Katarina Kostić - Farmaceut

Farmacija je od uvek bila cenjena zdravstvena struka. Njen razvoj kroz vekove je neverovatan, ali je cilj od uvek ostao human. Da bi neko bio farmaceut mora da poseduje niz veština i široko obrazovanje. Katarina Kostić je farmaceut sa višegodišnjim iskustvom i sa nama će podeliti tajne svoje profesije.

 

Zdravo Katarina, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu? Šta je suština tvog zanata?

Biti farmaceut znači pre svega biti human.  Pomažeš ljudima svojim stručnim savetima da pravilno koriste lekove i pomoćna sredstva. Posao je odgovoran, zahteva znanje kao i druge veštine, ali je ujedno čist, organizovan i veoma lep poziv za žene. Farmaceutska delatnost ima veliki opseg od najvidljivijeg koji podrazumeva izdavanje lekova na recept i prodaje do naučnoistraživačkog rada na unapređenju lekova.

Kako se stiče formalno znanje potrebno za profesiju farmaceuta?

Formalno obrazovanje se stiče na Farmaceutskom fakultetu, studije traju pet godina nakon završenih studija stiče se zvanje diplomiranog farmaceuta. Studije se mogu nastaviti na doktorskim studijama nakon kojih se stiče zvanje doktora farmacije. Poslednjih par decenija plan i program studija se menjao, jedno vreme se nakon završenih petogodišnjih studija dobijalo zvanje magistra farmacije, ali je to kasnije ukinuto, potom su postojale magistarske studije , koje su takođe kasnije ukinute. Promene u zvanju po završetku studija nisu uticale na kvalitet samih studija.

Formalno obrazovanje je neophodno, ali koliko je bitna praksa?

Praksa je izuzetno važna, i kroz praksu se toliko toga nauči i nadogradi na osnovu formalnog obrazovanja. Važna i pri zapošljavanju i gotovo je nemoguće zaposliti se bez prakse. Rad u humanoj apoteci donosi iskustva na dnevnoj bazi. Učenje je konstantno kroz rad, seminare i na osnovu iskustava pacijenata i kolega. Razmena mišljenja među kolegama je ključna u prikupljanju praktičnog znanja i u cilju unapređenja kvaliteta saveta pacijentima. Kada je zdravlje ljudi u pitanju treba isključiti sujetu i na primer pitati koleginicu farmaceutskog tehničara sa većim iskustvom za mišljenje. Sa svojom dragom koleginicom Nadom uvek volim da se konsultujem, jer izuzetno cenim njeno bogato radno iskustvo i znanje.

Koji sve tipovi farmceutske delatnosti postoje?

Najviše je vidljiva apotekarska farmacija koja je bazirana na izdavanju lekova na recept, prodaju lekova i suplemenata, savetovanje pacijenata. Farmaceut u apoteci ima ulogu zdravstvenog radnika, ali se često čini da je ta uloga pomalo zanemarena u korist prodaje lekova. Svaki savestan farmaceut će rado dati pravi savet pacijentu, čak iako to pacijent ne zahteva. Farmaceuti u bolničkim apotekama imaju složeniji način rada zbog lekova koji se odnose na bolničko lečenje. Bolnički lekovi su kompleksniji, pa stoga primena, indikacije i doziranje lekova zahteva širok spektar znanja farmaceuta. Bolnički farmaceut je deo tima vizite, učestvuje u konzilijarnom lečenju i preko je potreban saradnik lekarima pri prepisivanju terapije. Lekari bez obzira na visok nivo stručnosti ne znaju uvek da kombinuju terapiju na pravi način, pa nedovoljno poznavanje generike lekova i njihova interakcija kod pacijenata može izazvati ozbiljne kontraindikacije. Bolnički farmaceut mora sve aspekte da uzme u obzir i pomogne pacijentu na pravi način. U bolničkim apotekama prave se sterilni rastvori za intavensku primenu i drugi preparati ukoliko ima uslova za to. Takođe, postoje i veterinarske apoteke koje prodaju veterinske lekove i preparate namenjene lečenju životinja, one mogu biti u sklopu humanih ili poljoprivrednih apoteka. Farmaceutske kuće svuda u svetu bave se konsultantskom farmacijom koja podrazumeva promovisanje novih lekova na terenu u apotekama i bolnicama. Posebno je interesantna farmakoinformatika koja spaja farmaciju, informatiku, medicinu, menadžment i Data Science u jednu celinu sa  ciljem da se unapredi farmacija i da se dosadašnji pristup prema pacijentima i poslovanju podigne na viši nivo. Farmakoinformatika analizira sve relevantne podatke iz više navedenih oblasti, utiče na unapređenje informacionog sistema koji koristimo, pravi testove za proveru i unapređenje znanja farmaceuta.

Da li se i danas u apotekama izrađuju magistralni preparati?

Danas se sve manje izrađuju magistralni ili galenski preparati u svakoj apoteci, kao što je to bio slučaj nekada. Izrada galenskih preparata vrši se u registrovanim laboratorijama nekih apoteka i obično se izrađuju kreme i tinkure koje može, a obično i izrađuje farmaceutski tehničar postujući pravila i proverene recepture. Laboratorije pri apotekama moraju da imaju zaposlenog tehnologa ako prave rastvore lekova za decu. Na našem tržištu ne postoje na primer kardiološki lekovi za decu, pa se recimo 1/18 tablete mora prilagoditi u tačnoj dozi detetu u vidu rastvora.

Koje su sve veštine potrebne za bavljenje ovim poslom, a nisu deo formalnog obrazovanja?

Svaki farmaceut pre svega mora da bude humana i lepo vaspitana osoba uvek spremna da pomogne pacijentima. Ovo je posao koji zahteva izraženu komunikativnost i dobro poznavanje psihologije, kao i visok stepen emocionalne inteligencije. Ne treba zanemariti kolegijalnost i izdržljivost.

Kako izgleda tvoj radni dan u apoteci?

Svaki dan u apoteci je dinamičan, pun izazova i novih iskustava. Veći deo radnog vremena posvećen je radu sa pacijentima, davanju saveta i izdavanju lekova. Pored toga treba organizovati posao, složiti lekove i obaviti sve administrativne obaveze koje su svakodnevne.

Koliko je tvoj posao odgovoran?

Posao je definitivno odgovoran, ali najviše u segmentu koji se odnosi na poštovanje propisa o izdavanju lekova na recept i pravilnom informisanju o uzimanju prepisane terapije. Farmaceut nije odgovoran za pacijenta koji se ne pridržava uputstvu i prepisanoj dozi. Zloupotreba leka od strane pacijenta ne stavlja se na teret farmaceutu.

Koliko je timski rad važan u tvom poslu?

Timski rad je izuzetno važan. Moje kolege i ja imamo odličnu komunikaciju i svakodnevno razmenjujemo iskustva, pravimo planove i realizujemo prethodno postavljene ciljeve. Kada negujemo timski duh i prijateljski odnos najbolje učimo i napredujemo u poslu.

Šta bi volela da se unapredi u tvom poslu?

Informacioni sistem bi trebao da bude mnogo bolji, tako da zadovolji sve realne potrebe i da bude jednako dobar lekarima u domovima zdravlja, farmaceutima i Fondu za zdravstveno osiguranje. Uvek je svako unapređenje sistema rada dobro došlo, ako doprinosti boljim rezultatima u celini. Takođe, bih volela da se uspostavi mnogo bolja saradnja između lekara i farmaceuta. U praksi često imamo priliku da osetimo određenu dozu antagonizma na profesionalnom nivou bez realne potrebe. Uspostavljanje kvalitetne saradnje odmah bi se pozitivno odrazilo na zravlje pacijenata i kvalitet usluge.

Da li je posao farmaceuta stresan?

Posao jeste stresan jer svakodnevno moraš da budeš spreman da odgovoriš na mnogo poslovnih zahteva. Rad sa ljudima nekada ume da bude iscprpljujuć, naročito ako se desi šum u komuniciji sa osobom narušenog mentalnog zdravlja.

Da li je posao farmaceuta cenjen u Srbiji?

Farmaceuti su oduvek bili cenjeni, a nadam se da će tako i ostati. Kada se dogodi deficit stručnog kadra na tržištu rada onda nam cena dodatno poraste.

Može li se od tvog posla pristojno živeti u Srbiji?

Iskreno mislim da može, ali uvek bi moglo bolje.

Za kraj, šta bi poručila svima onima koji bi želeli da se bave tvojim poslom?

Ovaj posao nije za svakoga, samo je za one koji to stvarno žele i koji su sposobni da budu kolegijalni, otvoreni i uvek spremni da uče. Sposobnost timskog rada jednako je važna kao i spobnost priznanja da nikada nećeš znati sve i da moraš pobediš sopstvenu sujetu. Raditi sa zdravim ljudima je prelepo, a raditi sa bolesnim je lepo samo ako možeš da im pomogneš. Na vama je da se odlučite.

 

Hvala Katarini što je sa nama podelila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Mileta Stankov - Poljoprivredni apotekar

Poljoprivreda u Srbiji je veoma važna delatnost, pa je samim tim i profesija poljoprivrednog apotekara ključna za stabilnost ove privredne grane. Mileta Stankov se bavi poslom poljoprivrednog apotekara dugi niz godina, i otkriće nam kako njegova profesija zaista izgleda.

 

Zdravo Mileta, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu? Šta je suština Vašeg zanata?

Posao poljoprivrednog apotekara podrazumeva prodaju robe koja je namenjena poljoprivrednim proizvođačima koji se bave ratarstvom, povrtarstvom, voćarstvom, pčelarstvom i stočarstvom. Pored prodaje namenske robe, poljoprivredni apotekar je obavezan da pruži sve potrebne informacije o načinu koriščenja te robe tako da bude bezbedna za ljude i okolinu, a i da kupac odnosno poljoprivredni proizvođač bude zadovoljan.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju poljoprivrednog apotekara?

Kada je potrebno obrazovanje u pitanju, poljoprivredne apoteke imaju slične zahteve kao i humane apoteke. Poželjno je da poljoprivredni apotekar bude neko ko je završio Poljoprivredni fakultet odsek za ratarsvo, voćarstvo, hortikulturu, fitomedicinu ili zootehniku, ili kao alternativu Visoku poljoprivrednu školu, kao i Srednju poljoprivrednu školu. Najbolja kombinacija znanja i veština je kada jedna poljoprivredna apoteka ima stručno lice sa visokim obrazovanjem odgovarajućeg smera i stručno lice srednjeg obrazovanja, tada se lepo dopunjuju i mogu kao tim da pruže mnogo svojim mušterijama. Odabir stručnog kadra zavisi pre svega od vlasničke strukture apoteke, pa tako apoteke koje su deo velikog sistema i imaju širu mrežu svojih prodajnih objekata obično u apotekama zapošljavaju kadar sa srednjom stručnom spremom. Takve apoteke svakako imaju jednog ili više zaposlenih sa visokom stručnom spremom odgovarajućeg smera kao stručno i odgovorno lice. Svako ko ima adekvatno visoko obrazovanje može otvoriti svoju poljoprivrednu apoteku.

Šta se sve prodaje u poljoprivrednoj apoteci?

U poljoprivrednim apotekama se prodaje semenska roba za ratarstvo i povrtarstvo, seme cveća, sadnice voća, ruža i vinove loze, stočna hrana, aditivi i vitamini za stoku, pesticidi, herbicidi (sredstva za suzbijanje korova), fungicidi (za suzbijanje gljivica), insekticidi (za suzbijanje štetnih insekata) i rodenticidi (za suzbijanje štetnih glodara), đubriva, ručni alati, sistemi za navodnjavanje, namenska roba za pčelarstvo i hortikulturu kao i razna pomoćna sredstva.

Koliko je roba sa kojom radite opasna po zdravlje ljudi?

U poljoprivrednoj apoteci je gotovo sve otrovno i opasno ako se ne koristi prema uputstvu. I kesica sa semenom cveća je otrovna, jer je seme tretirano da bi se očuvalo određeni vremenski period, tako da klijanje počne kada dospe u adekvatne uslove i nikako ranije. Posebna pažnja se poklanja prilikom prodaje pesticida i aditiva za stoku. Neki put su objašnjenja obimna i komplikovana za onog ko sluša, ali je izuzetno važno ljudima predočiti sve činjenice da bi obostrani trud dao što bolje rezultate. Ništa od robe koja se prodaje ne može nauditi bilo kome, sem ako se ne zloupotrebi, ali takav slučaj nisam imao. Moj posao zahteva da se kupcima objasni pravilan način upotrebe kupljene robe sa posebnim akcentom na mere opreza. Maloletnim licima se ne prodaju opasna sredstva.

Kako se Vi kao apotekar štitite od štetnog uticaja hemikalija sa kojima radite? Da li ste Vi ili neko od vaših kolega imali zdravstvenih tegoba usled izloženosti otrovima?

Rad u poljoprivrednoj apoteci zahteva određene mere opreza koje se odnose na rukovanje i skladištenje opasnih hemikalija kao što su na primer herbicidi. Sredstva za zaštitu bilja, insekticidi i druge otrovne materije se pre svega posebno transportuju do apoteke, nikada zajedno sa stočnom hranom i vitaminima za stoku. Takve materije se skladište u posebnoj prostoriji za skladištenje robe i u apoteci su izložene u vitrini sa staklom koja se zaključava. Apotekari su dužni da nose beli mantil ili drugu radnu uniformu, po potrebi nose rukavice i često peru ruke. Ja, kao i moje kolege, nisam imao nikakvih zadravstvenih tegoba koje su prouzrokovane radom sa pesticidima, ali jedina mana ovog posla je što se možete osećati na mešavinu mirisa iz apoteke, a u tome prednjače isparenja od stočne hrane. To je poseban apotekarski miris koji prodire u odeću i pored mantila. 🙂

Kako izgleda radni dan u poljoprivrednoj apoteci?

Svaki dan u poljoprivrednoj apoteci je veoma dinamičan i nijedan dan nije isti. Dinamika rada zavisi i od godišnjeg doba, pa su tako najveće gužve u proleće i jesen kada je vreme setve. Svakodnevno se sarađuje sa veterinarom i veterinarskim tehničarima, poručuje se roba koja se skladišti, izlaže i prodaje. Neretko se dešava da radni dan počne sa mušterijom koja vas čeka ispred apoteke da joj što pre rešite problem koji ima, i to obično bude na obostrano zadovoljstvo. Posao svakodnevno zahteva da puno pričate, jer morate mnogo toga da ispričate i objasnite kupcima.

Koje sve veštine mora da poseduje poljoprivredni apotekar?

Posao poljoprivrednog apotekara zahteva čitav skup veština počevši od neophodnog znanja pa do izražene komunikativnosti. Ne može se prodati roba ako niste komunikativni i uvek spremni da date savet ili sugestiju. Morate da znate da slušate svoje kupce i da se prilagodite njihovim potrebama, jer su oni različitog stepena obrazovanja i različitih godina starosti. Neretko morate da budete i dobar psiholog i da procenite da li nekome smete da prodate neko sredstvo, a da ga kupac ne zloupotrebi. Neke kupce morate da učite kako da izračunaju procentni rastvor, ako to ne znaju mogu da unište svoje useve oko kojih su vredno radili i mnogo novca uložili. Jednostavno morate da volite ljude, prirodu, da volite da stvarate i da volite selo.

Da li je Vaš posao stresan?

Rad sa ljudima je uvek stresan bez obzira kojim poslom se bavite. Gotovo uvek postoji neko ko će doći u apoteku nervozan zbog lošijeg prinosa, suše, bolesti useva ili stoke i preneti vam nervozu. Imao sam tu sreću da uglavnom radim u seoskim sredinama gde je poljoprivredna apoteka institucija i da ljudi rado dolaze da se ispričaju i odnose se sa puno poštovanja. Radeći u apoteci upoznao sam skoro sve ljude iz sela u kojem radim, imam divne uspomene, anegdote koje i danas pamtim i prijatelje dugi niz godina.

Šta misite kakva je budućnost poljoprivrednih apoteka?

Poljoprivreda je budućnost, a sa razvojem poljoprivrede razvijaće se i apoteke. Već danas mnoge apoteke imaju svoje web prodavnice što je sa jedne strane dobro, ali velika mana je nedostatak opisa proizvoda i detaljnog uputstva za upotrebu. Mislim da je živa reč u ovom poslu neprevaziđena. Inovativna rešenja u fitofarmaciji će omogućiti da sredstva za zaštitu bilja budu više na organskoj bazi što će vremenom smanjiti broj opasnih herbicida i smanjiti karencu (karenca je vremenski period neophodan za razgradnju nekog pesticida - izražava se u danima), što će biti veliki doprinos očuvanju životne sredine i zdravlja ljudi. Nadam se da će apoteke učestvovati još više u edukaciji o zaštiti životne sredine i kontrolisanoj upotrebi pesticida, kao i pravilnom odlaganju i reciklaži ambalaže i preostalih rastvora posle upotrebe.

Da li je Vaša profesija u Srbiji cenjena?

Iz mog iskustva mogu slobodno da kažem da jeste cenjena. U svakom selu u kom sam radio ljudi su me cenili i rado dolazili da pazare, dobiju savet ili samo neobavezno porazgovaraju.

Da li u Srbiji može da se živi ako ste poljoprivredni apotekar?

Mislim da je najbolja opcija kada je moje zanimanje u pitanju da imate svoju apoteku, vreme je pokazalo da svako ko je otvorio svoju apoteku i radio savesno i kvalitetno opstao je na tržištu. Ako radite kod poslodavca onda će vam mesečni prihodi zavisiti od stučne spreme i kvaliteta samog poslodavca.

Za kraj, šta biste poručili svima onima koji bi hteli da se bave Vašim zanimanjem?

Posao poljoprivrednog apotekara je lep i zanimljiv, traži konstantnu edukaciju, ali ako volite prirodu i domaćin ste u duši to vam neće biti teško. Nema ništa lepše nego kada prošetate pijacom i sretnete sve one ljude kojima ste prodali seme, a onda ih vidite zadovoljne sa svim tim plodovima.

 

Hvala Mileti što nam je otkrio tajne svoje profesije. Do sledećeg čitanja.

Violeta Kočić Mitaček - Advokat

Advokaturu možemo okarakterisati kao jednu od izazovnijih profesija sadašnjice jer sa sobom nosi obimno teorijsko i praktično znanje potrebno za bavljanje istom, veoma visoku toleranciju na stres, kao i ljubav prema ljudima i razumevanje za svaki slučaj pojedinca. Violeta Kočić - Mitaček je advokat sa iskustvom od 15 godina, a od njenih odgovora na pitanja o profesiji advokata možemo da saznamo mnogo:

 

Zdravo Violeta, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Hvala na pozivu i interesovanju za ’’tajne’’ advokature. Advokatura je posebna društvena pravna služba u sklopu pravosudnog sistema koja se bavi  pružanjem stručne pravne pomoći u različitim oblastima, zastupanju građana i pravnih lica. Obuhvata davanje pravnih saveta, zastupanje i odbranu stranaka pred sudovima ili drugim državnim organima, ustanovama i organizacijama. Uloga advokature jeste da brani zakonitost i štiti prava građana. Advokatura je nezavisna i samostalna, što je garantovano i Ustavom. Advokat se postaje upisom u Advokatsku komoru, koja je esnafsko udruženje.

Kada si počela da se baviš advokaturom i kako je taj početak izgledao?

Advokaturom sam počela da se bavim odmah nakon diplomiranja i ova profesija je bila moj prvi izbor. U početku je bilo izuzetno uzbudljivo i istovremeno zbunjujuće, jer na fakultetu nismo stekli praktična znanja. Na primer, nama pripravnicima bila je potpuna nepoznanica gde bi trebalo da sednemo kada uđemo u sudnicu, kao i šta znače oznake ispred brojeva na predmetima. Takođe, radno vreme je bilo izazovno, pre podne suđenja, zatim odlazak u kancelariju gde se razvrstava pošta, pišu podnesci, a nakon pauze od nekoliko sati, nekoliko puta nedeljno i prijem stranaka u kasnim popodnevnim časovima i najčešće rad u kancelariji do kasnih večernjih sati.

Međutim, imala sam tu sreću da pripravnički staž provedem u advokatskoj kancelariji  Mirka N. Mitrovića koji je  izvanredan pravnik i izuzetna ličnost. Bavio se različitim oblastima prava pa sam imala mogućnost da se upoznam i vodim veliki broj raznovrsnih predmeta, te steknem dragoceno iskustvo, kao i da definitivno odlučim da je advokatura moj izbor.

Pominješ da nije bilo mnogo prakse na fakultetu. Šta je najbitnije kod početka bavljenja advokaturom, a koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje?

Da bi se neko bavio advokaturom na pravi način, potrebna je ljubav prema profesiji, ali posebno ljubav prema ljudima. Kaže se da advokatura nije posao već način života - i to je potpuno tačno. Naime, advokat sa svojim klijentima prolazi kroz njihove najvažnije životne trenutke, često najteže, sluša njihove životne priče, sa njima se zajedno bori za istinu ili milost, u zavisnosti od situacije u kojoj su, i sve to nije moguće bez ljubavi  i razumevanja drugih.

Fakultet nas ne priprema za ova iskušenja, teške priče i sudbine ljudi koji dolaze po pomoć i meni lično je bilo najteže da zauzmem profesionalnu distancu kako bih mogla kvalitetno da sagledam situacije mojih klijenata i pružim im pravnu pomoć, umesto da zajedno plačemo nad problemima u kojima su bili.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Advokaturom sam počela da se bavim kao potpuni idealista, sa idejom da svojim znanjem pomognem klijentima da ostvare svoja prava, dokažu nevinost.. Sjajan je osećaj kada učestvujem u procesu u kome dobijemo pravednu odluku. To je trenutak u kome potvrdite veru u dobro i znate da sistem funkcioniše i da sve ima smisla. Saznanje da ste uticali na to da svet bude bolje mesto, da nekom život krene ili se nastavi u dobrom pravcu, jeste ono zbog čega vredi živeti i raditi.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način?

Psihologija sasvim sigurno igra ulogu u bavljenju advokaturom. Ono što je važno imati u vidu jeste činjenica da ljudi obično dolaze kod advokata u nekoj teškoj situaciji i da su uglavnom osetljiviji nego inače i da ovo moram imati u vidu tokom razgovora, pa je često potrebno voditi duži razgovor u raznim pravcima kako bismo došli do informacija koje su bitne za konkretan pravni problem. Takođe, bitno je razumeti da svako veruje da je u pravu, a da je izuzetno važno da klijentu tačno prezentujemo kakve su njegove šanse u postupku.

Do sada zvuči kao jako dinamičan posao. Kako izgleda tvoj radni dan?

Tokom pre podneva obično odlazim na suđenja, nakon suđenja posao nastavljam u kancelariji gde pišem podneske za sud, pripremam se za suđenja tako što čitam propise, sudsku praksu, a takođe obavljam razgovore sa klijentima. Postoje dani kada radni dan traje do kasno uveče, a takođe ima dana kada radni dan traje samo nekoliko sati.

Da li je bavljenje advokaturom za tebe stresno?

Advokatura je prilično stresan posao. Naš posao je da, na osnovu informacija koje nam klijenti daju, donosimo odluke koje su najbolje za naše klijente i da preduzimamo pravne radnje na vreme. Najvažnija je tačnost, preciznosti i odlučnost, dobra procena situacije. Česte su neprospavane noći i razmišljanja o predmetima.

Da li se kao advokat ponekad bojiš za svoju bezbednost? 

Potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je advokatura stalan sukob mišljenja, ali u suštini sukob. Verujem da nema advokata koji nije doživeo neprijatnost ili pretnju, ali ne možeš da se baviš ovim poslom ako se plašiš.

Odličan savet. Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Izuzetno je važno da imaš prijatelje i kolege sa kojima možeš da razmeniš mišljenje i konsultuješ se. Ja imam sreću da radim sa upravo takvom koleginicom, a takođe imam sjajne saradnike na koje mogu da se oslonim.

Kako ukratko izgleda jedan proces pravljenja slučaja i kompletiranja istog?

Osnovni korak je razgovor sa klijentom gde je potrebno doći do tačnih i relevantnih informacija, što podrazumeva  jedan ili više sastanaka. Svaki slučaj podrazumeva i određena dokumenta, ugovore ili neka sudska akta, te je potrebno ova dokumenta proučiti i nakon toga preduzeti određenju radnju. Odluka o tome je i najvažnija i njoj prethodi proučavanje sudske prakse i zakona. Slučajevi mogu biti različiti, tako da ne postoji jedinstven odgovor na ovo pitanje. Primera radi, ukoliko je klijent u pritvoru, advokat obavlja razgovor u pritvorskim prostorijama i njegov osnovni posao je da klijent izađe iz pritvora, te da osmisli odbranu.

U svakom slučaju, tokom trajanja postupka potrebno je preduzimati radnje u zavisnosti od tog postupka. Prvostepeni postupak završava se donošenjem presude, nezadovoljna strana izjavljuje žalbu, a nakon drugostepene odluke proces je obično gotov.

Šta je glavni cilj advokata? 

Advokatura je profesija koja je neophodna radi zaštite slobode i prava svih građana, cilj advokature uvek je isti  - Ustavom zagarantovano pravo -  svakome se jemči pravo na pravnu pomoć, pravnu pomoć pruža advokatura, kao samostalna i nezavisna služba.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Mislim da je cenjena. Jedna je od retkih koja i dalje pruža mogućnost slobodnog postupanja i mišljenja.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja advokaturom?

Mislim da može da se živi od ove profesije.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu advokati? 

Mislim da je advokatura izuzetno lepa profesija, koja traži vreme i hrabrost, ali pruža slobodu kao retko koja profesija kao i mogućnost da svet postane bolje mesto.

 

Hvala Violeti na tajnama zanata advokatske profesije koje nam je otkrila, a koje će nam sigurno značiti. Do sledećeg čitanja.

 

Dejan Gligorević - Fudbalski sudija

Posao fudbalskog sudije je specifičan jer je za bavljenje istim  potrebno imati čelične živce i dosta kondicije. Svi koji su se bavili aktivno fudbalom su bili u neposrednom dodiru sa fudbalskim sudijama, ali malo nas zna kako taj posao zaista izgleda. Koje su specifičnosti, prednosti i mane ovog posla otkriće nam Dejan Gligorević:

Zdravo Dejane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pozdrav, moje ime je Dejan Gligorević, i ja sam fudbalski sudija. Posao fudbalskog sudije je takav da za vreme utakmice ne dozvoli kršenje pravila fudbalske igre i u tome mu pomaže tim sudija - pomoćnika.

Kada si počeo da se baviš sportskim suđenjem i kako je to izgledalo?

Školu suđenja sam završio sa 14 godina.  Sam početak moje sudijske karijere je bio veoma zbunjujuć, jer sam tada još uvek bio i aktivan igrač. Kada sam postao fudbalski sudija, fudbal sam počeo da gledam ''drugim'' očima.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom?

Najbitnija stvar po mom mišljenju je ljubav prema tom sportu, u ovom slučaju prema fudbalu. Biti akter ove igre na neki drugi način može da bude zanimljiv izazov.  Biti igrač je uglavnom nešto što smo svi probali. Igrali smo svi fudbal u parku, na ulici, na terenu, profesionalno ili amaterski, čak i biti trener nije strano nama koji smo aktivnije igrali ovu igru. Svi mi koji smo igrali, smo se na neki način trudili i da dajemo  savete drugim akterima, pa tako i sami bili treneri. Ali biti sudija, to retko ko želi i retko ko može.

Zbog čega? Da li je bavljenje fudbalskim suđenjem stresno?

Svaki posao nosi neku vrstu stresa i odgovornosti, pa nema mnogo razlike ni u poslu kojim se ja bavim. Jako važno je proceniti situaciju ispravno u svakom trenutku i ne oštetiti aktere utakmice ni na koji način. Taj deo je jako stresan, jer je uvek jedna strana nezadovoljna.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Naravno da postoji perspektiva. Svaki sudija prolazi dugačak put od privremenog sudije(početnog ranga), do sudije internacionalca (najvišeg ranga). Svaki rang donosi nove izazove, nova iskustva, nova prilagođavanja na okolinu, veću odgovornost, veću zaradu od taksi. Svaki prelazak na viši rang tera i samog sudiju da više ulaže, uči, trenira da bi ispunio sve zahteve tog ranga na kom se nalazi. Za uzvrat, svaki viši rang donosi veću zaradu, sudi se boljim ekipama, na boljim terenima i stadionima.

Pomenuo si da si bio aktivan igrač pre početa sudijske karijere. Da li je obavezno da se baviš igranjem fudbala pre nego što kreneš putem sudije?

Da bi bio fudbalski sudija ne moraš da imas iskustva kao igrač, naravno da je bolje ako ga imaš, ali nije presudno da ćeš biti bolji sudija ako si pre toga igrao fudbal.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Biti deo najpopularnije sporedne stvari  na svetu i njen aktivan član je sasvim dovoljno da me vezuje za ovaj posao. A pritom se upoznaju prijatelji za čitav život, što je takođe lepa stvar.

Kako izgleda tvoj radni dan? 

Kao što sam napisao, svaki rang donosi novu obavezu i odricanje. U mom slučaju na rangu na kome se ja nalazim, minimum je potrebno četiri treninga u nedelji, potrebna je posebna priprema za utakmicu koju sudim. Analiza ekipa kojima sudim, taktika suđenja, priprema taktike suđenja sa kolegama pomoćnicima… I tako svakog dana suđenja.

Šta je glavni cilj fudbalskog sudije?

Najbolji sudija je onaj koji deli pravdu, a pritom je neprimetan na terenu. To je najvažniji cilj svakog sudije na utakmici - biti neprimetan (ne uticati na igru pogrešnim procenama).

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja sportskim suđenjem?

Na žalost ne može sa sigurnošću, jer ti niko ne garantuje da se nećeš povrediti ili slično. To bi te sprečilo da možeš da sudiš. Posao fudbaskog sudije je maltene hobi koji je plaćen i bilo bi dobro da sudije imaju stalan posao pored suđenja.

Da li imaš uzora u svom poslu? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu sportskog suđenja?

Lično nemam uzor od fudbalskih sudija, da kažem da bih "voleo da budem kao taj sudija". Svi smo mi različiti, i kao ljudi i kao sudije. Ali se trudim da učim od svakog sudije sa kojim idem na utakmicu i onog kog gledam na TV-u. Od svakog može da se nauči kako nešto treba raditi, ali i kako ne treba.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu fudbalske sudije? 

Probajte da suđenje prihvatite kao veliki izazov, svaki put: izađite na teren i delite pravdu aktivnim učesnicima utakmice, a dok Vas posmatra publika od jednog čoveka - do 100.000 ljudi. Probajte da sudite, delite pravdu, budete autoritet, kažnjavate I da se na kraju svi rukuju sa vama i da vam se zahvale na suđenju. Mislim da je to pravi izazov.

Vladimir Dinić - Kontrolor kvaliteta

Kontrola kvaliteta je nešto bez čega bi proizvodnja izgubila svaki smisao. "Koliko para - toliko muzike" parola je nastala baš zato što postoje kontrolori kvaliteta koji određuju da li nešto zadovoljava standarde kojima teži ili ne. A šta još podrazumeva ova profesija, reći će nam Vladmir Dinić - Kontrolor kvaliteta

Zdravo Vladimire, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Jel bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Zdravo. Moj rad obuhvata rad u laboratoriji, ili preciznije, vršim kontrolu kvaliteta gotovog proizvoda. Cilj svake industrije je da u što kraćem vremenskom periodu proizvede što više dobrog proizvoda. Da bi taj proizvod stigao na tržište, potrebno je da se provere sve njegove fizičko-hemijske osobine i usaglašenost sa potrebnim standardima za tu vrstu proizvoda. Na osnovu izmerenih vrednosti, tehničar za kontrolu kvaliteta, klasifikuje robu kao prvoklasnu, drugoklasnu ili škart, i u što kraćem roku, obaveštava rukovodioce proizvodnje ne bi li pravovremeno sproveli korektivne mere radi ispunjavanja plana proizvodnje.

Kada si počeo da se baviš kontrolom kvaliteta i kako je taj početak izgledao?

Kontrolom kvaliteta sam počeo da se bavim pre dve godine, ubrzo nakon što sam upisao zimski semestar 3. Godine na Tehnološko – metalurškom fakultetu. S obzirom da se krećem po laboratorijama od svoje četrnaeste godine, suštinu sam razumeo odmah. Ono što je zahtevalo malo vremena je privikavanje na dinamiku, veliki broj ljudi za saradnju i naglo nametnuta odgovornost, tj. „vatreno krštenje“.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja kontrolom kvaliteta, na šta treba obratiti pažnju?

Moja preporuka: spremnost na veliku količinu informacija i dezinformacija. Sa vremenom dolazi i spoznaja da se ne vrši samo kontrola samog proizvoda već i ljudi koji ga proizvode. Vrlo je bitno obraćati pažnju na komunikaciju sa ljudima jer su interesi proizvodnje i kontrole slični - ali ne i potpuno isti. Oni jure kvantitet, a mi kupcima obećani kvalitet.

Da li je bavljenje kontrolom kvaliteta stresno, i ako da na koji način?

Kao i većina poslova gde su vreme i odgovornost ključni faktori, rad u kontroli ume da bude veoma stresan. Donošenje ispravnih odluka u kritičnim trenucima, uprkos pritiska koji se vrši na kontrolu, može biti veoma stresno.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Mislim da je veoma perspektivna iz razloga što pojedinac mnogo toga može da nauči radeći u kontroli u jednoj industrijskoj grani, a primeniti to isto znanje u nekoj sasvim drugoj industrijskoj grani. Biti tehničar u proizvodnji znači biti desna ruka inženjera proizvodnje. Uz veoma blisku saradnju sa inženjerima, tehničari mogu da nauče mnogo štošta što i nije obavezno niti potrebno za rad u laboratoriji.

Odlično. A šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Ono što me najviše privlači kod ovog posla jesu dinamika rada, velika perspektiva, velika odgovornost i osećaj važnosti. Takođe, kroz laboratoriju prolazi veliki broj stručnjaka iz različitih delova Evrope (Španija, Austrija, Francuska, Nemačka, Hrvatska, Slovenija, Engleska, Italija) i tokom saradnje sa njima i učestvovanje u raznim industrijskim probama, dobije se određen stepen samospoznaje i uloge u celoj toj priči.

Pominješ samospoznaju. Koliko sam proces proizvodnje zavisi baš od tebe?

Proces proizvodnje je vrlo složena struktura i ona zavisi od velikog broja parametara. Ja kao kontrolor vršim analize od početnih sirovina, međuproizvoda i samog završnog proizvoda. U te analize spadaju analize ulaznih sirovina (stari papir, hemikalije, voda iz Dunava, tehnološka voda, kotlovske vode), analize gustih papirnih suspenzija u proizvodnji (veliki rezervoari papirne mase, prečistači mase), vizuelni izgled i mehaničke osobine međuproizvoda i gotovog proizvoda. Kao što vidite, postoji veliki broj analiza i ukoliko nema usaglašenosti sa zadatim vrednostima, to se mora prijaviti rukovodiocima proizvodnje. Izveštaje koje pišem, šaljem u vidu email-a, šefovima i direktorima što pridodaje značaju mojih analiza.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Radni dan mi počinje veoma rano, budim se oko 05:10, a na posao stižem oko 06:45. Nakon jutarnje kafe sa kolegama, svi krećemo sa radom. S obzirom da mašina radi 24/7, uzorci se ostavljaju na svakih 45 do 75 minuta i konstantno se rade analize celo radno vreme. Po običaju, proizvodnji su potrebne i „vanredne analize“, pogotovu ako je u pitanju neki problem u proizvodnji, pa radimo i dodatne analize (stalno). Nakon svake urađene analize, formira se tabela u Microsoft Excel-u u koju upisujemo rezultate i šaljemo u vidu izveštaja preko Microsoft Oulook-a. Analize se takođe pismenim putem evidentiraju u radnom nalogu i vrši se čuvanje te dokumentacije i samim tim poštuje standard QMS (ISO 9001). Nakon završetka smene, piše se smenski izveštaj kolegi koji dolazi u noćnu smenu koji preuzima punu odgovornost laboratorije noću.

Pored poznavanja standarda, koja su predznanja potrebna za uspešno bavljenje kontrolom kvaliteta?

Za uspešan rad potrebno je poznavanje hemije, matematike, engleskog jezika i poznavanje računara.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Odnos tehničara i inženjera je vrlo sličan odnosu lekara i medicinske sestre, međutim kao i većina profesija u Srbiji, dosta je cenjena ali ne toliko dobro plaćena. Moja pretpostavka je zbog nedovoljnog razumevanja prirode posla ljudi imaju pogrešno mišljenje o tome.

 

Kakvi su naši kriterijumi za kontrolu kvaliteta u odnosu na kriterijume na zapadu?

Kao što znate, sva roba na svetu je klasificirana, tako su i industrije koje ih proizvode. Neke proizvode robu više klase, neke proizvode robu niže klase. U zavisnosti od kvaliteta proizvoda, usvaja se odgovarajući standard što u prevodu znači „koliko para, toliko i muzike“.

Za kraj - šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu kontrolori kvaliteta? 

S obzirom da je posao veoma dinamičan,  zahtevan i odgovoran moja poruka budućim tehničarima je da obrate pažnju na svoju temperament i stepen tolerancije jer su staloženost, samokontrola i koncentracija neke od ključnih stvari radi postizanja potrebnog znanja za brz i efikasan rad u laboratoriji. U zavisnosti od industrijske grane, posao kontrolora kvaliteta može biti i veoma opasan i savestan.

 

Hvala Vladimiru koji nam je iz prve ruke preneo kako izgleda baviti se kontrolom kvaliteta. Do sledećeg čitanja.

Darko Vidić - Preduzetnik

Svako od nas je u jednom trenutku mašta o tome da postane direktor svoje, ili tuđe firme. U privatnom sektoru, biti direktor u većini slučajeva znači imati svoju kompaniju. Svi mi imamo viziju da biti direktor svoje kompanije znači sedeti u fotelji i čekati da legne plata, ali da li je tako? Koje su prednosti i mane ovog posla? Darko Vidić, jedan od najuspešnijih preduzetnika u Srbiji će nam odgovoriti na ova pitanja.

 

Zdravo Darko, hvala ti što si pristao da odgovoriš a pitanja o tajnama tvog zanata. Da li bi mogao da opišeš svoj posao u nekoliko rečenica, šta je suština tvog posla?

Moj posao je ujedno i najlakši i najteži, i najlepši i najružniji. Kao Direktor kompanije Green Design i njenog brenda Geelancer morao sam da nađem najbolje ljude koji će mi pomoći u realizaciji posla. Na svakodnevnom nivou. Koji će mi pomoći kako na strategijskom tako i na taktičkom (operativnom) nivou. Ali, caka je pustiti ljude da rade. Ne mešati im se mnogo u posao. Ljudi misle da kada si direktor ti si gazda. Svemoćan. Naprotiv. Danas direktor znači lider. On mora da zna kada nije a kada jeste u pravu. Kada mora uvažiti tuđe mišljenje. Ljudi imaju mozak i umeju da ga koriste. Direktor nije prepametan i svemoćan. On je samo jedan deo tima, jedna od karika u lancu. A lanac mora biti čvrst, ludo čvrst. Svaka karika. Upravo je poenta i svrha direktora da održava taj lanac čvrstim. I da ga redovno podmazuje. A sve u svrhu rasta i razvoja kompanije i njenih proizvoda odnosno usluga.

Direktor je i svaka pozicija u jednom. I marketing, i operativa, i prodaja, PR i IT. Sve. Direktor mora poznavati svoju firmu i svoje proizvode odnosno usluge do srži. Do svake koske, do najmanje pore. On mora razmišljati 10 godina unapred i strategijski planirati, ali se baviti i svakodnevnim poslovima poput potpisivanja raznih dokumenata, ugovora, opštih operativnih poslova.

Nije nimalo zahvalna pozicija jer kad dođe do problema, ti si kriv! Ti predstavljaš kompaniju, ti si zastupnik, ti si «održavač lanca» i u tebe su sve oči uprte. Ali kada je sve dobro, tu su reči hvale, a nije sve tvoja zasluga. Zasluge su čitavog tima, i to sa punim pravom. Najgori tip ljudi su «gazde» koje rade upravo suprotno. U problemima, svi su drugi krivi sem njega, a sve pohvale kupi za sebe. To je pogrešno.

Ali, nema lepšeg osećaja nego kada znaš da radiš pravu stvar na pravi način uz sjajan tim.

Mislim da će ovih nekoliko rečenica čitaocima dati odličan uvod u tvoje zanimanje. Kada si počeo da razmišljaš o preduzetništvu i kako si ušao u preduzetničke vode?

O preduzetništvu razmišljam još od najranijih dana. Kao klinac od komšije sam kupovao namirnice (čokolade, sokove, hleb…) i prodavao ispred svoje kapije. To mi je bila prva lekcija iz biznisa. Roditelji, pa i taj komšija su me zdušno podržavali. Roditelji, jer sam naučio svrhu i poentu novca, a komšija jer sam od njega kupovao po većoj ceni a prodavao po nižoj. Jer nije bio moj novac, već od roditelja. Otac mi je lepo objasnio: «sine, poenta biznisa je da nešto kupiš po manjoj a prodaš po većoj ceni, a ne obratno». Kada sam primenio tu strategiju, shvatio sam da sam ostao bez posla jer su svi kupovali kod komšije. Ovo su sve izuzetno vredne i važne lekcije za jedno, pre svega malo i nezrelo, dete. Te lekcije su se kasnije isplatile.

Tokom srednje škole i fakulteta stalno sam maštao kako pokrećem neki svoj biznis, startap. Tokom faksa sam radio i kod majke u firmi, pomagao joj u marketingu i prodaji, da bih kasnije doneo odluku da pokrenem nešto svoje. Green Design sam pokrenuo negde pri kraju fakulteta, kada sam sa prijateljima krenuo u razvoj te ideje odnosno startapa. Cela ideja je završena i lansirana negde 2010. Godine. Danas, taj startap ima više od 10.000 dizajnera i stotine klijenata iz celog regiona.

Svaka čast! Šta znači biti preduzetnik, šta su prednosti a šta mane tvog posla?

Ljudi često izuzetno pogrešno definišu termin preduzetnik i samu disciplinu Preduzetništvo. Preduzetnik je osoba koja nešto preduzima, koja ima hrabrosti da krene u rizik i nesiguran posao. Ali svi misle da je to samo u sferi ličnog biznisa. To je potpuno netačno. Preduzetnik može biti to što jeste i u tuđoj firmi. Ogromna je razlika između preduzetništva i menadžerstva. Menadžer puko obavlja poslove upravljanja ljudskim resursima, poslovnim procesima i odlučivanjem u okviru jedne kompanije. Preduzetnik, sa druge strane, svesno ulazi u rizik razvijajući nove proizvode i usluge, i menja način razmišljanja u samoj kompaniji. Daću plastičan primer: Predsednik Izvršnog odbora Unicredit banke je preduzetnik. Jer je prvi u Srbiji «lupio šakom o sto» i doneo odlluku da će ta banka početi sa priznavanjem PayPala i omogućavati kompanijama da primaju uplate direktno na devizni račun kroz svoje Visa biznis kartice. Iako je to veliki problem, i uprskom što je sve po zakonu nikad ne znaš kad će neka nestručna osoba iz Narodne Banke Srbije da ti lupi kaznu jer si tako nešto omogućio klijentima. Sa druge strane, Predsednik Izvršnog odbora Komercijalne banke je običan menadžer. Ne preduzima ništa specijalno i ne upušta se u rizik, odnosno bavi se pukim menadžerstvom. Ali, ljudi generalno percipiraju Preduzetništvo kao pokretanje sopstvenog posla. Ipak je to ultimativni rizik. Krećeš nešto svoje, ulažeš svoj novac, i ako ne uspeš gubiš ga. Zar ne?

Po meni Preduzetništvo je filozofija i način života, razmišljanja, svakodnevne borbe sa vetrenjačama i menjanjem realnosti i sveta oko sebe, dok je Preduzetnik onaj ko ima hrabrosti da to radi, svakog dana, svakog meseca, svake godine, svakog trenutka.

Da li po tvom mišljenju svako može da bude preduzetnik?

Ne. Preduzetnik se rađa. Da li svako može da bude knjigovođa? Programer? Sad svi idu u programere. Jer je to in. I dobro je plaćeno. Ali, o čemu se malo priča, dosta njih ne uspe. Jednostavno nisu za programera. Ja znam da nisam za to i zato se nikad time nisam bavio. Kao što mrzim i knjigovodstvo i nikada time ne bih mogao da se bavim. Naravno, moram ga poznavati, kao i IT, jer sam direktor pa moram znati barem osnove tih stvari i poslovnih procesa. Postoje ljudi koji imaju genijalne ideje ali nisu preduzetnici. Oni često unajme druge ljude da im vode kompaniju i budu njihovi preduzetnici. Daću ponovo plastičan primer – Stiv Vozniak. Imao je genijalnu ideju za kompjuter. Apple. Pored njega je bio neviđeni preduzetnik – Stiv Džobs. On je njegovu ideju pretvorio u stvarnost. Tako da, nije svako za sve. Ali, to ne znači da ne treba da se pokuša. Možda se i uspe, možda ljudi u sebi nađu neke skrivene želje, sposobnosti, pa i preduzetnika u srcu. A ako ne nađu, a imaju dobru ideju, onda je podeliti sa nekim od poverenja i zajedno je graditi.

Koliko je bilo potrebno da bi počeo da se osećaš sigurno u sebe što se posla tiče?

Ja sam uvek siguran u sebe. Tu nemam nikakvih dilema. Moraš biti čvrst i nepokolebljiv. Uvek. To je kao preticanje. Jednom kad kreneš nema stajanja. Ako staneš, gotovo.

Da li imaš uzora u poslovnom smislu, ako da koga i zašto?

Nemam uzora. Barem ne u tom smislu. Svako će danas reći da mu je uzor Stiv Džobs. Iako smatram da je genijalan, i obožavam ga, ipak, bio je prek i nenormalan prema svojim zaposlenima. Smatram da je jedna og glavnih životnih ali i preduzetničkih poenti da napraviš takav posao da od njega živi desetine ili (ako bog da) stotine porodica. To je poenta. Šta mi znači sjajan proizvod ili usluga ali mi zaposleni crkavaju od posla, a pritom sam loš prema njima? Sa druge strane, tu je Ričard Brenson, sjajan lik. Trudim se da od velikana prošlosti i sadašnjice naučim važne lekcije, i izvučem sopstvene zaključke. Kao kad pročitaš tri knjige i sklopiš jednu svoju. Trudim se da budem svoj.

Da li se isplati biti preduzetnik u Srbiji, i kakvu ulogu u tome (isplativosti) igra država?

Teško. I da i ne.  Srbija je izuzetno malo i siromašno tržište i jako je malo startapova (biznisa) koji su uspeli ovde. Ako izuzmemo offline biznis koji uključuje pekare, butike, pljeskavidžarnice i slično. Ja prevashodno govorim o Internet biznis jer su tu početna ulaganja najmanja, a rizik mnogo veći. Ni mi nismo uspeli. Još uvek. Još se borimo. Uskoro izlazimo na globalno tržište gde je posla mnogo više, a tržišta su zdravija. Internet nam omogućava da to radimo iz Srbije, ali ni selidba u druge normalnije države nije van opcija razmatranja. Država svojim suludim zakonima iz 16. Veka ubija svaki oblik Internet preduzetništva i doprinosi neodlučivanju mladih za preduzetništvo. Za offline biznis ti treba barem 20-50.000 eur da bi pokrenuo nešto, a u zavisnosti od kvaliteta usluge i rada profit dolazi mnogo brže. Ali ko ima taj novac danas? Tako da, ne isplati se toliko, što nikako ne znači da ne treba probati. Pokušati. Ako imate dobru ideju, bez obzira da li je offline ili online posao, izvagajte rizik i krenite u posao. Preduzetništvo bez rizika je menadžerstvo. Svaki predan i kvalitetan rad se mora isplatiti, kad-tad.

Koliko je bitno da za vođenje online posla budeš deo internet zajednice regiona, i zašto?

Ako se tvoj biznis zasniva na internetu, moraš biti na njemu, shvatati šta se dešava, jer na osnovu toga donosiš zaključke o trendovima, pravcima u kojima se «Internet kreće». Na netu su neki sjajni ljudi od kojih možeš mnogo da naučiš. Njih možeš i da upoznaš, lično, u oflajnu. Što može ne samo doneti posla, nego i priliku da se zajedno boriš za bolje sutra. Ja se tako borim za 21. Vek već više od 6 godina. I Green Design je prva firma u istoriji Srbije (ali ozbiljno) koja ima račun u banci bez pečata. Da, otvorili smo račun bez pečata. To nam je Internet borba dala.

Ne samo da ste uspešni nego ćete i ući u preduzetničku istoriju Srbije! Za kraj, šta bi poručio mladima koji razmišljaju da postanu preduzetnici u Srbiji?

Samo napred! Ne odustajte, trudite se, pokušavajte, pa i da neuspete, nije strašno. Ako padnete, ustanice, očistite se i nastavite dalje. U nove pobede. I obavezno, ako pokrećete neki Internet biznis odmah idite na globalno tržište. Nemojte ići na domaće pa kasnije. Ne pravite istu grešku kao mi. Odmah global, jer je to najlakši način da dobijete investiciju ali i zaradite mnogo više novac kako bi se vaš biznis razvija većom brzinom. Domaće trište je previše plitko i siromašno za gubljenje vremena. A Internet nam je, hvala bogu, omogućio da odmah posluje na svetskom tržištu, uključujući i domaćem. Srećno!

 

Hvala Darku na divnim odgovorima na naša pitanja, koja će sigurno biti od koristi mladima (i starijima) koji razmišljaju o ovom pozivu.

 

Top