Goran Karaga - Kung Fu trener

Wing Chun je veština nastala pre nekoliko vekova u kini, od strane žene. Odlikuju je kombinacije blokova i udaraca u isto vreme, i namenjena je bliskoj borbi. Na našim prostorima je ova veština malo poznata, ali postoje majstori koji je izučavaju godinama i predaju svoje znanje drugima. Kako izgleda prenositi znanje iz Wing Chun Kung Fu-a, približiće nam Goran Karaga koji drži svoj klub na Novom Beogradu:

 

Zdravo Gorane, hvala ti što si odvojio vreme da porazgovaramo. Jel bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ja se bavim podučavanjem jedne divne kineske borilačke veštine iz porodice Kung Fu-a. Ime veštine je Wing Chun, što znači večno proleće. Sama suština je, pored same obuke vežbača, da probudim osećaj ljubavi prema veštini i razvijem osećaj pripadnosti  jednoj ogromnoj grupi ljudi iz čitavog sveta koji neguje kulturu kineskih borilačkih veština.

Zvuči kao da gajiš veliku ljubav prema svom zanimanju. Kako si odlučio da počneš da se baviš Wing Chun-om?

Čudan sticaj okolnosti. Još kao osnovac sam zavoleo košarku i počeo sa treningom. Na žalost nisam bio dovoljno dobar da igram, ali iz velike ljubavi prema toj igri sam upisao višu trenersku za košarkaškog trenera. Nisam uspeo da završim višu školu, niz otežavajućih okolnosti su mi se isprečile, ali mi je ljubav prema košarci ostala, igrao sam je redovno i leti na otvorenim terenima i zimi u sportskim salama. Pre nešto manje od 10 godina sam imao lakšu povredu kolena i tu zimu nisam mogao da igram košarku, ali sam preko dobrog prijatelja dobio preporuku da se oprobam u jednoj divnoj veštini, nije previše fizički zahtevna, uglavnom su zastupljene ručne tehnike i lakša povreda kolena mi nije predstavljala problem da počnem sa treningom Wing Chun Kung Fu-a. Posle samo mesec dana  bio sam "gotov" i taj neki san koji sam imao od ranije da se bavim košarkom kao košarkaški trener bio je zamenjen novim, da radim naporno i da jednog dana postanem trener u ovoj divnoj veštini. Radio sam predano iz dana u dan, svakodnevno, i pre nepune dve godine sam dobio čast od svog učitelja da mogu da otvorim svoj klub.

A da li si bio siguran da ćeš moći da prenosiš znanje svojim učenicima kada si otvorio svoj klub?

Bio sam siguran samo u to šta sam želeo, dugi niz godina. Sve ostalo je prosto došlo prirodno, imao sam u početku slab odziv, ali opet sa druge strane imao sam jako dobru reakciju ljudi koji su započinjali svoj Wing Chun put. Sve je išlo spontano, klub rastao zajedno sa svojim članovima iz dana u dan, imamo jako dobru porodičnu atmosferu na šta sam posebno ponosan.

Da li ih imaš i koje su tvoje nesigurnosti kao učitelja borilačke veštne?

Kao učitelj nemam ni najmanji osećaj nesigurnosti, godinama sam trenirao kod vrhuskog majstora, najvećeg  na našim prostorima. Pored samog treninga gradio sam samopouzadnje, što je odlika svih borilačkih veština, ne samo Wing Chun-a.

Samopouzdanje nam je svima jako bitna stavka u životu. Kada smo kod toga, koliko je bitna pedagogija u prenošenju znanja, da li je sa svakim učenikom potrebno imati drugačiji pristup, i zašto?

Pegagogija je jako bitna, pogotovo za najmlađe članove. Borilačke veštine nisu usko vezane za samoodbranu nego i za građenje karaktera, poštovanja prema starijima od sebe. Zajedničko za većinu borilačkih veština je da se vežba u kimonu, svi imaju isti kimono što bi imalo značenje da su svi u samom startu isti i imaju jednaka prava u sali. Sa druge strane, kroz godine vežbanja vežbači polažu za odredjeni stepen znanja, u Kung Fu veštini se to zove rang, u Japanskim veštinama pojas, što bi imalo značenje da su ti ljudi uložili više od drugih, radili naporno i zaradili svoje poštovanje na takav način. Različit pristup bi trebao biti isključivo vezan za motive vežbača, da li neko vežba takmičarski ili rekreativno. Za sve ostale stvari ne bi smeli praviti razlike među članovima kluba.

Kad si pomenuo ozbiljnije članove, kako si se navikao da primaš udarce, pošto Wing Chun podrazumeva dosta vežbi „čeličenja“?

Kod nas u sali svako radi intezitetom koji mu odgovara, kroz vreme se profilišu ljudi koji rade jače i ozbiljnije od onih koji vežbaju rekreativno. Ljudi koji treniraju ozbiljnije, sami sebe guraju kroz određene drilove i sami sebi pomeraju granice izdržljivosti.

Kako izgleda priprema za jedan trening u tvom klubu?

Trening je uglavnom situacioni, polaznici se uče samoodbrani u kontrolisanim uslovima. Ne spremam se posebno za trening, često dolaze novi polaznici koji zahtevaju mnogo veću pažnju u samom startu, tako da u tim slučajevima improvizujem trening.  Dešava se da određenu temu radimo i po tri ili četiri treninga za redom, dešava se da neko od učenika ima pitanje koje nema veze sa samom temom pa trening ode u nekom drugom pravcu. Gledam uvek da se prilagodim situaciji i da sam trening prilagodima svojim učenicima.

Da li misliš da je bitno da tvoji učenici budu spremni za realne borbene situacije?

Bitno je da nauče da se odbrane u realnoj životnoj situaciji, ali je presudno da se polaznici ne lažu. U svetu borilačkih veština ima dosta mistike i "tajnih tehnika" što apsolutno nema veze sa realnim životnim situacijama. Samo naporan trening može da stavi vežbača u situaciju da izađe kao pobednik u bilo kojoj životnoj situaciji . Svaki polaznik ima pravo da vežba rekreativno, sa minimalnim naporom, slobodno mogu reći u nekoj svojoj zoni komfora, ali se ne sme varati da će ga takav način treninga osposobiti da se odbrani od bilo koga.

Kako se nosiš sa stresom svog posla, i koji je najveći stres jednog trenera?

Ne bih svoj posao nazvao stresnim, naprotiv. Imamo razne polaznike,  od najmlađih do ljudi u zrelim godinama. U svakom od njih se trudim da probudim nešto pozitivno, da vežbaju sa velikom ljubavi prema veštini i sa velikim poštovanjem prema svom partneru. Osećam se fenomenalno kad mi posle treninga priđe učenik i kaže: "imao sam jako težak dan u školi ili na poslu, nije mi bilo do ničega, posle treninga se osećam preporođeno". To je nešto što negujem kod sebe u klubu, mada ima delova treninga kad se vežbač stavlja u poziciju stresa da bi podigao nivo samopozdanja, ali kao što rekoh - ne bih zbog toga svoj posao okvalifikovao kao stresan.

Da li misliš da su svi podobni za treniranje borilačke veštine i da li se dešavalo da proceniš da neko prosto nije za Wing Chun?

Ne bih ljude delio na podobne i nepodobne, kao i za druge sportove svako može da vežba ali na nekom svom nivou. Trudim se da kroz vreme ljudi  upoznaju sebe i svoje mogućnosti i da traže malo preko toga, da sami sebi podižu targete, ali opet da se ne lažu da svi mogu biti majstori, to prosto nije realno.  Svako treba da vežba u skladu sa svojim mogućnostima, motivima i potrebama.

Za kraj, šta bi poručio mladima i starijima koji žele da dođu do toga da prenose znanja iz borilačkih veština drugim ljudima?

Nema tajni, nema prečica, kao i u drugim sportovima samo ljubav i naporan rad. Ako nešto zaista zavolite nema granice. Mladim ljudima bih poručio da probaju razne borilačke veštine, da probaju da pronađu ono što ima najviše odgovara, i ono što će im činiti radost da treniraju.

 

Sve u svemu, ljubav i strpljenje su bitni da bi se dostigao učiteljski rang u svetu Wing Chun-a, a sasvim sigurno i u drugim borilačkim veštinama. Ako Vas vuče da se bavite borilačkim veštinama i istrajni ste, možda je ovo prava profesija za vas. Do sledećeg čitanja.

Top