Ivana Đikić - Joga instruktor

Joga je fizička aktivnost stara više hiljada godina, a uključuje i meditaciju koja je u današnje vreme sve popularnija kao tehnika opuštanja. Profesionalno bavljenje jogom je izuzetno odgovoran posao jer jedan joga instruktor direktno utiče na fizičko i mentalno zdravlje svojih klijenata. Kako ova profesija izgleda, detaljno će nam objasniti Ivana Đikić.

 

Zdravo Ivana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Suština mog posla je rad sa ljudima prvenstveno u održavanju dobrog stanja tela i duha. Današnji čovek je previše ekstrovertan, bombardovan spoljašnjim impresijama i gotovo da zaboravlja na svoje telo, na pokrete, disanje i unutrašnje impresije. Tako da, dolazeći na časove joge dobija mogućnost da se kroz pokret i disanje poveže sa osećajima unutar tela, osvesti fiziološko-anatomske aspekte i tako obnovljen nastavi da efikasnije funkcioniše u spoljašnosti.

Kada si počela da se baviš jogom i kako je taj početak izgledao?

Jogom sam počela da se bavim sa 22 god. Tragala sam za oblikom vežbanja koji nije čisto fizički, već uključuje potpuno posvećivanje, svesnost i prisutnost. Gde je cilj napretka, u stvari, put istraživanja, koji će se promaljati kroz ceo život. Znači prvo mi je joga bila hobi i oblik vežbanja kojim sam održavala telo u zdravom stanju, a kasnije mi je postala i profesija.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja jogom, i da li postoji teorijsko obrazovanje koje je potrebno primeniti?

U početku nije naravno bitno teorijsko obrazovanje, već znanje i iskustvo instruktora koji ti daje inpute u toku vežbanja. Ako je instruktor kreativan i inspirisan, on može u toku časa pomalo ubacivati fragmente teorijskog znanja i tokom vremena samo vežbanje postaje jasnije. To nije baš moguće odmah razumeti. Ali svakako da je i neka dodatna individualna edukacija polaznika koji dolaze na časove poželjna, ako bi poželeli da prodube iskustvo doživljaja u toku vežbanja i sl.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Ne mogu da procenim da li je moja profesija perspektivna ili ne. Možda je više bila kada sam ja počinjala. Nisam sigurna da sam baš adekvatna osoba za ovo pitanje, jer se perspektive stalno menjaju. Ali jedno sigurno znam, da je plemenita i humana, nikog ne ugrožava i vraća ljude ka sebi i njihovoj suštini. Naravno, ukoliko se redovno upražnjava. Jer je ona život, unutrašnji svet svakog od nas, koji se pojavi kada se zatvore vrata spoljašnjim obavezama. To je onaj trenutak kada smo sami sa sobom, svesni i prisutni.

Zvuči kao da zaista uživaš u svojoj profesiji. Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

U prethodnom pitanju sam načela ono što najviše volim. Ali bih dodala, da je to rad na sebi i svom telu koji stalno traje. I ako sagledamo sve to, onda možemo da zaključimo da na taj način možemo samo da budemo bolji ljudi. Bolji u smislu da smo svesniji i verovatno srećniji (iako je sreća promenljiva kategorija), bolji za nas same i onda i za okruženje i kao takvi  “mi bolji” možemo kvalitetnije da delamo na planeti zemlji.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče podučavanja joge?

Da, mislim da je u toku. Ja sam npr. u toku. 🙂 Ali je važno naglasiti da se podučavanje ljudi i prenošenje sopstvenog iskustva i znanja, ne može naučiti na kursu. Na kursu dobijamo teorijsko znanje i diplomu, a ostalo sami izgrađujemo tokom sopstvene prakse. Ja sam npr. napravila svoj sopstveni koncept, koji sam nazvala „Healthy yoga flow“. Orijentisana sam na individualni pristup u radu, radim u malim grupama, gde ne postoji jedan sistem rada, nego se položaji, pokreti i vežbe disanja prilagođavaju trenutnom mentalno-emotivnom stanju pojedinca i tokom vremena se menjaju, kako se i sam pojedinac menja.

Pričaš o mentalnom stanju svojih klijenata. Koliko to igra ulogu u tvom poslu i na koji način?

Psihologija igra ulogu u mom poslu u smislu da se ja kao instruktor trudim da radim na sebi i da posećujem neke dodatne seminare koji će učiniti moj rad kvalitetnijim i koji će mi omogućiti da bolje razumem kako sebe, tako i druge ljude. Tako da me interesuje svaki oblik edukacije, koji će mi omogućiti da poboljšam svoj rad i pomognem ljudima. Studirala sam i homeopatiju 3 godine, a to je isto jedan od oblika lečenja i pomaganja ljudima. Tako da izučavajući i druge oblike lečenja, otvaram mogućnost unapređenja svoje osnovne profesije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Svaki dan obično imam neki čas ili u grupi, ili privatno. Bilo bi dobro da ostavim prostora za svoj sopstveni joga ritual, gde istražujem iznova neke joga položaje i pratim njihovo dejstvo na telo. Nekada mi je telo umorno, pa samo radim neku od pranajama i kratku meditaciju. Povremeno razmišljam o konceptu neke nove vinyase koju bih uvrstila u čas. Sada u ovom periodu razmišljam da napravim neki kratki seminar, pa pripremam materijal i sl.

Da li je bavljenje podučavanjem joge stresno, i ako da na koji način?

Može da bude stresno, za mene u periodima kada se opteretim i držim puno časova. Sada to ne radim, jer shvatam da nema smisla. Da bih bila kreativna na času, inspirativna i odmorna, potrebno mi je da napravim dan pauze, ako je bilo više časova predhodnog dana. Puno se dajem, posvećujem i objašnjavam, pa može da se desi da se nekada osećam iscrpljeno. Tako nije uvek moguće, ali se trudim da ispoštujem i sebe i druge. Takođe, može biti naporno, kada privatno imate neke bolne situacije, koje i sami teško prevazilazite, a od vas se očekuje da budete potpuno smireni, blistavi i sjajni. Tada se pokazuje profesionalizam na delu, veština da održite čas tako, da to ljudi ne primete.

Kako izgleda proces pribavljanja sertifikata za joga instruktora?

Upisuje se škola/kurs koja ima zvaničnu lincencu od Europe Yoga Alliance ili neke druge svetski priznate škole. Kurs ispunjava sve neophodne stvari koje su potrebne da bi postao joga instruktor: vežbe, predavanja, seminarske radove, polaganja i ispite. Trajanje kursa je obično min. 6 meseci. Postoji finalno polaganje na kraju gde se javno drži čas pred komisijom, ali samo ako su svi ostali uslovi predhodno ispunjeni, svi ispiti položeni, praksa odrađena i sl.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Mislim da je vrednovanje joge kao profesije opalo, jer ima sve više ljudi koji se time bave, a nisu dovoljno kompetentni za to. Vrlo se intenzivno forsiraju neki detalji iz joge, koji i nisu toliko bitni, kao što je npr. preterana fleksibilnost tela, a drugi važniji aspekti se zanemaruju. Joga škole se plaćaju, tako da, u suštini, svako ko poželi može da je završi. Ali, verovatno je tako i u nekim drugim segmentima društvenih aktivnosti. Nisam nešto novo rekla što nam svima nije poznato, ali tako je.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja podučavanjem joge?

Neko može da živi, a neko ne. To će zavisiti od mnogo faktora. Da bi neko živeo samo od joge, mora mnogo truda da uloži. Treba da bude kvalitetan kao instruktor, da bi bio primećen i da bi se izdvojio od konkurencije, jer je konkurencija trenutno veoma velika. Najbolja reklama je preporuka od drugih ljudi. Ja preferiram najviše takav način reklamiranja, mada pribegavam i novim načinima kao što su facebook, instagram i sl.

Da li je joga bezbedna za ljude svih uzrasta, trudnice i ljude sa zdravstvenim problemima? Šta misliš o jogi kao pomoći pri lečenju?

Joga kao oblik vežbanja je bezbedna za sve ljude, svih uzrasta, kao i za decu i trudnice. Međutim, program načina rada i vežbanja se prilagođava i menja u zavisnosti sa kakvom populacijom se radi. Program vežbanja za zdrave ljude će biti sasvim drugačiji, od načina rada sa starima, decom ili trudnicama. Takođe, postoje ljudi koji imaju neki specifičan problem sa telom, kičmom, neku povredu i sl., njima se posebno pristupa, vežbe i način rada se potpuno prilagođavaju njihovom specifičnom problemu. To bi nazvali nekim oblikom terapeutske joge. Joga instruktor treba dobro da razume i bude dobro upućen u suštinu određene tegobe koja se javila na telu kod osobe koja traži pomoć.

Joga kao pomoć pri lečenju je isto veoma korisna, ali naravno da će to zavisiti i od vrste zdravstvene tegobe. Lekar koji leči pacijenta treba da odobri da li pacijent može da koristi jogu kao dopunsko sredstvo pri lečenju. Ukoliko ne postoji odobravanje lekara, ja kao joga instruktor ne bih insistirala na tome i ne bih preuzela takvu vrstu odgovornosti.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu instruktori joge?

Najpre bih preporučila da rade na sebi u svakom smislu, da imaju izraženo “saosećanje” kao osobinu, da imaju određene telesne predispozicije, dobar kontakt sa telom, relativno dobru telesnu kondiciju, zdravo telo i da se trude da vode zdrav način života. Ostalo sve dolazi samo kroz iskustvo i trud koji budu ulagali tokom vremena.

 

Ivana nam je na divan način približila neke od tajni svog zanata, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Ivan Milivojević - Trener veslanja

Veslanje je poznato još od najstarijih vremena, ali od kada je postao omiljeni akademski sport u Engleskoj ne prestaje da bude popularan. Jedan od vidova veslanja je i kajakaštvo koje ima dugu tradiciju u gradu Pančevu. Trener Ivan Milivojević je uspeo da okupi “veslačku porodicu” u svom sportskom klubu, i sa zadovoljstvom će nam otkriti tajne svog zanata:

 

Zdravo Ivane, hvala Vam što ste odvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština vašeg zanata?

Ja se bavim podučavanjem dece i odraslih veštini veslanja odnosno kajaka. Moj posao podrazumeva da obučim i treniram polaznike tako da samostalno veslaju u kajaku ili kanuu, veslaju na sup dasci pa čak i jedre na mirnoj vodi kao što je Tamiš. Sam proces učenja polaznika zahteva puno koncentracije sa obe stane jer je neophodno na samom početku usvojiti pravilnu tehniku u čamcu. Posle toga, veslanje je pravo uživanje za sve.

Koje sve discipline postoje kada je veslanje u pitanju?

Postoji veslanje na mirnoj vodi kao što je reka ili jezero, veslanje na divljim vodama, rafting, dragon boot i akademsko veslanje kod kojeg su discipline rimen i skul. Razlikuju se po tome što za rimen disciplinu svaki veslač ima jedno veslo, a za skul disciplinu svaki veslač ima dva vesla.

Kako ste počeli da se bavite poslom trenera veslanja i kako je to izgledalo?

Počeo sam da treniram veslanje još 1979. godine, a ljubav prema veslanju i sportu odredila je moju profesiju za ceo život. Kada sam stekao potrebno znanje i usavršio veštine odlučio sam da se posvetim trenerskom poslu i prenosim znajnje mlađim generacijama. Učestvovao sam u osnivanju kluba sa ciljem da okupim decu i rekreativce koji vole sport. Ovog leta klub “Sportiko” proslavio je 15 godina postojanja.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju trenera veslanja?

Završio sam Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu a zatim i magistarske studije, pa je trenerski posao zapravo nadogradnja moje sportske karijere i obrazovanja. Trenerski posao zahteva visoko obrazovanje, jer raditi sa decom je ozbiljan posao koji je u osnovi baziran na znanju, a ostale veštine su deo celine ovog posla. Raditi sa decom je nešto najvrednije.

Koliko je bitna pedagogija u trenerskom poslu? Da li je pristup svakom učeniku drugačiji?

Pedagogija je ključna u radu sa decom, jer svako dete je svet za sebe. Svakom detetu se mora prići na najbolji mogući način u skladu sa njegovom ličnošću i potrebama. Neophodno je izgraditi odnos pun poverenja i razumevanja kako bi se dete zainteresovalo za sport koji trenira, da mu se svidi pa čak i ako bude prestalo da trenira veslanje da ipak ostane aktivno u sportu.

Vi ste jedan od retkih trenera koji decu sa posebnim potrebama aktivno uvodi u sport. Koliko su deca sa posebnim potrebama sposobna za učenje veslanja? Koliko je zahtevno raditi sa njima?

Deca sa posebnim potrebama su svakako sposobna za bavljenje sportom. Pristup u radu je nešto zahtevniji i individualan, jer zavisi od smetnje koju dete ima i tome moramo da se prilagođavamo, tako da svi budu zadovoljni, a najviše dete.

Kako izgleda priprema za trening?

Za svaki trening je potrebno doći sa odgovarajućom opremom i sa koncentracijom da bi se slušao trener i ono što se uči. Svakoga dana imamo jutarnji i popodnevni trening koji traju po dva sata. Neophodno je da svi slušaju uputstva koja im daje trener, da budu pažljivi sa opremom, i naravno da budu fizički spremni.

Kako izgleda trening i kako se trenira u zimskom periodu?

Uslov za trening je da svi znaju da plivaju jer je sasvim normalno da se neko i prevrne iz kajaka. Meni je prevashodno cilj da se deca vežbaju i igraju i onda vremenom da to preraste u neko ozbiljnije vežbanje da bi kroz par godina dostigli nivo pravog treninga. Treninzi u zimskom periodu su u principu naporniji jer se tada trči, pliva, rade se vežbe snage kako bi se motoričke sposobnosti podigle na što veći nivo. Veslanje je vrlo kompleksan sport koji zahteva bavljenje i drugim sportovima kako bi se telo dovelo u formu da izdrži velike napore.

Kako se nosite sa stresom svog posla i koji je najveći stres jednog trenera?

Stres je uvek prisutan jer se radi sa decom na vodi, postoji strah od prevrtanja, strah od davljenja, od saobraćaja na vodi kao i od bilo kakve vrste povrede. Najvažnije je ostati pribran i bez panike i ako dođe do krizne situacije iz nje izvući što bolji ishod. U svakom slučaju nije lako. Sa druge strane veslanje je izuzetno relaksirajući sport. Na vodi ste, veslate tempom koji vama prija i uživate u prirodi oko vas. Definitivno najbolji antistres u svetu koji nas okružuje. Tako da je stres u mom poslu prisutan, ali se i lako otklanja.

Da li svi mogu da nauče veslanje i da li se dešavalo da prepoznate da neko nije sposoban za učenje?

Da, definitivno svi mogu da nauče da veslaju, ali poželjno je da znaju da prlivaju, a i ako ne znaju nije problem. Naučiće. Važno je da imaju volju. Strah je manji ako znaju da plivaju, ali se svi vremenom opuste i uživaju. Uglavnom se susrećem sa dva obrasca ponašanja: prvi je da ima talenta ali nema volje, a drugi je da nema talenta ali ima mnogo volje. Oni koji nemaju volju najbolje da počnu da treniraju nešto drugo što im se više dopada i da ostanu aktvni u sportu. Svi oni koji imaju veću motivaciju od talenta mogu da postignu odlične rezultate, jer na najbolji način kompenzuju ono što im je u početku nedostajalo.

Kada je trener najsrećniji?

To su momenti kada pre svega vidite sjaj u očima kod dece kada shvate da su nešto postigla, naučila, da su ispunjena. Srećan sam i kada posle određenog broja godina prođu kroz ceo ciklus i postignu odlične rezultate. Posebno me raduje kada vidim svu onu decu koja su došla prvi put zbunjena i uplašena na trening, a sada su ozbiljni ljudi sa završenim fakultetom i ostali su verni sportui klubu kao članovi porodice. Svaka medalja donosi sreću i podstiče na dalje usavršavanje.

Kako se učenici pripremaju za takmičenje?

Generalno pripreme traju tokom cele godine, jedan deo priprema je u toku leta na vodi, a drugi deo je u zimskom periodu koji je mnogo zahtevniji. Vrhunski veslači veslaju i u toku zime. Pripreme traju konstantno, jedino se pred velika takmičenja tempira forma. To je kao kad domaćica pravi tortu, ona mora da ispoštuje određeni redosled da bi torta dala svoj maksimum u ukusu i izgledu. 🙂 Važne su i povratne informacije od takmičara kako se on oseća iz dana u dan tokom cele godine, da bi na kraju ostvarili najbolji mogući rezultati.

Šta sve mora da poseduje jedan veslački klub da bi mogao da funkcioniše?

Svaki klub mora da poseduje adekvatne prostorije, upravu kluba, sportiste, neophodnu opremu, da se redovno održavaju treninzi i da se odlazi na takmičenja.

Kako je biti trener veslanja u Srbiji? Može li se lagodno živeti od trenerskog posla?

Zaista je lepo biti trener veslanja, bar meni jer uživam u radu sa decom. Radim ono što volim. Neki trener zaista mogu lagodno da žive od svog posla, ali to isključivo zavisi od veličine kluba, od finansijskih mogućnosti. Većina klubova se finansira kroz konkurse lokalne samouprave. Naš klub se finasira iz lokalne samouprave, ali samo za decu sa posebnim potrebama. Nemamo finansijsku pomoć vezanu za kajak. Nadam se da ćemo u budućnosti imati pomoć jer radimo dobro svoj posao, rezultati sami govore. Od velikog broja dece pravimo korisne članove društva koji gaje prave vrednosti.

Za kraj, šta biste poručili mladima i starijima koji žele da uče veslanje kao i onima koji bi se bavili trenerskim poslom?

Pre svega, svima bih preporučio da se što više bave sportom. Kada kažem sportom mislim na rekreativni sport, jer ne mogu i ne trebaju svi da se bave vrhunskim sportom. Vrhunski sport je predodredjen za vrlo mali broj veoma talentovane dece pod uslovom da klub, roditelji i lokalna samouprava imaju mogućnosti da stvore uslove kakvi su neophodni da bi se postigli i vrhunski rezultati. Velika većina, mogu slobodno da kažem da 99% ljudi treba da se bavi sportom zbog zdravlja, zvog sposobnosti, da budu vitalni i da imaju kvalitetan život. Rekreativni sport je odličan izduvni ventil, oslobađa sresa, pogoduje zdravlju, bolje se misli i lepše se živi. Važno je što ranije decu uključiti u sport. Treba da probaju što više sportova da imaju što je moguće više veština, da im detinjsvo bude lepo i sadržajno. Neophodno je da razvijaju motoričku inteligenciju jer je ona od suštiniske važnosti za razvoj ličnosti kod čoveka. Deca koja se nisu igrala kao deca postaju kasnije uglavnom problematični članovi društva. Izuzetaka svakako ima. Činjenica je da su deca pre dvadeset ili trideset godina bila mnogo sposobnija jer su mnogo više radila i vežbala. Danas je situacija drugačija iz raznoraznih razloga od uticaja tehnološkog razvoja do promene sistema vrednosti.
Trenerski posao nije za svakoga, to je pre svega posao za one ljude koji vole rad sa decom. Zatim da su se bavili obavezno sportom i to ozbilnije, da poseduju određenu količinu znanja i da budu dobri pedagozi.

 

Nadam se da vas je Ivan motivisao da se rekreirate, a potom pronađete sebe ili kao sportistu ili kao trenera. Nije jednostavno kao što možda deluje, ali upornost se uvek isplati. Do sledećeg čitanja.

Dejan Gligorević - Fudbalski sudija

Posao fudbalskog sudije je specifičan jer je za bavljenje istim  potrebno imati čelične živce i dosta kondicije. Svi koji su se bavili aktivno fudbalom su bili u neposrednom dodiru sa fudbalskim sudijama, ali malo nas zna kako taj posao zaista izgleda. Koje su specifičnosti, prednosti i mane ovog posla otkriće nam Dejan Gligorević:

Zdravo Dejane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pozdrav, moje ime je Dejan Gligorević, i ja sam fudbalski sudija. Posao fudbalskog sudije je takav da za vreme utakmice ne dozvoli kršenje pravila fudbalske igre i u tome mu pomaže tim sudija - pomoćnika.

Kada si počeo da se baviš sportskim suđenjem i kako je to izgledalo?

Školu suđenja sam završio sa 14 godina.  Sam početak moje sudijske karijere je bio veoma zbunjujuć, jer sam tada još uvek bio i aktivan igrač. Kada sam postao fudbalski sudija, fudbal sam počeo da gledam ''drugim'' očima.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom?

Najbitnija stvar po mom mišljenju je ljubav prema tom sportu, u ovom slučaju prema fudbalu. Biti akter ove igre na neki drugi način može da bude zanimljiv izazov.  Biti igrač je uglavnom nešto što smo svi probali. Igrali smo svi fudbal u parku, na ulici, na terenu, profesionalno ili amaterski, čak i biti trener nije strano nama koji smo aktivnije igrali ovu igru. Svi mi koji smo igrali, smo se na neki način trudili i da dajemo  savete drugim akterima, pa tako i sami bili treneri. Ali biti sudija, to retko ko želi i retko ko može.

Zbog čega? Da li je bavljenje fudbalskim suđenjem stresno?

Svaki posao nosi neku vrstu stresa i odgovornosti, pa nema mnogo razlike ni u poslu kojim se ja bavim. Jako važno je proceniti situaciju ispravno u svakom trenutku i ne oštetiti aktere utakmice ni na koji način. Taj deo je jako stresan, jer je uvek jedna strana nezadovoljna.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Naravno da postoji perspektiva. Svaki sudija prolazi dugačak put od privremenog sudije(početnog ranga), do sudije internacionalca (najvišeg ranga). Svaki rang donosi nove izazove, nova iskustva, nova prilagođavanja na okolinu, veću odgovornost, veću zaradu od taksi. Svaki prelazak na viši rang tera i samog sudiju da više ulaže, uči, trenira da bi ispunio sve zahteve tog ranga na kom se nalazi. Za uzvrat, svaki viši rang donosi veću zaradu, sudi se boljim ekipama, na boljim terenima i stadionima.

Pomenuo si da si bio aktivan igrač pre početa sudijske karijere. Da li je obavezno da se baviš igranjem fudbala pre nego što kreneš putem sudije?

Da bi bio fudbalski sudija ne moraš da imas iskustva kao igrač, naravno da je bolje ako ga imaš, ali nije presudno da ćeš biti bolji sudija ako si pre toga igrao fudbal.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Biti deo najpopularnije sporedne stvari  na svetu i njen aktivan član je sasvim dovoljno da me vezuje za ovaj posao. A pritom se upoznaju prijatelji za čitav život, što je takođe lepa stvar.

Kako izgleda tvoj radni dan? 

Kao što sam napisao, svaki rang donosi novu obavezu i odricanje. U mom slučaju na rangu na kome se ja nalazim, minimum je potrebno četiri treninga u nedelji, potrebna je posebna priprema za utakmicu koju sudim. Analiza ekipa kojima sudim, taktika suđenja, priprema taktike suđenja sa kolegama pomoćnicima… I tako svakog dana suđenja.

Šta je glavni cilj fudbalskog sudije?

Najbolji sudija je onaj koji deli pravdu, a pritom je neprimetan na terenu. To je najvažniji cilj svakog sudije na utakmici - biti neprimetan (ne uticati na igru pogrešnim procenama).

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja sportskim suđenjem?

Na žalost ne može sa sigurnošću, jer ti niko ne garantuje da se nećeš povrediti ili slično. To bi te sprečilo da možeš da sudiš. Posao fudbaskog sudije je maltene hobi koji je plaćen i bilo bi dobro da sudije imaju stalan posao pored suđenja.

Da li imaš uzora u svom poslu? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu sportskog suđenja?

Lično nemam uzor od fudbalskih sudija, da kažem da bih "voleo da budem kao taj sudija". Svi smo mi različiti, i kao ljudi i kao sudije. Ali se trudim da učim od svakog sudije sa kojim idem na utakmicu i onog kog gledam na TV-u. Od svakog može da se nauči kako nešto treba raditi, ali i kako ne treba.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu fudbalske sudije? 

Probajte da suđenje prihvatite kao veliki izazov, svaki put: izađite na teren i delite pravdu aktivnim učesnicima utakmice, a dok Vas posmatra publika od jednog čoveka - do 100.000 ljudi. Probajte da sudite, delite pravdu, budete autoritet, kažnjavate I da se na kraju svi rukuju sa vama i da vam se zahvale na suđenju. Mislim da je to pravi izazov.

Top