Boban Ćulajević - Profesor filozofije

Već smo imali prilike da se upoznamo sa učiteljskom profesijom koja zahteva dosta odgovornosti i posvećenosti. Da li je profesija profesora u srednjoj školi mnogo drugačija i šta je ono što je najbitnije za bavljanje ovim zanatom, otkriće nam Boban Ćulajević:

 

Zdravo Bobane, hvala ti što si odvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pozdrav. Filozofija kao nastavni predmet, u srednjoj školi, je veoma zanimljiv posao u kojem se nastoji kod učenika probuditi intelektualno nastrojena svest, svest željna saznanja, tj. budi se čuđenje nad samom činjenicom postojanja.  Posao je zanimljiv jer je sa jedne strane izazov da se mladi otrgnu od svakodnevnice i dovedu do višeg stanja svesti, do pitanja koja prevazilaze okvire pojedinačnog života, a sa druge strane i savršena prilika da se čuju uvek novi, zanimljivi komentari i zapažanja. Nastava filozofije utiče na kvalitet samih pojedinaca, tj. razvija kritički svesne ljude. Ukratko rečeno ona budi čovekov umni i moralni kapacitet.

Kada si počeo da se baviš predavanjem filozofije i kako je taj početak izgledao?

Počeo sam da predajem 2011. godine. Početak,  kao i svaki, zahtevao je vreme za navikavanje i uhodavanje.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje stečeno na fakultetu?

Obrazovanje sa fakulteta je nužna baza, ali da bi se predavalo na kvalitetan način, profesor mora da se dalje obrazuje, da proširi još tu bazu, da konstantno promišlja o sadržaju i načinu njegove realizacije.  Za početak je najbitnije da ste prava osoba za ovaj posao, a u ovom slučaju to znači da ste saosećajna osoba sa određenom dozom prosvećenosti i da želite na pravi način tu istu prosvetljenost da probudite kod svojih učenika.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Može biti, ako želiš da napreduješ u školskoj hijerarhiji ili u ministarstvu. Suština ovog posla jeste u tome da se razmišlja o perspektivi učenika, a ona dolazi sa razvojem njihove svesti. Moraš voleti ovaj posao, onda imaš perspektivu u vidu ličnog razvoja i zadovoljstva.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Najlepši moment jesu uspešna saradnja i interesovanje učenika za filozofiju. Sedmi čas koji proleti brzo i učenici koji posle zvona ne žure kući je najbolji dokaz uspešnog rada i pruža najveću satisfakciju. Volim kad ozbiljno pričamo i promišljamo o istini, kada im vidim na licu da u tom trenutku obožavaju školu i da postižemo ono što nam je cilj.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način?

Psihologija i pedagogija su pored filozofskog obrazovanja najvažniji stubovi profesorskog posla. Psihologija je važna zbog komunikacije, čitanja reakcija učenika, razumevanja njihovih motiva, stavova, osećanja, uviđanja koja tehnika učenja bi im u datom trenutku najbolje poslužila svrsi. Morate znati kako sa kim da pričate, kako da im priđete, morate im opipati puls i znati kako dišu. Svaki profesor mora biti i dobar psiholog. Ako je tako, onda je sigurna kvalitetna nastava.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Pošto radim u više škola, dešava se da jedan dan idem na nekoliko mesta. Na samom poslu imate dežurstva i izvođenje nastave. U proseku imam 4 časa dnevno. Časovi prolete brzo ako ostvarite uspešnu komunikaciju.

A kako izgleda jedan proces pripreme za predavanje?

Ukoliko vam tema nije bliska ili zanimljiva onda vas čeka dočitavanje literature i osmišljavanje korelacija sa drugim predmetima. Trudite se da sve lekcije održe pažnju učenika i da ujedno budu vrlo edukativne kao i provokativne za razmišljanje. Priprema za čas se svodi na osmišljavanje toka časa, vremenske artikulacije časa, pronalaska dobrih problemskih pitanja, predviđanja mogućih digresija itd.

Da li je tvoja profesija stresna?

Može biti užasno stresna, ali hvala Bogu to mi se retko dešava. Kada se desi, jedan čas vas fizički i psihički “zgazi”, tako da ostaneteiI bez trunke energije, motiva, želje za dalji rad. Bezobrazluk, nevaspitanje, neinteresovanje, želja za svađom, kanalisanje svih svojih problema u pravcu profesora znaju da budu teški izvori stresa. Individualno od profesora zavisi kako će se sa tim izboriti.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Mogu se raditi modul časovi unutar veća npr. društvenih nauka, pa sarađujete sa psihologom, sociologom, istoričarom. Pričate o nekoj temi sa više aspekata, to zna biti veoma zanimljivo. Inače sarađuješ sa svim kolegama u školi po potrebi.

Šta je glavni cilj profesora filozofije?

Glavni cilj je buđenje u drugima onoga što je probuđeno u tebi samom. Želiš da osete ono što si ti osetio, da vide stvari na najrazličitije moguće načine i da promišljaju o postojanju u svim njegovim aspektima -  metafizičkom, političkom, etičkom, estetskom, logičkom, duhovnom itd.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena?

U većini glava nije jer ljudi u praktičnim problemima ne cene filozofsko promišljanje. Ali naravno da ima izuzetaka.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojom profesijom?

Profesorska plata je čisto prosečna zarada, otprilike oko 350e. To vam govori sve o sistemu i njegovom vrednovanju profesorskog “zanata”.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu profesori filozofije?

Ako budete razmišljali o profesiji profesora filozofije, onda je veoma važno da ste sposobni za identifikaciju sa drugima, za saosećanje i uživljavanje. Ako drugo ja možete da doživljavate kao svoje ali u drugom telu, ako ste sposobni za ovu psihološku decentralizaciju onda mislim da imate najbolji mentalni program za ovaj posao.

 

Hvala Bobanu na realnom prikazu svoje profesije i konkretnim savetima. Do sledećeg čitanja.

Ivana Đikić - Joga instruktor

Joga je fizička aktivnost stara više hiljada godina, a uključuje i meditaciju koja je u današnje vreme sve popularnija kao tehnika opuštanja. Profesionalno bavljenje jogom je izuzetno odgovoran posao jer jedan joga instruktor direktno utiče na fizičko i mentalno zdravlje svojih klijenata. Kako ova profesija izgleda, detaljno će nam objasniti Ivana Đikić.

 

Zdravo Ivana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Suština mog posla je rad sa ljudima prvenstveno u održavanju dobrog stanja tela i duha. Današnji čovek je previše ekstrovertan, bombardovan spoljašnjim impresijama i gotovo da zaboravlja na svoje telo, na pokrete, disanje i unutrašnje impresije. Tako da, dolazeći na časove joge dobija mogućnost da se kroz pokret i disanje poveže sa osećajima unutar tela, osvesti fiziološko-anatomske aspekte i tako obnovljen nastavi da efikasnije funkcioniše u spoljašnosti.

Kada si počela da se baviš jogom i kako je taj početak izgledao?

Jogom sam počela da se bavim sa 22 god. Tragala sam za oblikom vežbanja koji nije čisto fizički, već uključuje potpuno posvećivanje, svesnost i prisutnost. Gde je cilj napretka, u stvari, put istraživanja, koji će se promaljati kroz ceo život. Znači prvo mi je joga bila hobi i oblik vežbanja kojim sam održavala telo u zdravom stanju, a kasnije mi je postala i profesija.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja jogom, i da li postoji teorijsko obrazovanje koje je potrebno primeniti?

U početku nije naravno bitno teorijsko obrazovanje, već znanje i iskustvo instruktora koji ti daje inpute u toku vežbanja. Ako je instruktor kreativan i inspirisan, on može u toku časa pomalo ubacivati fragmente teorijskog znanja i tokom vremena samo vežbanje postaje jasnije. To nije baš moguće odmah razumeti. Ali svakako da je i neka dodatna individualna edukacija polaznika koji dolaze na časove poželjna, ako bi poželeli da prodube iskustvo doživljaja u toku vežbanja i sl.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Ne mogu da procenim da li je moja profesija perspektivna ili ne. Možda je više bila kada sam ja počinjala. Nisam sigurna da sam baš adekvatna osoba za ovo pitanje, jer se perspektive stalno menjaju. Ali jedno sigurno znam, da je plemenita i humana, nikog ne ugrožava i vraća ljude ka sebi i njihovoj suštini. Naravno, ukoliko se redovno upražnjava. Jer je ona život, unutrašnji svet svakog od nas, koji se pojavi kada se zatvore vrata spoljašnjim obavezama. To je onaj trenutak kada smo sami sa sobom, svesni i prisutni.

Zvuči kao da zaista uživaš u svojoj profesiji. Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

U prethodnom pitanju sam načela ono što najviše volim. Ali bih dodala, da je to rad na sebi i svom telu koji stalno traje. I ako sagledamo sve to, onda možemo da zaključimo da na taj način možemo samo da budemo bolji ljudi. Bolji u smislu da smo svesniji i verovatno srećniji (iako je sreća promenljiva kategorija), bolji za nas same i onda i za okruženje i kao takvi  “mi bolji” možemo kvalitetnije da delamo na planeti zemlji.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče podučavanja joge?

Da, mislim da je u toku. Ja sam npr. u toku. 🙂 Ali je važno naglasiti da se podučavanje ljudi i prenošenje sopstvenog iskustva i znanja, ne može naučiti na kursu. Na kursu dobijamo teorijsko znanje i diplomu, a ostalo sami izgrađujemo tokom sopstvene prakse. Ja sam npr. napravila svoj sopstveni koncept, koji sam nazvala „Healthy yoga flow“. Orijentisana sam na individualni pristup u radu, radim u malim grupama, gde ne postoji jedan sistem rada, nego se položaji, pokreti i vežbe disanja prilagođavaju trenutnom mentalno-emotivnom stanju pojedinca i tokom vremena se menjaju, kako se i sam pojedinac menja.

Pričaš o mentalnom stanju svojih klijenata. Koliko to igra ulogu u tvom poslu i na koji način?

Psihologija igra ulogu u mom poslu u smislu da se ja kao instruktor trudim da radim na sebi i da posećujem neke dodatne seminare koji će učiniti moj rad kvalitetnijim i koji će mi omogućiti da bolje razumem kako sebe, tako i druge ljude. Tako da me interesuje svaki oblik edukacije, koji će mi omogućiti da poboljšam svoj rad i pomognem ljudima. Studirala sam i homeopatiju 3 godine, a to je isto jedan od oblika lečenja i pomaganja ljudima. Tako da izučavajući i druge oblike lečenja, otvaram mogućnost unapređenja svoje osnovne profesije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Svaki dan obično imam neki čas ili u grupi, ili privatno. Bilo bi dobro da ostavim prostora za svoj sopstveni joga ritual, gde istražujem iznova neke joga položaje i pratim njihovo dejstvo na telo. Nekada mi je telo umorno, pa samo radim neku od pranajama i kratku meditaciju. Povremeno razmišljam o konceptu neke nove vinyase koju bih uvrstila u čas. Sada u ovom periodu razmišljam da napravim neki kratki seminar, pa pripremam materijal i sl.

Da li je bavljenje podučavanjem joge stresno, i ako da na koji način?

Može da bude stresno, za mene u periodima kada se opteretim i držim puno časova. Sada to ne radim, jer shvatam da nema smisla. Da bih bila kreativna na času, inspirativna i odmorna, potrebno mi je da napravim dan pauze, ako je bilo više časova predhodnog dana. Puno se dajem, posvećujem i objašnjavam, pa može da se desi da se nekada osećam iscrpljeno. Tako nije uvek moguće, ali se trudim da ispoštujem i sebe i druge. Takođe, može biti naporno, kada privatno imate neke bolne situacije, koje i sami teško prevazilazite, a od vas se očekuje da budete potpuno smireni, blistavi i sjajni. Tada se pokazuje profesionalizam na delu, veština da održite čas tako, da to ljudi ne primete.

Kako izgleda proces pribavljanja sertifikata za joga instruktora?

Upisuje se škola/kurs koja ima zvaničnu lincencu od Europe Yoga Alliance ili neke druge svetski priznate škole. Kurs ispunjava sve neophodne stvari koje su potrebne da bi postao joga instruktor: vežbe, predavanja, seminarske radove, polaganja i ispite. Trajanje kursa je obično min. 6 meseci. Postoji finalno polaganje na kraju gde se javno drži čas pred komisijom, ali samo ako su svi ostali uslovi predhodno ispunjeni, svi ispiti položeni, praksa odrađena i sl.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Mislim da je vrednovanje joge kao profesije opalo, jer ima sve više ljudi koji se time bave, a nisu dovoljno kompetentni za to. Vrlo se intenzivno forsiraju neki detalji iz joge, koji i nisu toliko bitni, kao što je npr. preterana fleksibilnost tela, a drugi važniji aspekti se zanemaruju. Joga škole se plaćaju, tako da, u suštini, svako ko poželi može da je završi. Ali, verovatno je tako i u nekim drugim segmentima društvenih aktivnosti. Nisam nešto novo rekla što nam svima nije poznato, ali tako je.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja podučavanjem joge?

Neko može da živi, a neko ne. To će zavisiti od mnogo faktora. Da bi neko živeo samo od joge, mora mnogo truda da uloži. Treba da bude kvalitetan kao instruktor, da bi bio primećen i da bi se izdvojio od konkurencije, jer je konkurencija trenutno veoma velika. Najbolja reklama je preporuka od drugih ljudi. Ja preferiram najviše takav način reklamiranja, mada pribegavam i novim načinima kao što su facebook, instagram i sl.

Da li je joga bezbedna za ljude svih uzrasta, trudnice i ljude sa zdravstvenim problemima? Šta misliš o jogi kao pomoći pri lečenju?

Joga kao oblik vežbanja je bezbedna za sve ljude, svih uzrasta, kao i za decu i trudnice. Međutim, program načina rada i vežbanja se prilagođava i menja u zavisnosti sa kakvom populacijom se radi. Program vežbanja za zdrave ljude će biti sasvim drugačiji, od načina rada sa starima, decom ili trudnicama. Takođe, postoje ljudi koji imaju neki specifičan problem sa telom, kičmom, neku povredu i sl., njima se posebno pristupa, vežbe i način rada se potpuno prilagođavaju njihovom specifičnom problemu. To bi nazvali nekim oblikom terapeutske joge. Joga instruktor treba dobro da razume i bude dobro upućen u suštinu određene tegobe koja se javila na telu kod osobe koja traži pomoć.

Joga kao pomoć pri lečenju je isto veoma korisna, ali naravno da će to zavisiti i od vrste zdravstvene tegobe. Lekar koji leči pacijenta treba da odobri da li pacijent može da koristi jogu kao dopunsko sredstvo pri lečenju. Ukoliko ne postoji odobravanje lekara, ja kao joga instruktor ne bih insistirala na tome i ne bih preuzela takvu vrstu odgovornosti.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu instruktori joge?

Najpre bih preporučila da rade na sebi u svakom smislu, da imaju izraženo “saosećanje” kao osobinu, da imaju određene telesne predispozicije, dobar kontakt sa telom, relativno dobru telesnu kondiciju, zdravo telo i da se trude da vode zdrav način života. Ostalo sve dolazi samo kroz iskustvo i trud koji budu ulagali tokom vremena.

 

Ivana nam je na divan način približila neke od tajni svog zanata, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Ivan Milivojević - Trener veslanja

Veslanje je poznato još od najstarijih vremena, ali od kada je postao omiljeni akademski sport u Engleskoj ne prestaje da bude popularan. Jedan od vidova veslanja je i kajakaštvo koje ima dugu tradiciju u gradu Pančevu. Trener Ivan Milivojević je uspeo da okupi “veslačku porodicu” u svom sportskom klubu, i sa zadovoljstvom će nam otkriti tajne svog zanata:

 

Zdravo Ivane, hvala Vam što ste odvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština vašeg zanata?

Ja se bavim podučavanjem dece i odraslih veštini veslanja odnosno kajaka. Moj posao podrazumeva da obučim i treniram polaznike tako da samostalno veslaju u kajaku ili kanuu, veslaju na sup dasci pa čak i jedre na mirnoj vodi kao što je Tamiš. Sam proces učenja polaznika zahteva puno koncentracije sa obe stane jer je neophodno na samom početku usvojiti pravilnu tehniku u čamcu. Posle toga, veslanje je pravo uživanje za sve.

Koje sve discipline postoje kada je veslanje u pitanju?

Postoji veslanje na mirnoj vodi kao što je reka ili jezero, veslanje na divljim vodama, rafting, dragon boot i akademsko veslanje kod kojeg su discipline rimen i skul. Razlikuju se po tome što za rimen disciplinu svaki veslač ima jedno veslo, a za skul disciplinu svaki veslač ima dva vesla.

Kako ste počeli da se bavite poslom trenera veslanja i kako je to izgledalo?

Počeo sam da treniram veslanje još 1979. godine, a ljubav prema veslanju i sportu odredila je moju profesiju za ceo život. Kada sam stekao potrebno znanje i usavršio veštine odlučio sam da se posvetim trenerskom poslu i prenosim znajnje mlađim generacijama. Učestvovao sam u osnivanju kluba sa ciljem da okupim decu i rekreativce koji vole sport. Ovog leta klub “Sportiko” proslavio je 15 godina postojanja.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju trenera veslanja?

Završio sam Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu a zatim i magistarske studije, pa je trenerski posao zapravo nadogradnja moje sportske karijere i obrazovanja. Trenerski posao zahteva visoko obrazovanje, jer raditi sa decom je ozbiljan posao koji je u osnovi baziran na znanju, a ostale veštine su deo celine ovog posla. Raditi sa decom je nešto najvrednije.

Koliko je bitna pedagogija u trenerskom poslu? Da li je pristup svakom učeniku drugačiji?

Pedagogija je ključna u radu sa decom, jer svako dete je svet za sebe. Svakom detetu se mora prići na najbolji mogući način u skladu sa njegovom ličnošću i potrebama. Neophodno je izgraditi odnos pun poverenja i razumevanja kako bi se dete zainteresovalo za sport koji trenira, da mu se svidi pa čak i ako bude prestalo da trenira veslanje da ipak ostane aktivno u sportu.

Vi ste jedan od retkih trenera koji decu sa posebnim potrebama aktivno uvodi u sport. Koliko su deca sa posebnim potrebama sposobna za učenje veslanja? Koliko je zahtevno raditi sa njima?

Deca sa posebnim potrebama su svakako sposobna za bavljenje sportom. Pristup u radu je nešto zahtevniji i individualan, jer zavisi od smetnje koju dete ima i tome moramo da se prilagođavamo, tako da svi budu zadovoljni, a najviše dete.

Kako izgleda priprema za trening?

Za svaki trening je potrebno doći sa odgovarajućom opremom i sa koncentracijom da bi se slušao trener i ono što se uči. Svakoga dana imamo jutarnji i popodnevni trening koji traju po dva sata. Neophodno je da svi slušaju uputstva koja im daje trener, da budu pažljivi sa opremom, i naravno da budu fizički spremni.

Kako izgleda trening i kako se trenira u zimskom periodu?

Uslov za trening je da svi znaju da plivaju jer je sasvim normalno da se neko i prevrne iz kajaka. Meni je prevashodno cilj da se deca vežbaju i igraju i onda vremenom da to preraste u neko ozbiljnije vežbanje da bi kroz par godina dostigli nivo pravog treninga. Treninzi u zimskom periodu su u principu naporniji jer se tada trči, pliva, rade se vežbe snage kako bi se motoričke sposobnosti podigle na što veći nivo. Veslanje je vrlo kompleksan sport koji zahteva bavljenje i drugim sportovima kako bi se telo dovelo u formu da izdrži velike napore.

Kako se nosite sa stresom svog posla i koji je najveći stres jednog trenera?

Stres je uvek prisutan jer se radi sa decom na vodi, postoji strah od prevrtanja, strah od davljenja, od saobraćaja na vodi kao i od bilo kakve vrste povrede. Najvažnije je ostati pribran i bez panike i ako dođe do krizne situacije iz nje izvući što bolji ishod. U svakom slučaju nije lako. Sa druge strane veslanje je izuzetno relaksirajući sport. Na vodi ste, veslate tempom koji vama prija i uživate u prirodi oko vas. Definitivno najbolji antistres u svetu koji nas okružuje. Tako da je stres u mom poslu prisutan, ali se i lako otklanja.

Da li svi mogu da nauče veslanje i da li se dešavalo da prepoznate da neko nije sposoban za učenje?

Da, definitivno svi mogu da nauče da veslaju, ali poželjno je da znaju da prlivaju, a i ako ne znaju nije problem. Naučiće. Važno je da imaju volju. Strah je manji ako znaju da plivaju, ali se svi vremenom opuste i uživaju. Uglavnom se susrećem sa dva obrasca ponašanja: prvi je da ima talenta ali nema volje, a drugi je da nema talenta ali ima mnogo volje. Oni koji nemaju volju najbolje da počnu da treniraju nešto drugo što im se više dopada i da ostanu aktvni u sportu. Svi oni koji imaju veću motivaciju od talenta mogu da postignu odlične rezultate, jer na najbolji način kompenzuju ono što im je u početku nedostajalo.

Kada je trener najsrećniji?

To su momenti kada pre svega vidite sjaj u očima kod dece kada shvate da su nešto postigla, naučila, da su ispunjena. Srećan sam i kada posle određenog broja godina prođu kroz ceo ciklus i postignu odlične rezultate. Posebno me raduje kada vidim svu onu decu koja su došla prvi put zbunjena i uplašena na trening, a sada su ozbiljni ljudi sa završenim fakultetom i ostali su verni sportui klubu kao članovi porodice. Svaka medalja donosi sreću i podstiče na dalje usavršavanje.

Kako se učenici pripremaju za takmičenje?

Generalno pripreme traju tokom cele godine, jedan deo priprema je u toku leta na vodi, a drugi deo je u zimskom periodu koji je mnogo zahtevniji. Vrhunski veslači veslaju i u toku zime. Pripreme traju konstantno, jedino se pred velika takmičenja tempira forma. To je kao kad domaćica pravi tortu, ona mora da ispoštuje određeni redosled da bi torta dala svoj maksimum u ukusu i izgledu. 🙂 Važne su i povratne informacije od takmičara kako se on oseća iz dana u dan tokom cele godine, da bi na kraju ostvarili najbolji mogući rezultati.

Šta sve mora da poseduje jedan veslački klub da bi mogao da funkcioniše?

Svaki klub mora da poseduje adekvatne prostorije, upravu kluba, sportiste, neophodnu opremu, da se redovno održavaju treninzi i da se odlazi na takmičenja.

Kako je biti trener veslanja u Srbiji? Može li se lagodno živeti od trenerskog posla?

Zaista je lepo biti trener veslanja, bar meni jer uživam u radu sa decom. Radim ono što volim. Neki trener zaista mogu lagodno da žive od svog posla, ali to isključivo zavisi od veličine kluba, od finansijskih mogućnosti. Većina klubova se finansira kroz konkurse lokalne samouprave. Naš klub se finasira iz lokalne samouprave, ali samo za decu sa posebnim potrebama. Nemamo finansijsku pomoć vezanu za kajak. Nadam se da ćemo u budućnosti imati pomoć jer radimo dobro svoj posao, rezultati sami govore. Od velikog broja dece pravimo korisne članove društva koji gaje prave vrednosti.

Za kraj, šta biste poručili mladima i starijima koji žele da uče veslanje kao i onima koji bi se bavili trenerskim poslom?

Pre svega, svima bih preporučio da se što više bave sportom. Kada kažem sportom mislim na rekreativni sport, jer ne mogu i ne trebaju svi da se bave vrhunskim sportom. Vrhunski sport je predodredjen za vrlo mali broj veoma talentovane dece pod uslovom da klub, roditelji i lokalna samouprava imaju mogućnosti da stvore uslove kakvi su neophodni da bi se postigli i vrhunski rezultati. Velika većina, mogu slobodno da kažem da 99% ljudi treba da se bavi sportom zbog zdravlja, zvog sposobnosti, da budu vitalni i da imaju kvalitetan život. Rekreativni sport je odličan izduvni ventil, oslobađa sresa, pogoduje zdravlju, bolje se misli i lepše se živi. Važno je što ranije decu uključiti u sport. Treba da probaju što više sportova da imaju što je moguće više veština, da im detinjsvo bude lepo i sadržajno. Neophodno je da razvijaju motoričku inteligenciju jer je ona od suštiniske važnosti za razvoj ličnosti kod čoveka. Deca koja se nisu igrala kao deca postaju kasnije uglavnom problematični članovi društva. Izuzetaka svakako ima. Činjenica je da su deca pre dvadeset ili trideset godina bila mnogo sposobnija jer su mnogo više radila i vežbala. Danas je situacija drugačija iz raznoraznih razloga od uticaja tehnološkog razvoja do promene sistema vrednosti.
Trenerski posao nije za svakoga, to je pre svega posao za one ljude koji vole rad sa decom. Zatim da su se bavili obavezno sportom i to ozbilnije, da poseduju određenu količinu znanja i da budu dobri pedagozi.

 

Nadam se da vas je Ivan motivisao da se rekreirate, a potom pronađete sebe ili kao sportistu ili kao trenera. Nije jednostavno kao što možda deluje, ali upornost se uvek isplati. Do sledećeg čitanja.

Marija Đokić - Nastavnik klavira

Ako volite decu i muziku u isto vreme možda je za vas savršena profesija nastavnika klavira. Za ovu profesiju, pored pedagogije koja je potrebna za razumevanje i rad sa decom, potrebno je provesti i mnogo dana nad dirkama klavira. Marija Đokić se bavi ovim zanatom godinama, i kroz njene odgovore na pitanja ćemo saznati više o tome kako izgleda biti nastavnik klavira:

Zdravo Marija, hvala ti što si izdvojila vreme za tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ukratko: sviram klavir i pomažem deci i mladima da i oni to nauče. Kako mi je jedan taksista jednom rekao: „Blago Vama, Vama je posao pevanje i sviranje“

Zaista zvuči kao lepa profesija. Kada si počela da se baviš muzikom i kako je to izgledalo?

Muzikom sam počela da se bavim relativno kasno – sa 11 godina. Kao i sva deca, isprobala sam pre toga i neke druge aktivnosti (ples, plivanje, gluma, ...), a onda sam poželela da naučim da sviram klavir. Imala sam sreće da sam od samog početka imala odličnu nastavnicu, koja je verovala u mene više od mene same i pomogla da se ta ljubav prema klaviru još više razvije. Već u drugoj godini sviranja bilo je jasno da je to ono čime želim da se bavim u životu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja muzikom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Najbitnija je ljubav prema muzici. Talenat jeste bitan, ali talenat Vam samo otvara vrata u svet muzike. Da bi se nešto postiglo, potreban je rad. Klavir (a i svaki drugi instrument) zahteva konstantno vežbanje. Često se dešavalo da sam morala da vežbam dok su se druga deca igrala napolju. U tim situacijama veoma je bitna i podrška roditelja.

Da li je bavljenje muzikom i predavanjem iste stresno?

Sviranje samo po sebi nije stresno. Ono što može da bude stresno su javni nastupi. Međutim, na tome se radi i taj stres je moguće savladati. Sećam se da sam na javnim nastupima u srednjoj školi imala toliku tremu da bukvalno nisam bila svesna ničega što se dešava od momenta kad izađem na scenu do momenta kada siđem sa scene. Srećom, toga sada uopšte  nema. Postoji uzbuđenje zbog javnog nastupa, ali to ne doživljavam kao stres.

Što se tiče predavanja, časovi klavira rade se individualno. To znači da je potrebno za svako dete pronaći odgovarajući pristup, program, kako bi se tom detetu pomoglo da što lakše savlada umetnost sviranja klavira, kao i da se njegova ljubav prema sviranju i muzici uopšte održi i razvije. Mislim da je najveći stres koji predavač doživljava onaj kada njegov učenik treba da nastupi. Znate da ste ga pripremili i sve je urađeno kako treba, ali nikad ne možete biti sasvim sigurni u to kako će se on ili ona osećati na sceni i šta će uspeti da pokažu od onoga što je rađeno. U takvim situacijama mislim da bi svakom pedagogu lakše bilo da nastupi umesto svog učenika 🙂

Jel misliš da je bolje da početnik krene sa sviranjem instrumenta tako što će da ide na časove, ili da krene sam da uči?

Zbog postavke ruku, sedenja i nekih osnovnih stvari, bolje je na početku imati pomoć nastavnika. Koliko će rad sa nastavnikom trajati zavisi od uzrasta deteta, od vremena koje dete izdvoji za vežbanje, od podrške roditelja, ali i od toga šta to dete želi da nauči. Osnovna muzička škola traje 6 godina (za klavir), ali kod odraslih početnika podučavanje obično traje kraće.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Posao koji radim ne doživljavam kao posao. Ima puno zajedničkog sviranja (pošto radim i kao klavirski saradnik na duvačkom odseku), što volim mnogo više od solističkih nastupa. U toku godine ima i puno takmičenja na koja idemo, pa se puno i putuje.

Što se tiče podučavanja, imam sreće da radim sa decom koja su tu zato što vole da sviraju, a ne zato što moraju tu da budu. Kroz sviranje i razgovore o interpretaciji i nastupima, ta deca razvijaju i svoju ličnost, na neki način, postaju bolji ljudi. Najlepši momenti su možda baš ti kada, nakon puno rada, učenik odsvira neku kompoziciju tako da sam bude zadovoljan svojim nastupom i onim što je postigao.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne postoje dva ista radna dana, svaki je drugačiji i to je ono što mi se sviđa. Npr. ponedeljkom i utorkom radim od 16 do 18h, sredom sam od 9 do 17h, četvrtak i petak po smenama - jedan dan pre podne (od 8.30 do 13.30), drugi posle podne (od 14 do 20h), a subotom od 9 do 14h. Dva puta mesečno imamo koncerte utorkom, a kada počne sezona takmičenja (već od decembra), onda su tu i dodatne probe.

Kada nisam na poslu, vežbam kompozicije koje treba da sviram sa klincima, pripremam materijal za muzičke radionice ili za letnji muzički kamp „Družiciranje“, radim na online seminarima OKC-a... Pošto je posao takav da se uglavnom sedi, pa se trudim i da odem do teretane bar tri puta nedeljno.

Šta je glavni cilj nastavnika klavira?

Glavni cilj je, naravno, da nakon određenog broja časova učenik nauči da svira klavir, kao i da bude osposobljen da sam uči nove kompozicije. Naravno, sa učenjem svake nove kompozicije, učenik sazna nešto (novo) o kompozitoru koji je tu kompoziciju napisao, o epohi u kojoj je to pisano, o obliku muzičkog dela, …

Pošto je za sviranje veoma važno i kako se učenik oseća u tom momentu (možda mu nije dobro ili ima loš dan ili je dobio neku nagradu u osnovnoj školi, pa je veoma srećan), veoma je bitno napraviti takav kontakt sa učenikom da on ima poverenja u nastavnika i da može da mu se poveri. Ako učenik nema poverenje u nastavnika, teško je napraviti neki veći napredak u sviranju.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Hmm, teško pitanje... Sviranje klavira otvara mnoga vrata. Može se raditi u muzičkoj školi kao nastavnik klavira ili/i kao klavirski saradnik ili se može pokrenuti privatna škola ili vrtić. Može se svirati u nekom ansamblu ili solo po klubovima, a ako je neko veoma vredan i talentovan, može biti i solista. Ono što može da bude problem je kako od toga živeti, tj. kako adekvatno naplatiti svoj rad..

Kad smo kod toga - Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja tvojom profesijom?

Sve zavisi od toga šta smatrate lagodnim životom, tj. kakvi su Vam prohtevi. Najveći broj muzičara posle Akademije dobije posao u muzičkoj školi. To je, doduše, sada sve teže, jer ima puno mladog kadra po školama, ali nije nemoguće. Ako radite samo u muzičkoj školi, a uz to plaćate i stan i račune, veoma je teško preživeti samo sa tom platom. Srećom, tu je uvek i mogućnost privatnog podučavanja, ali to je dodatni posao koji zahteva dodatno vreme i angažovanje oko pronalaženja privatnih učenika. Moguće je, naravno, i svirati u nekom kamernom ansablu ili orkestru. Poenta je, ako je muzika ono što volite i želite, bez čega ne možete da živite, onda istrajte u tome. Naći ćete način da to i monetizujete i da od toga lepo živite.

Da li se u Srbiji ceni klasična muzika, i kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Mislim da se, na žalost, ne ceni dovoljno. I to ne samo klasična muzika, već bavljenje muzikom uopšte. Ne moraju svi biti profesionalni muzičari, ali sviranje instrumenta utiče veoma pozitivno na razvoj osobe. Prilikom sviranja klavira, npr. , leva ruka svira jedno, desna drugo, levom nogom obično kucate ritam, a desnom kontrolišete pedal. Osim toga, svaki muzičar čuje ono što trenutno proizvodi, ali razmišlja i o tonovima koji upravo dolaze, tako da na neki način razmišlja u dva vremena. Zato bih osnovnu muzičku školu preporučila svima.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu nastavnici klavira? 

Radite puno na sebi. Pored vežbanja klavira, odvojite vreme i za knjige i snimke koji će Vam pomoći da bolje razumete sebe i da svoju ličnost razvijete na najbolji mogući način. Kada razumete sebe i možete da pomognete sebi, moći ćete da pomognete i drugima (svojim učenicima).

Povežite se sa ostalim nastavnicima klavira kako biste razmenili iskustva i dobili nove ideje. Puno je nas koji želimo da pomognemo koleginicama i kolegama. Pitajte sve što Vam nije jasno, naročito u prvoj godini podučavanja – tada obično ništa ne bude jasno, a mnogima je neprijatno da pitaju za savet.

I najbitnije od svega: setite se uvek zašto je taj učenik došao kod Vas na čas i da treba tu njegovu ljubav prema muzici konstantno održavati i negovati.

 

Marija nam je kroz svoje odgovore dala uvid u to kako izgleda baviti se muzikom profesionalno, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Top