Zoran Bar - Klinički psiholog

Psihologija u Srbiji još uvek nije dostigla nivo koji ima u drugim delovima sveta, ali naši stručnjaci teže da to promene. Kako izgleda biti klinički psiholog, zašto je pshologija u Srbiji još uvek tabu tema, i na još zanimljivih pitanja odgovoriće nam Zoran Bar:

 

Zdravo Zorane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Zdravo. Zadatak kliničkog psihologa je dijagnostička procena ličnosti i njenih sposobnosti zarad razumevanja problematike u nečijem funkcionisanju, kao i zarad lokalizacije samog problema. Bazični zadatak uključuje i da kroz razumevanje klijenta i njegove problematike psiholog pomogne psihijatru da odredi najbolje terapijsko rešenje. Dakle, suština je razumevanje osobe, detaljan opis njene ili njegove ličnosti i sposobnosti, ali i isticanje problematike zarad što efikasnijeg tretmana.

Kada si počeo da se baviš kliničkom psihologijom i kako je to izgledalo?

Kada sam počeo da se bavim ovim poslom, prvi utisak koji sam stekao je da praktično iskustvo u potpunosti odgovara onome sa čim sam se susretao u teoriji. Mene je ta oblast oduvek interesovala, i nekako sam unutrašnje motivisan pristupao obogaćivanju svog fonda znanja. Pre nego što sam počeo da radim pitao sam se koliko je praksa usklađena sa onim što sam učio na fakultetu, i sa početnim strahom sam prstupio prvom radnom danu, međutim to je tajalo veoma kratko zato što sam utvrdio da ne postoje drastična iznenađenja.

To zvuči kao pozitivna stvar, a možda i retkost. Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom?

Ono što mi je najviše pomoglo u procesu adaptacije na radno okruženje i zadatke je teorijska priprema, ali i pojedine osobine ličnosti koje ukjučuju otpornost na životne priče koje znaju da budu potresne. Mislim da je ovu otpornost moguće i steći tako što se psiholog fokusira na sam cilj procene, a svakako je neophodno ostati priseban i ne reagovati suviše emotivno kada su u pitanju traumatična iskustva. Jedini način da pomognete osobi sa kojom radite je da se fokusirate na pomenuti cilj i da očuvate neku vrstu profesionalne distance, a da pritom ne izgubite humanističku komponentu, koja je takođe važna.

Znači, treba napraviti balans. Koliko je bavljenje kliničkom psihologijom stresno?

Posao kliničkog psihologa bi mogao da se podvede pod stresan, zbog toga što su u pitanju osobe čija se problematika drastično odražava kako na funkcionisanje tih osoba, tako i na njihovo porodično funkcionisanje. Iz razloga logičnog saznanja da članovi porodice pacijenta gotovo sigurno osećaju emotivne posledice onoga što se pacijentu dešava, stresno je da, kao stručnjak, napravite balans između onoga što želite da uradite i onoga što možete.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Kada se procenjuje važnost onoga što klinički psiholog radi, mora se uzeti u obzir neophodnost podređivanja ulozi unutar medicinskog tima. Posao je svakako značajan, ali je isključeno samostalno funkcionisanje. Kao u svakoj organizaciji, definisane su radne uloge a uglavnom je rukovodilac organizacije psihijatar, koj je obično i načelnik odeljenja.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Po mom mišljenju je najlepše to što je posao kliničkog psihologa sveobuhvatan. Kada to kažem, mislim da se unutar kliničke psihologije oslanjate na najrazličitija znanja iz gotovo svih oblasti psihologije. Sa stanovišta integrativnosti je zovem i total-psihologija. Drugo što je za mene jako bitno je što se kao klinički psiholog jako malo bavite administrativnim poslom, a koji je prisutan u svim zanimanjima.

Rekao si da su tvoja očekivanja bila ispunjena i da je praksa bila slična teorijskoj pripremi. Da li možeš da nam malo šire pojasniš šta pod tim misliš?

Kao što sam već rekao, teorija predstavlja neophodnu bazu na osnovu koje se kreiraju nečija znanja, a koja je u mom slučaju učinila da nemam naročitih iznenađenja na poslu. Ali, iskustvo pomaže u tome što se dešava da pacijent kreira sasvim drugačiji klinički utisak pri svakom novom susretu. Na primer, imate borderline poremećaj ličnosti za koji u teoriji znate da osoba prezentuje sebe različito u različitim situacijama, neki put čak i dijametralno suprotno, ali vam je jako teško da to zamislite u realnosti. Međutim, kada ste u situaciji da radite re-test (ponovno testiranje nakon nekoliko meseci), budete blago iznenađeni kada shvatite da je osoba uspela da prezentuje sebe na način na koji niste očekivali. Naravno, sve ovo vam predstavlja dodatni stimulus da nastavite da se usavršavate teorijski i praktično.

Kako izgleda tvoj radni dan?

U odnosu na radne zadatke, posao kliničkog psihologa je struktuiran kao i svaki drugi posao, kod nas funkcioniše sve po principu zakazivanja pacijenata sa različitih odeljenja. Zakazivanje se vrši po principu urgentnosti, pri čemu je uključen i nadležni lekar, odnosno psihijatar. Dakle, dolazimo na posao sa saznanjem kada ćemo šta da radimo i imamo jasno definisanu strukturu. Prilikom dolaska na posao prvo se odlazi u vizite ne bi li se procenio aktuelni psihički status svih pacijenata, kao i da bi se pratio tok oporavka i praćenje promena pacijenata. Nakon toga se vrši testiranje pacijenata koji su unapred zakazani, nakon čega se tumače podaci koji su dobijeni testovima i kliničkim intervjuima. Posle toga se pišu nalazi i mišljenja, pa se prosleđuju nadležnom lekaru koji donosi odluku o tome koja je terapija najadekvatnija za datog pacijenta.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Kao prvo, moram da istaknem određene predrasude koje su doboko usađene u kolektivnu svest našeg naroda, u smislu sklonosti ka stigmatzaciji. Baš taj nivo rezonovanja koji dovodi do stigmatizacije je doveo do toga da kao nacija imamo generalni otpor prema oblasti mentalnog zdravlja. Kao da se plašimo uvida u stvari koje bi kod sebe trebali da menjamo. Moje lično mišljenje u odnosu na znanje i iskustvo je da smo narod koji se ne preispituje skoro uopšte, već smo usresređeni na proaktivno delovanje i na mehanizam projekcije, u kom se uglavnom krivi naša neposredna okolina za negativne ishode naših dela. Deluje mi kao da smo grubo podbacili na nivou mentalnog zdravlja, iz razloga što nismo spremni da se suočimo sa sobom i detektujemo kod sebe negativne osobine na kojima bismo trebali da radimo, već smo narcistični i odbijamo bilo kakvu vrstu samokritike.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja kliničkom psihologijom?

Ono što je problematično u Srbiji je što postoji samo nekoliko specijalizovanih klinika koje se bave psihijatrijskim poremećajima, pa se samim tim retko kada otvaraju radna mesta. Ukoliko ste završili kliničku psihologiju steći ćete šire znanje koje je moguće primeniti u drugim oblastima psihologije, što je veoma korisno ako čekate na radno mesto a želite da se bavite svojom profesijom. Ono što vam može rešiti egzistencijalno pitanje je odlazak na psihoterapijske edukacije iz različitih modaliteta, zarad usavršavanja i bavljenja psihoterapijskim savetovanjem van ustanove gde ste zaposleni. To su komplementarne oblasti i na fakultetu stičete sva znanja koja vam samo mogu pomoći u budućoj privatnoj praksi.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu klinički psiholozi? 

Ono što ne može da se nauči kroz teorijsko obrazovanje, a neki to ne uspeju da razviju ni kroz praktično iskustvo je senzibilitet koji je potreban da bi neko funkcionisao na visokom nivou kao klinički psiholog. To znači da može da vam se ne svidi to što osoba kaže, ali to je zasnovano na njenoj unutrašnjoj logici i za tu logiku je potrebno imati senzibilitet. Ne smete unositi vrednosni sud u odnosu na ono što klijent izgovara, nego se uvek truditi da što bolje razumete klijenta i njegovu problematiku.

 

Zoran nam je dao opširne i veoma korisne odgovore koji nam otkrivaju jedan deo njegove profesije, i hvala mu na tome. Do sledećeg čitanja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Top