Nataša Pejčić - Stomatolog

Svako od nas se plaši zubara, hteo to da prizna sebi ili ne. Međutim, kako izgleda posao osobe sa druge strane stolice? Koje su odgovornosti i izazovi, i kako uopšte izgleda biti stomatolog? Na ova pitanja će nam vrlo detaljno odgovoriti doktor i specijalista dečije stomatologije, Nataša Pejčić.

 

Zdravo Nataša, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Stomatologija je izuzetno lepo i kreativno zanimanje. Osim što pomažete pacijentima da sačuvaju zdravlje usta I zuba, nekada im otklanjate I umirujete bolove,  ima I izraženu estetsku komponentu. Imate mogućnost da ulepšate nečiji osmeh, što je veoma lepo I ispunjujuće. Kao dečijiem stomatologu, posebno zadovoljstvo mi je kada uspemo da decu oslobodimo straha od stomatologa I kada dođemo u situaciju da rado dolaze kod zubara I da se raduju svakom dolasku.

Kada si počela da se baviš stomatologijom i kako je taj početak izgledao?

Stomatologijom se bavim nakon diplomiranja 2009 godine, na Stomatološkom fakultetu. Nakon obavljenog staža, shvatila sam da najveće zadovoljstvo pronalazim u radu sa decom te sam i doktorirala iz oblasti  Dečije i preventivne stomatologije.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja stomatologijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja stomatologijom važna je želja I potreba za usavršavanjem I napredovanjem. Formalno obrazovanje je veoma važno, daje bazu i osećaj sigurnosti u radu. Formalnim obrazovanjem učite osnovne principe stomatološkog rada, koje ako sledite, nećete pogrešti. Takođe vežba i sam rad su veoma važani, pogotovu u ovoj oblasti. Svaki novi pacijent i novi rešen slučaj vam daju novu satisfakciju, i novi pogled na neke stvari. Svakim novim slučajem često otkrivate nešto novo, jer je svaki pacijent za sebe. Da bi ste bili dobar stomatolog neophodan je individualni pristup prema svakom pacijentu, jer ima mnogo faktora od kojih zavisi uspeh stomatološke terapije.

Koja su predznanja potrebna da bi neko mogao da se bavi poslom stomatologa?

Da bi mogli samostalno da radite kao stomatolog, nakon završenog Stomatološkog fakulteta, neophodno je da obavite obavezan pripravnički staž i nakon toga položite državni ispit. Uz praktično znanje koje dobijate na fakultetu dobijate i široko opšte medicinsko znanje, koje Vam  je neophodno za rad sa pacijentima, daje vam sigurnost i stručnost u radu.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Stomatologija je zaista perspektivna profesija, ali zahteva stalno usavršavanje, učenje, napredovanje, praćenje novih trendova i procedura i konstantan rad na sebi.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Mogućnost da stvorite i  ulepšate nečiji osmeh, popravite mu samopouzdanje i stvorite mu želju da se češče osmehuje.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče stomatologije?

Srbija je u toku sa ostatkom sveta i ni po čemu ne zaostaje. Najnovije materijale, instrumente i rad po najnovijim protokolima i principima možete dobiti od mnogih stomatologa u Srbiji. Sve to traži velika ulaganja i odricanja, ali želja za napredovanjem i usavršavanjem i potreba da se pacijentima pruže najbolje usluge po svetskim standardima svrstavaju naše stomatologe u svetski vrh.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu, ako da na koji način?

Psihologija je veoma bitan deo stomatološke profesije i ova dva segmenta se međusobno prožimaju. Psihologija je veoma važna pogotovu u dečijoj stomatatologiji, gde igra ključnu ulogu u uspostavljanju odnosa poverenja sa malim pacijentima.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Radni dan stomatologa je veoma dinamičan. Podrazumeva kontakt sa velikim brojem ljudi, od pacijenata do stručnih saradnika. Hitni pozivi i slučajevi su neminovnost ovoga posla. Nekada je neophodno da se brzo reaguje, tako da se dešava da često prekidate neke druge aktivnosti kako bi pružili neophodnu brzu pomoć.

Da li je bavljenje stomatologijom stresno?

Bavljenje stomatologijom može biti veoma stresno.  Susretanje i rad sa anksioznim, uplašenim pacijentima, koji pri tom često dolaze zbog bolova se odražava i na samog stomatologa. Neophodno je da tokom rada pacijentu ulijete poverenje, da uz stručnost koja se podrazumeva pacijent oseti i brigu i pažnju, da Vam je stalo da mu pomognete.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan stomatolog u svom radu?

Postoje situacije kada su želje pacijenata nerealne. Postoje terapijske procedure koje zahtevaju više dolazaka i poseta da bi se problem rešio i pacijenti trebaju biti upoznati sa time.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Timski rad je veoma bitan i ključ današnje savremene stomatologije. Multidisciplinarni pristup u terapiji i uključivanje stomatologa različitih specijalnosti je osnov dobre dijagnoze i terepije i pokazatelj da će pacijent dobiti najbolje rešenje. Takođe kod pacijenata koji boluju od nekih hroničnih oboljenja često je neophodna saradnja stomatologa sa lekarom koji leči osnovno oboljenje radi dobijanja smernica i saglasnosti za interveciju. Takođe ukoliko su tokom trudnoće neophodne neke opsežnije stomatološke intervencije, neophodna je saglasnost ginekologa. Stomatolog protetičar blisko sarađuje sa zubnim tehničarom, i izrada zubnih nadoknada odnosno proteza, krunica i mostova je proizvod zajedničkog rada protetičara i zubnog tehničara. Stomatološka sestra zauzima značajno mesto u stomatološkom timu. Rad stomatologa zajedno sa setrom, se naziva konceptom stomatologije u četiri ruke i značajno olaksava i ubrzava stomatološke intervencije.

Kako ukratko izgleda jedan poslovni proces stomatologa, od postavljanja dijagnoze do rešavanja zdravstvenog problema? 

Pre bilo koje stomatološke intervencije, neophodan je detaljan razgovor sa pacijentom, gde ćete čuti njegove želje, eventualne probleme i dobiti uvid u njegovo opšte zdravstveno stanje što je od velike važnosti da bi ste znali šta od terapijskih provcedura smete da primenjujete i da li je možda neophodna neka priprema pre stomatoloških intervencija i dobijanje saglasnosti lekara koji leči osnovno oboljnje ukoliko neko postoji. Nakon dobijanja iscrpinih anamnestičkih podataka, sprovodi se detaljan stomatološki pregled koji osim pregleda svih zuba obuhvata i pregled mekih tkiva i jezika, odnosno cele usne duplje. Takođe neophodno je da stomatolog obrati pažnju i na strukture van usta, kao i na okolne limfne čvorove. Ukoliko je neophodno za uspostavljanje dijagnoze vrše se  i dodatna dijagnostička ispitivanja i dijagnostički testovi.  Nakon detaljnog stomatološkog pregleda, pravi se plan terapije. Počinje se sa rešavnjem hitnijih problema, zavisno od stanja oralnog zdravlja pacijenata. Ono što je takođe bitno je da se sprovedu adekvatne preventivne i profilaktičke mere u cilju očuvanja oralnog zdravlja pacijenata.

Šta je glavni cilj stomatologa?

Očuvanje i poboljšanje oralnog zdravlja pacijenata, kao i otklanjanje akutnih problema bi trebalo da budu glavni motivi i imperativ u obavljanju stomatološke delatnosti.

Koliko se razlikuje rad sa decom i odraslima, i zašto?

Rad sa decom I odraslima se razlikuje. Dečija stomatologije je umnogome specifična I predstavlja temelj za sve ostalo. Dobar dečiji stomatolog mora veoma dobro da poznaje I sve ostale oblasti stomatologije. Takođe neophodno je da je I dobar psiholog. Ukoliko se od najranijeg uzrasta krene sa redovnim kontrolama, adekvatnim preventivnim I profilaktičkim merama, dečiji stomatolog može da umnogome doprinese očuvanju zdravlja zuba I u budućnosti. Takođe veoma važna uloga dečijeg stomatologa je da male pacijente oslobodi straha, da ih nauči I edukuje kako da održavaju zube zdravim. Dečiji stomatolog prvi može prepoznati neke nepravilnosti u razvoju vilica I zuba I na vreme odreagovati, kako bi se oni na vreme sanirali uz što manje posledica.

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena?

Posao stomatologa je cenjen, ljudima vraćate osmeh, ukoliko imaju probleme sa zubima i bolove oslobađate ih istih, na taj način poboljšavate kvalitet života ljudi.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja stomatologijom?

Od bavljenja stomatologijom bi moglo da se živi, ali uz dosta odricanja, ulaganja, konstantnog učenja, usavršavanja i rada na sebi u profesionalnom smislu.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu stomatolozi?

Stomatologija podrazumerva rad sa ljudima, tako da su za uspešno bavljenje ovim poslom osim stručnog znanja, manuelne izvežbanosti, neophodne i socijalne veštitine. Pacijentima je bitan osećaj sigurnosti i poverenja, koji im možete pružiti jedino ako dobro poznajete svoj posao, sigurni ste u svakom trenutku šta radite, što pacijenti odlično prepoznaju. Ljubaznost, razumevanje za pacijentove probleme i empatija prema njima su veoma značajni faktor za dobijanje pacijentovog poverenja, a samim time i uspeh stomatološke terapije. Takođe veoma je važna bliska saradnja sa ostalim kolegama različitih specijalnosti, kako bi ste pacijentu ponudili najbolje rešenje za njegov problem.

 

Nataša nam je vrlo precizno predstavila prednosti i mane posla stomatologa, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Biljana Đurić Stojanović - Pedijatar

Pedijatri su lekari koji se brinu o najmlađoj populaciji, a posao pedijatra podrazumeva stalnu brigu o deci, ali i komunikaciju sa njihovim roditeljima. Kako izgleda profesija pedijatra približiće nam Biljana Đurić Stojanović, koja se ovim poslom bavi dugi niz godina:

 

Zdravo Biljana, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština Vašeg zanata?

Na početku, da se predstavim,ja sam Biljana Đurić Stojanović, specijalista pedijatrije. Imam dugogodišnje iskustvo u ovom poslu, a najvažniji cilj bavljenja ovim poslom je briga o zdravlju najmlađih pacijenata. Uloga u našem društvu je neprocenjivo velika, ali ne i poštovana. Radim kao pedijatar sa najmlađima u primarnoj zaštiti, znači u domu zdravlja.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja medicinom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja ovim poslom, najvažnije je pre svega velika ljubav i entuzijazam za ovaj poziv, kao što je važno i u drugim poslovima kojima se ljudi bave. Naravno, formalno obrazovanje je jako bitno, ali ipak mislim da je praksa više značajna za kvalitetno bavljenje poslom.

Koliko traju studije medicine i šta je neophodno da bi se steklo zvanje doktora?

Studije medicine traju šest godina, posle završenih studija obavezan je pripravnički staž od 6 meseci, a potom se pristupa polaganju stručnog ispita. Postaje se doktor opšte medicine. Da biste postali pedijatar, potrebno je još 4 godine specijalizacije nakon kojih se polaže specijalistički ispit i tada postajete specijalista pedijatrije.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Najviše volim kada deca bez straha dolaze kod svoje “Đurićke”, kada im titra osmeh na licu i kada im iz iskričavih očiju vidim da mi veruju i doživljavaju kao nekoga ko će im pomoći. To dečje poverenje je najveće zadovoljstvo za mene kao njihovog pedijatra.

Da li mislite da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče medicine?

Mislim da jesmo u toku sa ostatkom sveta, ali samo zahvaljujući našoj posvećenosti ovom pozivu.

Da li psihologija igra ulogu u Vašem poslu?

Naravno da je psihologija sastavni deo našeg posla, jer je pristup svakom detetu individualan, što bih ja rekla: svakom detetu treba naći “žicu” kako mu prići na najbezbolniji način.

Kako izgleda Vaš radni dan, koji su radni zadaci?

Moje radno vreme je što bi jedan tata malog pacijenta rekao “u cik-cak” što znači jedan dan pre podne, sledeći posle podne. Stignem na posao i onda se “maskiram u doktorku” (shvatate da je ovo izjava jednog malog pacijenta), i onda krećem sa radom. U toku dana imam i bolesnu kao i zdravu decu na pregledu. Naravno, divno je raditi sistematske preglede bebama, gde vidim kako njihov psihomotorni razvoj napreduje, “gugutanja”, glasno smejanje i naravno po koji plač.

Da li je bavljenje Vašom profesijom stresno?

Naravno da je posao koji obavljam jako stresan, jer suočavam se sa problemom koji moram da rešim u najkraćem mogućem vremenu. Radi se o zdravlju deteta, treba uliti poverenje roditelju i pokušati da sve nedoumice budu rešene.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan doktor?

Najčešće je nestrpljenje roditelja problem koji mora da se reši, needukovanost, a sa druge strane dostupnost moru informacija koje su uglavnom neproverene. Sve to otežava moj rad. Moja parola je da ni jedan roditelj ne može da izađe iz ordinacije a da mu ostanu nejasni neki moji odgovori i stanje zdravlja njegovog mališana.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Ja sam nepopravljivi entuzijasta, volim svoj poziv, te smatram da jeste perspektivna, ali je potrebno puno ljubavi i odricanja da bi se uspešno obavljao.

Koliko je timski rad bitan u Vašem poslu i na koji način?

Timski rad je neophodan, samo što u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, gde ja radim je nemoguć jer zbog manjka kadra radimo potpuno sami. Broj pacijenata je takođe jako veliki.

Kako ukratko izgleda jedan pregled od početka do kraja, šta sve sadrži i šta je najbitnije?

Prvo uzimam anamnezu tj. podatke zbog čega dete dolazi na pregled, zatim se obavlja pregled, konstatuje o čemu se radi, objasni roditelju i detetu da adekvatna terapija. Vodim se jednom izjavom moje drage profesorke da je jako bitno slušati i verovati majci, iako nekad ne može da objasni simptome bolesti svog deteta, jer ona najbolje poznaje svoje dete.

Šta je glavni cilj doktora?

Najvažnije je da sačuvamo zdravlje naših pacijenata, steknemo njihovo poverenje i naravno edukujemo.

Da li mislite da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja medicinom?

Vrlo neobično pitanje. Ja radim u domu zdravlja, živim od ove svoje profesije, samo je pitanje poboljšanja kvaliteta života u svim segmentima.

Za kraj: Šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu lekari?

Moraš jako da voliš ovaj posao da bi se opredelio da budeš lekar. Odricanja su velika, ali osmeh, crtež samo za “Đurićku”, pozdrav i zagrljaj i kad porastu, je velika satisfakcija da budeš doktor svojim malim drugarima.

 

Hvala Biljani što je sa nama podelila neke od tajni svog zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Ivan Milivojević - Trener veslanja

Veslanje je poznato još od najstarijih vremena, ali od kada je postao omiljeni akademski sport u Engleskoj ne prestaje da bude popularan. Jedan od vidova veslanja je i kajakaštvo koje ima dugu tradiciju u gradu Pančevu. Trener Ivan Milivojević je uspeo da okupi “veslačku porodicu” u svom sportskom klubu, i sa zadovoljstvom će nam otkriti tajne svog zanata:

 

Zdravo Ivane, hvala Vam što ste odvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština vašeg zanata?

Ja se bavim podučavanjem dece i odraslih veštini veslanja odnosno kajaka. Moj posao podrazumeva da obučim i treniram polaznike tako da samostalno veslaju u kajaku ili kanuu, veslaju na sup dasci pa čak i jedre na mirnoj vodi kao što je Tamiš. Sam proces učenja polaznika zahteva puno koncentracije sa obe stane jer je neophodno na samom početku usvojiti pravilnu tehniku u čamcu. Posle toga, veslanje je pravo uživanje za sve.

Koje sve discipline postoje kada je veslanje u pitanju?

Postoji veslanje na mirnoj vodi kao što je reka ili jezero, veslanje na divljim vodama, rafting, dragon boot i akademsko veslanje kod kojeg su discipline rimen i skul. Razlikuju se po tome što za rimen disciplinu svaki veslač ima jedno veslo, a za skul disciplinu svaki veslač ima dva vesla.

Kako ste počeli da se bavite poslom trenera veslanja i kako je to izgledalo?

Počeo sam da treniram veslanje još 1979. godine, a ljubav prema veslanju i sportu odredila je moju profesiju za ceo život. Kada sam stekao potrebno znanje i usavršio veštine odlučio sam da se posvetim trenerskom poslu i prenosim znajnje mlađim generacijama. Učestvovao sam u osnivanju kluba sa ciljem da okupim decu i rekreativce koji vole sport. Ovog leta klub “Sportiko” proslavio je 15 godina postojanja.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju trenera veslanja?

Završio sam Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu a zatim i magistarske studije, pa je trenerski posao zapravo nadogradnja moje sportske karijere i obrazovanja. Trenerski posao zahteva visoko obrazovanje, jer raditi sa decom je ozbiljan posao koji je u osnovi baziran na znanju, a ostale veštine su deo celine ovog posla. Raditi sa decom je nešto najvrednije.

Koliko je bitna pedagogija u trenerskom poslu? Da li je pristup svakom učeniku drugačiji?

Pedagogija je ključna u radu sa decom, jer svako dete je svet za sebe. Svakom detetu se mora prići na najbolji mogući način u skladu sa njegovom ličnošću i potrebama. Neophodno je izgraditi odnos pun poverenja i razumevanja kako bi se dete zainteresovalo za sport koji trenira, da mu se svidi pa čak i ako bude prestalo da trenira veslanje da ipak ostane aktivno u sportu.

Vi ste jedan od retkih trenera koji decu sa posebnim potrebama aktivno uvodi u sport. Koliko su deca sa posebnim potrebama sposobna za učenje veslanja? Koliko je zahtevno raditi sa njima?

Deca sa posebnim potrebama su svakako sposobna za bavljenje sportom. Pristup u radu je nešto zahtevniji i individualan, jer zavisi od smetnje koju dete ima i tome moramo da se prilagođavamo, tako da svi budu zadovoljni, a najviše dete.

Kako izgleda priprema za trening?

Za svaki trening je potrebno doći sa odgovarajućom opremom i sa koncentracijom da bi se slušao trener i ono što se uči. Svakoga dana imamo jutarnji i popodnevni trening koji traju po dva sata. Neophodno je da svi slušaju uputstva koja im daje trener, da budu pažljivi sa opremom, i naravno da budu fizički spremni.

Kako izgleda trening i kako se trenira u zimskom periodu?

Uslov za trening je da svi znaju da plivaju jer je sasvim normalno da se neko i prevrne iz kajaka. Meni je prevashodno cilj da se deca vežbaju i igraju i onda vremenom da to preraste u neko ozbiljnije vežbanje da bi kroz par godina dostigli nivo pravog treninga. Treninzi u zimskom periodu su u principu naporniji jer se tada trči, pliva, rade se vežbe snage kako bi se motoričke sposobnosti podigle na što veći nivo. Veslanje je vrlo kompleksan sport koji zahteva bavljenje i drugim sportovima kako bi se telo dovelo u formu da izdrži velike napore.

Kako se nosite sa stresom svog posla i koji je najveći stres jednog trenera?

Stres je uvek prisutan jer se radi sa decom na vodi, postoji strah od prevrtanja, strah od davljenja, od saobraćaja na vodi kao i od bilo kakve vrste povrede. Najvažnije je ostati pribran i bez panike i ako dođe do krizne situacije iz nje izvući što bolji ishod. U svakom slučaju nije lako. Sa druge strane veslanje je izuzetno relaksirajući sport. Na vodi ste, veslate tempom koji vama prija i uživate u prirodi oko vas. Definitivno najbolji antistres u svetu koji nas okružuje. Tako da je stres u mom poslu prisutan, ali se i lako otklanja.

Da li svi mogu da nauče veslanje i da li se dešavalo da prepoznate da neko nije sposoban za učenje?

Da, definitivno svi mogu da nauče da veslaju, ali poželjno je da znaju da prlivaju, a i ako ne znaju nije problem. Naučiće. Važno je da imaju volju. Strah je manji ako znaju da plivaju, ali se svi vremenom opuste i uživaju. Uglavnom se susrećem sa dva obrasca ponašanja: prvi je da ima talenta ali nema volje, a drugi je da nema talenta ali ima mnogo volje. Oni koji nemaju volju najbolje da počnu da treniraju nešto drugo što im se više dopada i da ostanu aktvni u sportu. Svi oni koji imaju veću motivaciju od talenta mogu da postignu odlične rezultate, jer na najbolji način kompenzuju ono što im je u početku nedostajalo.

Kada je trener najsrećniji?

To su momenti kada pre svega vidite sjaj u očima kod dece kada shvate da su nešto postigla, naučila, da su ispunjena. Srećan sam i kada posle određenog broja godina prođu kroz ceo ciklus i postignu odlične rezultate. Posebno me raduje kada vidim svu onu decu koja su došla prvi put zbunjena i uplašena na trening, a sada su ozbiljni ljudi sa završenim fakultetom i ostali su verni sportui klubu kao članovi porodice. Svaka medalja donosi sreću i podstiče na dalje usavršavanje.

Kako se učenici pripremaju za takmičenje?

Generalno pripreme traju tokom cele godine, jedan deo priprema je u toku leta na vodi, a drugi deo je u zimskom periodu koji je mnogo zahtevniji. Vrhunski veslači veslaju i u toku zime. Pripreme traju konstantno, jedino se pred velika takmičenja tempira forma. To je kao kad domaćica pravi tortu, ona mora da ispoštuje određeni redosled da bi torta dala svoj maksimum u ukusu i izgledu. 🙂 Važne su i povratne informacije od takmičara kako se on oseća iz dana u dan tokom cele godine, da bi na kraju ostvarili najbolji mogući rezultati.

Šta sve mora da poseduje jedan veslački klub da bi mogao da funkcioniše?

Svaki klub mora da poseduje adekvatne prostorije, upravu kluba, sportiste, neophodnu opremu, da se redovno održavaju treninzi i da se odlazi na takmičenja.

Kako je biti trener veslanja u Srbiji? Može li se lagodno živeti od trenerskog posla?

Zaista je lepo biti trener veslanja, bar meni jer uživam u radu sa decom. Radim ono što volim. Neki trener zaista mogu lagodno da žive od svog posla, ali to isključivo zavisi od veličine kluba, od finansijskih mogućnosti. Većina klubova se finansira kroz konkurse lokalne samouprave. Naš klub se finasira iz lokalne samouprave, ali samo za decu sa posebnim potrebama. Nemamo finansijsku pomoć vezanu za kajak. Nadam se da ćemo u budućnosti imati pomoć jer radimo dobro svoj posao, rezultati sami govore. Od velikog broja dece pravimo korisne članove društva koji gaje prave vrednosti.

Za kraj, šta biste poručili mladima i starijima koji žele da uče veslanje kao i onima koji bi se bavili trenerskim poslom?

Pre svega, svima bih preporučio da se što više bave sportom. Kada kažem sportom mislim na rekreativni sport, jer ne mogu i ne trebaju svi da se bave vrhunskim sportom. Vrhunski sport je predodredjen za vrlo mali broj veoma talentovane dece pod uslovom da klub, roditelji i lokalna samouprava imaju mogućnosti da stvore uslove kakvi su neophodni da bi se postigli i vrhunski rezultati. Velika većina, mogu slobodno da kažem da 99% ljudi treba da se bavi sportom zbog zdravlja, zvog sposobnosti, da budu vitalni i da imaju kvalitetan život. Rekreativni sport je odličan izduvni ventil, oslobađa sresa, pogoduje zdravlju, bolje se misli i lepše se živi. Važno je što ranije decu uključiti u sport. Treba da probaju što više sportova da imaju što je moguće više veština, da im detinjsvo bude lepo i sadržajno. Neophodno je da razvijaju motoričku inteligenciju jer je ona od suštiniske važnosti za razvoj ličnosti kod čoveka. Deca koja se nisu igrala kao deca postaju kasnije uglavnom problematični članovi društva. Izuzetaka svakako ima. Činjenica je da su deca pre dvadeset ili trideset godina bila mnogo sposobnija jer su mnogo više radila i vežbala. Danas je situacija drugačija iz raznoraznih razloga od uticaja tehnološkog razvoja do promene sistema vrednosti.
Trenerski posao nije za svakoga, to je pre svega posao za one ljude koji vole rad sa decom. Zatim da su se bavili obavezno sportom i to ozbilnije, da poseduju određenu količinu znanja i da budu dobri pedagozi.

 

Nadam se da vas je Ivan motivisao da se rekreirate, a potom pronađete sebe ili kao sportistu ili kao trenera. Nije jednostavno kao što možda deluje, ali upornost se uvek isplati. Do sledećeg čitanja.

Mirjana Aničić - Baletski pedagog

Jedan od najlepših, ali i najodgovornijih profesija je rad sa decom u bilo kom smislu, a ako tome dodamo balet kao divnu disciplinu dobija se vrlo lep i kompleksan zanat. Mirjana Aničić je Baletski pedagog sa godinama iskustva, a ispod se nalaze neke od tajni njene profesije:

 

Ćao Mirjana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ja se konkretno bavim edukacijom dece predškolskog i ranog školskog uzrasta. Baletska pedagogija je jedan lep, zahtevan i odgovoran poziv a budući da se bavite decom, to mu daje i dodatnu težinu. Vođenje škole baleta, osim edukacije, podrazumeva i razumevanje i doživljaj svakog deteta kao pojedinca, njihovu socijalizaciju, spremnost da rastete sa njima i dajete doprinos njihovom dobrom vaspitanju. Cilj baletskog pedagoga je da kroz motivisan rad sa decom iz njih izvuče maksimum kako na časovima, tako i na nastupima i takmičenjima.

Kada si počela da se baviš baletom i kako je taj početak izgledao?

Kao i skoro svaka devojčica, već sa 3 godine sam počela da maštam o tome da budem balerina, pa čak više i nastavnica baleta. Često sam kao vrlo mala znala da „vodim časove“ ispred ogledala sa svojim zamišljenim učenicima, imitirajući svoju nastavnicu baleta. Prve korake sam napravila u baletskom studiju, a potom je usledio upis u pravu, državnu Baletsku školu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja baletskom pedagogijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko sam rad? Da li je neophodno baviti se baletom pre ulaska u baletsku pedagogiju?

Najbitnije, kao verovatno i kod većine profesija, je podrška roditelja i njihovo osluškivanje Vaše želje. Formalno obrazovanje ima veliku važnost zato što je balet jedna, ja tako volim da kažem, egzaktna nauka, koja ima svoja pravila i ako ste laik u ovoj oblasti teško da ćete imati uspeha. Prethodno profesionalno igranje nije preduslov da budete dobar pedagog, kao i obratno. Ja imam igračkog iskustva i smatram da mi to jeste plus, ali isto tako poznajem puno sjajnih pedagoga koji nemaju igračkog iskustva.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Ako mislite perspektivna u materijalnom smislu, ja sam mišljenja da svaka profesija može da bude perspektivna ukoliko joj pristupate na pravi način. A ukoliko mislite na perspektivna u nematerijalnom smislu, u domenu interesovanja i tu, moram priznati, imam veliku sreću jer, iako živimo u vremenu poremećenih vrednosti i dalje postoji procenat ljudi koji daju važnost baletu i žele da im deca nauče osnove baleta, iz mnogo razloga.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Apsolutno je to kontakt sa decom, jer su oni neiscrpan izvor motivacije, smeha i svega što je lepo i iskreno. Meni svaki radni sat počinje i završava se sa velikom količinom obostranog smeha.

Kada smo kod radnog sata, kako izgleda jedan radni dan baletskog pedagoga?

Budući da sam mama dve ćerke, moj radni dan počinje rano ujutru kada sam uglavnom sa decom, pripremam program za tu radnu nedelju i popodne odlazim na časove, na kojima sam do uveče.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče baleta i umetnosti uopšte?

Srbija je daleko od ostatka sveta što se celokupnog stanja u umetnosti i kulturi tiče, ali opet moram da naglasim da ima dosta mladih ljudi, mladih porodica koje svoju decu vaspitavaju na pravi način. Želim da verujem da će moja deca odrastati u nekoj kulturnijoj i lepšoj Srbiji od ove trenutne i da će sve zaostavštine proteklih decenija nove generacije kulturološki oplemeniti. Mi smo tu da pomognemo.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način? Koliko truda odlazi na odnos sa decom a koliko na sam balet tokom procesa treninga?

U mojoj profesiji je od izuzetne važnosti svakom detetu ponaosob pristupati kao pojedincu jer oni to i jesu, male ličnosti koje u sebi kriju i emocije i karakter i loš i dobar dan. Iako su časovi koje ja vodim grupni, ja sam neko ko voli da sa svakim detetom ponaosob nadje zajednički jezik i ja volim da kažem tu neku „žicu“. Postoje stidljiva, otvorena, temperamentna, mirna deca, i moj je zadatak da „detektujem“ o kakvom se detetu radi i da mu priđem na pravi način. Svaki čas se osim od vežbi i igranja, sastoji i od moje veštine pregovaranja i dogovaranja sa njima.

 

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno?

Posao sam po sebi nije specijalno stresan u smislu fizičkog ili umnog rada, ali je izuzetno stresan zbog činjenice da radite sa decom koju neko predaje vama na odgovornost. Osim toga što deca moraju pokazati rezultate rada, podrazumeva se da ih morate sačuvati od mogućih povreda.

Da li je cilj baletskog pedagoga uvek priprema učenika za nastup ili to može biti samo fizički trening?

Zavisi od vrste pedagogije kojom se bavite, kao i od uzrasta sa kojim radite. Dete od 3 godine nije dovoljno spremno za ozbiljan nastup, kod najmladjih uvek insistiramo na vežbicama i socijalizaciji. Već kod starije dece objedinjujemo trening sa pripremama za nastup, koji je njima uvek motivacija i razlog zašto uopšte uče balet. Aplauzi na nastupima su uvek najveća nagrada za roditelje i decu.

Kako ukratko izgleda jedan proces pripreme učenika za nastup?

Vežbe na parteru, sredini i štapu su sama osnova baleta i onene zaobilaze ni najmladje uzraste. To je baza od koje sve počinje i neophodno je ponavljati je na svakom času. Sam proces pripreme se osim vežbi, sastoji i od odabira muzike i sklapanja koreografije. Onda sledi besumučno ponavljanje. Ne biste verovali koliko truda i rada stoji iza samo jedne koreografije od, recimo 2 minuta.

Sa kim najviše sarađuje jedan baletski pedagog?

Školovani baletski pedagog uvek treba i mora da ima asistente sa kojima obradjuje program i vodi nastavu. Takođe, uvek imate i vrstu tehničke pomoći oko muzike, kostima i svega onoga što se ne tiče samog vođenja nastave.

 

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena, i zašto?

Najveći problem poslednjih godina predstavlja degradacija same baletske umetnosti u smislu najezde samoproklamovanih balerina i pedagoga, bez škole i iskustva. Na žalost, sistem u Srbiji nije na tom nivou da se takve stvari uopšte kontrolišu, a kamoli kažnjavaju i samim tim nemate nikakvu sankciju. Srećom, ima nas dosta koji smo u ovoj priči vrlo ozbiljno i nadam se da će se i tu situacija vrlo brzo promeniti zajedničkom akcijom nas kolega.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom?

Opet se vraćamo na onu priču o perspektivnom zanimanju. Da, mislim da može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom, ali svoj posao morate raditi odgovorno i sa puno ljubavi. To ljudi uvek prepoznaju.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu baletski pedagozi? 

Trik je u tome da morate imati puno ljubavi i razumevanja, kako za decu, tako i za njihove roditelje. Tajna mog zanata leži u beskrajnoj posvećenosti, stalnom radu i trudu da napredujem i učim decu i od dece. Ukoliko razmišljate da se bavite ovim pozivom, spremite se na strpljenje, dosta rada i spremnosti da razumete tudje želje, ambicije i spoznate granice nečijih mogućnosti.

 

Hvala Mirjani što nam je precizno i na lep način otkrila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Marija Đokić - Nastavnik klavira

Ako volite decu i muziku u isto vreme možda je za vas savršena profesija nastavnika klavira. Za ovu profesiju, pored pedagogije koja je potrebna za razumevanje i rad sa decom, potrebno je provesti i mnogo dana nad dirkama klavira. Marija Đokić se bavi ovim zanatom godinama, i kroz njene odgovore na pitanja ćemo saznati više o tome kako izgleda biti nastavnik klavira:

Zdravo Marija, hvala ti što si izdvojila vreme za tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ukratko: sviram klavir i pomažem deci i mladima da i oni to nauče. Kako mi je jedan taksista jednom rekao: „Blago Vama, Vama je posao pevanje i sviranje“

Zaista zvuči kao lepa profesija. Kada si počela da se baviš muzikom i kako je to izgledalo?

Muzikom sam počela da se bavim relativno kasno – sa 11 godina. Kao i sva deca, isprobala sam pre toga i neke druge aktivnosti (ples, plivanje, gluma, ...), a onda sam poželela da naučim da sviram klavir. Imala sam sreće da sam od samog početka imala odličnu nastavnicu, koja je verovala u mene više od mene same i pomogla da se ta ljubav prema klaviru još više razvije. Već u drugoj godini sviranja bilo je jasno da je to ono čime želim da se bavim u životu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja muzikom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Najbitnija je ljubav prema muzici. Talenat jeste bitan, ali talenat Vam samo otvara vrata u svet muzike. Da bi se nešto postiglo, potreban je rad. Klavir (a i svaki drugi instrument) zahteva konstantno vežbanje. Često se dešavalo da sam morala da vežbam dok su se druga deca igrala napolju. U tim situacijama veoma je bitna i podrška roditelja.

Da li je bavljenje muzikom i predavanjem iste stresno?

Sviranje samo po sebi nije stresno. Ono što može da bude stresno su javni nastupi. Međutim, na tome se radi i taj stres je moguće savladati. Sećam se da sam na javnim nastupima u srednjoj školi imala toliku tremu da bukvalno nisam bila svesna ničega što se dešava od momenta kad izađem na scenu do momenta kada siđem sa scene. Srećom, toga sada uopšte  nema. Postoji uzbuđenje zbog javnog nastupa, ali to ne doživljavam kao stres.

Što se tiče predavanja, časovi klavira rade se individualno. To znači da je potrebno za svako dete pronaći odgovarajući pristup, program, kako bi se tom detetu pomoglo da što lakše savlada umetnost sviranja klavira, kao i da se njegova ljubav prema sviranju i muzici uopšte održi i razvije. Mislim da je najveći stres koji predavač doživljava onaj kada njegov učenik treba da nastupi. Znate da ste ga pripremili i sve je urađeno kako treba, ali nikad ne možete biti sasvim sigurni u to kako će se on ili ona osećati na sceni i šta će uspeti da pokažu od onoga što je rađeno. U takvim situacijama mislim da bi svakom pedagogu lakše bilo da nastupi umesto svog učenika 🙂

Jel misliš da je bolje da početnik krene sa sviranjem instrumenta tako što će da ide na časove, ili da krene sam da uči?

Zbog postavke ruku, sedenja i nekih osnovnih stvari, bolje je na početku imati pomoć nastavnika. Koliko će rad sa nastavnikom trajati zavisi od uzrasta deteta, od vremena koje dete izdvoji za vežbanje, od podrške roditelja, ali i od toga šta to dete želi da nauči. Osnovna muzička škola traje 6 godina (za klavir), ali kod odraslih početnika podučavanje obično traje kraće.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Posao koji radim ne doživljavam kao posao. Ima puno zajedničkog sviranja (pošto radim i kao klavirski saradnik na duvačkom odseku), što volim mnogo više od solističkih nastupa. U toku godine ima i puno takmičenja na koja idemo, pa se puno i putuje.

Što se tiče podučavanja, imam sreće da radim sa decom koja su tu zato što vole da sviraju, a ne zato što moraju tu da budu. Kroz sviranje i razgovore o interpretaciji i nastupima, ta deca razvijaju i svoju ličnost, na neki način, postaju bolji ljudi. Najlepši momenti su možda baš ti kada, nakon puno rada, učenik odsvira neku kompoziciju tako da sam bude zadovoljan svojim nastupom i onim što je postigao.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne postoje dva ista radna dana, svaki je drugačiji i to je ono što mi se sviđa. Npr. ponedeljkom i utorkom radim od 16 do 18h, sredom sam od 9 do 17h, četvrtak i petak po smenama - jedan dan pre podne (od 8.30 do 13.30), drugi posle podne (od 14 do 20h), a subotom od 9 do 14h. Dva puta mesečno imamo koncerte utorkom, a kada počne sezona takmičenja (već od decembra), onda su tu i dodatne probe.

Kada nisam na poslu, vežbam kompozicije koje treba da sviram sa klincima, pripremam materijal za muzičke radionice ili za letnji muzički kamp „Družiciranje“, radim na online seminarima OKC-a... Pošto je posao takav da se uglavnom sedi, pa se trudim i da odem do teretane bar tri puta nedeljno.

Šta je glavni cilj nastavnika klavira?

Glavni cilj je, naravno, da nakon određenog broja časova učenik nauči da svira klavir, kao i da bude osposobljen da sam uči nove kompozicije. Naravno, sa učenjem svake nove kompozicije, učenik sazna nešto (novo) o kompozitoru koji je tu kompoziciju napisao, o epohi u kojoj je to pisano, o obliku muzičkog dela, …

Pošto je za sviranje veoma važno i kako se učenik oseća u tom momentu (možda mu nije dobro ili ima loš dan ili je dobio neku nagradu u osnovnoj školi, pa je veoma srećan), veoma je bitno napraviti takav kontakt sa učenikom da on ima poverenja u nastavnika i da može da mu se poveri. Ako učenik nema poverenje u nastavnika, teško je napraviti neki veći napredak u sviranju.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Hmm, teško pitanje... Sviranje klavira otvara mnoga vrata. Može se raditi u muzičkoj školi kao nastavnik klavira ili/i kao klavirski saradnik ili se može pokrenuti privatna škola ili vrtić. Može se svirati u nekom ansamblu ili solo po klubovima, a ako je neko veoma vredan i talentovan, može biti i solista. Ono što može da bude problem je kako od toga živeti, tj. kako adekvatno naplatiti svoj rad..

Kad smo kod toga - Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja tvojom profesijom?

Sve zavisi od toga šta smatrate lagodnim životom, tj. kakvi su Vam prohtevi. Najveći broj muzičara posle Akademije dobije posao u muzičkoj školi. To je, doduše, sada sve teže, jer ima puno mladog kadra po školama, ali nije nemoguće. Ako radite samo u muzičkoj školi, a uz to plaćate i stan i račune, veoma je teško preživeti samo sa tom platom. Srećom, tu je uvek i mogućnost privatnog podučavanja, ali to je dodatni posao koji zahteva dodatno vreme i angažovanje oko pronalaženja privatnih učenika. Moguće je, naravno, i svirati u nekom kamernom ansablu ili orkestru. Poenta je, ako je muzika ono što volite i želite, bez čega ne možete da živite, onda istrajte u tome. Naći ćete način da to i monetizujete i da od toga lepo živite.

Da li se u Srbiji ceni klasična muzika, i kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Mislim da se, na žalost, ne ceni dovoljno. I to ne samo klasična muzika, već bavljenje muzikom uopšte. Ne moraju svi biti profesionalni muzičari, ali sviranje instrumenta utiče veoma pozitivno na razvoj osobe. Prilikom sviranja klavira, npr. , leva ruka svira jedno, desna drugo, levom nogom obično kucate ritam, a desnom kontrolišete pedal. Osim toga, svaki muzičar čuje ono što trenutno proizvodi, ali razmišlja i o tonovima koji upravo dolaze, tako da na neki način razmišlja u dva vremena. Zato bih osnovnu muzičku školu preporučila svima.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu nastavnici klavira? 

Radite puno na sebi. Pored vežbanja klavira, odvojite vreme i za knjige i snimke koji će Vam pomoći da bolje razumete sebe i da svoju ličnost razvijete na najbolji mogući način. Kada razumete sebe i možete da pomognete sebi, moći ćete da pomognete i drugima (svojim učenicima).

Povežite se sa ostalim nastavnicima klavira kako biste razmenili iskustva i dobili nove ideje. Puno je nas koji želimo da pomognemo koleginicama i kolegama. Pitajte sve što Vam nije jasno, naročito u prvoj godini podučavanja – tada obično ništa ne bude jasno, a mnogima je neprijatno da pitaju za savet.

I najbitnije od svega: setite se uvek zašto je taj učenik došao kod Vas na čas i da treba tu njegovu ljubav prema muzici konstantno održavati i negovati.

 

Marija nam je kroz svoje odgovore dala uvid u to kako izgleda baviti se muzikom profesionalno, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Marko Radosavljević - Učitelj

Posao učitelja zahteva veliku ljubav prema deci, želju da se svet menja na bolje, i na kraju ogroman rad na sebi kako biste jednog dana bili uzor mališanima na koje ćete uticati. Biti učitelj ne znači samo prenositi znanje iz knjige, već i prenositi ispravne vrednosti, davati primer deci i vaspitavati ih zajedno uz roditelje. Marko Radosavljević je uspeo u svemu navedenom i ovde će nam otkriti koje su tajne zanata jednog učitelja:

Ćao Marko, hvala ti na vremenu izdvojenom za naša pitanja. Kako bi opisao svoj posao u nekoliko rečenica, šta je ono što je suština tvog posla? Kako ti doprinosiš ovom društvu?

Moj posao je da obrazujem i, delimično, u skladu s mogućnostima, utičem i na vaspitanje dece od prvog do četvrtog razreda u osnovnoj školi. Pošto je to prvi period života kada dete ima potpuno organizovano i institucionalizovano obrazovanje, to je vrlo odgovoran posao, i mora da se radi sa posvećenošću, pažnjom i ljubavlju... Time, ako dobro radim svoj posao, doprinosim stvaranju društva obrazovanih, odgovornih, vrednih, radoznalih, humanih, zdravih i zadovoljnih ljudi vedrog duha.

I verujem da si odličan u tome. Koje obrazovanje je potrebno da bi neko postao učitelj?

Potrebno je da se završe osnovne studije na Učiteljskom fakultetu, a uskoro će, prema najavama Ministarstva/Univerziteta/fakulteta, biti obavezno da se završe i master studije na tom ili nekom srodnom fakultetu.

Verivatno je slično i na drugim fakultetima, pooštravaju se uslovi. Kad smo kod pooštravanja, da li moraš da budeš strog da bi držao celo odeljenje dece pod kontrolom?

Ne moram da budem strog, sve dok deca poštuju dogovorena pravila ponašanja, a to se može postići i razgovorom i dogovorom sa decom u pozitivnoj, opuštenoj atmosferi, često i kroz šalu. Taj proces nekad može da bude prilično dug, ali je neophodan. Dešava se, ipak, da deca nekad „zaborave“ dogovoreno, da se previše opuste i počnu da se ponašaju tako da ometaju rad. Tada učitelj obično mora da postane stroži, da bi učenike „podsetio“ gde se nalaze i koji je cilj njihovog boravka u školi. Najbitnije u svemu je da učitelj bude dosledan i uporan prilikom postavljanja i sprovođenja pravila, odnosno sankcionisanja nedoličnog ponašanja.

Zvuči kao velika odgovornost. Kako se nosiš sa stresom svog posla i da li je on stresan?

Posao je ponekad stresan, ali, pošto ja zaista volim rad sa decom, njihovu prirodu (pričam uopšteno, za većinu dece), uglavnom sam zadovoljan poslom i rasterećen dok ga obavljam. Kada dođu stresniji periodi, trudim se da razveselim i rasteretim atmosferu u radu, da ubacim više igre i šale u rad, da se više družim i zabavljam sa decom.

Divan pristup. Šta te je inspirisalo da postaneš učitelj?

Svidela mi se ideja o radu sa decom, pošto, kao što sam naveo, volim njihovu prirodu i shvatanje sveta. Drugi razlog je želja da pokušam da koliko-toliko utičem na poboljšanje ovog društva u kome svi živimo, utičući na stvaranje dobrih i poželjnih pripadnika tog društva u svakom aspektu, a u još uvek ranom i veoma bitnom periodu njihovog psiho-fizičkog razvoja.

 

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Rad sa decom, i osećaj da koliko-toliko utičem da sutra budu „pravi“ ljudi.

Da li misliš da je lakše raditi sa mlađom decom ili sa tinejdžerima, i zašto?

Mislim da je lakše raditi sa mlađom decom, jer je poznato da se u tinejdžerskim danima često dešava da se „pojave bubice“, a to može da zakomplikuje rad sa tom decom u tom periodu. „Bubice“ mlađe dece, koje su obično bezazlene, lakše je kontrolisati. Takođe, mislim i da je odrasla osoba, prirodno, veći autoritet za mlađu nego za stariju decu (s kojima se, verujem, treba malo drugačije, ravnopravnije, postaviti, što se tiče autoriteta). Ipak, pošto nikad nisam radio sa tinejdžerima, ne mogu da imam sasvim definisan stav.

Ali si lepo objasnio razliku. Koliko traje priprema za jedan čas ili radni dan?

To se, verovatno, mnogo razlikuje od jednog učitelja do drugog. Što se mene tiče, sve zavisi od predmeta, nastavne jedinice koju treba pripremiti, ali prosečno oko pola sata do četrdeset pet minuta, a za komplikovanije nastavne jedinice, gde treba pripremiti dosta raznoraznog materijala, i četiri-pet-šest sati u toku dana, ili dva. Ali, recimo, za prosečan dan, dnevno mi je potrebno oko dva, dva i po sata da se spremim za sutrašnji rad.

Kako izgleda jedan radni dan učitelja?

U prepodnevnoj smeni u školu se dolazi oko pola osam, nastava počinje od osam, a traje, obično, do pola jedan ili do jedan i petnaest. U poslepodnevnoj smeni nastava počine u pola dva, a najčešće traje do šest, osnosno do dvadeset do sedam. Posle boravka u školi (ili pre), u toku dana, treba izdvojiti i pomenuto vreme za osmišljavanje i organizovanje nastave i pisanje priprema za sledeći dan.

Koje su loše strane tvog posla?

Loše je što se poziv učitelja više ne poštuje kao pre, a kako bi i dalje trebalo, kao i što je roditeljima danas dozvoljeno preveliko mešanje u rad učitelja (što neki roditelji zloupotrebljavaju), što često roditelji ne žele da sarađuju sa učiteljima onako kako učitelji to žele i kako je dobro za dete, već onako kako ti roditelji misle da je dobro za dete (a, uglavnom, nije).

Ali ti očigledno uspešno izlaziš nakraj sa problemima. Koja osobina (ili osobine) je najbitnija da bi neko postao učitelj, šta to moraš da imaš u sebi?

Mislim da je najbitnije imati dosta ljubavi prema deci, znati biti im i drug i roditelj i neko na koga treba da se ugledaju, kao i imati dosta strpljenja, biti uporan i dosledan. Poželjno je i biti vedra i duhovita osoba, imati još uvek „dete u sebi“, i to i neretko pokazivati.

Koliko znam ti se baviš i glumom tako da ti to ne predstavlja problem. Hvala Marku na odgovorima koji će značiti svim mladima i starijima koji razmišljaju o profesiji učitelja.

 

Top