Nemanja Rančić - Kompozitor

Muzika je nekada bila luksuz dostupan samo bogatima, ali danas smo okruženi istom na svakom ćošku. Pored toga što je slušamo kada hoćemo da se opustimo ili igramo, potrebna je i u mnogim drugim sferama kao element koji doprinosi atmosferi koja hoće da se postigne. Tu su filmovi, serije, pa i video igre. Nemanja Rančić ima dugogodišnje iskustvo u komponovanju muzike i podeliće sa nama neka od svojih iskustava:

Zdravo Nemanja, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Pošto radim kao kompozitor i producent muzike za igre, najviše ću pričati o ulozi muzike u igrama. Uloga muzike u samoj igri je jako slična ulozi muzike u filmu, tj. da pojača dramski efekat određenih scena i da ima interakciju sa samim igračem i njegovim postupcima, prateći tok same igre. Moja uloga se sastoji od više procesa. Prvi je odabir instrumentarijuma i dogovor sa samim producentom o tome u kom pravcu želimo da muzika ide. Pošto se muzika delina “sinematike” i “ingame” muziku, postoje i dva različita načina rada na njoj. Sinematici su kratke video animacije koje je potrebno ispratiti muzikom. Tu je najveća sličnost sa filmom. Dobijam gotov video i prateći radnju, komponujem muziku. Ingame muzika je muzika koja, kao što sam naziv kaže, ide u toku same igre i nivoa. Nju komponujem na osnovnu scenarija igre, screenshotova različitih scena i same radne verzije igre.

Kada si počeo da se baviš komponovanjem muzike i kako je taj početak izgledao?

Počeo sam da se interesujem za ceo proces u srednjoj muzičkoj školi, na sekciji koja je kratko trajala i bavila se samim softverom za produkciju muzike. Nisam video sebe kao neko ko se bavi klasičnim komponovanjem, već hibridnim pristupom, jer sam već uveliko shvatao čari elektronske muzike i raznih podpravaca.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja komponovanjem muzike, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko talenat i prethodno bavljenje muzikom?

Mislim da je sve navedeno bitno, jer se formalnim obrazovanjem stiču uslovi za brže realizovanje ideje, a talenat i prethodno bavljenje muzikom daju iskustvo i veći fond ideja, da se tako izrazim. Napomenuo bih stavku koja je podjednako važna kao pomenute, a to je naslušanost i poznavanje žanrova. Ne jednog, dva, pet. Svih. Treba slušati bukvalno sve, jer ograničavanje nikako nije dobro. Zamislite slikara koji je ograničen na samo jedan spektar boja. 🙂 Najveću inspiraciju sam pronašao u najrazličitijim žanrovima i njihovom mešanju.

Koliko je poznavanje i sviranje instrumenata bitno za komponovanje muzike, i na koji način? Da li je dovoljno da poznaješ samo teoriju?

Bitno je jer moraš da razmišljaš i praktično, ne samo teoretski, a i mnogo je brže da snimiš ideju nego da je isklikćeš mišem.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Perspektivna je zato što je muzika svuda oko nas, iako je to danas postalo možda malo trivijalno i sve manje ljudi zapravo sluša muziku, tj. stvarno sedne, pusti i samo sluša muziku i ne radi ništa drugo. Ima je svugde, u reklamama, igrama, serijama, filmovima, pozorištu, liftu, pa čak i u klubu. He he.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Horne, puno horni, kad grunu tutti za neki trejler. Šalim se, naravno, mada i ne. Na makro planu najviše volim što konstantno imam nove izazove, nove žanrove igara koji su potpuno različiti i treba im potpuno nova muzika, novih kombinacija instrumenata, akustičnih i sintetičkih, a na mikro planu je to zadovoljstvo kad konačno nađeš dobru temu i dobru harmoniju uz nju.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče komponovanja muzike?

Ne još. Polako sustiže zahvaljujući dostupnosti alata za rad. Glavni problem je što ljudi iz industrije kod nas još uvek zvuk i muziku vide kao poslednju rupu na svirali. Susreo sam se sa ljudima iz samog vrha globalne industrije, koji još uvek mogu da primete isti problem čak i u tako velikim kompanijama, samo u manjoj meri.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Iako imam privilegiju da radim od kuće, navikao sam da ustanem ujutru kao da idem na posao i da onda radim dok ne završim svoju dnevnu kvotu koja zavisi od rasporeda koji imam unapred pripremljen jer naša firma radi na velikom broju igara i sve mora biti unapred pripremljeno. Posle toga nastavljam da radim “freestyle”, da se plastično izrazim. To radim da bih se usavršavao. Postavljam sebi nove izazove, i kreativne i tehničke.

Da li je komponovanje stresno, i ako da na koji način?

Ako pogledam kakvih sve poslova ima, nije. Jedini “stres” nastaje kad treba da stvoriš novu temu i konstantno nisi zadovoljan postojećom, pa ti deluje kao da se vrtiš u krug.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način? Od koga najviše zavisi uspeh tvog posla sem tebe samog? Sa kim najviše sarađuje jedan kompozitor?

Bitan je kao i u svakom grupnom poslu. Uspeh mog posla najviše zavisi od mene, to je definitivno, ali jednim delom i zavisi od toga koliko me sama igra i vizuelni momenat inspirišu.

Kako ukratko izgleda jedan proces komponovanja pesme?

Ukratko, teško je reći. Nekad otvorim samo jedan isntrument i gledam da snimim idealnu temu na njemu, pa je onda razvijam dalje. Nekad gledam da prvo nađem sam instrument koji će me najviše inspirisati ili napravim neku boju na nekom od sintisajzera.

Šta želiš da postigneš od svoje profesije?

Trentno mi je ultimativni cilj da čujem svoje delo u izvedbi simfonijskog orkestra. Dugoročno, ne postoji postizanje, ne postoji cilj. Uvek misliš da može drugačije, da ne kažem bolje, raznovrsnije.

Da li je tvoje profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Nigde nije cenjena sama profesija, već način na koji se njom neko bavi. Ne bih da diskutujem o različitim uslovima koji postoje u Srbiji, ali mogu da kažem da je svakako jako malo tržište i da je manje ponuda nego u razvijenijim zemljama.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja komponovanjem?

Ja živim. 🙂 Ne treba se ograničiti samo na komponovanje, jer danas je gotovo nemoguće biti samo kompozitor. Pored orkestracije moraš da poznaješ dizajn zvuka, sintezu, donekle i video montažu, da barataš žanrovima, da nisi unificiran.

Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu kompozitori?

Slušajte muziku, ali stvarno je slušajte. Odvojite vreme samo za to, bez ikakvih propratnih aktivnosti. I slušajte što više žanrova, nemojte imati predrasude. Istražujte, isprobavajte sve mogućnosti, sem onih koje će vam spžiti neku spravu.

I na kraju, shvatite jednu činjenicu - uvek postoji nešto što niste znali!

Zoran Dimitrijevski - Frizer

Kada je civilizacija počela da obraća pažnju na žensku frizuru tada se i obratila pažnja na zanimanje frizera. Vreme i trendovi su uticali da se profesija frizerskog zanata menja uz konstantan napredak. O važnosti ovog zanata dosta govori činjenica da su kroz istoriju sticajem okolnosti frizeri postali popularniji i od svojih poznatih klijenata. Zoran Dimitrijevski je frizer i sa nama će podeliti tajne svog zanata:

Zdravo Zorane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Posao frizera je iz domena uslužne delatnosti koja se odnosi na stilizovanje - šišanje kose, negu, farbanje, hemijski tretman, kod muške populacije stilizovanje brade, brkova i obrva.

Kako se stiče potrebno znanje za tvoj posao?

Znanje se može steći formalnim putem školovanjem u srednjoj školi za negu lepote ili u nekoj od frizerskih akademija koje izdaju sertifikat - diplomu. Drugi način je učenje zanata kod majstora svog zanata u nekom salonu koji želi da podučava nov kadar. Učenje može biti i samostalno kada je proisteklo iz znatiželje uz nesporan talenat i mnogo vežbanja. Ne može se postati frižer za veoma kratko vreme iz razloga što ovaj zanat kao i svaki drugi zahteva posvećenost i mnogo vežbanja, a za to je potrebno vreme i strpljenje.

Kako si odlučio da se baviš ovim poslom?

Sve je počelo od hobija, to je bio jedan od mojih mnogobrojih hobija koji je prerastao u profesiju. To je bilo devedesetih godina prošlog veka kada su inače frizure bile mnogo zanimljivije nego danas, težilo se individualnosti sa dobrom dozom pozitivnog bunta. Prvo sam ošišao dečaka iz komšiluka kojem je tata vrlo nespretno ošišao šiške pred polazak u novu školsku godinu. Bilo mi ga je žao jer sam znao da se dobro neće provesti među drugarima sa takvom frizurom, i nova frizura je ispala bolje nego što sam i sam očekivao. U tom periodu su mi bile zanimljive ženske frizure koje sam viđao po časopisima i devojke u mom okruženju su želele da imaju takve frizure, a nisu znale kome treba da se obrate. Sad već davne 1992. godine sam definitivno odlučio da svoj hobi usavršim i da kvalitetno ispunim svoje vreme, kad me već viša škola koju sam upisao nije dovoljno zainteresovala. Nekako mi je bilo logično da praksu započenem u muškom frizerskom salonu, da ispoštujem sled učenja i prakse. Počeo sam sa praksom kod čuvenog pančevačkog majstora Antona Barabaša u salonu, i posle par meseci sam se i zaposlio kod njega. U početku je majstor Anton i umeo da me ispravi kako bih negovao klasičan stil šišanja, iako je on vlasnik prvog modernog muškog frizerskog salona posle klasičnih berbernica, nije uvek mogao da shvati zašto negujem moderan pravac u stilizovanju frizura. Bila mu je čudna moja frizura, a još čudnije mu je bilo što u muški salon dolazi toliko žena da se šišaju tako. Kada je video da su mušterije zadovoljne onda mi je rekao da radim šta hoću. Šalu na stranu, ali u antonovom salonu sam naučio mnogo toga, počevši od osnovne veštine kako se pravilno drže makaze, kao i sve ostale tajne zanata.

Koje su još veštine potrebne da bi se neko bavio ovim poslom?

Kreativnost, izražen smisao za estetiku, dobar osećaj za boje, dobra fizička kondicija i spretnost.

Kako izgleda tvoj radni dan u salonu?

U salonu je važno da postoji plan, odnosno da su ternimi zakazani u napred i onda se samo radi bez problema. Dobra organizacija posla je od ključne važnosti.

Da li lokacija salona utiče na poslovanje?

S obzirom da je uslužna delatnost u pitanju lokacija jeste bitna, ali nije ključna. Mislim da frizer ne mora da bude tu svima ispred nosa. Kada su ljudi zadovoljni kvalitetom usluge onda su i spremni da idu čak i u drugo mesto kod frizera.

Da li vizuelni identitet salona ima uticaja na poslovanje?

Vizuelni identitet jeste važan kao i u svakom drugom poslu, mi ovde to možda i zanemarujemo. Mada dobro osmiđljen vizuelni identitet u kombinaciji sa dobrim marketingom ne mora nužno da znači i visok nivo kvaliteta usluga. Treba imati na umu da ima i jako dobrih frizera koji nemaju nikakav marketing,a odlični su u svom poslu. Frizerski rad je vidljiv i pokretan, tako da je najbolji marketing sama mušterija sa svojom frizurom.

Da li postoje nelagodne situacije u tvom poslu?

Kada radiš sa ljudima neminovno je da se desi po neka neprijatna situacija, samo je dobro da se to uopšte ne dešava često. Nikada ne forsiram svoje mišljenje mušterijama, ali se i trudim da suptilno odvratim mušteriju od neke zamisli ako unapred znam da joj to neće lepo stajati.

Da li je teško raditi sa ljudima?

Ja sam bio ubeđen da ja ne mogu da radim sa ljudima, ali eto i samog sebe sam iznenadio. Mada moram priznati da nije lako.

Da li je u Srbiji cenjeno zanimanje frizera?

Mislim da jeste. Ako su ljudi zadovoljni svojom uslugom onda te cene, a neretno mušterije postanu i prijatelji.

Koliko je važno praćenje trendova u tvom poslu?

To je izuzetno važno, a sada uz pomoć interneta možemo odmah da ispratimo novi svetski trend bilo da je u pitanju forma ili neki novi preparat.

Može li se u Srbiji živeti od tvog posla?

Može, ja živim od svog posla. Najveći je problem što se mi danas u Srbiji saplićemo ko će da ima manju cenu. Previše niska cena je mač sa dve oštrice za početnike, zato što ako počnu sa nerealno niskom cenom usluga nevezano za kvalitet, onog trenutka kada budu primorani da podignu cenu usled raznih ekonomskih faktora izgubiće dobar deo mušterija, a neretko se događa da izgube i sve.

Za kraj, šta bi poručio mladim ljudima koji žele da se bave tvojim poslom?

Da budu istrajni, to je najvažnije i po pitanju savladavanja veština i same zarade. Na žalost, ali ne mogu odmah da očekuju da će mnogo zaraditi odmah. Istrajnost im je potrebna i da nauče mnogo toga o ljudima. Jednostavno moraju da vole to što rade.

Hvala Zoranu što je sa nama podelio tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Nataša Pejčić - Stomatolog

Svako od nas se plaši zubara, hteo to da prizna sebi ili ne. Međutim, kako izgleda posao osobe sa druge strane stolice? Koje su odgovornosti i izazovi, i kako uopšte izgleda biti stomatolog? Na ova pitanja će nam vrlo detaljno odgovoriti doktor i specijalista dečije stomatologije, Nataša Pejčić.

 

Zdravo Nataša, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Stomatologija je izuzetno lepo i kreativno zanimanje. Osim što pomažete pacijentima da sačuvaju zdravlje usta I zuba, nekada im otklanjate I umirujete bolove,  ima I izraženu estetsku komponentu. Imate mogućnost da ulepšate nečiji osmeh, što je veoma lepo I ispunjujuće. Kao dečijiem stomatologu, posebno zadovoljstvo mi je kada uspemo da decu oslobodimo straha od stomatologa I kada dođemo u situaciju da rado dolaze kod zubara I da se raduju svakom dolasku.

Kada si počela da se baviš stomatologijom i kako je taj početak izgledao?

Stomatologijom se bavim nakon diplomiranja 2009 godine, na Stomatološkom fakultetu. Nakon obavljenog staža, shvatila sam da najveće zadovoljstvo pronalazim u radu sa decom te sam i doktorirala iz oblasti  Dečije i preventivne stomatologije.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja stomatologijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja stomatologijom važna je želja I potreba za usavršavanjem I napredovanjem. Formalno obrazovanje je veoma važno, daje bazu i osećaj sigurnosti u radu. Formalnim obrazovanjem učite osnovne principe stomatološkog rada, koje ako sledite, nećete pogrešti. Takođe vežba i sam rad su veoma važani, pogotovu u ovoj oblasti. Svaki novi pacijent i novi rešen slučaj vam daju novu satisfakciju, i novi pogled na neke stvari. Svakim novim slučajem često otkrivate nešto novo, jer je svaki pacijent za sebe. Da bi ste bili dobar stomatolog neophodan je individualni pristup prema svakom pacijentu, jer ima mnogo faktora od kojih zavisi uspeh stomatološke terapije.

Koja su predznanja potrebna da bi neko mogao da se bavi poslom stomatologa?

Da bi mogli samostalno da radite kao stomatolog, nakon završenog Stomatološkog fakulteta, neophodno je da obavite obavezan pripravnički staž i nakon toga položite državni ispit. Uz praktično znanje koje dobijate na fakultetu dobijate i široko opšte medicinsko znanje, koje Vam  je neophodno za rad sa pacijentima, daje vam sigurnost i stručnost u radu.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Stomatologija je zaista perspektivna profesija, ali zahteva stalno usavršavanje, učenje, napredovanje, praćenje novih trendova i procedura i konstantan rad na sebi.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Mogućnost da stvorite i  ulepšate nečiji osmeh, popravite mu samopouzdanje i stvorite mu želju da se češče osmehuje.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče stomatologije?

Srbija je u toku sa ostatkom sveta i ni po čemu ne zaostaje. Najnovije materijale, instrumente i rad po najnovijim protokolima i principima možete dobiti od mnogih stomatologa u Srbiji. Sve to traži velika ulaganja i odricanja, ali želja za napredovanjem i usavršavanjem i potreba da se pacijentima pruže najbolje usluge po svetskim standardima svrstavaju naše stomatologe u svetski vrh.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu, ako da na koji način?

Psihologija je veoma bitan deo stomatološke profesije i ova dva segmenta se međusobno prožimaju. Psihologija je veoma važna pogotovu u dečijoj stomatatologiji, gde igra ključnu ulogu u uspostavljanju odnosa poverenja sa malim pacijentima.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Radni dan stomatologa je veoma dinamičan. Podrazumeva kontakt sa velikim brojem ljudi, od pacijenata do stručnih saradnika. Hitni pozivi i slučajevi su neminovnost ovoga posla. Nekada je neophodno da se brzo reaguje, tako da se dešava da često prekidate neke druge aktivnosti kako bi pružili neophodnu brzu pomoć.

Da li je bavljenje stomatologijom stresno?

Bavljenje stomatologijom može biti veoma stresno.  Susretanje i rad sa anksioznim, uplašenim pacijentima, koji pri tom često dolaze zbog bolova se odražava i na samog stomatologa. Neophodno je da tokom rada pacijentu ulijete poverenje, da uz stručnost koja se podrazumeva pacijent oseti i brigu i pažnju, da Vam je stalo da mu pomognete.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan stomatolog u svom radu?

Postoje situacije kada su želje pacijenata nerealne. Postoje terapijske procedure koje zahtevaju više dolazaka i poseta da bi se problem rešio i pacijenti trebaju biti upoznati sa time.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Timski rad je veoma bitan i ključ današnje savremene stomatologije. Multidisciplinarni pristup u terapiji i uključivanje stomatologa različitih specijalnosti je osnov dobre dijagnoze i terepije i pokazatelj da će pacijent dobiti najbolje rešenje. Takođe kod pacijenata koji boluju od nekih hroničnih oboljenja često je neophodna saradnja stomatologa sa lekarom koji leči osnovno oboljenje radi dobijanja smernica i saglasnosti za interveciju. Takođe ukoliko su tokom trudnoće neophodne neke opsežnije stomatološke intervencije, neophodna je saglasnost ginekologa. Stomatolog protetičar blisko sarađuje sa zubnim tehničarom, i izrada zubnih nadoknada odnosno proteza, krunica i mostova je proizvod zajedničkog rada protetičara i zubnog tehničara. Stomatološka sestra zauzima značajno mesto u stomatološkom timu. Rad stomatologa zajedno sa setrom, se naziva konceptom stomatologije u četiri ruke i značajno olaksava i ubrzava stomatološke intervencije.

Kako ukratko izgleda jedan poslovni proces stomatologa, od postavljanja dijagnoze do rešavanja zdravstvenog problema? 

Pre bilo koje stomatološke intervencije, neophodan je detaljan razgovor sa pacijentom, gde ćete čuti njegove želje, eventualne probleme i dobiti uvid u njegovo opšte zdravstveno stanje što je od velike važnosti da bi ste znali šta od terapijskih provcedura smete da primenjujete i da li je možda neophodna neka priprema pre stomatoloških intervencija i dobijanje saglasnosti lekara koji leči osnovno oboljnje ukoliko neko postoji. Nakon dobijanja iscrpinih anamnestičkih podataka, sprovodi se detaljan stomatološki pregled koji osim pregleda svih zuba obuhvata i pregled mekih tkiva i jezika, odnosno cele usne duplje. Takođe neophodno je da stomatolog obrati pažnju i na strukture van usta, kao i na okolne limfne čvorove. Ukoliko je neophodno za uspostavljanje dijagnoze vrše se  i dodatna dijagnostička ispitivanja i dijagnostički testovi.  Nakon detaljnog stomatološkog pregleda, pravi se plan terapije. Počinje se sa rešavnjem hitnijih problema, zavisno od stanja oralnog zdravlja pacijenata. Ono što je takođe bitno je da se sprovedu adekvatne preventivne i profilaktičke mere u cilju očuvanja oralnog zdravlja pacijenata.

Šta je glavni cilj stomatologa?

Očuvanje i poboljšanje oralnog zdravlja pacijenata, kao i otklanjanje akutnih problema bi trebalo da budu glavni motivi i imperativ u obavljanju stomatološke delatnosti.

Koliko se razlikuje rad sa decom i odraslima, i zašto?

Rad sa decom I odraslima se razlikuje. Dečija stomatologije je umnogome specifična I predstavlja temelj za sve ostalo. Dobar dečiji stomatolog mora veoma dobro da poznaje I sve ostale oblasti stomatologije. Takođe neophodno je da je I dobar psiholog. Ukoliko se od najranijeg uzrasta krene sa redovnim kontrolama, adekvatnim preventivnim I profilaktičkim merama, dečiji stomatolog može da umnogome doprinese očuvanju zdravlja zuba I u budućnosti. Takođe veoma važna uloga dečijeg stomatologa je da male pacijente oslobodi straha, da ih nauči I edukuje kako da održavaju zube zdravim. Dečiji stomatolog prvi može prepoznati neke nepravilnosti u razvoju vilica I zuba I na vreme odreagovati, kako bi se oni na vreme sanirali uz što manje posledica.

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena?

Posao stomatologa je cenjen, ljudima vraćate osmeh, ukoliko imaju probleme sa zubima i bolove oslobađate ih istih, na taj način poboljšavate kvalitet života ljudi.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja stomatologijom?

Od bavljenja stomatologijom bi moglo da se živi, ali uz dosta odricanja, ulaganja, konstantnog učenja, usavršavanja i rada na sebi u profesionalnom smislu.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu stomatolozi?

Stomatologija podrazumerva rad sa ljudima, tako da su za uspešno bavljenje ovim poslom osim stručnog znanja, manuelne izvežbanosti, neophodne i socijalne veštitine. Pacijentima je bitan osećaj sigurnosti i poverenja, koji im možete pružiti jedino ako dobro poznajete svoj posao, sigurni ste u svakom trenutku šta radite, što pacijenti odlično prepoznaju. Ljubaznost, razumevanje za pacijentove probleme i empatija prema njima su veoma značajni faktor za dobijanje pacijentovog poverenja, a samim time i uspeh stomatološke terapije. Takođe veoma je važna bliska saradnja sa ostalim kolegama različitih specijalnosti, kako bi ste pacijentu ponudili najbolje rešenje za njegov problem.

 

Nataša nam je vrlo precizno predstavila prednosti i mane posla stomatologa, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Vojislav Dimitrijević - Tester mobilnih uređaja

Svaki mobilni uređaj koji se proizvede na svetu prolazi kroz više faza testiranja pre nego što dođe do krajnjih korisnika. Bez testiranja bismo imali uređaje koji polovično rade, imaju nestabilan softver ili ne komuniciraju sa mrežom. Vojislav Dimitrijević je tehnički ekspert i vođa tima za testiranje mobilnih uređaja, i otkriće nam kako izgleda profesija jednog testera:

 

Zdravo Vojislave, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Radim u firmi čija je jedna od mnogobrojnih delatnosti i testiranje softvera različith mobilnih uređaja (telefona, tableta, data modema, satova). Kao sertifikovana testna ustanova, pružamo usluge testiranja različitim proizvođacima, sa ciljem da se softver u njihovim uredjajima lepo „ispegla“ pre izbacivanja uređaja na tržiste, ali i operaterima. Ako neki uređaj koji je u prodaji ne radi, nije prošao kroz naše ruke.

Kada si počeo da se baviš testiranjem mobilnih uređaja i kako je taj početak izgledao?

U firmu sam došao pre nepunih 10 godina i to mi je bio prvi posao, kojim sam počeo da se bavim pred kraj fakulteta, i na kome sam i dalje. Došao sam u manje-više poznato okruženje i jednu prijatnu atmosferu firme od nekih 20-tak zaposlenih, od kojih sam većinu poznavao sa fakulteta. Dobio sam teorijsku i praktičnu obuku od nepune dve nedelje, što je bilo dovoljno da me i zvanično ubace „u vatru“, tj. pošalju na prvo putovanje. Onda je došao i prvi odlazak na teren, u Moskvu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja testiranjem, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje?

Najbitnije je ne plašiti se letenja 🙂 Pošto je o slanju inženjera na teren odlučuje na osnovu različitih faktora, kao što su posedovanje određenih viza, pasoša određenih zemalja, povezanost avio-linijama sa lokacijama za testiranje, postoji grupa zemalja koje podržava srpska kancelarija i u koje se najčešće putuje avionom. Zbog toga je strah od letenja isključujući faktor. Formalno obrazovanje nije toliko bitno za samo testiranje, jer testovi najčešće pokrivaju uobičajene stvari, koje prosečan korisnik svakodnevno radi na telefonu

Zbog čega se toliko putuje u strane države?

Putuje se zato što se svim tim firmama za koje testiramo ne isplati da plaćaju svoje ljude u svakoj državi gde im treba testiranje. Tu nastupamo mi kao firma koja pruža usluge testiranja gde god zatreba (ta čuvena rec: outsourcing). E sad, članovi srpske kancelarije praktično sva testiranja rade napolju, jer Srbija kao mala zemlja nije toliko zanimljiva velikim proizvodjacima softvera. Otuda toliko putovanja.

Koliko je poznavanje elektronike ili fizike ili drugih nauka bitno za rad u polju testiranja, i na koji način? Koja su predznanja potrebna da bi neko mogao da se bavi poslom testera?

Elektronika, fizika i slične nauke nisu presudne za ovu vrstu posla, mada postoje odseci u firmi koji zahtevaju određen nivo poznavanja elektronike, procesa automatizacije i sl. Što se tehničkog znanja tiče, za početak je potrebno poznavati kako se rukuje telefonom, što danas i nije toliko teško. Bitno je da potrebna opcija, meni, na telefonu može brzo da se nađe i da se iskoristi onako kako test traži

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Mislim da je profesija perspektivna, jer smo svi svedoci da se sve više i više stvari prebacuje u digitalni domen, i da se pojavljuje sve vise „pametnih“ uređaja, koji u sebi imaju nekakav softver. A gde je softver, tu je i potreba za testiranjem istog. Samo testiranje se može do određene mere automatizovati, ali će uvek postojati potreba da se neke stvari ručno odrade, procene i sl.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Dve stvari: Putovanja na mesta koja ne bih obišao za tri normalna života i priliku da upoznam druge kulture, kao i mogućnost neprestanog učenja, jer se tehnologija razvija neverovatnom brzinom

Kako izgleda tvoj radni dan?

Možda bi bilo bolje pitati kako izgleda radna nedelja, pošto većina testiranja na kojima radimo, funkcioniše na principu testne nedelje. Ponedeljak rano ujutro je rezervisan za letenje na test lokaciju. Kad dodjemo, čitaju se pristigli mejlovi i to je neka rutina koja se posle prenosi na svako jutro, pošto se često dešava da kontakti iz firmi za koje testiramo rade u drugim vremenskim zonama, pa mejlovi stižu u toku noći. Kad se završi taj deo, i reši neki eventualni hitni zahtev, kreće se sa testiranjem. Za svaku nedelju testiranja imamo listu testova koji treba da se odrade. Napravimo približan plan i uglavnom ga se pridžavamo do kraja test nedelje. Preko dana radimo potrebne testove i to sa ciljem da pronađemo što više grešaka u softveru, jer je to suština našeg posla. Na kraju dana pošaljemo izveštaj o tome šta je rađeno i koje su greške otvorene, proverene itd. Petak popodne je rezervisan za povratak kući, mada to nekad može biti i subota, u zavisnosti od raspoloživosti i cena letova.

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno, i ako da na koji način?

Lagao bih kad bih rekao da nije, ali bitnije u toj priči je naučiti nositi se sa tim stresom. Glavni generator stresa mogu biti kratki rokovi za testiranje kad su neki nestandardni ili novi projekti u pitanju, pa se ispostavi da je za kvalitetno testiranje potrebno više vremena nego što je neko procenio. To onda vodi ka prekovremenim satima, što nekim ljudima može predstavljati problem. To kod nas svakako nije uobičajena pojava, već sporadična.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan tester?

Najčešće prepreke na terenu su vezane za samo (ne)funkcionisanje uređaja, ili SIM kartica potrebnih za testiranje. Posao takav kakav je, kao i gomila telefona, koja se u nekom trenutku može imati uz sebe, može biti sumnjiv policiji, tako da se dešava s vremena na vreme da moramo da policijama različitih država objašnjavamo da nismo šverceri, i da im pojasnimo šta u stvari radimo. Dobra stvar je što imamo propratne dokumente izdate od strane firme, kojima tako nešto i dokazujemo po potrebi.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način? Sa kim najviše sarađuje jedan tester?

Najviše se sarađuje sa drugim kolegama testerima. Timovi sadrže od 1 do 3 čoveka, i ti ljudi praktično provedu 5 dana neprekidno zajedno, pa je bitno da međuljudski odnosi budu dobri. Ono što je dobro kod nas je što je tim kao jedna velika porodica, i gomila nas se intenzivno druži i van posla

Kako ukratko izgleda jedan proces testiranja mobilnog uređaja?

Poenta testiranja je da nađemo greške u softveru da bi ih proizvođači mogli otkloniti i tako prodati proizvod kojim će krajnji korisnici biti zadovoljni. Na početku nedelje ubacujemo na telefon verziju softvera koju treba testirati i krećemo da odrađujemo testove po test listi koju dobijemo od firme za koju testiramo. Testovi su grupisani u različite kategorije, radi testiranja različitih funkcionalnosti telefona: pozivi, poruke, prenos podataka i sl. Kad se nađe greška, reprodukuje se na telefonu uz snimanje tzv. logova – grupa poruka koje telefon generiše i razmenjuje sa mrežom, i ti logovi se zajedno sa preciznim opisom greške šalju firmi čiji proizvod testiramo. Onda programeri u toj firmi traže uzrok greške i otklanjaju ga u novoj verziji softvera, koja onda ponovo dolazi kod nas. To se odvija u nekoliko ciklusa, dok proizvođač ne bude zadovoljan stabilnošću i funkcionalnošću softvera.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena, i zašto?

Zahvaljujući mojoj i nekolicini sličnih firmi, koje se takođe bave testiranjem sofvera, ali na nekom drugom nivou, sve više ljudi u Srbiji je svesno postojanja ovakvog nekog zanimanja. Mislim da je zbog toga rano pričati o cenjenosti same profesije, ali da je perspektivna - jeste.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja testiranjem?

Mislim da može, opet zbog toga što su u pitanju mahom strane firme, gde se može dobiti pristojna plata. Terenski rad, naravno, nije i ne može biti nešto što će se raditi dve ili tri decenije, ali sa porastom iskustva dolazite do toga da možete da pređete na malo „mirnije“ pozicije i da od jednog trenutka putujete isključivo kao turisti 🙂

Za kraj: šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu testeri?

Ne znam koji je telefon najbolji! Šalu na stranu, svaki „pametni“ uređaj se uzima zdravo za gotovo, kao da je baš takav napravljen iz prve. To naravno nije tako. Iza svega se nalaze dani programiranja i dani testiranja. Ukoliko želite da zavirite iza zavese, da vidite šta sve treba da se uradi da biste poslali bliskim ljudima SMS kad stignete na letovanje, onda vam ovaj posao pruža baš tu mogućnost. I ostanite gladni znanja, u ovoj profesiji ga možete steći na pretek.

 

Hvala Vojislavu što nam je pružio uvid u tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Katarina Kostić - Farmaceut

Farmacija je od uvek bila cenjena zdravstvena struka. Njen razvoj kroz vekove je neverovatan, ali je cilj od uvek ostao human. Da bi neko bio farmaceut mora da poseduje niz veština i široko obrazovanje. Katarina Kostić je farmaceut sa višegodišnjim iskustvom i sa nama će podeliti tajne svoje profesije.

 

Zdravo Katarina, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu? Šta je suština tvog zanata?

Biti farmaceut znači pre svega biti human.  Pomažeš ljudima svojim stručnim savetima da pravilno koriste lekove i pomoćna sredstva. Posao je odgovoran, zahteva znanje kao i druge veštine, ali je ujedno čist, organizovan i veoma lep poziv za žene. Farmaceutska delatnost ima veliki opseg od najvidljivijeg koji podrazumeva izdavanje lekova na recept i prodaje do naučnoistraživačkog rada na unapređenju lekova.

Kako se stiče formalno znanje potrebno za profesiju farmaceuta?

Formalno obrazovanje se stiče na Farmaceutskom fakultetu, studije traju pet godina nakon završenih studija stiče se zvanje diplomiranog farmaceuta. Studije se mogu nastaviti na doktorskim studijama nakon kojih se stiče zvanje doktora farmacije. Poslednjih par decenija plan i program studija se menjao, jedno vreme se nakon završenih petogodišnjih studija dobijalo zvanje magistra farmacije, ali je to kasnije ukinuto, potom su postojale magistarske studije , koje su takođe kasnije ukinute. Promene u zvanju po završetku studija nisu uticale na kvalitet samih studija.

Formalno obrazovanje je neophodno, ali koliko je bitna praksa?

Praksa je izuzetno važna, i kroz praksu se toliko toga nauči i nadogradi na osnovu formalnog obrazovanja. Važna i pri zapošljavanju i gotovo je nemoguće zaposliti se bez prakse. Rad u humanoj apoteci donosi iskustva na dnevnoj bazi. Učenje je konstantno kroz rad, seminare i na osnovu iskustava pacijenata i kolega. Razmena mišljenja među kolegama je ključna u prikupljanju praktičnog znanja i u cilju unapređenja kvaliteta saveta pacijentima. Kada je zdravlje ljudi u pitanju treba isključiti sujetu i na primer pitati koleginicu farmaceutskog tehničara sa većim iskustvom za mišljenje. Sa svojom dragom koleginicom Nadom uvek volim da se konsultujem, jer izuzetno cenim njeno bogato radno iskustvo i znanje.

Koji sve tipovi farmceutske delatnosti postoje?

Najviše je vidljiva apotekarska farmacija koja je bazirana na izdavanju lekova na recept, prodaju lekova i suplemenata, savetovanje pacijenata. Farmaceut u apoteci ima ulogu zdravstvenog radnika, ali se često čini da je ta uloga pomalo zanemarena u korist prodaje lekova. Svaki savestan farmaceut će rado dati pravi savet pacijentu, čak iako to pacijent ne zahteva. Farmaceuti u bolničkim apotekama imaju složeniji način rada zbog lekova koji se odnose na bolničko lečenje. Bolnički lekovi su kompleksniji, pa stoga primena, indikacije i doziranje lekova zahteva širok spektar znanja farmaceuta. Bolnički farmaceut je deo tima vizite, učestvuje u konzilijarnom lečenju i preko je potreban saradnik lekarima pri prepisivanju terapije. Lekari bez obzira na visok nivo stručnosti ne znaju uvek da kombinuju terapiju na pravi način, pa nedovoljno poznavanje generike lekova i njihova interakcija kod pacijenata može izazvati ozbiljne kontraindikacije. Bolnički farmaceut mora sve aspekte da uzme u obzir i pomogne pacijentu na pravi način. U bolničkim apotekama prave se sterilni rastvori za intavensku primenu i drugi preparati ukoliko ima uslova za to. Takođe, postoje i veterinarske apoteke koje prodaju veterinske lekove i preparate namenjene lečenju životinja, one mogu biti u sklopu humanih ili poljoprivrednih apoteka. Farmaceutske kuće svuda u svetu bave se konsultantskom farmacijom koja podrazumeva promovisanje novih lekova na terenu u apotekama i bolnicama. Posebno je interesantna farmakoinformatika koja spaja farmaciju, informatiku, medicinu, menadžment i Data Science u jednu celinu sa  ciljem da se unapredi farmacija i da se dosadašnji pristup prema pacijentima i poslovanju podigne na viši nivo. Farmakoinformatika analizira sve relevantne podatke iz više navedenih oblasti, utiče na unapređenje informacionog sistema koji koristimo, pravi testove za proveru i unapređenje znanja farmaceuta.

Da li se i danas u apotekama izrađuju magistralni preparati?

Danas se sve manje izrađuju magistralni ili galenski preparati u svakoj apoteci, kao što je to bio slučaj nekada. Izrada galenskih preparata vrši se u registrovanim laboratorijama nekih apoteka i obično se izrađuju kreme i tinkure koje može, a obično i izrađuje farmaceutski tehničar postujući pravila i proverene recepture. Laboratorije pri apotekama moraju da imaju zaposlenog tehnologa ako prave rastvore lekova za decu. Na našem tržištu ne postoje na primer kardiološki lekovi za decu, pa se recimo 1/18 tablete mora prilagoditi u tačnoj dozi detetu u vidu rastvora.

Koje su sve veštine potrebne za bavljenje ovim poslom, a nisu deo formalnog obrazovanja?

Svaki farmaceut pre svega mora da bude humana i lepo vaspitana osoba uvek spremna da pomogne pacijentima. Ovo je posao koji zahteva izraženu komunikativnost i dobro poznavanje psihologije, kao i visok stepen emocionalne inteligencije. Ne treba zanemariti kolegijalnost i izdržljivost.

Kako izgleda tvoj radni dan u apoteci?

Svaki dan u apoteci je dinamičan, pun izazova i novih iskustava. Veći deo radnog vremena posvećen je radu sa pacijentima, davanju saveta i izdavanju lekova. Pored toga treba organizovati posao, složiti lekove i obaviti sve administrativne obaveze koje su svakodnevne.

Koliko je tvoj posao odgovoran?

Posao je definitivno odgovoran, ali najviše u segmentu koji se odnosi na poštovanje propisa o izdavanju lekova na recept i pravilnom informisanju o uzimanju prepisane terapije. Farmaceut nije odgovoran za pacijenta koji se ne pridržava uputstvu i prepisanoj dozi. Zloupotreba leka od strane pacijenta ne stavlja se na teret farmaceutu.

Koliko je timski rad važan u tvom poslu?

Timski rad je izuzetno važan. Moje kolege i ja imamo odličnu komunikaciju i svakodnevno razmenjujemo iskustva, pravimo planove i realizujemo prethodno postavljene ciljeve. Kada negujemo timski duh i prijateljski odnos najbolje učimo i napredujemo u poslu.

Šta bi volela da se unapredi u tvom poslu?

Informacioni sistem bi trebao da bude mnogo bolji, tako da zadovolji sve realne potrebe i da bude jednako dobar lekarima u domovima zdravlja, farmaceutima i Fondu za zdravstveno osiguranje. Uvek je svako unapređenje sistema rada dobro došlo, ako doprinosti boljim rezultatima u celini. Takođe, bih volela da se uspostavi mnogo bolja saradnja između lekara i farmaceuta. U praksi često imamo priliku da osetimo određenu dozu antagonizma na profesionalnom nivou bez realne potrebe. Uspostavljanje kvalitetne saradnje odmah bi se pozitivno odrazilo na zravlje pacijenata i kvalitet usluge.

Da li je posao farmaceuta stresan?

Posao jeste stresan jer svakodnevno moraš da budeš spreman da odgovoriš na mnogo poslovnih zahteva. Rad sa ljudima nekada ume da bude iscprpljujuć, naročito ako se desi šum u komuniciji sa osobom narušenog mentalnog zdravlja.

Da li je posao farmaceuta cenjen u Srbiji?

Farmaceuti su oduvek bili cenjeni, a nadam se da će tako i ostati. Kada se dogodi deficit stručnog kadra na tržištu rada onda nam cena dodatno poraste.

Može li se od tvog posla pristojno živeti u Srbiji?

Iskreno mislim da može, ali uvek bi moglo bolje.

Za kraj, šta bi poručila svima onima koji bi želeli da se bave tvojim poslom?

Ovaj posao nije za svakoga, samo je za one koji to stvarno žele i koji su sposobni da budu kolegijalni, otvoreni i uvek spremni da uče. Sposobnost timskog rada jednako je važna kao i spobnost priznanja da nikada nećeš znati sve i da moraš pobediš sopstvenu sujetu. Raditi sa zdravim ljudima je prelepo, a raditi sa bolesnim je lepo samo ako možeš da im pomogneš. Na vama je da se odlučite.

 

Hvala Katarini što je sa nama podelila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Branko Novaković - 3D Arhitektonski dizajner

U mnogim oblastima sve počinje sa 3D modelom, pa se 3D industrija neprestano razvija i to sa dobrim razlogom. Arhitektonska 3D vizualizacija je neophodna pre izgradnje i uređenja objekta odnosno prostora. Branko Novaković je 3D arhitektonski dizajner i otkriće nam tajne svog zanata:

 

Zdravo Branko, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Arhitektonska vizualizacija je složen proces izrade modela, postavljanje scene sa modelima prema unapred utvrđenom planu ili ideji, postavka materijala na sve elemente, postavljanje virtuelnih izvora svetlosti na scenu kako bi se nakon renderovanja dobila fotorealistična slika. Moj posao je suštinski zahtevan i traži kreativnost, znanje i veliku posvećenost poslu.

Da li je potrebno formalno obrazovanje da bi se neko bavio tvojim poslom, ako jeste i koje?

Možda će delovati paradoksalno, za ovaj posao možete imati formalno obrazovanje, ali i ne morate. 3D modelovanje se može naučiti na kursevima u okviru studija na Arhitektonskom, Građevinskom, Mašinskom, i na fakultetima informacionih tehnologija i primenjene umetnosti. Takođe, postoje i škole sa sertifikovanim kursevima. Neformalno obrazovanje ima sasvim drugačiji tok i kod svakog pojedinca način savladavanja materije je drugačiji, jedino zajedničko je neverovanta volja i upornost da se savladaju sve poteškoće na putu do uspeha u radu. Najbolji i najpopularniji način učenja je gledanje video tutorijala i korišćenje interneta kao nepresušnog resursa novih saznanja. Moj put učenja je bio inverzan i samim tim i teži od početka. Već sa 16 godina počeo sam da radim u firmama koje su mi omogućile kroz praksu da steknem praktično iskustvo u izvođenju arhitektonsko-građevinskih radova. Prvo sam bio kamenorezac-klesar, potom zidar, teraco majstor, stolar za nameštaj, moler i na kraju dizajner enterijera. Kroz sve ove poslove i izazove koje nose, naučio sam praktično kako nastaju građevine, kako se uređuje enterijer i kako od jednostavnh oblika nastaje nameštaj. Sa tim znanjem bilo je mnogo lakše da se shvati koji je najbolji način da se izmodeluje ono što sam ja zamislio ili neki klijent. Praktično iskustvo je neprocenljivo i ono se čak ne može dobiti ni na fakultetu. Važno je da se ne stidite svakog poštenog posla koji vam može pomoci da dođete do zacrtanog cilja.

Kako si se odlučio da se baviš ovim poslom, i kako je taj početak izgledao?

Još u detinjstu sam pokazao talenat za crtanje što su primetili svi u mom okruženju i nesebično me bodrili da razvijam svoj talenat. Saznanje da postoje programi pomoću kojih se može dočarati prostor, uticalo je da se još u tinejdžerskom dobu opredelim za svoju profesiju. Kako u početku nisam imao resurse, prvo sam se potrudio da radom u toku letnjeg raspusta skupim novac za preko potrebni računar, a onda sam se dovijao na razne načine uz pomoć prijatelja da dođem do tutorijala i ostalih izvora informacija. Na samom početku nisam imao pristup internetu, nisam znao dobro engleski, ali sam se svojski trudio da istrajem do kraja do ostavrenja svog cilja. Umeo sam da učim i radim na modelima do ranog jutra. Onda sam se prihvatao velikih izazova i vrlo kompleksnih vizualizacija kako bih stekao što više iskustva i ostvario što više kontakata.

Koje veštine su potrebne da bi neko bio 3D arhitektonski dizajner?

Talenat za crtanje je osnovna veština na koju je potrebno nadograditi smisao za prostor, sposobnost vizualizacije u glavi, osećaj za boje i materijale. Pored talenta istrajnost je najvažniji činilac svakog majstora ovog zanata.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj radni dan počinje rano i gotovo svaki dan je ispunjenjen raznim profesionalnim izazovima, a to donosi i mnogo stresa. Na moju veliku sreću na poslu sam okružen divnim ljudima koji su pre svega veliki profesionalci u oblasti arhitekture i 3D dizajna. Svaki dan na poslu je sadržajan zbog rada na zanimljivim projektima. Kada se nešto radi sa puno ljubavi onda je rad uživanje.

Kako izgleda proces izrade 3D modela?

Uvek postoji neka inicijalna ideja, skica odnosno arhitektonski projekat. Svaki model, pre svega mislim na elemente 3D scene, počinje od jednostavnog geometrijskog oblika koji se raznim alatima oblikuje i time se njegova geometrija menja i postaje kompleksna. To se vidi u takozvanom žičanom prikazu modela (wireframe). Potom se na osnovu UV mapa dodaje tekstura odnosno materijal. UV mape su kao krojački šnit, bez njih nema dobro sašivenog„odela“ za objekat. Postupak je isti za svaki model na sceni. Kada je u pitanju arhitektonska vizualizacija, postoje i kolekcije profesionalnih modela opštih objekata iz svakodnevnog života kao što je drveće, nameštaj, ulična rasveta itd.

Na kakvim projektima obično radiš?

Svaki projekat je poseban izazazov, ali svi su vezani za arhitektonsku vizuelizaciju. Površine budućih objekata i prostora su različite, ali svakom projektu se pristupa profesionalno. Klijenti su iz celog sveta, pa tako imam privilegiju da se kroz izradu projekata upoznam sa različitim kulturama i njihovim estetskim vrednostima.

Šta koristiš od opreme i koliko je ona važna za tvoj posao?

Oprema je najvažniji element svakog posla. Ako nemaš dobru opremu to je kao da su ti ruke vezane. Dobra konfiguracija je osnovni alat pored 3D programa.

Koje programe koristiš u procesu rada?

Osnovni program koji koristim za modelovanje i rendering je Cinema 4D sa V Ray renderom, ali koristim i Auto Cad, 3D Studio Max, SketchUp, Marvelous Designer, Adobe After Effects, Adobe Premiere, Adobe Photoshop, Adobe Lightroom, Unreal Engine i još nekoliko programa koji su neophodni za realističnost materijala kao što je Crazy Bump. Trenutno se za arhitektonsku vizuelizaciju najviše koriste 3D Studio Max i Cinema 4D. Max je odličan program za modelovanje, ali po meni njegov najveći nedostatak velike palete alatki koja bi omogućila da se izmodeluju organski modeli bez eksportovanja grubog modela u Zbrush na finu doradu. Za razliku od Max-a, Cinema 4D poseduje različite programske module koji omogućavaju da se svaki kompleksan model uradi u jednom programu.

Da li kao umetnik imaš izgrađen neki svoj stil ili se maksimalno trudiš da budeš komercijalan?

Neki ljudi su jednostavno rođeni sa stilom, ali takvi su retki. Smatram da se sopstveni stil izgrađuje godinama, kako se stiče iskustvo kroz rad i život. Stil je kao klasična muzika, ne možeš da razumeš nešto tako prefinjeno i moćno, ako se nisi prethodno naslušao različite muzike. Za sada još uvek levitiram između sopstvenog stila i strogog komercijalnog pristupa.

Da li imaš slobodu prilikom rada ili iskljućivo radiš do detalja insplanirane projekte za klijente?

Imam sreću da je moj rad sa klijentima od samog starta zasnovan na slobodi, i to je obostrano.

Kako pronalaziš inspiraciju? Kako pratiš trendove u svom poslu?

Inspiraciju pronalazim u svetu oko mene i u svojim snovima. Sve što nas okružuje može biti dobar podsticaj za inspiracuju. Socijalne mreže su najbolji način da se na dnevnoj bazi prate trendovi u svetu i ujedno podstakne kreativno razmišljanje.

Da li postoji neko ko ti je uzor u Srbiji ili svetu?

U Srbiji mi je uzor Aleksandar Osei- Lartey jer mi se dopada kvalitet njegovog rada, a u svetu moj uzor je svakako Dušan Vukčević sa svojim impresivnim renderingom i smislom za estetiku. Kada je svetski arhitekta u pitanju uzor mi je Pitsou Kadem.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta kada je tvoj posao u pitanju?

Srbija ima puno kreativaca i profesionalaca u ovoj oblasti, i mislim da se trudimo da idemo u korak sa svetom. Ne mogu da kažem da smo apsolutno na svetskom nivou jer moramo još mnogo toga da naučimo. Možda najveća prepreka na tom putu jeste visoka cena kvalitetne opreme.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Možda će delovati pretenciozno, ali meni se u ovom poslu sve sviđa. To zbog toga što je ovaj posao kreativan, dinamičan, odgovoran i traži požrtvovanost.

Da li je tvoj posao stresan i kako se oslobađaš od sresa?

Moj posao na prvi pogled deluje lagano, ali zahteva konstantnu koncentraciju i rad. Kod izrade svakog projekta treba uskladiti sve pojedinosti vezane za dostupne materijale, običaje
stanovanja i dostupnost svega što će biti deo 3D vizualizacije, pošto će kasnije biti izveden realan projekat identičan izrenderovanoj slici. Ubedljivo najveći stres izaziva poštovanje rokova, a uvek treba biti spreman da će u toku realizacije možda postojati problem čije rešavanje može uticati na krajnji rok. Za mene je najbolji način oslobađanja od stresa pozitivan stav o životu, društvo voljene osobe, molitva, kvalitetna muzika koja ima smisla i šetnje.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena?

Profesija arhitektonskog dizajnera je uvek perspektivna. To je siguran posao koji je tražen, a što si bolji u ovom poslu to ćeš biti i traženiji. Kada se sararađuje sa ljudima koji su profesionalaci oni vrlo dobro znaju da cene kvalitetnog arhitektonskog dizajnera.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojim poslom?

Smatram da od ovog posla može lepo da se živi, a da bi se to postiglo mora da se pruži kvalitet, da imaš profesionalan stav uz korektno formiranje cene svog rada.

Šta bi poručio svima onima koji razmišljaju da postanu 3D arhitektonski dizajneri?

Svako ko želi da se bavi ovim poslom mora pored umetničkih sklonosti da bude spreman da naporno uči i radi. Ako je ovo posao vaših snova onda budite spremni da se maksimalno posvetite, pa čak i da se na određeno vreme odreknete društvenog života. Srećno!

 

Hvala Branku što je sa nama podelio tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Biljana Đurić Stojanović - Pedijatar

Pedijatri su lekari koji se brinu o najmlađoj populaciji, a posao pedijatra podrazumeva stalnu brigu o deci, ali i komunikaciju sa njihovim roditeljima. Kako izgleda profesija pedijatra približiće nam Biljana Đurić Stojanović, koja se ovim poslom bavi dugi niz godina:

 

Zdravo Biljana, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština Vašeg zanata?

Na početku, da se predstavim,ja sam Biljana Đurić Stojanović, specijalista pedijatrije. Imam dugogodišnje iskustvo u ovom poslu, a najvažniji cilj bavljenja ovim poslom je briga o zdravlju najmlađih pacijenata. Uloga u našem društvu je neprocenjivo velika, ali ne i poštovana. Radim kao pedijatar sa najmlađima u primarnoj zaštiti, znači u domu zdravlja.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja medicinom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja ovim poslom, najvažnije je pre svega velika ljubav i entuzijazam za ovaj poziv, kao što je važno i u drugim poslovima kojima se ljudi bave. Naravno, formalno obrazovanje je jako bitno, ali ipak mislim da je praksa više značajna za kvalitetno bavljenje poslom.

Koliko traju studije medicine i šta je neophodno da bi se steklo zvanje doktora?

Studije medicine traju šest godina, posle završenih studija obavezan je pripravnički staž od 6 meseci, a potom se pristupa polaganju stručnog ispita. Postaje se doktor opšte medicine. Da biste postali pedijatar, potrebno je još 4 godine specijalizacije nakon kojih se polaže specijalistički ispit i tada postajete specijalista pedijatrije.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Najviše volim kada deca bez straha dolaze kod svoje “Đurićke”, kada im titra osmeh na licu i kada im iz iskričavih očiju vidim da mi veruju i doživljavaju kao nekoga ko će im pomoći. To dečje poverenje je najveće zadovoljstvo za mene kao njihovog pedijatra.

Da li mislite da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče medicine?

Mislim da jesmo u toku sa ostatkom sveta, ali samo zahvaljujući našoj posvećenosti ovom pozivu.

Da li psihologija igra ulogu u Vašem poslu?

Naravno da je psihologija sastavni deo našeg posla, jer je pristup svakom detetu individualan, što bih ja rekla: svakom detetu treba naći “žicu” kako mu prići na najbezbolniji način.

Kako izgleda Vaš radni dan, koji su radni zadaci?

Moje radno vreme je što bi jedan tata malog pacijenta rekao “u cik-cak” što znači jedan dan pre podne, sledeći posle podne. Stignem na posao i onda se “maskiram u doktorku” (shvatate da je ovo izjava jednog malog pacijenta), i onda krećem sa radom. U toku dana imam i bolesnu kao i zdravu decu na pregledu. Naravno, divno je raditi sistematske preglede bebama, gde vidim kako njihov psihomotorni razvoj napreduje, “gugutanja”, glasno smejanje i naravno po koji plač.

Da li je bavljenje Vašom profesijom stresno?

Naravno da je posao koji obavljam jako stresan, jer suočavam se sa problemom koji moram da rešim u najkraćem mogućem vremenu. Radi se o zdravlju deteta, treba uliti poverenje roditelju i pokušati da sve nedoumice budu rešene.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan doktor?

Najčešće je nestrpljenje roditelja problem koji mora da se reši, needukovanost, a sa druge strane dostupnost moru informacija koje su uglavnom neproverene. Sve to otežava moj rad. Moja parola je da ni jedan roditelj ne može da izađe iz ordinacije a da mu ostanu nejasni neki moji odgovori i stanje zdravlja njegovog mališana.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Ja sam nepopravljivi entuzijasta, volim svoj poziv, te smatram da jeste perspektivna, ali je potrebno puno ljubavi i odricanja da bi se uspešno obavljao.

Koliko je timski rad bitan u Vašem poslu i na koji način?

Timski rad je neophodan, samo što u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, gde ja radim je nemoguć jer zbog manjka kadra radimo potpuno sami. Broj pacijenata je takođe jako veliki.

Kako ukratko izgleda jedan pregled od početka do kraja, šta sve sadrži i šta je najbitnije?

Prvo uzimam anamnezu tj. podatke zbog čega dete dolazi na pregled, zatim se obavlja pregled, konstatuje o čemu se radi, objasni roditelju i detetu da adekvatna terapija. Vodim se jednom izjavom moje drage profesorke da je jako bitno slušati i verovati majci, iako nekad ne može da objasni simptome bolesti svog deteta, jer ona najbolje poznaje svoje dete.

Šta je glavni cilj doktora?

Najvažnije je da sačuvamo zdravlje naših pacijenata, steknemo njihovo poverenje i naravno edukujemo.

Da li mislite da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja medicinom?

Vrlo neobično pitanje. Ja radim u domu zdravlja, živim od ove svoje profesije, samo je pitanje poboljšanja kvaliteta života u svim segmentima.

Za kraj: Šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu lekari?

Moraš jako da voliš ovaj posao da bi se opredelio da budeš lekar. Odricanja su velika, ali osmeh, crtež samo za “Đurićku”, pozdrav i zagrljaj i kad porastu, je velika satisfakcija da budeš doktor svojim malim drugarima.

 

Hvala Biljani što je sa nama podelila neke od tajni svog zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Ratko Pavlović - Pčelar

Pčelarstvo je zanat star više hiljada godina, i iako je danas modernizovan različitim alatima i svugde dostupnim znanjem - i dalje krije gomilu tajni koje se stiču iskjučivo iskustvom. Ratko Pavlović je profesionalni pčelar i otkriće nam neke od tajni svog zanata.

 

Zdravo Ratko, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pčelarstvo je deo poljoprivrede. Glavni ciljevi pčelarstva su proizvodnja pčelinjih proizvoda i upotreba pčela za oprašivanje različitih biljaka. Hranljiva i lekovita vrednost meda,polena i propolisa je poznata od davnina, kao i raznovrsna upotreba voska. U današnje vreme se sve više koristi matični mleč i pčelinji otrov, ali ipak najveća korist od pčela dolazi od oprašivanja. Procenjuje se da je 1/3 proizvedenog voća i povrća oprašena pčelama, a posredno značajno utiču i na proizvodnju drugih vrsta hrane.

Kada si počeo da se baviš pčelarstvom i kako je taj početak izgledao?

Kao osnovac sam počeo da se interesujem za pčelarstvo. Kod dede na selu sam imao prve kontakte sa pčelama, a posle završenih studija sam počeo da se samostalno amaterski bavim pčelarstvom. U poslednjih nekoliko godina se profesionalno time bavim. Kao i u svakom zanatu prvo se uče jednostavnije stvari, a zatim se znanja i veštine usavršavaju.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja pčelarstvom, i koliku ulogu u na početku karijere igra teorijsko obrazovanje a koliko sama praksa?

Najbitnije je interesovanje i ljubav za takvu delatnost. Teorijsko obrazovanje je neophodno. Praksa se vremenom postepeno stiče, ali najbolje i najbrže uz pomoć nekog iskusnog pčelara. Potrebno je proveriti i reakciju na pčelinji otrov, jer u slučaju alergije nema smisla počinjati sa pčelarstvom.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Pčelarstvo je veoma značajno za proizvodnju hrane, a ima značaj i u mnogim drugim oblastima kao što su medicina i kozmetička industrija. Zbog toga je perspektivno, ali je izvesno da će uslovi za gajenje pčela u budućnosti biti mnogo teži zbog klimatskih promena i različitih čovekovih štetnih aktivnosti.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Svaka pčelarska sezona je različita, tako da se stalno uči nešto novo. Potrebno je obaviti mnogo različitih operacija, pa je posao raznovrstan. Volim da boravim u prirodi tako da mi odgovara što većinu vremena provodim na otvorenom.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče pčelarstva?

Što se tiče tehnologije pčelarstva mislim da jeste, čak i na višem nivou nego mnoge zemlje. Ono u čemu mislim da zaostajemo je logistika i plasman pčelinjih proizvoda.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Zaposlen sam u „Apicentru“ preduzeću koje se isključivo bavi selekcijom i proizvodnjom pčelinjih matica, tako da se moji poslovi prilično razlikuju u odnosu na pčelare koji se bave proizvodnjom meda i drugih pčelinjih proizvoda. U toku godine se obavljaju različiti poslovi. Odabiramo najbolje matice za dalju reprodukciju. Radimo kontrolne preglede da bi odredili kvalitet pčelinjih društava i matica, kao i da bi utvrdili da li postoji neka bolest, društvo bez matice ili sa lošom maticom. Loše matice zamenjujemo mladim kvalitetnim maticama. Proizvodimo mlade sparene matice, koje obeležavamo i sa pčelama pratiljama pakujemo u kaveze za prodaju. Selimo pčele na druge pčelinje paše. Uklanjamo višak meda sa pčelinjih društava, koji posle koristimo za formiranje oplodnjaka (manje košnice koje služe za sparivanje matica). Pratimo nivo zaraženosti varom – glavnim pčelinjim parazitom. Pored ovoga uvek postoje i drugi poslovi koje je potrebno obaviti pre svega vezane za razne pripreme, merenja i sl.

Da li je pčelarstvo stresna profesija?

Mislim da uglavnom nije, posao je lep i radi se sa uživanjem, mada može da bude. Često se dešavaju krađe košnica i trovanja pčela pesticidima.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan pčelar u svom radu?

Prepreka ima dosta, pa ću navesti samo neke. To su odabir odgovarajuće lokacije za pčelinjak, zatim razni administrativni problemi, trovanja i krađe, bolesti, nepredvidljive pašne i vremenske prilike, plasman proizvoda kao i nelojalna konkurencija.

Kako pčelarstvo zavisi od vremenskih uslova i kako se najčešće boriš sa tim problemom?

Kao i u svakoj poljoprivrednoj grani i u pčelarstvu su vremenski uslovi veoma značajni. Količina nektara koji medonosne biljke izlučuju i dostupnost polena kao i razvoj pčelinje zajednice i raznih bolesti i parazita su u tesnoj vezi sa vremenskim prilikama. Pošto na to ne možemo da utičemo, a košnice se uglavnom ne otvaraju kada je niska temperatura ili pada kiša onda to vreme uglavnom koristimo da obavimo neke pripreme i popravke u radionici.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Ukoliko se radi o hobi pčelarenju sa manjim brojem košnica sve može da uradi jedan čovek, međutim ako se radi o velikom broju košnica tada se poslovi brže i lakše obavljaju u timu. Neki poslovi kao što su selidba ili masovna prihrana pčela praktično i ne mogu da se obave samostalno.

Kako ukratko izgleda jedan proces dobijanja meda i koliko je vremena potrebno za dobijenu teglu meda?

Kada pčele sakupe nektar one ga pakuju u voštane ćelije, dodaju mu enzime i uklanjaju višak vode, a zreo med poklapaju voštanim poklopčićima. Okviri sa poklopljenim medom se vade iz košnica, otvaraju i stavljaju u vrcaljku gde se pomoću centrifugalne sile odvaja med od saća i zatim pakuje. Koliko je potrebno vremena teško je reći, to je celogodišnji proces koji u zavisnosti od izdašnosti pčelinjih paša, vremenskih uslova, znanja i truda pčelara, kvaliteta pčelinjih društava i drugih faktora. To može rezultirati sa različitim količinama dobijenog meda, od par kg do nekoliko desetina kg po košnici.

Šta je glavni cilj pčelara?

Cilj je imati produktivna i zdrava pčelinja društva. Kada su takva društva u toku cele godine onda su pčele i pčelar spremni da iskoriste svaku pčelinju pašu kada se pojavi.

Da li je tvoje profesija u Srbiji cenjena?

Mislim da mnogi voćari i povrtari cene posao koji im pčele obavljaju. Postoje i oni nesavestni koji nepravilno koriste pesticide i tako izazivaju masovna trovanja ne samo pčela nego i drugih korisnih polinatora, a tako i sebi nanose štetu. U mnogim državama postoje naknade pčelarima od strane uzgajivača biljnih kultura za oprašivanje, tj. donošenje pčela na određene lokacije u vreme cvetanja raznih poljoprivrednih kultura. U Americi je ove godine naknada za oprašivanje badema dostigla rekordnu vrednost od 320 dolara po košnici, dok se kod nas još događa da pčelaru ne dozvoljavaju da donese pčele na neku površinu, naplaćuju pašarinu i sl. Dobro je što postoje subvencije pčelarima od ministarstva poljoprivrede. Nažalost u prodaji ima mnogo falsifikovanog meda, što nanosi mnogo štete pčelarstvu.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja pčelarstvom?

Mislim da jedna porodica sa 150-200 pčelinjih zajednica može pristojno da živi uz racionalnu organizaciju iskorišćavanja pčelinjih paša, znanje, iskustvo i veliki trud.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu pčelari?

Preporučio bi da pročitaju neku knjigu o pčelarstvu, npr. „Pčelarstvo“ koju je napisao prof. Jovan Kulinčević, zatim da nađu nekog iskusnog (najbolje profesionalnog) pčelara radi prakse. A potom da odluče da li su za takvu delatnost ili hobi. Dodao bih još i da pažljivo izaberu lokaciju za pčelinjak, da uvek imaju jaka društva sa kvalitetnom maticom, da paze na varou, grabež, voskovog moljca i da društvima obezbede dovoljno kvalitetne hrane za zimu.

 

Ratko nam je otkrio dosta tajni svoje struke, i hvala mu na tome. Do sledećeg čitanja.

Aleksandar Milković - Pozorišni glumac

Posao pozorišnog glumca svi zamišljamo kao pojavljivanje na sceni i pričanje naučenog teksta, sa malo truda da se shvati ko je lik koga glumimo. Međutim, gluma je mnogo kompleksnija od toga i zahteva rešavanje problema, trud i angažovanje u svetu pozorišne umetnosti. Kako izgleda život jednog pozorišnog glumca, približiće nam Aleksandar Milković:

 

Zdravo Aleksandre, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svojoj profesiji, šta je suština tvog zanata?

Zdravo svima, ja sam Aleksandar, glumac. Završio sam glumu na akedmiji umetnosti u Novom Sadu 2013. godine. Suština mog zanata... Sve zavisi kako čovek doživljava sebe, svoju profesiju i ulogu u društvu. Bar kako sam uspeo do sada da primetim u mom poslu postoje dve kategorije. Jedna su glumci-umetnici a druga su glumci-biznismeni. I otprilike se svodi na to, tako se postavljamo - da li ćemo raditi nešto komercijalno ili nešto umetnički. Takođe, bitno je kako doživljavamo svoju ulogu u društvu, da li smo zvezde ili smo neko ko se bori za neke vrednosti. Ja sebe prvenstveno doživljavam kao kategoriju glumca-umetnika, kao nekoga ko ipak ima određenu misiju, da edukujem, prosvetlim, ili prosto nasmejem ljude.

Kada si počeo da se baviš glumom i kako je to izgledalo?

Kod nas je jako popularno da se još u osnovnoj školi bar jednom pojaviš u nekoj predstavi. Znate ono "kad smo bili mali radili smo Sumnjivo Lice u osnovnoj, pa sam tu glumio..." - e tako i ja. Moja prva uloga u vrtiću je bila neki pajac-voditelj, i onda se to nastavilo kroz ostatak života (kroz smeh). Posle dramske sekcije u osnovnoj školi nastupila je pozorišna radionica kulturnog centra u Inđiji, pa sam nakon toga upisao prava u Novom Sadu - gde sam posle prve godine pokušao da upišem glumu na Akademiji Umetnosti, i upisao.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja glumom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliku rad?

Gluma je stvar koja je jako subjektivna. I sa strane onoga ko to gleda i sa strane samog glumca. Znate kada ljudi kažu da im je neki glumac probudio osećanja, da ih je oduševio ili slično - a vas ništa. Glavni je odnos između glumca i publike, bez toga ne postoji čin pozorišta. Samim tim, pošto je sve subjektivno mislim da je talenat neka neosporna stvar - to svi vidimo i to svi osećamo. Ali, moje mišljenje je da je bez rada talenat nešto što zamire ako se ne neguje. Dakle, talenat smatram dobrom osnovom za napredak, ali rad je procentualno veći deo ovog posla.

Koliko trema ima uticaj na nastup jednog glumca?

U ovim situacijama volim da parafraziram jednog mog kolegu koji je rekao "Volim osećaj kada imam tremu zato što mi je to znak da mi je do mog posla stalo". Ja takođe volim osećaj pozitivne treme, treme koja nas gura dalje, koja nam odjednom budi neku novu energiju. Pred sam kraj procesa tu su samo nijanse, koliko smo fokusirani, koliko smo koncetrisani, koliko imamo snage, itd. Pozitivna trema je tu kada treba da se "grune", da se svom snagom pokaže šta smo radili. Pored toga, po mom mišljenju je trema nešto što je usmereno ka spolja, ipak se mi bavimo time kako će publika da reaguje na nas - tako da se ipak trudim da tremu suzbijem što više.

Kako izgleda radni dan jednog glumca?

Heheheh.. Radni dan jednog zauzetog glumca se uglavnom svede na dvokratne probe, uglavnom su od 10 do 2 i od 6 do 10 ili slično. Kada je igranje, koje je uglavnom od 8 ja volim da sam dva sata ranije u pozorištu da mogu natenane da se pripremim. Bitno je da imam osećaj da sam došao u pozorište i da ću za koji sat pričati neku priču. Pokušavam da se ubacim u okolnosti - koji priču pričam, šta smo mi to radili, da se podsetim procesa, kako bih prosto mogao da uplivam u predstavu kada počne. Posle predstave volim da ostanem sa kolegama, da popričamo kako je bilo.

Šta je glavni cilj glumca?

Ovim bih se vratio na prvo pitanje: Mislim da gluma ima pre svega neku edukativnu svrhu. Bar želim tako da mislim. Kada kažem edukativnu - ne mislim an klasično prenošenje znanja i tajni koje "naivni gledalac" ne zna. Mislim na shvatanje da postoje još neke sudbine mimo naših, i da je presudan momenat spoznavanja. Bitno je da publika pogleda predstavu i kaže "Aha, vidiš meni se ovo desilo", ili da prepozna sudbinu koju gleda, da bude kvalitetnija za jedno iskustvo iskrenog prikaza nečije sudbine. Možda je umesto reči "edukovati" bolji izraz "podeliti sa drugima sudbinu svog lika ili nečije priče". Meni je najlepši osećaj kada neko posle moje predstave kaže da je seo i razmislio o tome što je video.

Da li je pozorišna gluma u Srbiji cenjena?

Procesom digitalizacije su neke stvari malo izgubile na značaju. Za razliku od prošlog vremena i onoga što sam slušao od starijih kolega, nekada su glumci imali određeni status. Status u smislu prepoznavanja, ljudi vas cene. Danas je mnogo lakše posle najave filma otići na internet i osuti paljbu po nekome, sve se stvari dovode u pitanje, niko više nije nedodirljiv. A na sve to je izbor glumaca sve veći i veći, a kritika je postala mnogo oštrija. Opet, ako očekujete da dođete u pozorište da zaboravite na probleme i malo se nasmejete - to ćete i dobiti. Onda nema smisla pričati o dubljem značaju. To sa jedne strane jeste tako i to je strašno, a sa druge strane nas stimuliše da pokušavamo iznova i iznova. Dakle, mislim da cenjena jeste, ali se nekako svede na to da čoveka najviše hvalimo posthumno.

Šta ti najteže pada da radiš na sceni, a šta najlakše, i zašto?

Postoji mnog različitih tehnika glume, i ljudi doživljavaju različite tehnike na različite načine. Na kraju je najvažnije da se neka priča ipak ispriča. Ja sam sebe uvek više smatrao kao komedijaša nego kao nekoga ko se dobro snalazi u drami, ali je to bio moj motiv da se dramom sve više bavim. Smatrao sam da ono što mi je slabija strana treba da pokušam da popravim. Postoji više faza u procesu pravljenja jedne predstave. U početku je tu elan, krećemo da radimo nešto novo i svi smo uzbuđeni, onda nailazimo na probleme. Nekada su ti problemi mali i malo nas lome, a nekada nas baš umore. Nekada ne znam kako da priđem svom liku, i nailazim na probleme koje ima bilo ko ko se bavi nekim kreativnim poslom. Tako da, ne postoji neka konkretna stvar koju sam voleo ili nisam da radim na sceni, više su problematični ti "rukavci" koji se javljaju tokom procesa.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja pozorišnom glumom?

Mislim da može da se živi, al je to uslovljeno time koliko će neko biti angažovan u pozorištu. Sa druge strane, koliko će neko biti angažovan zavisi od toga koliko će on biti zastupljen i koliko ljudi za njega zna. Sada je to još više izraženo, čovek mora da bude popularan da bi živeo od pozorišta, koje je postalo dosta nesigurna stvar. Ljudima koji prave predstave je bitno da im predstava uspe, pa samim tim pozivaju glumce koji imaju neki renome. Onda je mladom glumcu dosta teško da se probije u taj svet. Mislim da ima perspektivu i da može da se živi od nje, ali mislim da ne mogu svi glumci ovde da uspešno žive od glume.

Da li imaš iskustva sa filmskom glumom i koliko se ona razlikuje od pozorišne glume?

Imam iskustva sa filmskom glumom ali mnogo manje. Tamo gde sam ja studirao film i snimanje nije toliko zastupljeno kao pozorišna gluma. U Beogradu je manje-više sve što se tiče filmske glume i tu je situacija dosta centralizovana. Naravno, to je nešto što bih zaista voleo da promenim. Iz onoga što znam - postoji bitna razlika. Dosta svedenije, minimalnije se glumi pred kamerama. Treba naučiti da sredstva koja koristimo u pozorištu smanjimo, pokret koji je u pozorištu velik i naglašen pred kamerama mora da bude dosta drugačiji, ali podjednako jak i značajan.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto?

Ja konkretno nemam nekog uzora, postoje ljudi koje volim da gledam ali nikad nisam pokušao da ih imitiram. Često se dešava da koristim ista sredstva kao drugi ljudi ali to nije nešto što radim namerno. Kada mi se desi da primetim da sam uradio nešto što je neko već uradio, volim da to promenim. Zapravo i jeste poenta naći autentičnost. Kada smo pričali o izrazu i izražavanju - želim da se ja izrazim, a ne da iskopiram nečiji izraz. Mislim da svako treba da ima svoj način i svoj stav.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu glumci?

Ako je gluma ono što vi zaista želite, to onda ne može niko da spreči. Razmišljam o nekoj konkretnoj stvari koju bih mogao da kažem, ali takva zapravo ne postoji. Kao što rekoh, gluma je subjektivna stvar, tako da mislim da je najbitnije u svemu naći sebe i šta je ono što vas ispunjava. Možda bi najbolji savet bio: ne opterećujte se kako vas drugi vide, nego udahnite, izdahnite i radite svoje. Na kraju dana je najvažnije da ste vi ispunjeni i zadovoljni.

 

Hvala Aleksandru što je podelio tajne svog zanata sa nama. Do sledećeg čitanja.

Milan Stajčić - Autoelektričar

milan-stajcic-autoelektricar-tajne-zanataVećina nas vozi automobile, ali malo ko od nas zna kakvi se električni sklopovi u njima nalaze i koja su znanja i veštine potrebne da bi se ti sklopovi remontovali i vozilo činilo bezbednim za vožnju. Kako izgleda posao autoelektričara, otkriće nam Milan Stajčić:

 

Zdravo Milane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Zdravo svima. Suština autoelektričarskog zanata je održavanje i popravka svih električnih instalacija i električnih uređaja u svim vrstama motornih vozila.

Kada si počeo da se baviš autoelektrikom i kako je to izgledalo?

Autoelektrikom sam počeo da se bavim još u srednjoj školi. Škola me je upućivala na redovnu praktičnu nastavu u jednu veliku auto-kuću gde sam se prvi put sreo sa tim zanatom. Pošto sam uvek imao interesovanja za polje elktro-tehnike, odmah mi se svideo taj zanat i osećao da je to definitivno moj budući poziv.

Šta je najbitnije kod početka bavljenjem autoelektrikom, i koliku ulogu tu igra predznanje? Kakva su predznanja potrebna za uspešno bavljenje tvojim poslom?

Predznanje, kao i u svim drugim oblastima, igra zaista veliku ulogu. Obzirom da smo u školi izučavali predmete opšte elektro-tehnike, kao i u svim drugim školama elektro struke, to stečeno znanje mi je bilo od presudnog značaja za razumevanje rada kompleksih električnih kola ugrađenih u automobile (kamione, autobuse, traktore, radne mašine, prikolice...). Tokom kasnijeg školovanja smo izučavali konkretnije predmete vezano za elektrifikaciju motornih vozila. Svo to predznanje mi je bilo od odgromnog značaja za dalje usavršavanje i napredovanje. Nakon završetka školovanja intezivno sam nastavio sopstveno usavršavanje, ali sada proširujući svoja znanja novim podoblastima (kompjuterizacije) elektronskih sklopova u vozilima. U vreme kada sam ja završio školovanje kod nas još uvek nije postojao značajan broj vozila sa komjuterskim sistemima upravljanja radom istih. Obzirom da sam se već uveliko bavio hobi-elektronikom nije mi bio problem da i to savladam, ali svakako to nije bio lagan i jednostavan zadatak. Zatim je danas jako bitno imati u svom predznanju i dobro poznavanje mehanike iz razloga što većina računara u današnjim generacijama vozila zapravo kontroliše rad mehaničkih sklopova i njihovih pod sklopova.

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno, i ako da na koji način?

Mala doza stresa uvek može da postoji. To se ogleda u vidu predostrožnosti. Pošto sklopovi i razni sistemi u današnjim automobilima umeju da budu izuzetno komplikovani, poslu se mora pristupiti izuzetno savesno i odgovorno. Nestručnim radom i nepažnjom lako možemo dovesti do ozbiljnih oštećenja elektronskih uređaja, čija popravka ili kupovina drugog može biti veoma skupa. Zatim, tu je odgovornost po pitanju bezbednosti izvedenih radova – zamislimo da ste po preuzimanju svog automobila iz mog servisa krenuli na dalek put i dogodi vam se nekakav peh, daleko od kuće, koji je izazvan mojim nestručnim ili nesavesnim radom – izazivanje takvih vanrednih događaja ne smem sebi da priuštim, ili moram bar da ih svedem na najmanju moguću meru uz obavezno upozorenje da je nešto tako moguće iz određenih razloga. Tada tim vozilom putujete na sopstvenu odgovornost.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Mislim da je moja profesija poprilično perspektivna i da će biti još perspektivnija. Razlog tome je svakodnevna pojava sve savremenijih (komplikovanijih) tipova vozila koja se daleko više kvare u odnosu na ranije generacije. Još jedan bitan razlog za visoku perspektivnost moje profesije je u tome da je skoro nemoguće dijagnostikovanje i otklanjanje kvarova u kućnoj radinosti, a pogotovo od strane nestručnih i priučenih osoba kako je to nekada bila sasvim uobičajena praksa u našem narodu. Shodno tome smatram da vrhunac perspektivnosti mog zanata tek dolazi masovnijom pojavom automobila na potpuno električni pogon, za šta se moramo pripremati u narednom periodu.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Ono što najviše volim kod svog posla je rad sa elektrikom i elektronikom. To je ono što me posebno ispunjava jer sam oduvek imao nadprosečno interesovanje za tu nauku.

Da li je potrebno da autoelektričar nosi zaštitnu opremu tokom rada?

Za autoelektričara nije potrebno da nosi neku posebnu zaštitnu opremu. Obično radno odelo je sasvim dovoljna zaštita. Ovde moram da napomenem da sam u svojoj dugogodišnjoj praksi često sretao kolege koji nepoštuju ni minimum sopstvene zaštite i bezbednosti na radu. Nošenje papuča i kratkih pantalona pri obavljanju ovog i sličnih poslova značajno povećava rizik od povreda. Takođe bih izdvojio neke opšte mere predostrožnosti i pravila u mom zanatu a po pitanju bezbednosti na radu. Pri obavljanju ovog posla je veoma rizično nositi nakit koji može da izazove kratak spoj dok su vam ruke duboko u žicama. Zatim, ukoliko majstor ima dugu kosu mora je propisno vezati jer postoji opasnost od uvlačenja kose u sklopove koji rotiraju velikom brzinom – kakav bi ishod bio svima nam je jasno. Preširoki i nezakopčani rukavi kao i sama bluza koja mlatara može veoma lako biti uvučena u sklopove koji rotiraju ili velike moćne ventilatore oko kojih nešto radimo. Sa odela nesmeju visiti tregeri iz istih razloga. I sve ono što nam se učini da može izazvati nekakvu nezgodu moramo otkloniti.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj radni dan se suštinski ne razlikuje od radnih dana u drugim profesijama. Ukratko, rad sa vozilima i rad sa mušterijama. Poenta je provesti što više vremena u radu sa vozilima i što manje vremena u radu sa ljudima.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Moja profesija u Srbiji jeste cenjena ali ne na zavidnom nivou. Ovde ne želim da istaknem neku posebnost mog zanata u odnosu na druge zanate slične prirode. Mislim da će cenjenost ovog, a i drugih, zanata u budućnosti da raste iz razloga što postoji sve manje interesovanja mladih za ovaj posao tako da je deficitarnost, na tržištu zanatlija uopšte, tek na pomolu.

Da li misliš da u Srbiji može lagodno da se živi od tvoje profesije?

Naravno da od moje profesije u Srbiji može lepo da se živi, inače ne bih se bavio ovim poslom. Ali kao i u svim drugim poslovima sve je relativno i dosta zavisi od toga kako se snađeš.

Da li svaka kola imaju potpuno različitu elektriku ili postoje obrasci koje kada naučiš možeš da ih primeniš u različitim situacijama?

Naravno da postoje obrasci koji se primenjuju na svim vozilima. Ali ipak i tu postoje značajne podele. Prvenstveno zavisi od toga sa kojeg kontinenta potiče vozilo koje popravljamo, pa kom proizvođaču pripada i tako dalje.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu autoelektričari?

Trikova i tajni tu nema. Ne bih to sada mogao da svedem na neke trikove sa kartama pa da vam otkrijem neki štos. Sve se temelji na dugogodišnjem i mukotrpnom sticanju znanja i iskustva. Jedino što mogu da poručim potencijalnim razmišljačima o ovom zanatu jeste da perspektiva postoji.

 

Hvala Milanu na detaljnim odgovorima o tajnama svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Top