvalitetna nastava.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Pošto radim u više škola, dešava se da jedan dan idem na nekoliko mesta. Na samom poslu imate dežurstva i izvođenje nastave. U proseku imam 4 časa dnevno. Časovi prolete brzo ako ostvarite uspešnu komunikaciju.

A kako izgleda jedan proces pripreme za predavanje?

Ukoliko vam tema nije bliska ili zanimljiva onda vas čeka dočitavanje literature i osmišljavanje korelacija sa drugim predmetima. Trudite se da sve lekcije održe pažnju učenika i da ujedno budu vrlo edukativne kao i provokativne za razmišljanje. Priprema za čas se svodi na osmišljavanje toka časa, vremenske artikulacije časa, pronalaska dobrih problemskih pitanja, predviđanja mogućih digresija itd.

Da li je tvoja profesija stresna?

Može biti užasno stresna, ali hvala Bogu to mi se retko dešava. Kada se desi, jedan čas vas fizički i psihički “zgazi”, tako da ostaneteiI bez trunke energije, motiva, želje za dalji rad. Bezobrazluk, nevaspitanje, neinteresovanje, želja za svađom, kanalisanje svih svojih problema u pravcu profesora znaju da budu teški izvori stresa. Individualno od profesora zavisi kako će se sa tim izboriti.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Mogu se raditi modul časovi unutar veća npr. društvenih nauka, pa sarađujete sa psihologom, sociologom, istoričarom. Pričate o nekoj temi sa više aspekata, to zna biti veoma zanimljivo. Inače sarađuješ sa svim kolegama u školi po potrebi.

Šta je glavni cilj profesora filozofije?

Glavni cilj je buđenje u drugima onoga što je probuđeno u tebi samom. Želiš da osete ono što si ti osetio, da vide stvari na najrazličitije moguće načine i da promišljaju o postojanju u svim njegovim aspektima -  metafizičkom, političkom, etičkom, estetskom, logičkom, duhovnom itd.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena?

U većini glava nije jer ljudi u praktičnim problemima ne cene filozofsko promišljanje. Ali naravno da ima izuzetaka.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojom profesijom?

Profesorska plata je čisto prosečna zarada, otprilike oko 350e. To vam govori sve o sistemu i njegovom vrednovanju profesorskog “zanata”.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu profesori filozofije?

Ako budete razmišljali o profesiji profesora filozofije, onda je veoma važno da ste sposobni za identifikaciju sa drugima, za saosećanje i uživljavanje. Ako drugo ja možete da doživljavate kao svoje ali u drugom telu, ako ste sposobni za ovu psihološku decentralizaciju onda mislim da imate najbolji mentalni program za ovaj posao.

 

Hvala Bobanu na realnom prikazu svoje profesije i konkretnim savetima. Do sledećeg čitanja.

Violeta Bajčev - Zubni Tehničar

Stomatologija sa sobom nosi i protetiku, a praviti proteze prema otiscima predstavlja svakodnevne izazove za onog ko ih pravi. Violeta Bajčev je zubni tehničar sa godinama iskustva, i u sledećem tekstu će nam otkriti tajne svog zanata:

 

Zdravo Violeta, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština Vašeg zanata?

Posao zubnog tehničara ogleda se u pravljenju protetskih nadoknada (proteze, krunice, mostovi). Uloga protetskih nadoknada nije samo u pogledu estetike nego i u poboljšanju funkcije žvakanja što ima odraz na celokupan digestivni sistem čoveka, a samim tim i na zdravlje. Svakako, protetske nadoknade imaju veliki doprinos i na samopouzdanje pacijenta.

Kada ste počeli da se bavite svojom profesijom i kako je taj početak izgledao?

Prvi susret sa svojom profesijom imala sam tokom prakse u Zubotehničkoj školi. Nakon završene srednje škole sam se zaposlila. Teorija i praksa koju sam imala u školi su mi omogućili da sam početak bavljenja ovom profesijom ne bude težak. Ljubav prema pozivu kojim se bavim me je navela da svaki dan učim nove stvari, nadograđujem svoje znanje i napredujem.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja zubnom protetikom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko sama praksa?

Na početku bavljenja ovom profesijom najbitnije je dobro znati teoriju koja se uči u školi, ali jednako bitno je umeti tu teoriju primeniti u praksi. Ne bih mogla da kažem da je teorija bitnija od prakse, kao ni obrnuto.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Profesija zubnog tehničara može biti veoma perspektivna ukoliko se prate novine u ovoj oblasti i ukoliko se usavršava.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Mogućnost da iskažem svoju kreativnost kao i sreća i osmeh koje vidim kod pacijenata kada se preda proteza, najdraži su mi delovi profesije.

Da li mislite da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče zubne protetike?

Konstantnom edukacijom stomatologa i zubnih tehničara, Srbija hvata korak sa svetom. U većim gradovima Srbije novije metode su zastupljenije u odnosu na neke manje gradove.

Da li psihologija igra ulogu u Vašem poslu?

Profesija zubnog tehničara uključuje i indirektan kontakt sa pacijentima te samim tim psihologija ima svoj udeo. To se najbolje ogleda u samopouzdanju koje lep osmeh donosi. S obzirom na to da doktori stomatologije imaju direktan kontakt sa pacijentima, oni imaju i mnogo veći udeo u psihološkom momentu.

Da li zubni tehničar može da ima svoju ordinaciju nezavisno od stomatologa?

Zubni tehničar ne može samostalno da izrađuje protetske nadoknade. U izradi jedne protetske nadoknade neophodna je saradnja stomatologa i zubnog tehničara. Naravno, to ne zahteva zajedničku ordinaciju. Zubni tehničar ima svoju zubnu tehniku gde izrađuje proteze na osnovu otisaka koje je uzeo stomatolog.

To znači da je timski rad stomatologa i tehničara ključan u Vašoj profesiji?

Timski rad stomatologa i zubnog tehničara je veoma bitan. Koliko će jedna protetska nadoknada biti kvalitetna jednako zavisi i od stomatologa i od zubnog tehničara.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Radni dan počinje u 7 časova. Kada dođem na posao prvo pravim plan rada za taj dan. On se pravi na osnovu rokova do kada određena faza u izradi proteze treba da bude završena. Naravno, ovaj plan je okviran jer u toku svakog radnog dana može da dođe do nekog iznenadnog posla, kao što je polomljenja proteza koja treba da se zalepi ili stomatolog može da uzme novi otisak.

Da li je bavljenje Vašom profesijom stresno?

Ne bih rekla da je stresno. Mada, kao i u svakoj drugoj profesiji, može doći do nekih iznenadnih problema tokom izrade proteze koje nisu pod mojom kontrolom kao sto je pucanje proteze prilikom njenog vađenja iz gipsa ili prilikom poliranja. Takve situacije umeju da budu stresne.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan zubni tehničar?

Ponekad se dešava da je teško pronaći odgovarajuću boju, veličinu i oblik zuba koji bi se uklopili sa postojećim zubima pacijenta. Takođe, može se desiti i da zagrižaj nije dobar, te se u tom slučaju mora ponoviti, kako bi funkcija žvakanja ostala očuvana, ali i izgled proteze bio što prirodniji.

Kako ukratko izgleda jedan proces kreiranja proteze?

Nakon pregleda pacijenta od strane stomatologa, stomatolog uzima otisak koji daje zubnom tehničaru da izlije i da napravi kašiku za precizniji drugi otisak. Zubni tehničar izliva precizniiji drugi otisak i pravi bis. Na napravljenom bisu, stomatolog uzima zagrižaj. Nakon toga zubni tehničar postavlja zube. Tako postavljeni zubi u vosku se predaju stomatologu koji zatim vrši probu u ustima pacijenta i proverava da li je sve u redu. Nakon toga zubni tehničar obavlja završnu fazu u izradi jedne proteze koja obuhvata kuvanje (vosak se zamenjuje materijalom nalik plastici od kojeg se izrađuju proteze).  Na samom kraju zubni tehničar skuvanu protezu obrađuje, polira i predaje je stomatologu. Stomatolog predaje protezu pacijentu i proverava da li je sve u redu.

 

Da li je Vaša profesija u Srbiji cenjena?

Mislim da jeste. Veliki broj ljudi, kako onih starijih, tako i onih mlađih, ima problem sa nedostatkom zuba, a ova profesija to nadoknađuje.

Da li mislite da u Srbiji može da se živi od bavljenja Vašom profesijom?

Mislim da može ukoliko se zubni tehničar opredeli da ima svoju privatnu zubnu tehniku, ali pod uslovom da usavršava svoje znanje i prati svetske trendove.

Šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu zubni tehničari?

Poručila bih da svo stečeno znanje primene u praksi i da se konstantno usavršavaju i prate svetske trendove. Ako ste završili školovanje niste završili učenje, naprotiv.

 

Hvala Violeti na konciznom objašnjenju glavnih elemenata profesije zubnog tehničara. Do sledećeg čitanja.

 

Ivana Đikić - Joga instruktor

Joga je fizička aktivnost stara više hiljada godina, a uključuje i meditaciju koja je u današnje vreme sve popularnija kao tehnika opuštanja. Profesionalno bavljenje jogom je izuzetno odgovoran posao jer jedan joga instruktor direktno utiče na fizičko i mentalno zdravlje svojih klijenata. Kako ova profesija izgleda, detaljno će nam objasniti Ivana Đikić.

 

Zdravo Ivana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Suština mog posla je rad sa ljudima prvenstveno u održavanju dobrog stanja tela i duha. Današnji čovek je previše ekstrovertan, bombardovan spoljašnjim impresijama i gotovo da zaboravlja na svoje telo, na pokrete, disanje i unutrašnje impresije. Tako da, dolazeći na časove joge dobija mogućnost da se kroz pokret i disanje poveže sa osećajima unutar tela, osvesti fiziološko-anatomske aspekte i tako obnovljen nastavi da efikasnije funkcioniše u spoljašnosti.

Kada si počela da se baviš jogom i kako je taj početak izgledao?

Jogom sam počela da se bavim sa 22 god. Tragala sam za oblikom vežbanja koji nije čisto fizički, već uključuje potpuno posvećivanje, svesnost i prisutnost. Gde je cilj napretka, u stvari, put istraživanja, koji će se promaljati kroz ceo život. Znači prvo mi je joga bila hobi i oblik vežbanja kojim sam održavala telo u zdravom stanju, a kasnije mi je postala i profesija.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja jogom, i da li postoji teorijsko obrazovanje koje je potrebno primeniti?

U početku nije naravno bitno teorijsko obrazovanje, već znanje i iskustvo instruktora koji ti daje inpute u toku vežbanja. Ako je instruktor kreativan i inspirisan, on može u toku časa pomalo ubacivati fragmente teorijskog znanja i tokom vremena samo vežbanje postaje jasnije. To nije baš moguće odmah razumeti. Ali svakako da je i neka dodatna individualna edukacija polaznika koji dolaze na časove poželjna, ako bi poželeli da prodube iskustvo doživljaja u toku vežbanja i sl.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Ne mogu da procenim da li je moja profesija perspektivna ili ne. Možda je više bila kada sam ja počinjala. Nisam sigurna da sam baš adekvatna osoba za ovo pitanje, jer se perspektive stalno menjaju. Ali jedno sigurno znam, da je plemenita i humana, nikog ne ugrožava i vraća ljude ka sebi i njihovoj suštini. Naravno, ukoliko se redovno upražnjava. Jer je ona život, unutrašnji svet svakog od nas, koji se pojavi kada se zatvore vrata spoljašnjim obavezama. To je onaj trenutak kada smo sami sa sobom, svesni i prisutni.

Zvuči kao da zaista uživaš u svojoj profesiji. Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

U prethodnom pitanju sam načela ono što najviše volim. Ali bih dodala, da je to rad na sebi i svom telu koji stalno traje. I ako sagledamo sve to, onda možemo da zaključimo da na taj način možemo samo da budemo bolji ljudi. Bolji u smislu da smo svesniji i verovatno srećniji (iako je sreća promenljiva kategorija), bolji za nas same i onda i za okruženje i kao takvi  “mi bolji” možemo kvalitetnije da delamo na planeti zemlji.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče podučavanja joge?

Da, mislim da je u toku. Ja sam npr. u toku. 🙂 Ali je važno naglasiti da se podučavanje ljudi i prenošenje sopstvenog iskustva i znanja, ne može naučiti na kursu. Na kursu dobijamo teorijsko znanje i diplomu, a ostalo sami izgrađujemo tokom sopstvene prakse. Ja sam npr. napravila svoj sopstveni koncept, koji sam nazvala „Healthy yoga flow“. Orijentisana sam na individualni pristup u radu, radim u malim grupama, gde ne postoji jedan sistem rada, nego se položaji, pokreti i vežbe disanja prilagođavaju trenutnom mentalno-emotivnom stanju pojedinca i tokom vremena se menjaju, kako se i sam pojedinac menja.

Pričaš o mentalnom stanju svojih klijenata. Koliko to igra ulogu u tvom poslu i na koji način?

Psihologija igra ulogu u mom poslu u smislu da se ja kao instruktor trudim da radim na sebi i da posećujem neke dodatne seminare koji će učiniti moj rad kvalitetnijim i koji će mi omogućiti da bolje razumem kako sebe, tako i druge ljude. Tako da me interesuje svaki oblik edukacije, koji će mi omogućiti da poboljšam svoj rad i pomognem ljudima. Studirala sam i homeopatiju 3 godine, a to je isto jedan od oblika lečenja i pomaganja ljudima. Tako da izučavajući i druge oblike lečenja, otvaram mogućnost unapređenja svoje osnovne profesije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Svaki dan obično imam neki čas ili u grupi, ili privatno. Bilo bi dobro da ostavim prostora za svoj sopstveni joga ritual, gde istražujem iznova neke joga položaje i pratim njihovo dejstvo na telo. Nekada mi je telo umorno, pa samo radim neku od pranajama i kratku meditaciju. Povremeno razmišljam o konceptu neke nove vinyase koju bih uvrstila u čas. Sada u ovom periodu razmišljam da napravim neki kratki seminar, pa pripremam materijal i sl.

Da li je bavljenje podučavanjem joge stresno, i ako da na koji način?

Može da bude stresno, za mene u periodima kada se opteretim i držim puno časova. Sada to ne radim, jer shvatam da nema smisla. Da bih bila kreativna na času, inspirativna i odmorna, potrebno mi je da napravim dan pauze, ako je bilo više časova predhodnog dana. Puno se dajem, posvećujem i objašnjavam, pa može da se desi da se nekada osećam iscrpljeno. Tako nije uvek moguće, ali se trudim da ispoštujem i sebe i druge. Takođe, može biti naporno, kada privatno imate neke bolne situacije, koje i sami teško prevazilazite, a od vas se očekuje da budete potpuno smireni, blistavi i sjajni. Tada se pokazuje profesionalizam na delu, veština da održite čas tako, da to ljudi ne primete.

Kako izgleda proces pribavljanja sertifikata za joga instruktora?

Upisuje se škola/kurs koja ima zvaničnu lincencu od Europe Yoga Alliance ili neke druge svetski priznate škole. Kurs ispunjava sve neophodne stvari koje su potrebne da bi postao joga instruktor: vežbe, predavanja, seminarske radove, polaganja i ispite. Trajanje kursa je obično min. 6 meseci. Postoji finalno polaganje na kraju gde se javno drži čas pred komisijom, ali samo ako su svi ostali uslovi predhodno ispunjeni, svi ispiti položeni, praksa odrađena i sl.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Mislim da je vrednovanje joge kao profesije opalo, jer ima sve više ljudi koji se time bave, a nisu dovoljno kompetentni za to. Vrlo se intenzivno forsiraju neki detalji iz joge, koji i nisu toliko bitni, kao što je npr. preterana fleksibilnost tela, a drugi važniji aspekti se zanemaruju. Joga škole se plaćaju, tako da, u suštini, svako ko poželi može da je završi. Ali, verovatno je tako i u nekim drugim segmentima društvenih aktivnosti. Nisam nešto novo rekla što nam svima nije poznato, ali tako je.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja podučavanjem joge?

Neko može da živi, a neko ne. To će zavisiti od mnogo faktora. Da bi neko živeo samo od joge, mora mnogo truda da uloži. Treba da bude kvalitetan kao instruktor, da bi bio primećen i da bi se izdvojio od konkurencije, jer je konkurencija trenutno veoma velika. Najbolja reklama je preporuka od drugih ljudi. Ja preferiram najviše takav način reklamiranja, mada pribegavam i novim načinima kao što su facebook, instagram i sl.

Da li je joga bezbedna za ljude svih uzrasta, trudnice i ljude sa zdravstvenim problemima? Šta misliš o jogi kao pomoći pri lečenju?

Joga kao oblik vežbanja je bezbedna za sve ljude, svih uzrasta, kao i za decu i trudnice. Međutim, program načina rada i vežbanja se prilagođava i menja u zavisnosti sa kakvom populacijom se radi. Program vežbanja za zdrave ljude će biti sasvim drugačiji, od načina rada sa starima, decom ili trudnicama. Takođe, postoje ljudi koji imaju neki specifičan problem sa telom, kičmom, neku povredu i sl., njima se posebno pristupa, vežbe i način rada se potpuno prilagođavaju njihovom specifičnom problemu. To bi nazvali nekim oblikom terapeutske joge. Joga instruktor treba dobro da razume i bude dobro upućen u suštinu određene tegobe koja se javila na telu kod osobe koja traži pomoć.

Joga kao pomoć pri lečenju je isto veoma korisna, ali naravno da će to zavisiti i od vrste zdravstvene tegobe. Lekar koji leči pacijenta treba da odobri da li pacijent može da koristi jogu kao dopunsko sredstvo pri lečenju. Ukoliko ne postoji odobravanje lekara, ja kao joga instruktor ne bih insistirala na tome i ne bih preuzela takvu vrstu odgovornosti.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu instruktori joge?

Najpre bih preporučila da rade na sebi u svakom smislu, da imaju izraženo “saosećanje” kao osobinu, da imaju određene telesne predispozicije, dobar kontakt sa telom, relativno dobru telesnu kondiciju, zdravo telo i da se trude da vode zdrav način života. Ostalo sve dolazi samo kroz iskustvo i trud koji budu ulagali tokom vremena.

 

Ivana nam je na divan način približila neke od tajni svog zanata, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Violeta Kočić Mitaček - Advokat

Advokaturu možemo okarakterisati kao jednu od izazovnijih profesija sadašnjice jer sa sobom nosi obimno teorijsko i praktično znanje potrebno za bavljanje istom, veoma visoku toleranciju na stres, kao i ljubav prema ljudima i razumevanje za svaki slučaj pojedinca. Violeta Kočić - Mitaček je advokat sa iskustvom od 15 godina, a od njenih odgovora na pitanja o profesiji advokata možemo da saznamo mnogo:

 

Zdravo Violeta, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Hvala na pozivu i interesovanju za ’’tajne’’ advokature. Advokatura je posebna društvena pravna služba u sklopu pravosudnog sistema koja se bavi  pružanjem stručne pravne pomoći u različitim oblastima, zastupanju građana i pravnih lica. Obuhvata davanje pravnih saveta, zastupanje i odbranu stranaka pred sudovima ili drugim državnim organima, ustanovama i organizacijama. Uloga advokature jeste da brani zakonitost i štiti prava građana. Advokatura je nezavisna i samostalna, što je garantovano i Ustavom. Advokat se postaje upisom u Advokatsku komoru, koja je esnafsko udruženje.

Kada si počela da se baviš advokaturom i kako je taj početak izgledao?

Advokaturom sam počela da se bavim odmah nakon diplomiranja i ova profesija je bila moj prvi izbor. U početku je bilo izuzetno uzbudljivo i istovremeno zbunjujuće, jer na fakultetu nismo stekli praktična znanja. Na primer, nama pripravnicima bila je potpuna nepoznanica gde bi trebalo da sednemo kada uđemo u sudnicu, kao i šta znače oznake ispred brojeva na predmetima. Takođe, radno vreme je bilo izazovno, pre podne suđenja, zatim odlazak u kancelariju gde se razvrstava pošta, pišu podnesci, a nakon pauze od nekoliko sati, nekoliko puta nedeljno i prijem stranaka u kasnim popodnevnim časovima i najčešće rad u kancelariji do kasnih večernjih sati.

Međutim, imala sam tu sreću da pripravnički staž provedem u advokatskoj kancelariji  Mirka N. Mitrovića koji je  izvanredan pravnik i izuzetna ličnost. Bavio se različitim oblastima prava pa sam imala mogućnost da se upoznam i vodim veliki broj raznovrsnih predmeta, te steknem dragoceno iskustvo, kao i da definitivno odlučim da je advokatura moj izbor.

Pominješ da nije bilo mnogo prakse na fakultetu. Šta je najbitnije kod početka bavljenja advokaturom, a koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje?

Da bi se neko bavio advokaturom na pravi način, potrebna je ljubav prema profesiji, ali posebno ljubav prema ljudima. Kaže se da advokatura nije posao već način života - i to je potpuno tačno. Naime, advokat sa svojim klijentima prolazi kroz njihove najvažnije životne trenutke, često najteže, sluša njihove životne priče, sa njima se zajedno bori za istinu ili milost, u zavisnosti od situacije u kojoj su, i sve to nije moguće bez ljubavi  i razumevanja drugih.

Fakultet nas ne priprema za ova iskušenja, teške priče i sudbine ljudi koji dolaze po pomoć i meni lično je bilo najteže da zauzmem profesionalnu distancu kako bih mogla kvalitetno da sagledam situacije mojih klijenata i pružim im pravnu pomoć, umesto da zajedno plačemo nad problemima u kojima su bili.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Advokaturom sam počela da se bavim kao potpuni idealista, sa idejom da svojim znanjem pomognem klijentima da ostvare svoja prava, dokažu nevinost.. Sjajan je osećaj kada učestvujem u procesu u kome dobijemo pravednu odluku. To je trenutak u kome potvrdite veru u dobro i znate da sistem funkcioniše i da sve ima smisla. Saznanje da ste uticali na to da svet bude bolje mesto, da nekom život krene ili se nastavi u dobrom pravcu, jeste ono zbog čega vredi živeti i raditi.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način?

Psihologija sasvim sigurno igra ulogu u bavljenju advokaturom. Ono što je važno imati u vidu jeste činjenica da ljudi obično dolaze kod advokata u nekoj teškoj situaciji i da su uglavnom osetljiviji nego inače i da ovo moram imati u vidu tokom razgovora, pa je često potrebno voditi duži razgovor u raznim pravcima kako bismo došli do informacija koje su bitne za konkretan pravni problem. Takođe, bitno je razumeti da svako veruje da je u pravu, a da je izuzetno važno da klijentu tačno prezentujemo kakve su njegove šanse u postupku.

Do sada zvuči kao jako dinamičan posao. Kako izgleda tvoj radni dan?

Tokom pre podneva obično odlazim na suđenja, nakon suđenja posao nastavljam u kancelariji gde pišem podneske za sud, pripremam se za suđenja tako što čitam propise, sudsku praksu, a takođe obavljam razgovore sa klijentima. Postoje dani kada radni dan traje do kasno uveče, a takođe ima dana kada radni dan traje samo nekoliko sati.

Da li je bavljenje advokaturom za tebe stresno?

Advokatura je prilično stresan posao. Naš posao je da, na osnovu informacija koje nam klijenti daju, donosimo odluke koje su najbolje za naše klijente i da preduzimamo pravne radnje na vreme. Najvažnija je tačnost, preciznosti i odlučnost, dobra procena situacije. Česte su neprospavane noći i razmišljanja o predmetima.

Da li se kao advokat ponekad bojiš za svoju bezbednost? 

Potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je advokatura stalan sukob mišljenja, ali u suštini sukob. Verujem da nema advokata koji nije doživeo neprijatnost ili pretnju, ali ne možeš da se baviš ovim poslom ako se plašiš.

Odličan savet. Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Izuzetno je važno da imaš prijatelje i kolege sa kojima možeš da razmeniš mišljenje i konsultuješ se. Ja imam sreću da radim sa upravo takvom koleginicom, a takođe imam sjajne saradnike na koje mogu da se oslonim.

Kako ukratko izgleda jedan proces pravljenja slučaja i kompletiranja istog?

Osnovni korak je razgovor sa klijentom gde je potrebno doći do tačnih i relevantnih informacija, što podrazumeva  jedan ili više sastanaka. Svaki slučaj podrazumeva i određena dokumenta, ugovore ili neka sudska akta, te je potrebno ova dokumenta proučiti i nakon toga preduzeti određenju radnju. Odluka o tome je i najvažnija i njoj prethodi proučavanje sudske prakse i zakona. Slučajevi mogu biti različiti, tako da ne postoji jedinstven odgovor na ovo pitanje. Primera radi, ukoliko je klijent u pritvoru, advokat obavlja razgovor u pritvorskim prostorijama i njegov osnovni posao je da klijent izađe iz pritvora, te da osmisli odbranu.

U svakom slučaju, tokom trajanja postupka potrebno je preduzimati radnje u zavisnosti od tog postupka. Prvostepeni postupak završava se donošenjem presude, nezadovoljna strana izjavljuje žalbu, a nakon drugostepene odluke proces je obično gotov.

Šta je glavni cilj advokata? 

Advokatura je profesija koja je neophodna radi zaštite slobode i prava svih građana, cilj advokature uvek je isti  - Ustavom zagarantovano pravo -  svakome se jemči pravo na pravnu pomoć, pravnu pomoć pruža advokatura, kao samostalna i nezavisna služba.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Mislim da je cenjena. Jedna je od retkih koja i dalje pruža mogućnost slobodnog postupanja i mišljenja.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja advokaturom?

Mislim da može da se živi od ove profesije.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu advokati? 

Mislim da je advokatura izuzetno lepa profesija, koja traži vreme i hrabrost, ali pruža slobodu kao retko koja profesija kao i mogućnost da svet postane bolje mesto.

 

Hvala Violeti na tajnama zanata advokatske profesije koje nam je otkrila, a koje će nam sigurno značiti. Do sledećeg čitanja.

 

Danila Vojnović - Tehnolog za zaštitu životne sredine

Zaštita životne sredine je kao delatnost sve popularnija, iako je sa malim zakašnjenjem u odnosu na Evropu došla na naše prostore. Danas svaka grana industrije mora da brine o uticaju na životnu sredinu, pa je posao Tehnologa za zaštitu životne sredine sve perspektivniji. Danila Vojnović se bavi zaštitom životne sredine i iz svog iskustva će nam preneti kako izgleda njena profesija:

 

Zdravo Danila, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Zaštita životne sredine je nešto čemu svi težimo i kao „zanat“ se nametnula sama, kao posledica dugogodišnjeg ljudskog uticaja tokom razvića industrije. Moja profesija, u ovom trenutku, podrazumeva sagledavanje potencijalnih uticaja na životnu sredinu (u formi Studije – pisanog dokumenta definisanog zakonom) koji mogu da se jave tokom izgradnje ili rekonstrukcije određenog objekta u industriji. Ovo je aktivnost koja prethodi samom odobrenju da se nešto izgradi ili rekonstruiše. Može se reći da je sama Studija vrlo bitna kada je u pitanju izgradnja, jer pored toga što od nje zavisi da li će objekat biti sagrađen, zavisi i dalji razvoj naše industrije.

Kada si počela da se baviš zaštitom životne sredine i kako je taj početak izgledao?

Početak je usledio kada sam završila studije, u jednoj manjoj firmi, u kojoj sam stekla različita iskustva i to uz pomoć kolega koji su vrsni stručnjaci, koji su mi uvek bili na raspolaganju. U startu nisam imala mnogo odgovornosti, što se i podrazumevalo s obzirom na nedostatak iskustva. Vrlo brzo su se stvari promenile, što i smatram prednošću manjih firmi, jer zbog manjka ljudi, dolazite u situaciju da morate da preuzmete deo obaveza kolega i time stičete i preko potrebno samopouzdanje u poslu.

Pominješ iskustvo kao bitan faktor. Šta je najbitnije kod početka bavljenja zaštitom životne sredine, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje ako nema iskustva?

Smatram da je obrazovanje, bar u ovom poslu, veoma značajno. Mogu da kažem da sam bila zahvalna mojim profesorima kad sam počela da radim, jer sam shvatila koliko znanja nosim sa fakulteta, pa bar za početak sam mogla da se prilagodim različitim zadacima koje sam dobijala. Nakon toga, znanje se samo nadograđivalo. Zaista ne mogu da kažem ni za šta, što sam do sada naučila na fakultetu, da je bilo traćenje vremena. Pre ili kasnije, sve može da se primeni. Kao što je, pretpostavljam, i u mnogim drugim profesijama najbitnija spremnost da se uči i istražuje, tako je i ovde. Takođe i dobro poznavanje zakona je jako bitno, jer je to osnova ovog posla.

Kad smo kod obrazovanja, koliko je poznavanje prirodnih nauka bitno za rad u sektoru životne sredine, i na koji način?

Konkretno u poslu kojim se trenutno bavim (koji je usko stručan) nije presudno, ali podrazumeva prethodno obrazovanje na prirodnim fakultetima. Sam rad u sektoru zasniva se na prirodnim naukama.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Profesija je izuzetno perspektivna, posebno zbog predstojećeg potencijalnog ulaska u Evropsku Uniju (trenutno se njihovi zahtevi najviše odnose baš na deo Zaštite životne sredine). Naša država je tek na početku usaglašavanja sa Evropskom zakonskom regulativom, iako se ne čini da je tako. Mnoge naše fabrike i postrojenja još uvek nemaju ni građevinske ili upotrebne dozvole, a kamoli ekološke. Takođe, problem sa otpadom je uvek aktuelna tema. Mislim da tu ima prostora za otvaranje različitih postrojenja za tretiranje opasnog otpada. Pored toga, na pomolu je izgradnja jedne spalionice otpada.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče zaštite životne sredine?

Kao što već rekoh, daleko smo mi od same Evrope, a što se ostatka sveta tiče, to je već diskutabilno. Postoje mnoge zemlje kod kojih još uvek nije probuđena svest da održavamo zdravu sredinu u kojoj živimo. Međutim, postoje i zemlje u kojima je svest na vrlo visokom nivou, ali prosto zbog postojanja takozvane „prljave“ industrije, takve zemlje ostaju prve na listi najvećih zagađivača.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Volim osećaj da činim bitnu stvar, da doprinosim nekom višem cilju. Kada posmatramo širu sliku, moj posao i te kako utiče na očuvanje i poboljšanje životne sredine. Drago mi je da sam deo tog sistema, što je sve što radim konstruktivno i pozitivno.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Kad dođem na posao, proverim mailove, nakon toga sledi radni sastanak na kom se ukratko dogovaramo ko na čemu radi, zatim se upuštam u pisanje Studije/Elaborata – šta god da je trenutno aktuelno ili radim u softveru za proračun aerozagađenja iz velikih postrojenja za sagorevanje. Povremeno odlazim i na sastanke kod Investitora. Za izradu jedne Studije potrebne su dobre podloge od Investitora sa kojih se preuzimaju tehničke stvari (opis lokacije, tehnički opis, situacioni plan postrojenja, različita mišljenja nadležnih insititucija, itd.), a za ostatak potrebno je dosta istraživanja, kao i dobra procena situacije i potencijalnog uticaja.

Da li je bavljenje tehnologijom zaštite životne sredine stresno?

U principu sve zavisi od radne sredine koja vas okružuje. Sama izrada Studija i sličnih dokumenata može biti frustrirajuća ili rokovi mogu biti prekratki, ali nije nužno stresna, međutim kada dođe do odbrane Studije o proceni uticaja na životnu sredinu, to je izuzetno stresno jer sve to što ste pisali morate da prezentujete pred Ministarstvom i zainteresovanom javnošću, koja se tu i pojavila samo sa ciljem da vas kompromituje i da pokuša svojim žalbama da spreči da se Studija usvoji. Bilo je slučaja kad su ljudi čak bežali kroz prozor da spasu živu glavu.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način? Sa kim najviše sarađuje jedan tehnolog?

Timski rad je vrlo bitan, posebno što se u skoro svakom novom poslu susrećemo sa drugačijom tehnologijom, pa je vrlo bitna razmena mišljenja i znanja. Uspeh je nešto što zavisi i od timskog rada i od mene same, jer ipak sam ja ta koja na kraju izrađuje pisani dokument. Tehnolog na mojoj poziciji, sarađuje sa mnogim ljudima, ali kažem, to najviše zavisi od prirode posla. Npr. trenutno radim Studiju vezanu za dalekovode, pa je moj fokus na elektrotehničkoj struci.

Šta je glavni cilj tehnologa za zaštitu životne sredine? 

Glavni cilj tehnologa (u okviru nekog postrojenja) bi trebalo da bude da svoj posao radi najbolje što ume, a da samim tim podigne upravljanje zaštitom životne sredine na najviši mogući nivo, da se zagađenja svedu na minimum, da su svi procesi naštelovani i dobro poznati, da nema prostora za akcidente, havarije i slično, da redovno izveštava nadležne institucije o otpadnim tokovima i emisijama, da su sve dozvole ishodovane i da se uvek radi na poboljšanju. Moj glavni cilj je da pomognem svakome ko želi da postigne neko poboljšanje ili pribavi neke dozvole kako bi mogao da nastavi sa radom ili taj rad unapredi.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena?

Smatram da je prilično cenjena od strane ljudi koji su se okrenuli zaštiti i shvatili koliko je bitno da prestanemo da zagađujemo i da konačno uradimo nešto po pitanju toga. Nažalost, još uvek postoje oni koji to ne žele da vide i koji na neki način uspevaju da izbegnu zakon.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja zaštitom životne sredine?

Apsolutno. Postoji toliko različitih poslova koje jedan tehnolog za zaštitu životne sredine može da radi – od poslova u postrojenju, projektovanja, preko laboratorije, do poslova u Ministarstvu. Samo jedna stvar je jako bitna – ne očekujte veliku platu na prvom zaposlenju. Kako stičete iskustvo tako raste i spremnost poslodavca da vam povećava platu.

Za kraj: šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu tehnolozi za zaštitu životne sredine? 

Prvo bih poručila da u ovom poslu nema kreativnosti. Posao se bazira na zakonskoj regulativi i nema prostora za odstupanja. To ne znači da je dosadan, naprotiv. U dosadašnjem radu, susrela sam se sa toliko različitih stvari i zahteva i mogu reći da ukoliko ste znatiželjne prirode, svašta možete naučiti i uraditi. Ono što je zaista srž svega je dobra osnova o zaštiti i stalno istraživanje i rad na sebi. Prosto morate biti u toku sa svim aktuelnim, a svakim danom izlaze novi pravilnici, razvijaju se nove tehnologije i otvaraju se nove mogućnosti.

 

Danila nam je dala konkretne odgovore na pitanja o profesiji Tehnologa za zaštitu životne sredine koji će sigurno koristiti čitaocima, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

 

Mirjana Aničić - Baletski pedagog

Jedan od najlepših, ali i najodgovornijih profesija je rad sa decom u bilo kom smislu, a ako tome dodamo balet kao divnu disciplinu dobija se vrlo lep i kompleksan zanat. Mirjana Aničić je Baletski pedagog sa godinama iskustva, a ispod se nalaze neke od tajni njene profesije:

 

Ćao Mirjana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ja se konkretno bavim edukacijom dece predškolskog i ranog školskog uzrasta. Baletska pedagogija je jedan lep, zahtevan i odgovoran poziv a budući da se bavite decom, to mu daje i dodatnu težinu. Vođenje škole baleta, osim edukacije, podrazumeva i razumevanje i doživljaj svakog deteta kao pojedinca, njihovu socijalizaciju, spremnost da rastete sa njima i dajete doprinos njihovom dobrom vaspitanju. Cilj baletskog pedagoga je da kroz motivisan rad sa decom iz njih izvuče maksimum kako na časovima, tako i na nastupima i takmičenjima.

Kada si počela da se baviš baletom i kako je taj početak izgledao?

Kao i skoro svaka devojčica, već sa 3 godine sam počela da maštam o tome da budem balerina, pa čak više i nastavnica baleta. Često sam kao vrlo mala znala da „vodim časove“ ispred ogledala sa svojim zamišljenim učenicima, imitirajući svoju nastavnicu baleta. Prve korake sam napravila u baletskom studiju, a potom je usledio upis u pravu, državnu Baletsku školu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja baletskom pedagogijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko sam rad? Da li je neophodno baviti se baletom pre ulaska u baletsku pedagogiju?

Najbitnije, kao verovatno i kod većine profesija, je podrška roditelja i njihovo osluškivanje Vaše želje. Formalno obrazovanje ima veliku važnost zato što je balet jedna, ja tako volim da kažem, egzaktna nauka, koja ima svoja pravila i ako ste laik u ovoj oblasti teško da ćete imati uspeha. Prethodno profesionalno igranje nije preduslov da budete dobar pedagog, kao i obratno. Ja imam igračkog iskustva i smatram da mi to jeste plus, ali isto tako poznajem puno sjajnih pedagoga koji nemaju igračkog iskustva.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Ako mislite perspektivna u materijalnom smislu, ja sam mišljenja da svaka profesija može da bude perspektivna ukoliko joj pristupate na pravi način. A ukoliko mislite na perspektivna u nematerijalnom smislu, u domenu interesovanja i tu, moram priznati, imam veliku sreću jer, iako živimo u vremenu poremećenih vrednosti i dalje postoji procenat ljudi koji daju važnost baletu i žele da im deca nauče osnove baleta, iz mnogo razloga.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Apsolutno je to kontakt sa decom, jer su oni neiscrpan izvor motivacije, smeha i svega što je lepo i iskreno. Meni svaki radni sat počinje i završava se sa velikom količinom obostranog smeha.

Kada smo kod radnog sata, kako izgleda jedan radni dan baletskog pedagoga?

Budući da sam mama dve ćerke, moj radni dan počinje rano ujutru kada sam uglavnom sa decom, pripremam program za tu radnu nedelju i popodne odlazim na časove, na kojima sam do uveče.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče baleta i umetnosti uopšte?

Srbija je daleko od ostatka sveta što se celokupnog stanja u umetnosti i kulturi tiče, ali opet moram da naglasim da ima dosta mladih ljudi, mladih porodica koje svoju decu vaspitavaju na pravi način. Želim da verujem da će moja deca odrastati u nekoj kulturnijoj i lepšoj Srbiji od ove trenutne i da će sve zaostavštine proteklih decenija nove generacije kulturološki oplemeniti. Mi smo tu da pomognemo.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način? Koliko truda odlazi na odnos sa decom a koliko na sam balet tokom procesa treninga?

U mojoj profesiji je od izuzetne važnosti svakom detetu ponaosob pristupati kao pojedincu jer oni to i jesu, male ličnosti koje u sebi kriju i emocije i karakter i loš i dobar dan. Iako su časovi koje ja vodim grupni, ja sam neko ko voli da sa svakim detetom ponaosob nadje zajednički jezik i ja volim da kažem tu neku „žicu“. Postoje stidljiva, otvorena, temperamentna, mirna deca, i moj je zadatak da „detektujem“ o kakvom se detetu radi i da mu priđem na pravi način. Svaki čas se osim od vežbi i igranja, sastoji i od moje veštine pregovaranja i dogovaranja sa njima.

 

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno?

Posao sam po sebi nije specijalno stresan u smislu fizičkog ili umnog rada, ali je izuzetno stresan zbog činjenice da radite sa decom koju neko predaje vama na odgovornost. Osim toga što deca moraju pokazati rezultate rada, podrazumeva se da ih morate sačuvati od mogućih povreda.

Da li je cilj baletskog pedagoga uvek priprema učenika za nastup ili to može biti samo fizički trening?

Zavisi od vrste pedagogije kojom se bavite, kao i od uzrasta sa kojim radite. Dete od 3 godine nije dovoljno spremno za ozbiljan nastup, kod najmladjih uvek insistiramo na vežbicama i socijalizaciji. Već kod starije dece objedinjujemo trening sa pripremama za nastup, koji je njima uvek motivacija i razlog zašto uopšte uče balet. Aplauzi na nastupima su uvek najveća nagrada za roditelje i decu.

Kako ukratko izgleda jedan proces pripreme učenika za nastup?

Vežbe na parteru, sredini i štapu su sama osnova baleta i onene zaobilaze ni najmladje uzraste. To je baza od koje sve počinje i neophodno je ponavljati je na svakom času. Sam proces pripreme se osim vežbi, sastoji i od odabira muzike i sklapanja koreografije. Onda sledi besumučno ponavljanje. Ne biste verovali koliko truda i rada stoji iza samo jedne koreografije od, recimo 2 minuta.

Sa kim najviše sarađuje jedan baletski pedagog?

Školovani baletski pedagog uvek treba i mora da ima asistente sa kojima obradjuje program i vodi nastavu. Takođe, uvek imate i vrstu tehničke pomoći oko muzike, kostima i svega onoga što se ne tiče samog vođenja nastave.

 

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena, i zašto?

Najveći problem poslednjih godina predstavlja degradacija same baletske umetnosti u smislu najezde samoproklamovanih balerina i pedagoga, bez škole i iskustva. Na žalost, sistem u Srbiji nije na tom nivou da se takve stvari uopšte kontrolišu, a kamoli kažnjavaju i samim tim nemate nikakvu sankciju. Srećom, ima nas dosta koji smo u ovoj priči vrlo ozbiljno i nadam se da će se i tu situacija vrlo brzo promeniti zajedničkom akcijom nas kolega.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom?

Opet se vraćamo na onu priču o perspektivnom zanimanju. Da, mislim da može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom, ali svoj posao morate raditi odgovorno i sa puno ljubavi. To ljudi uvek prepoznaju.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu baletski pedagozi? 

Trik je u tome da morate imati puno ljubavi i razumevanja, kako za decu, tako i za njihove roditelje. Tajna mog zanata leži u beskrajnoj posvećenosti, stalnom radu i trudu da napredujem i učim decu i od dece. Ukoliko razmišljate da se bavite ovim pozivom, spremite se na strpljenje, dosta rada i spremnosti da razumete tudje želje, ambicije i spoznate granice nečijih mogućnosti.

 

Hvala Mirjani što nam je precizno i na lep način otkrila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Una Perović - Menadžer za odnose s javnošću

Odnosi s javnošću podrazumevaju direktan uticaj na javni imidž korporacije ili pojedinca, i za bavljenje ovom profesijom je potrebno biti vrlo dinamičan i prilagodljiv na promene. Una Perović se ovim poslom bavi 8 godina i objasniće nam kako profesija Menadžera za odnose s javnošću izgleda svakodnevno:

 

Ćao Una, hvala ti što si izdvojila vreme za Tane Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ćao i hvala što ste me pozvali da sa vama podelim nešto o svojoj profesiji! Bavim se PR-om, tj. odnosima s javnošću 5,5 godina u domaćoj agenciji za integrisane komunikacije. Tokom tog perioda sam imala priliku da uslužujem klijente iz različitih industrija, poput telekomunikacione, farmaceutske, industrije nekretnina, IT, beauty, fashion, itd. Iskreno, vrlo je teško odgovoriti na pitanje šta radi jedan menadžer za odnose s javnošću, jer, suprotno mišljenju većine, naš posao podrazumeva zaista mnogo toga. Iako svi zamišljaju Samantu Džouns iz popularne serije Seks i grad kako obilazi najvažnije događaje po Njujorku i pijucka koktele, istina je da je to samo jedan mali deo cele priče, ako ne i najmanji. Ukratko, suština moje profesije je kreiranje imidža jedne korporacije u javnosti, što je vrlo ozbiljan zadatak koji sa sobom nosi i veliku odgovornost. Dakle, naša dužnost je da vodimo računa o reputaciji kompanije, uspostavljanjem komunikacije i dobrih odnosa sa svim ciljnim javnostima te kompanije.

Kada si počela da se baviš svojom profesijom i kako je to izgledalo?

Prvi susret sa PR-om sam imala pre 8 godina, kada sam se prijavila za praksu u jednoj školi stranih jezika. Kao i većina koja ne zna mnogo o ovoj profesiji dok se sa njom ne susretne, ni ja baš nisam imala predstavu šta me čeka i šta sve zapravo podrazumevaju odnosi s javnošću. Međutim, tokom 4 meseca koliko je praksa trajala, uvidela sam da mi ova profesija definitivno “leži” i da zaista uživam u radu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja account management-om?

Prvo da razjasnim da Account Management nema nikakve veze sa računovodstvom za sve koji su to možda pomislili. Za svakog od klijenata agencije postoji po jedan account tim, koji vodi računa o korporativnim komunikacijama te kompanije. Account Manager ima ključnu ulogu kada je odnos sa klijentom u pitanju – on je prvi kontakt klijenta i njegova uloga je da razume i ispuni njegova očekivanja (a sjajan menadžer će se uvek truditi da ta očekivanja i nadmaši), kao i da ga adekvatno savetuje. Nakon što je stekao uvid u potrebe klijenta, menadžer unutar tima organizuje posao i vrši podelu zadataka, prilikom čega treba da vodi računa da se ispoštuju svi rokovi i standardi.

S obzirom da stalno radiš sa ljudima bitno je da znamo koliko psihologija igra ulogu u bavljenju odnosima s javnošću?

Veoma veliku. Naš posao zahteva pripremu i realizaciju komunikacionih strategija za vrlo velike korporacije, zbog čega je neophodno odlično poznavanje svih ciljnih javnosti sa kojima želimo da ostvarimo komunikaciju. Pre pripreme same strategije, treba da istražimo i razumemo kako oni razmišljaju, šta ih pokreće, šta ih motiviše, kakve navike imaju i još mnogo toga.

Osim toga, PR podrazumeva da ste stalno okruženi ljudima – tu su mediji, klijenti, kolege, mnogobrojni saradnici... a svi znamo da rad sa ljudima ponekad zna da bude i najteži. Upravo zbog toga je poznavanje i razumevanje međuljudskih odnosa od velike važnosti. Account Manager vodi nekoliko timova u agenciji i od njega se očekuje da svi timovi skladno funkcionišu na zadovoljstvo klijenata. Motivisanje mlađih kolega često zahteva različit pristup i taktike u zavisnosti od njihovih senzibiliteta i to je nešto što dobar menadžer nikada neće zanemariti. S druge strane, neretko će vam trebati neka usluga novinara i tu pravi pristup, ali i lepa reč, igraju ključnu ulogu. Osim toga, sa saradnicima će biti potrebno da ugovarate i pregovarate poslove, a klijente je neophodno da razumete i da im budete savetnik, nikako samo puki izvršitelj zadataka. Dobar PR menadžer treba da bude diplomata i da poseduje osećaj za druge ljude, kako bi stvarao odlične odnose koji će da traju godinama.

Pominješ zadovoljstvo klijenta, kako izgleda primer jednog zahteva klijenta, i kako ukratko izgleda kreiranje jednog odnosa sa javnošću?

Za svaki početak komunikacije, menadžer sa svojim timom priprema komunikacionu strategiju za klijenta na određeni period – najčešće je to period od godinu dana. Ovo je vrlo ozbiljan proces, kojem tim pristupa sa veoma velikom pažnjom, jer će upravo taj plan sprovoditi narednih godinu dana, i važno je da se povede računa o svim elementima kako bi rezultati bili odlični. Strategija će biti naša vodilja i najvažniji dokument narednih godinu dana.

Što se tiče zahteva klijenata, oni su svakodnevni i vrlo raznovrsni, ali evo pokušaću da navedem nekoliko primera koji mi prvi padaju na pamet: da se pripremi saopštenje o novom proizvodu kompanije, da se organizuje događaj za medije, da se hitno prevede pristigli tekst, da se pripreme predlozi poznatih ličnosti koje bi mogle da učestvuju u novoj kampanji, da se pripremi lista medija i blogera za slanje uzoraka proizvoda, da se ugovori saradnju sa nekom poznatom ličnošću, da se ugovori intervju za direktora kompanije, itd.

Koliko je blog cenjen medij kod nas, i zašto?

Govorimo o mediju koji je nastao iz potrebe da se čuje i glas pojedinca i mene lično raduje što upravo ovaj način komunikacije prepoznat i kod nas. Pozitivno je i to što danas postoje vrlo raznovrsni blogovi, pa tako možemo da pročitamo interesantne tekstove iz različitih sfera – tu su IT, fashion, travel, food blogovi... Broj blogova iz godine u godinu sve više raste, ali oni najkvalitetniji sa interesantnim sadržajem opstaju uz svoju vernu publiku.

Da li misliš da će odnosi sa javnošću u budućnosti preći samo na web?

Najverovatnije da hoće u nekoj daljoj budućnosti, ali u skorije vreme ne, posebno jer, prema istraživanjima, Srbi i dalje provode veoma puno vremena ispred televizora. Da me ne shvatite pogrešno, svakako da sve više pratimo vesti putem Interneta i da se se štampani mediji čitaju manje i televizija gleda manje nego ranije, ali proći će još dosta vremena pre nego što se budemo informisali samo putem web-a.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Mislim da jeste, jer je PR neophodan gotovo svakoj firmi, a svakako velikim kompanijama, čiji su čelnici toga vrlo svesni. Nije bez razloga Bil Gejts izjavio “Kada bi mi ostao samo jedan dolar, potrošio bih ga na PR"!

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

U mom poslu nikada ne manjka dinamike i nikada nije monotono! Svaki klijent, kampanja, projekat ili događaj je priča za sebe i donosi potpuno novo iskustvo. Osim toga, radim u pet friendly agenciji, što znači da možemo da dovodimo naše ljubimce na posao i to mi je zaista neprocenjivo.

Da li je bavljenje odnosima sa javnošču stresno, i ako da na koji način?

Prema mnogim istraživanjima, odnosi s javnošću spadaju u jednu od najstresnijih profesija. Ova činjenica ne čudi, jer jedan PR menadžer uvek mora da ima uključen telefon u slučaju da ga novinar ili klijent pozove, a takođe treba gotovo stalno da bude online i da prati vesti i dešavanja na društvenim mrežama, koje su danas neretko i najbrži izvor informacija. Krizne situacije mogu da budu posebno stresne, jer zahtevaju pravovremenu i dobro promišljenu reakciju, kako bi se krizna komunikacija na vreme zaustavila.

Osim toga što je profesija sama po sebi stresna, istakla bih da je rad u agenciji posebno izazovan, jer je Account Manager zapravo poput nekog žonglera, koji vodi više klijenata odjednom, i to najčešće iz potpuno različitih industrija. Svakako, podrazumeva se da mora da prati dešavanja u svakoj od tih industrija, jer ne sme da se desi da nije u toku sa aktuelnostima.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Teško pitanje, jer nijedan dan nije isti. Ipak, kako bih vašim čitaocima bar malo približila šta PR menadžer radi, navešću nekoliko zadataka koji su najčešće na našim to-do listama.

Čarli i ja dođemo na posao i on se zatim javi celoj kancelariji. Za to vreme, ja sam već otvorila jutarnji press clipping tj. medijske objave za svoje klijente i gledam o čemu se pisalo i izveštavalo prethodnog dana. Zatim, prolazim kroz sve zadatke koji me čekaju tog dana i organizujem ih prema prioritetima (koji se menjaju iz sata u sat kako se koji klijent javi sa nekim novim zahtevom). Gotovo svakog dana imam neki sastanak, bilo da je sa klijentom ili interno sa kolegama. Zatim, vrlo je moguće da treba da pripremim ili pregledam neki tekst ili saopštenje za slanje medijima, da radim na prevođenju nekog materijala, ili pišem intervju. Zajedno sa svojim timom, može se da se desi da radim na pripremi komunikacione strategije, ili da pripremamo izveštaj o nedavno završenom projektu.

Šta je glavni cilj account managera? 

Svakako da je zadovoljstvo klijenta na prvom mestu svakog Account Manager-a, ali lični osećaj koji imam nakon uspešno obavljenog posla je moje gorivo. Motiviše me svaki novi projekat, a ovde posebno mislim na veće izazove, koji na početku deluju nepremostivo. Istina je da vas upravo ovakvi projekti iscrpe, jer zahtevaju veoma veliko zalaganje i trud, ali osećaj nakon što sve uspešno prođe je neprocenjiv. Na kraju krajeva, to iskustvo vam posle niko ne može oduzeti.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu, i na koji način?

Timski rad je od presudnog značaja. Kreiranje i vođenje komunikacije za jednu veliku korporaciju je veoma ozbiljan posao i tu svaki član tima ima svoju ulogu, a dobri međuljudski odnosi i saradljive kolege su neophodni.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Rekla bih da je profesija cenjena, jer svaka ozbiljna kompanija shvata važnost i ulogu koju odnosi s javnošću imaju u građenju njene reputacije i odnosa sa medijima, kao i u kriznim situacijama.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja odnosa sa javnošću?

Svakako da može, ali, kao i za svaku profesiju, potrebno je da počnete od početka, da stalno radite na sebi i stičete nove veštine, a napredak neće izostati.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu menadžeri za odnose s javnošću? 

Da budu radoznali i da prate dešavanja kako kod nas, tako i u svetu! Veoma je važno da budu dobro obavešteni o aktuelnim dešavanjima u svim sferama, da budu znatiželjni, samouvereni i komunikativni, kao i da imaju šire obrazovanje. Zbog toga bi moj savet bio da neprestano rade na sebi. Osim toga, poznavanje stranih jezika je od velike važnosti, a odlično znanje engleskog je gotovo neophodno.

Za početak bih svima koji žele da se bave ovom profesijom preporučila da se prijave za neki od mnogobrojnih programa praksi u oblasti PR-a. Teorija je osnova, ali praksa je neprocenjiva, jer se na takvim programima neverovatno brzo uči.

 

Hvala Uni što nam je otkrila neke od tajni svoje profesije na vrlo zanimljiv način, a njeni odgovori će sigurno koristiti čitaocima. Do sledećeg čitanja.

Zorica Tojaga - Laborant na patologiji

Posao laboranta na patologiji je vrlo specifičan i zahteva da posedujete visoku toleranciju na materijal koji vam svakog dana dolazi, kao i staloženost i koncentrisanost u svakom trenutku. Laboranti neposredno utiču na živote ljudi pa je ovaj posao vro odgovoran. A šta su još karakteristike ove profesije, približiće nam Zorica Tojaga:

 

Zdravo Zorice, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Zdravo. Suština mog posla jeste obrada uzoraka tkiva (biopsija) za dijagnostiku, tj. utvrđivanja vrste i porekla karcinoma. Na analizu nam pristižu svi oni organi, ili njihovi delovi koji se odstrane na operacijama. Ukoliko hirurg nije siguran koliko je neki organ zahvaćen karcinomom, uzima najsumnjiviji deo i šalje na patologiju na dalju analizu.

Koliko tvoj posao utiče na živote ljudi, i kako se nosiš sa tom odgovornošću?

Moj posao ima veliki uticaj na živote ljudi. Kod nas dolaze ljudi sa zdravstvenim problemima koji traju mesecima unazad. Nisam odmah počela da radim na patologiji, tako da je moja ljubav prema poslu laboranta rasla postepeno. Počela sam od posla u biohemijskoj, hematološkoj laboratoriji – gde danas sve rade aparati, do histopatologije gde se 90% radi ’’ručno’’, što ovaj posao čini dosta zanimljivijim u odnosu na ostale. Tako da sam vremenom navikla na odgovornost koju nosi ovaj posao i mislim da to zavisi od toga koliko volim da radim to što radim.

Šta je najbitnije da se razume kod početka bavljenja tvojim poslom?

Najbitnije je imati "želudac", pre svega. U školi vas ne pripreme za ono što ćete viđati kada počnete da radite, tako da je bitno zadržati koncentrisanost i staloženost kada dođu uzorci. Ja sam imala priliku da na početku karijere dobijem radno mesto gde direktno dolaze uzorci, tako da može da se vidi svašta.

Pominješ da je bitno imati visoku toleranciju u smislu gadljivosti, jel možeš to da pojasniš?

Imati ‘’želudac’’ je od velike važnosti za moj posao. Imam prijatelje iz srednje škole koji su kratko radili na patologiji baš iz tog razloga što nisu mogli da podnesu sve to. Kad sam tek počela da radim, prvih mesec dana sam bila vegetarijanac, nisam mogla da pomislim da ću pojesti meso, ali sam već posle mesec i po oguglala. Sad mora nešto baš jako  ‘’gadno’’ da bude da bih se zgrozila. Znači, moguće je navići se ali treba da se pregura početni period.

To je bitno znati. Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj radni dan počinje u 7 sati ujutru, što dok si jako mlad deluje kao cik zore i pravo mučenje, ali ostatak popodneva imaš samo za sebe. Po dolasku na posao pripremim materijal koji ću obrađivati tog dana, na taj način što se izliva u parafinske kalupe, seče, boji i dalje predaje doktorima specijalistima da postave dijagnozu.

Koja znanja moraš da imaš da bi se bavila obradom uzoraka tkiva, šta je od formalnog obrazovanja najbitnije za tebe?

Iako u školi učimo neke zastarele metode, na časovima patologije smo najmanje učili o ovome što sad radim. Mada mislim da je ipak važno završiti odgovarajuću školu. Takođe je važna zainteresovanost za ovaj posao, jer na taj način čovek ima podsticaj da što više nauči i da posao radi najbolje što može. Dakle, opet – ljubav prema poslu je najbitnija.

Da li ti imaš uticaj na dijagnozu pacijenta, ili je to isključivo posao doktora specijaliste?

Zadatak laboranta jeste da obradi  uzorke da bi doktori specijalisti patologije mogli na osnovu toga da odrede dijagnozu. Tako da mi nemam neki veliki uticaj u smislu mišljenja. Jedino što ponekad može da se dogodi je da meni bojenje deluje u redu, dok njima npr. ne odgovara jer misle da je bledo, i slično.

Čemu služi bojenje koje pominješ?

Služi za detekciju karcinoma. Dakle, tkivo se iseče, "stavi" na pločicu i nakon toga ide u različite rastvore da bi se obojile ćelije. Na osnovu boje i oblika ćelija, patolog određuje koji je karcinom u pitanju.

Zanimljivo. Koliko je tvoj posao egzaktan, da li mnogo stvari zavisi od ljudske procene?

Egzaktan je posao. Na primer, da bi tkivo bilo dovoljno dobro očuvano postoji određena procedura za njegovu fiksaciju. Ukoliko se ne naprave dobra razblaženja reagenasa, lako može doći do njegovog uništenja. Bitno je raditi sve vrlo precizno.

Kako izgleda ceo proces obrade uzoraka tkiva, ukratko?

Kada određeno tkivo dospe u našu laboratoriju, doktor uzima delove koji mu deluju sumnjivo i dalje daje na obradu. Takve uzorke pakujemo u specijalne kasetice i fiksiramo. Fiksacija služi da bi se sačuvalo tkivo, tj ćelije. Nakon toga sledi kalupljenje u parafin, sečenje, sušenje i bojenje pločica. Ova procedura zapravo traje dva dana, jer se fiksacija vrši preko noći u posebnim aparatima koji za to služe.

Da li u Srbiji može da se lagodno živi od tvog posla?

Zavisi od sreće i od firme gde si zaposlen. Danas ima dosta privatnih laboratorija gde su plate veće nego u državnim ustanovama, ili eventualno honoraran rad u nekoj od njih, tako da postoji više opcija.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu laboranti na patologiji?

Za početak je najbitnije da im se dopadne ovaj posao, jer mislim da je specifičan i jako zanimljiv. Imajte na umu da pomažete ljudima, i da sve što vidite i ispitujete radite za viši cilj.

 

Hvala Zorici što nam je otkrila tajne svoje profesije kroz zanimljive odgovore na pitanja. Do sledećeg čitanja.

Top