Marko Vidojković - Pisac

Profesija pisca u Srbiji je veoma izazovna, zahteva gomilu strpljenja i posvećenosti. Pisac stvara svetove u koje poziva svoje čitaoce, a kako izgleda svet jednog pisca otkriće nam Marko Vidojković:

 

Zdravo Marko, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Suština pisanja na početku karijere bila mi je izbacivanje nagomilanih frustracija i negativnih emocija. Danas, posle devet romana i dve zbirke priča, osnovni cilj mi je da napišem bolju knjigu od prethodne.

Kada si počeo da se baviš pisanjem i kako je taj početak izgledao? 

Počeo sam u proleće 1998. Bio sam apsolvent na Pravnom fakultetu, ali veoma blizu odluke da od njega odustanem. Okidač je bio incident koji sam imao na parkingu, ispred faksa. Vozio sam stojadina, neki lik je vozio neka druga kola, očešali smo se vozilima, pa smo se potukli pesnicama. Više se ne sećam detalja, ali rezultat te tuče bila je prva priča koju sam napisao. Došao sam kući, dohvatio kevin rokovnik i napisao je hemijskom. Zvala se „Kiša“  i bila je sranje. Nije imala radnju, nije imala stil, totalna katastrofa. Kad mi danas mladi pisci šalju svoje prve radove, u nadi da će dobiti neki savet, setim se te priče, jer ono što mi šalju uglavnom ne valja. Ali, to što si u jednom trenutku pisao nešto što ne valja, može samo biti znak da još nisi našao svoj književni stil.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja pisanjem, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko talenat i vežba?

Najbitnije je biti strog prema sebi i ne odustajati. Posle „Kiše“, u isti rokovnik, napisao sam još nekoliko, podjednako bednih priča. One su makar imale zaplet i rasplet, ali je realizacija bila nikakva. Prošlo je i bombardovanje, u međuvremenu sam definitivno odustao od faksa, a u jesen, 1999, počeli su i tromesečni protesti Saveza za promene. Večeri sam provodio na ulicama, a dane u agoniji. Jednog takvog dana, pronašao sam fasciklu sa radovima, nastalim na časovima daktilografije, u Pravno-birotehničkoj, koju sam završio pet godina ranije. Na daktilografiju ili nisam dolazio, ili bih, umesto beskonačnog prekucavanja basmislenih reči iz udžbenika, zapisivao svoje misli. Ugledao sam duhovite, jasne rečenice, prilično besne i bezobrazne, rezultat puberteta koji me je tada baš radio, panka , koji sam tada baš slušao i Bukovskog, kog sam tada baš čitao. Smejao sam se tim tekstovima, ali, za promenu, ne zato što su bili glupi, već zato što su bili duhoviti. Seo sam za polovni pentijum, koji mi je ćale kupio godinu dana ranije, u znak podrške mojim književnim pokušajima, uključio ga i pokupao da napišem nešto tim stilom, iz 1992. I tako je prošljakalo. U narednih sto dana, napisao sam stotinak priča, i one se danas, doduše prerađene, nalaze u zbirkama „Bog ti pomogo“ i Priče s dijagnozom“. Dakle, formalno obrazovanje je bilo bitno, ne samo zbog toga što je daktilografija takav smor, da me naterala da piskaram nešto svoje, već i zato što mi je dvojka iz daktilografije, ipak dovela do nivoa da kucam sa gotovo svih deset prstiju, dakle imam zavidnu brzinu u odnosu na nkeog ko nije imao daktilografiju. Brzina kucanja je ključna da prsti mogu da pohvataju sve što im mozak, koji se nalazi u stvaralačkom transu, šalje. I mekoća tastature. I Word, da možeš odmah da intervenišeš na tekstu.

Koliko je čitanje različitih stilova i formi bitno za samo pisanje, i na koji način?

Čitanje je samo po sebi bitno, zato što me inspiriše na pisanje. Kada čitam knjigu koja me dobro vozi, osetim neodoljivu potrebu za pisanjem. Tokom čitanja, trčanja, tuširanja, vožnje i pranja sudova mi padaju najbolje ideje na pamet. Što se stilova i formi tiče, to zaista nije bitno, jer kad počnem da pišem, na scenu stupa moj stil. Čarls Bukovski, tačnije prevodi njegovih dela, iz prstiju i glave Flavija Rigonata, bili su ključni za ono najbitnije, a to je saznanje da postoji neko ko piše ono što ti živiš, neko ko piše ono što ti osećaš, neko ko je iz savremenog doba, a ne iz prošlog veka, neko ko vozi kola, pije alkohol, pije batine, neko ko je toliko živ da ti se nađe odmah u glavi, čim otvoriš knjigu koju je napisao. I ne samo to – on nije bio profesor univerziteta, već pijandura, što je posebno ohrabrujuće za svakog ko poželi da se bavi pisanjem.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Pisanje je umetnost, dakle ono je na terenu nadrealnog. Pisanje je čarolija. Ono je magijska veština, a ne zanat. A jeste, perspektivno je, jer ništa ne može tako da ti aktivira mozak, kao što su to tuđe reči, koje ulaze u čitaoca putem njegovih očiju. Pisci stvaraju svetove u kojima žive junaci njihovih dela, a u goste im dolaze čitaoci njihovih knjiga. Pisanje dobrih knjiga izaziva kompleks Boga, što često dovodi do autodestrukcije. Neverovatan obim knjige „Pisac i samoubistvo“ najbolje govori o stavu pisaca prema životu, smrti i njegovoj profesiji.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Zavisi iz kog životnog doba posmatram. Na samom početku, najbitnije je bilo saznanje da se ono što sam napisao nekome sviđa. Te prve pohvalne kritike zvučale su gotovo neverovatno. Međutim, tada sam bio uveren da je ono što sam napisao super, pa bih onoga kome se to ne svidi deklarisao kao kretena, što je bilo frustrirajuće, jer su se u toj kategoriji našli i neki meni dragi ljudi. U međuvremenu sam naučio da nisu svi ljudi isti, da nije sve što sam napisao super, te da se može lako desiti da i neki meni dragi ljudi ne vole da čitaju moje knjige. Danas, najviše volim onaj osećaj pre samog početka pisanja romana, a podjednako lep osećaj je i kad završim prvu ruku knjige.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ustajem oko sedam, istrčim pet kilometara, počnem da pišem. Napravim pauzu za pranje sudova, pa nastavim da pišem. I završim sa pisanjem do četiri, ili pet, posle podne. Naravno, kada imam drugih obaveza, a neprekidno ih imam, pišem kad stignem, ali nikada iza pet posle podne. Kada prepravljam tekst, onda to umem da radim i do kasno uveče.

Da li je pisanje stresno, i ako da na koji način?

Život u Srbiji je stresan, pa je i pisanje postalo stresno, a nekada je bilo uglavnom zabavno. Teško je voditi borbu za opstanak i istovremeno pisati svoju jedanaestu ili dvanaestu knjigu. Inače, sam po sebi, osećaj stvaranja umetničkog dela je zapravo jako lekovit, bez obzira na to što tokom stvaranja knjige u nekim trenucima deluje kao da je pisac na ivici samoubistva.

Sa kim najviše sarađuje jedan pisac?

Odmah nakon pisanja knjige, značajno je da pisac kraj sebe ima jedan učen par očiju, koji će da koriguje ono što u knjizi ne valja. To je urednik. Nikada, naročito kada je reč o pisanju romana, pisac ne može sam da sagleda šta sve tu još može bolje. Zato je dobar urednik zlata vredan. Pisci imaju izuzetno prisan odnos i sa lektorima. Lektori prepravljaju reči i rečenice, tako da budu u skladu s pravopisom i samim tim, živčani pisci će često sa njima da se nadmurduju, da brane svoje novoizmišljene reči, svoje nakaradno sklepane rečenice, koje moraju da budu baš takve, a lektori će gledati da iz teksta izvuku maksimum. Neki put, kada pisac obraća previše pažnje na radnju, stil trpi, a lektor to može sjajno da „iservisira“. Ipak, ključna podrška dolazi od ukućana. Nisam siguran koliko je zabavno biti, na primer, u braku s piscem, koji se, pišući svoj roman, neprekidno pretvara u svoje junake, u pola noći pali mobilni u koji upisuje nove ideje, ne ume da komunicira posle pisanja i povrh svega, uporno naglas čita tek napisane delove knjige, očekujući neprekidne ovacije.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja pisanjem?

Kad se zna da je cena knjige u proseku šest evra, a da pisac u proseku dobija deset odsto od maloprodajne cene jedne kupljene knjige, pa kad to pomnožite sa tiražom od hiljadu primeraka, koji retko koji pisac dostigne, zaključićete da se domaći pisci koji mogu da žive isključivo od pisanja mogu nabrojati na prste dve šake, a ako su im prohtevi veći od prohteva socijalnih slučajeva, onda pisac definitivno mora da se bavi još nečim, ili da bude nekom na grbači.

 

Hvala Marku na odgovorima na pitanja za Tajne Zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Foto: Vladimir Pavlović

Mirjana Mimica Radojević - Blogerka

Bloger / Blogerka je zanimanje 21. veka i sve više mladih ljudi hrli ka ovoj profesiji. Iako deluje da svako može da bude bloger ili blogerka, potrebno je imati iskustva u pisanju, znati kako da se obratite svojim čitaocima i držati se teme koju ste odabrali. Evo šta Mirjana Radojević - Mahlat kaže o svojoj profesiji:

Zdravo Mirjana, hvala Vam što ste izdvojili vreme da mi odgovorite na pitanja. Da li biste mogli da ukratko opišete svoju profesiju? 

Ovo pitanje mi je postavljeno kao blogerki što ja po profesiji nisam, svojom profesijom se nikada nisam bavila pa se, eto, par godina unazad predstavljam kao blogerka. Da predstavim to što nije profesija – blogovanje, odnosno osobu koja se bavi blogovanjem – to je slobodno misleće biće koje niko ništa ne pita. Inače, kad se na raznoraznim skupovima na kojima je potrebno predstaviti se, među novinarima najčešće,  predstavim kao bloger, osoba koja se bavi nečim što je većini još uvek prilično nepoznato i ne baš  priznato, pogledaju me i kažu – „Aaaaa! Stvarno! Lepo.“ Da mogu da vam opišem pogled i inotinaciju, bilo bi kao da sam rekla – Ja sam ona što je pokušala peške da pređe Tihi okean.

Interesantno. No, situacija se menja iz dana u dan, na bolje, zar ne? I šta po Vašem mišljenju znači biti bloger?

Prvenstveno, kako pomenuh, misleće biće koje bi s nekim da podeli ono o čemu i šta misli, pri tom  mislim na blogere „opšte struke“, kao što sam ja, ne na one sa nišom, usko tematske i usko stručne, to je nešto drugo. Bloger je osoba koja je senzibilna na ono što se dešava oko nje i ima želju da o tome prodiskutuje sa nekim drugim. Često će blogeri, kad im neko uputu kritiku reći da oni pišu za sebe i da ih kritika ne interesuje, apsolutno se ne slažem, ko piše za sebe neka vodi dnevnik, rukom ili tastaturom svejedno, a koga ne misli šta drugi misle o onome što piše ili govori, to sa drugima ne treba ni da deli.

Da li su potrebna neka ulaganja da bi se postao bloger?

Ne, nikakva, ako izuzmemo da morate biti konektovani na internet. Postoje blog platforme na kojima je registracija besplatna, na jednoj od njih sam počela. Kad neko krene – Jao, potreban mi je domen, pa da neko to sredi, pa ovo, pa ono, pa da smislim o čemu ću pisati, ma nije ti potrebno ništa od toga, dok se stigne do tog trenutka da jedan blog treba da bude na sopstvenom domenu, dosta slova na tastaturi treba izlizati.

Vidim da pričate iz iskustva. Koliko dugo se bavite blogovanjem i kako se uopšte desilo da ste počeli da blogujete?

Evo, već jedanaestu godinu, prvi blog post sam napisala 2006. godine a aktivno sam počela da blogujem godinu dana kasnije, sa preseljenjem u Beograd. Moj život se okrenuo, u zrelim godinama sam se našla u novoj sredini i blogovanje je bilo moj spas, blogeri društvo s kojim sam pila kafu, razgovarala, raspravljala, blogovanje mi je otkrilo čitav jedan novi svet, nove ljude, nov način razmišljanja.

Da, blogerska zajednica je veoma jaka što je divno. Koliko vremena dnevno (ili nedeljno) je potrebno da bi se vodio blog? Koliko često pišete?

Ranije sam pisala svakodnevno, sad više ne, tek kad me takne neka tema. Vremenom malo iscrpite teme, ne možete o jednoj pisati deset puta, a vreme zavisi od osobe. Ja lako pišem, pa kad mi padne na pamet da nešto napišem to traje od pola sata do sat vremena i to je to. I uglavnom mi bude smešno kad pročitam najave nekih blogera – pripremam post, najavljuje post, kao da će izdati roman. Naravno, postoje teme za koje je potrebno prikupiti informacije i to onda traje malo duže, ali u suštini, ne treba tu puno vremena, nikako toliko da bi neko rekao da nema vremena za blogovanje.

Da li od blogovanja može da se živi u Srbiji, i da li je to od samih tekstova na blogu ili od reklama?

Ne može. Od ovakvog bloga koji imam ja, ne može. Može lepo da se zaradi, ali ne i da se živi, za to da živite od toga potrebno je da nešto bude konstantno, odnosno da imate redovan priliv novca. Ja zarađujem samo od pisanja tekstova, ne i reklama, ne znam kako to ide sa reklamama, ne interesuju me na portalima pa ni na blogovima, o kojim god blogovima da se radi. Idem za tim – ja stavim reklamu i to može biti nešto što niti koristim,  niti volim, niti znam išta o tome a a bih nešto poželela da kupim želim da čujem iskustva drugih. Da dam primer – može na blogu da bude reklamirana knjiga, ja je neću kupiti. Ali ako je bloger napisao da ju je pročitao i svoje utiske, postoji mogućnost da hoću.

Koliko je blogovanje „siguran“ posao? Da li se dešava da prođe više meseci a da nemate nikakve izvore prihoda od svog bloga?

Kako može biti siguran? Siguran bi bio da imam dogovor, ugovor sa nekim o angažovanju koje će trajati neko vreme, ovako je ipak nesiguran posao. Desi se da prođe jedan mesec da nemam prihode od bloga, nikada više, ali je to opet nesigurno. Znate, ja stalno ukrštam mačeve sa onima koji plaćaju blogere, recimo traže da napišete tekst a da vam plate za tri meseca. Za tri meseca zaboravite i da ste pisali nešto, a da za to vreme treba od toga da živite, ne biste preživeli.

Kako se borite sa krađom tekstova?

Kako mogu da se borim? Jezikom i pretnjama. Prvo lepo zamolim da me potpišu, ako me ignorišu onda pretim advokatom i uopšte se ne bih libila, kao što nisam, da krenem u borbu za svoju imovinu u šta spada i ono što sam napisala.

S obzirom da je Vaš stil pisanja slobodan i „bez dlake na jeziku“, da li ste nailazili na osuđivanje i nerazumevanje u početku pisanja? Da li Vas je to omelo na bilo koji način i ako da zašto?

Naravno da jesam. Ljudi se prepoznaju ponekad u onome što ste pisali iako vam nisu bili ni na kraj pameti, iako ih ni ne poznajete, jednostavno prepoznaju neki svoj problem, neku svoju muku, ne sviđa im se vaš stav i onda krenu sa vređanjem, ma svašta rade. Najteže je čoveku kad ga pogodite u nešto što on krije od samog sebe i ona ste krivi što je bio prinuđen da gvirne na jedno oko. Umeli su ti komentari da me pogode, kako neko može tako da reaguje, ali me nikada nisu omeli, postanem još oštrija.

Da li ste imali (ili imate) uzor kada je blogovanje u pitanju?

Pa, s obzirom da mogu za sebe da kažem da sam jedna od pionira blogovanja kod nas, nisam imala uzor.

Kakva je po vama domaća blogosfera, kada se uporedi sa zapadnom?

Kod nas većina blogera mnogo vodi računa o tome da izazove reakciju i tako i pišu. Retki su oni koji pišu iz srca i onako kako misle, većina cilja i gađa neku svoju publiku i onda mi je to potpuno nezanimljivo, nekako izveštačeno. Da bi izazvao reakciju, bilo kakvu, moraš da imaš znanje, pre svega, pa srce, pa kredibilitet. Ne pratim tuđe blogosfere, tek tu i tamo neki blog, zato o tome ne mogu da govorim, ali mogu da kažem da je naša potpuno zanemarena u odnosu na to kako se na blogere i njihovo mišljenje gleda u  nekim zapadnim zemljama.

Šta su loše strane blogovanja kao profesije?

Nema blogovanje loših strana. To je divan proces na mnogo načina, čak i kad pišeš o društveno teškim i tabu temama. Pišući razjasniš sebi neke stvari, u komunikaciji sa drugima koriguješ i nadograđuješ svoje mišljenje, naučiš još puno toga.

Šta biste poručili mladim osobama koje žele da budu blogeri u Srbiji?

Pišite. Ništa više od toga. I da ne obraćaju pažnju na zlurade komentare, toga je uvek bili i biće, ne samo na internetu. Pisanjem se uči i to je najlepša stranja blogovanja. Ne zanosite se pričama o astronomskim zaradama, nema ’leba od pisanja koliko od fotografija i to samo ako ste model. Ali pišite.

 

Top