Sofija Žmirić – Prevodilac

Poznavanje stranog jezika je danas standard, kada je u pitanju bilo koja profesija. Svi mi govorimo jedan ili više jezika pored maternjeg, ali koliko nas je u stanju da prevodi književne i tehničke materijale sa stranog jezika, ili na strani jezik? Sofija Žmirić je prevodilac za Italijanski i Engleski jezik, i uvešće nas u tajne svoje profesije:

 

Zdravo Sofija, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština Vašeg zanata?

Ivo Andrić je na jednom Međunarodnom kongresu prevodilaca rekao: „Prevodioci su najbolji tumači i posrednici u ovom oduvek podeljenom svetu“. Manje poetično rečeno, posao prevodioca je da posreduje između različitih kultura i jezika i omogući njihovu komunikaciju i saradnju. Prevodioci prevode filozofska i književna dela, ali isto tako i finansijske izveštaje preduzeća, tehnička uputstva za upotrebu mašina, naučne tekstove, zakone, novinske članke, medicinske tekstove, sudske odluke i tekstove iz najrazličitijih oblasti ljudske delatnosti.

Jako lep uvod u profesiju. Kada ste počeli da se bavite prevođenjem i kako je to izgledalo?

Prevođenjem sam počela da se bavim krajem osamdesetih godina prošlog veka i ta prva iskustva se nikada ne zaboravljaju. Moji prvi prevodi su bili tehnička uputstva koja sam radila na pisaćoj mašini, što sa ove vremenske distance izgleda skoro nemoguće.

Verujem da neki čitaoci nisu nikada seli za pisaću mašinu. Šta je najbitnije kod početka bavljenja prevođenjem, i koliku ulogu tu igra teorijsko obrazovanje a koliko verbalna praksa i „živi“ razgovor na jeziku koji ste studirali?

Ključna stvar je učenje jezika i književnosti, odnosno obrazovanje koje nam pruža Filološki fakultet. Komuniciranje na jeziku koji ste studirali je neophodno, jer jedino tako možete da se oslobodite, progovorite i procenite koliko ste naučili i šta vam nedostaje. Mislim da je u početku važno sarađivati sa starijim kolegama, učiti od njih, kao i od stručnjaka u oblasti u kojoj radimo.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Mislim da jeste, bez obzira na programe mašinskog prevođenja koji se iz dana u dan usavršavaju. Iskreno, nadam se da mašina nikada neće moći da zameni ljudski um do te mere, barem ne u prevođenju književnosti i poezije. Jer jezik je i melodija i zvuk, a ne samo prosti skup reči.  Nadam se da će u generacijama koje dolaze stasavati novi mladi prevodioci koji će baš kao i ja sada, moći da se bave ovim poslom starim koliko i ljudska kultura.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Pored velikog napora koji ulažem, ovaj posao mi pruža i satisfakciju. Sama svest da sam nekome omogućila da nešto pročita, nauči, upotrebi neku mašinu ili opremu, primeni neku tehnologiju, objavi svoj rad na stranom jeziku, dođe do dijagnoze i bezbroj drugih stvari, daje mi podstrek da idem dalje i osvajam nove oblasti. Pred toga, zahvaljujući prevođenju stekla sam mnogo novih saznanja iz najrazličitijih oblasti, od istorije i umetnosti do prava, medicine i novih tehnologija, a to je dragoceno za mene.

Pominjete nova saznanja. Koliko je bitno razumeti se u materiju koja se prevodi, da li je u današnje vreme moguće raditi prevođenje bez prethodnog znanja o temi teksta? 

Naravno da je dobro imati prethodna znanja o temi, ali to nije uvek moguće. Materijal koji možemo da pronađemo na Internetu je u tom smislu pomerio granice i sada nam je daleko lakše da pronađemo izvore informisanja o temi koju prevodimo. Internet je dragocen za naš posao, on nam danas pomaže do te mere, da mi je gotovo nepojmljivo kako sam uopšte radila dok on nije postojao. Ipak, internet je koristan samo ukoliko ga pažljivo i pametno koristimo i ukoliko umemo da pronađemo prave sadržaje, relevantne sajtove, kvalitetne tekstove i stručnu literaturu iz oblasti koju prevodimo i da na njima pronalazimo izraze i reči.  I pored svega toga, svaki prevodilac nije stručan za sve oblasti. Uvek postoje oblasti za koje nismo stručni ili koje nam jednostavno „ne leže“.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Kao i za većinu frilensera, i za mene ne postoji tipičan radni dan, kao dok sam radila u kancelariji. Kako ću organizovati svoje vreme zavisi isključivo od dobijenog posla. Ponekad radim i preko 12 sati dnevno, često do kasno u noć, a potom se dešava da sam slobodna i po nekoliko dana u toku nedelje. Ako dobijem prevod u petak, što se ujedno i najčešće dešava, vikend provodim u radu, jer je potrebno poštovati rokove. To je jedan od osnovnih zahteva klijenata koji morate da poštujete. Idealni dnevni prosek iznosi oko sedam prevodilačkih strana (od 1800 karaktera), ali ja često uradim više od toga, pogotovo kada prevodim na srpski.

Da li je bavljenje prevođenjem stresno, i ako jeste, na koji način?

Prevođenje spada u stresna zanimanja. Simultano prevođenje je mentalno zahtevan posao (ja bih ga nazvala i veštinom)  i prema svetskim standardima ne bi trebalo da traje duže od dva sata. Tu nemate pravo na grešku, budući da se sve odvija u realnom vremenu.  Konsekutino prevođenje je takođe veoma stresno i potrebno je savršeno poznavanje materije. Najzad, i pismeni prevodi su stresni ukoliko su rokovi kratki ili je tekst komplikovan i pripada oblasti sa zamršenom i za prevodioca nedvoljno poznatom terminologijom. Ali, iskustvo čini da se te teškoće prevladaju i stres umanji.

Šta je glavni cilj prevodioca?

Glavni cilj prevodioca je da pronađe ravnotežu između izvornog jezika i jezika na koji prevodi, da postigne sklad između teksta na jednom i drugom jeziku, da bude korektan i ne oduzme ništa od originala, a da opet, taj novonastali tekst na drugom jeziku ima smisao i bude razmljiv.

Da li su prevodioci u Srbiji cenjeni?

Mislim da prevodilaćki rad nije adekvatno vrednovan u Srbiji, bilo da se radi o izdavaštvu ili o privredi. Zato mnogi mladi ljudi koji završe Filološki fakultet prelaze u druge struke. Ne želim da verujem da je to zato što smo mi mala kultura, kako nas često definišu. Osim toga, saradnja sa svetom kojoj prevodioci daju svoj doprinos, svakako ne treba da bude zanemarena.

Da li mislite da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja prevođenjem?

Od prevođenja se ne živi loše ukoliko poslove ugovarate direktno sa klijentima. Rad za prevodilačke agencije se manje isplati, jer tu praktično radite kao „podizvođač“. Velika prednost ovog posla je što možete da ga radite dugo i što nije vezan za godine života, tako da i posle odlaska u penziju postoji mogućnost da se njime bavite.

Da li je potrebno stalno usavršavati jezik i fond reči ili posle nekog vremena posao prevođenja postane rutina?

Usavršavanje je neophodno u svakom poslu, pa i u prevodilačkom. Uvek postoji mogućnost da se nešto bolje i drugačije kaže i prevede. Rečnik treba obogaćivati, pre svega čitanjem i komuniciranjem. Učenje jezika je proces, a znanje jezika uvek ima više nivoa. Zato treba raditi na sebi i učiti od drugih, od profesora, kolega, sagovornika i koristiti svaku priliku za usavršavanjem. Sujeta nije dobra u ovom poslu

Da li mislite da mladi treba da odu i žive u zemlji čiji jezik izučavaju kako bi se bolje upoznali sa istim?

Mislim da bi to bilo od velike koristi. Ne samo zato što se na taj način uči jezik, već i zato što se upoznaju kultura i običaji tog naroda i stiče fond potrebnih znanja koji je neophodan da bi ste se bavili prevođenjem. Svi znamo da je lakše progovoriti jezik sredine kada se u toj sredini i fizički nalazimo.

Da li mislite da je bolje raditi kao „slobodni“ prevodilac ili pri nekoj firmi?

Mladim kolegama bih savetovala da počnu u nekoj kompaniji, instituciji ili u prevodilačkoj agenciji i  da se tu formiraju, steknu rutinu i usavrše se. Kada se ovlada jednom oblašću, druge se lakše nadograđuju. Osim toga, mislim da je za mlade ljude dobro da nedge pripadaju, da rade u kolektivu i prođu taj put učenja i prilagođavanja. Da biste mogli da radite i pristojno zarađujete kao slobodni prevodilac, potrebno je veće iskustvo. Za mene je, posle gotovo 30 godina iskustva u prevođenju, bilo idealno da se opredelim za prvu varijantu.

Za kraj: Šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu prevodioci?

Najvažnije u prevođenju je verno preneti ideju nekog teksta, njegovu suštinu. Od velikog značaja je takođe da taj tekst ima smisla na jeziku na koji je preveden. Ako uopšte postoji neka tajna u onome što radim, onda je ona u tome da kada završim prevod, pokušam da svoj prevod pročitam iz novog ugla, sada ne više kao neko ko je taj tekst preveo i uobličio, već kao neko ko ga ima pred sobom po prvi put. Savet koji bih dala onima koji tek počinju da se bave prevođenem je da prevedeni tekst mora da bude jasan i razumljiv onima koji će ga čitati. Svaka rečenica mora nešto da znači. Premda to deluje kao nešto što se podrazumeva, svi znamo da to nije uvek tako. Neretko se dešava da zbog nekvalitetnog prevoda odustanemo od čitanja neke knjige, članka, pa čak i naučnog rada. Zato se treba kloniti bukvalnog prevođenja.

 

Hvala Sofiji na divnom objašnjenju prevodilačke profesije iz svog iskustva, koje je bogato. Do sledećeg čitanja.

Top