Mirjana Aničić - Baletski pedagog

Jedan od najlepših, ali i najodgovornijih profesija je rad sa decom u bilo kom smislu, a ako tome dodamo balet kao divnu disciplinu dobija se vrlo lep i kompleksan zanat. Mirjana Aničić je Baletski pedagog sa godinama iskustva, a ispod se nalaze neke od tajni njene profesije:

 

Ćao Mirjana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ja se konkretno bavim edukacijom dece predškolskog i ranog školskog uzrasta. Baletska pedagogija je jedan lep, zahtevan i odgovoran poziv a budući da se bavite decom, to mu daje i dodatnu težinu. Vođenje škole baleta, osim edukacije, podrazumeva i razumevanje i doživljaj svakog deteta kao pojedinca, njihovu socijalizaciju, spremnost da rastete sa njima i dajete doprinos njihovom dobrom vaspitanju. Cilj baletskog pedagoga je da kroz motivisan rad sa decom iz njih izvuče maksimum kako na časovima, tako i na nastupima i takmičenjima.

Kada si počela da se baviš baletom i kako je taj početak izgledao?

Kao i skoro svaka devojčica, već sa 3 godine sam počela da maštam o tome da budem balerina, pa čak više i nastavnica baleta. Često sam kao vrlo mala znala da „vodim časove“ ispred ogledala sa svojim zamišljenim učenicima, imitirajući svoju nastavnicu baleta. Prve korake sam napravila u baletskom studiju, a potom je usledio upis u pravu, državnu Baletsku školu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja baletskom pedagogijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko sam rad? Da li je neophodno baviti se baletom pre ulaska u baletsku pedagogiju?

Najbitnije, kao verovatno i kod većine profesija, je podrška roditelja i njihovo osluškivanje Vaše želje. Formalno obrazovanje ima veliku važnost zato što je balet jedna, ja tako volim da kažem, egzaktna nauka, koja ima svoja pravila i ako ste laik u ovoj oblasti teško da ćete imati uspeha. Prethodno profesionalno igranje nije preduslov da budete dobar pedagog, kao i obratno. Ja imam igračkog iskustva i smatram da mi to jeste plus, ali isto tako poznajem puno sjajnih pedagoga koji nemaju igračkog iskustva.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Ako mislite perspektivna u materijalnom smislu, ja sam mišljenja da svaka profesija može da bude perspektivna ukoliko joj pristupate na pravi način. A ukoliko mislite na perspektivna u nematerijalnom smislu, u domenu interesovanja i tu, moram priznati, imam veliku sreću jer, iako živimo u vremenu poremećenih vrednosti i dalje postoji procenat ljudi koji daju važnost baletu i žele da im deca nauče osnove baleta, iz mnogo razloga.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Apsolutno je to kontakt sa decom, jer su oni neiscrpan izvor motivacije, smeha i svega što je lepo i iskreno. Meni svaki radni sat počinje i završava se sa velikom količinom obostranog smeha.

Kada smo kod radnog sata, kako izgleda jedan radni dan baletskog pedagoga?

Budući da sam mama dve ćerke, moj radni dan počinje rano ujutru kada sam uglavnom sa decom, pripremam program za tu radnu nedelju i popodne odlazim na časove, na kojima sam do uveče.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče baleta i umetnosti uopšte?

Srbija je daleko od ostatka sveta što se celokupnog stanja u umetnosti i kulturi tiče, ali opet moram da naglasim da ima dosta mladih ljudi, mladih porodica koje svoju decu vaspitavaju na pravi način. Želim da verujem da će moja deca odrastati u nekoj kulturnijoj i lepšoj Srbiji od ove trenutne i da će sve zaostavštine proteklih decenija nove generacije kulturološki oplemeniti. Mi smo tu da pomognemo.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način? Koliko truda odlazi na odnos sa decom a koliko na sam balet tokom procesa treninga?

U mojoj profesiji je od izuzetne važnosti svakom detetu ponaosob pristupati kao pojedincu jer oni to i jesu, male ličnosti koje u sebi kriju i emocije i karakter i loš i dobar dan. Iako su časovi koje ja vodim grupni, ja sam neko ko voli da sa svakim detetom ponaosob nadje zajednički jezik i ja volim da kažem tu neku „žicu“. Postoje stidljiva, otvorena, temperamentna, mirna deca, i moj je zadatak da „detektujem“ o kakvom se detetu radi i da mu priđem na pravi način. Svaki čas se osim od vežbi i igranja, sastoji i od moje veštine pregovaranja i dogovaranja sa njima.

 

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno?

Posao sam po sebi nije specijalno stresan u smislu fizičkog ili umnog rada, ali je izuzetno stresan zbog činjenice da radite sa decom koju neko predaje vama na odgovornost. Osim toga što deca moraju pokazati rezultate rada, podrazumeva se da ih morate sačuvati od mogućih povreda.

Da li je cilj baletskog pedagoga uvek priprema učenika za nastup ili to može biti samo fizički trening?

Zavisi od vrste pedagogije kojom se bavite, kao i od uzrasta sa kojim radite. Dete od 3 godine nije dovoljno spremno za ozbiljan nastup, kod najmladjih uvek insistiramo na vežbicama i socijalizaciji. Već kod starije dece objedinjujemo trening sa pripremama za nastup, koji je njima uvek motivacija i razlog zašto uopšte uče balet. Aplauzi na nastupima su uvek najveća nagrada za roditelje i decu.

Kako ukratko izgleda jedan proces pripreme učenika za nastup?

Vežbe na parteru, sredini i štapu su sama osnova baleta i onene zaobilaze ni najmladje uzraste. To je baza od koje sve počinje i neophodno je ponavljati je na svakom času. Sam proces pripreme se osim vežbi, sastoji i od odabira muzike i sklapanja koreografije. Onda sledi besumučno ponavljanje. Ne biste verovali koliko truda i rada stoji iza samo jedne koreografije od, recimo 2 minuta.

Sa kim najviše sarađuje jedan baletski pedagog?

Školovani baletski pedagog uvek treba i mora da ima asistente sa kojima obradjuje program i vodi nastavu. Takođe, uvek imate i vrstu tehničke pomoći oko muzike, kostima i svega onoga što se ne tiče samog vođenja nastave.

 

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena, i zašto?

Najveći problem poslednjih godina predstavlja degradacija same baletske umetnosti u smislu najezde samoproklamovanih balerina i pedagoga, bez škole i iskustva. Na žalost, sistem u Srbiji nije na tom nivou da se takve stvari uopšte kontrolišu, a kamoli kažnjavaju i samim tim nemate nikakvu sankciju. Srećom, ima nas dosta koji smo u ovoj priči vrlo ozbiljno i nadam se da će se i tu situacija vrlo brzo promeniti zajedničkom akcijom nas kolega.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom?

Opet se vraćamo na onu priču o perspektivnom zanimanju. Da, mislim da može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom, ali svoj posao morate raditi odgovorno i sa puno ljubavi. To ljudi uvek prepoznaju.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu baletski pedagozi? 

Trik je u tome da morate imati puno ljubavi i razumevanja, kako za decu, tako i za njihove roditelje. Tajna mog zanata leži u beskrajnoj posvećenosti, stalnom radu i trudu da napredujem i učim decu i od dece. Ukoliko razmišljate da se bavite ovim pozivom, spremite se na strpljenje, dosta rada i spremnosti da razumete tudje želje, ambicije i spoznate granice nečijih mogućnosti.

 

Hvala Mirjani što nam je precizno i na lep način otkrila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Ilija Stančević - Gitarista

Gitara je jedan od najpopularnijih instrumenata na svetu, i većina nas je pokušala da je svira u nekom trenutku. Kada geldamo gitariste u spotovima omiljenih bendova sviranje nam izgleda veoma lako. Ali, kako stvarno izgleda posao profesionalnog gitariste? Ispod su odgovori na to pitanje, koje je dao Ilija Stančević:

 

Zdravo Ilija, hvala ti što si odvojio vreme za Tajna Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Pozdrav. Baviti se muzikom kao zanatom je blagoslov. Nije kliše, radim ono što volim i volim ono što radim. Svako ko uživa u svom poslu će vam reći isto. Mislim da je suština ovog zanimanja komunikacija sa publikom kroz emociju. Emocija je ta koja koja nas pokreće, a muzičar je iskazuje kroz harmonije i melodije.

Kada si počeo da se baviš sviranjem gitare i kako je to izgledalo?

Brat od strica je svirao gitaru i naučio me je neke akorde i jednu pesmu Dj. Balaševića. Imao sam osam, devet godina kada mi je majka kupila akustičnu gitaru, a tek sa petnaest dobijam svoju prvu električnu. Takođe, imao sam tu sreću da naiđem na razumevanje i podršku bližnjih, a i dobre komšije koje se nisu mnogo bunile kada sam nabavio prvo pojačalo i distorziju. Napravio sam samo jedan mali incident. Zanimalo me je koliko glasno može biti moje pojačalo i jednoga dana kada sam bio sam, organizovao sam na terasi koncert za komšiluk, prvi i poslednji. Posle toga, obzirom na to da sam imao dobar instrument, odlučio sam da muziku shvatim ozbiljnije i krenem na časove kod R.M.Točka.

Ozbiljan učitelj gitare. Šta je najbitnije kod početka sviranjem instrumenta, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Kod početka sviranja instrumenta jako je bitan pristup. Koliko vremena, truda , ljubavi i energije uložis toliko će ti se vratiti. To je lepota sviranja - i cela filozofija. Svako uz dovoljno truda može da nauči da svira neki instrument, neko je manje talentovan, neko više. Onaj ko je više talentovan će brže doći do nekih stvari i brže napredovati, ali se sve svodi na rad i posvećenost. Naravno, jako je bitno da se počne na što kvallitetnijem instrumentu.

Pominješ instrument kao uticajni faktor. Koja je razlika između učenja električne i akustične gitare? Da li se pristup razlikuje i kako se razlikuje?

Pretpostavljam da je ovo pitanje namenjeno nekome ko želi da počne da svira a ima dilemu, da li akustična ili električna gitara? U principu, osnovne tehnike sviranja su iste, a poželjno je da se uporedo vežba i na jednoj i na drugoj, zbog razvijanja snage u prstima. Akustična gitara je definitivno "teža" za sviranje što se prstiju tiče.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Posao muzičara podrazumeva i putovanja, upoznavanje zanimljivih mesta, ljudi. Postoje razne barijere između nas, ali ih muzika sve ruši, makar na kratko. Verovatno je to ono što najviše volim kod svog zanimanja. Putujemo, sviramo, širimo dobru energiju, ali je takođe i upijamo.

Kad smo kod barijera i rušenja istih, koliko trema ima uticaja na nastup jednog gitariste?

Trema može paralisati muzicara. Na primer, kada sam bio na masterclassu kod Paul Gilberta, imao sam takvu tremu da se posle nisam sećao ni jednog tona koji sam odsvirao. Jedini put kada sam imao takvu tremu je bilo pred moju prvu svirku, poređenja radi. Znači, oslobodite se treme, ne razmišljajte mnogo šta i kako, već svirajte i uživajte - to je najbitnije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne izgleda svaki radni dan isto. Ali uglavnom, vežbanje instrumenta, vežbanje pesama, kada je svirka u pitanju, odlazi se ranije (koliko ranije zavisi od toga gde je nastup), tonska proba, nastup. Kada je proba benda u pitanju, odlazi se ranije, spreman, navežban, namešta se oprema, proba. Zvuči jednostavno, ali nije 🙂

Šta je glavni cilj gitariste?

Svako bi ponaosob trebalo sebi da postavi cilj, a to zavisi od individualnih ambicija. Neko je zadovoljan time što je uspeo da skine neki solo, neko želi konstantno da napreduje, uči, otkriva. Po mom mišljenju, jedan od primarnih ciljeva je da se osposobi da komunicira sa drugim muzičarima. Jer muzika je jezik, ako ga ne znaš - kako ćemo?

Da li je bavljenje profesionalnim sviranjem stresno?

Na momente je stresno, iz više razloga. Biću korektan i izostaviću obrazloženje, ipak se to na kraju kompenzuje onom dobrom energijom.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Ovo pitanje možemo vezati sa prethodnim 🙂 Nije dovoljno cenjena zato što ljudi uglavnom nemaju predstavu šta znači biti muzičar. Koliko truda, vremena, energije, novca se ulaže da bi neko bio dobar i pored zanata imao i dobrog alata. Naravno, to je moje mišljenje.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja profesionalnim sviranjem gitare?

Poznajem puno ljudi koji kao i ja "žive od gitare". Treba biti uporan i verovati u to što radiš.

Kad smo kod zarade, kako je najbolje napraviti balans između sviranja muzike koje voliš i one od koje može da se živi?

Okupiš istomišljenike, svirate ono što volite neradnim danima 🙂 Ili YouTube pa neki backing track. Ako te muzika od koje živiš ne ispunjava, onda sam sebi napraviš da taj balans funkcioniše, zavisno od mogućnosti i obaveza. Neukusno je kada odeš na svirku i primetiš da neko svira svoje omiljene fraze koje nikako ne odgovaraju (manirski) toj vrsti muzike.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu umetnosti?

Nemam uzora konkretno, ali se trudim da od ljudi koji su dobri u svom poslu, profesionalni i ostvareni kao ličnosti, naučim nešto novo, nešto što sam možda prevideo, zapostavio. Mislim da je jako bitno konstantno usavršavati se, profesionalno i privatno.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu gitaristi?

Volite svoj instrument, volite muziku. Ako mislite da ste negde zapeli, ne odustajte. A za vas koji se još uvek razmišljate, šta čekate? Muzika oslobađa!

 

Hvala Iliji na konkretnim i motivišućim odgovorima na pitanja, sada znamo kako izgleda profesija profesionalnog gitariste. Do sledećeg čitanja.

Marija Đokić - Nastavnik klavira

Ako volite decu i muziku u isto vreme možda je za vas savršena profesija nastavnika klavira. Za ovu profesiju, pored pedagogije koja je potrebna za razumevanje i rad sa decom, potrebno je provesti i mnogo dana nad dirkama klavira. Marija Đokić se bavi ovim zanatom godinama, i kroz njene odgovore na pitanja ćemo saznati više o tome kako izgleda biti nastavnik klavira:

Zdravo Marija, hvala ti što si izdvojila vreme za tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ukratko: sviram klavir i pomažem deci i mladima da i oni to nauče. Kako mi je jedan taksista jednom rekao: „Blago Vama, Vama je posao pevanje i sviranje“

Zaista zvuči kao lepa profesija. Kada si počela da se baviš muzikom i kako je to izgledalo?

Muzikom sam počela da se bavim relativno kasno – sa 11 godina. Kao i sva deca, isprobala sam pre toga i neke druge aktivnosti (ples, plivanje, gluma, ...), a onda sam poželela da naučim da sviram klavir. Imala sam sreće da sam od samog početka imala odličnu nastavnicu, koja je verovala u mene više od mene same i pomogla da se ta ljubav prema klaviru još više razvije. Već u drugoj godini sviranja bilo je jasno da je to ono čime želim da se bavim u životu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja muzikom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Najbitnija je ljubav prema muzici. Talenat jeste bitan, ali talenat Vam samo otvara vrata u svet muzike. Da bi se nešto postiglo, potreban je rad. Klavir (a i svaki drugi instrument) zahteva konstantno vežbanje. Često se dešavalo da sam morala da vežbam dok su se druga deca igrala napolju. U tim situacijama veoma je bitna i podrška roditelja.

Da li je bavljenje muzikom i predavanjem iste stresno?

Sviranje samo po sebi nije stresno. Ono što može da bude stresno su javni nastupi. Međutim, na tome se radi i taj stres je moguće savladati. Sećam se da sam na javnim nastupima u srednjoj školi imala toliku tremu da bukvalno nisam bila svesna ničega što se dešava od momenta kad izađem na scenu do momenta kada siđem sa scene. Srećom, toga sada uopšte  nema. Postoji uzbuđenje zbog javnog nastupa, ali to ne doživljavam kao stres.

Što se tiče predavanja, časovi klavira rade se individualno. To znači da je potrebno za svako dete pronaći odgovarajući pristup, program, kako bi se tom detetu pomoglo da što lakše savlada umetnost sviranja klavira, kao i da se njegova ljubav prema sviranju i muzici uopšte održi i razvije. Mislim da je najveći stres koji predavač doživljava onaj kada njegov učenik treba da nastupi. Znate da ste ga pripremili i sve je urađeno kako treba, ali nikad ne možete biti sasvim sigurni u to kako će se on ili ona osećati na sceni i šta će uspeti da pokažu od onoga što je rađeno. U takvim situacijama mislim da bi svakom pedagogu lakše bilo da nastupi umesto svog učenika 🙂

Jel misliš da je bolje da početnik krene sa sviranjem instrumenta tako što će da ide na časove, ili da krene sam da uči?

Zbog postavke ruku, sedenja i nekih osnovnih stvari, bolje je na početku imati pomoć nastavnika. Koliko će rad sa nastavnikom trajati zavisi od uzrasta deteta, od vremena koje dete izdvoji za vežbanje, od podrške roditelja, ali i od toga šta to dete želi da nauči. Osnovna muzička škola traje 6 godina (za klavir), ali kod odraslih početnika podučavanje obično traje kraće.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Posao koji radim ne doživljavam kao posao. Ima puno zajedničkog sviranja (pošto radim i kao klavirski saradnik na duvačkom odseku), što volim mnogo više od solističkih nastupa. U toku godine ima i puno takmičenja na koja idemo, pa se puno i putuje.

Što se tiče podučavanja, imam sreće da radim sa decom koja su tu zato što vole da sviraju, a ne zato što moraju tu da budu. Kroz sviranje i razgovore o interpretaciji i nastupima, ta deca razvijaju i svoju ličnost, na neki način, postaju bolji ljudi. Najlepši momenti su možda baš ti kada, nakon puno rada, učenik odsvira neku kompoziciju tako da sam bude zadovoljan svojim nastupom i onim što je postigao.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne postoje dva ista radna dana, svaki je drugačiji i to je ono što mi se sviđa. Npr. ponedeljkom i utorkom radim od 16 do 18h, sredom sam od 9 do 17h, četvrtak i petak po smenama - jedan dan pre podne (od 8.30 do 13.30), drugi posle podne (od 14 do 20h), a subotom od 9 do 14h. Dva puta mesečno imamo koncerte utorkom, a kada počne sezona takmičenja (već od decembra), onda su tu i dodatne probe.

Kada nisam na poslu, vežbam kompozicije koje treba da sviram sa klincima, pripremam materijal za muzičke radionice ili za letnji muzički kamp „Družiciranje“, radim na online seminarima OKC-a... Pošto je posao takav da se uglavnom sedi, pa se trudim i da odem do teretane bar tri puta nedeljno.

Šta je glavni cilj nastavnika klavira?

Glavni cilj je, naravno, da nakon određenog broja časova učenik nauči da svira klavir, kao i da bude osposobljen da sam uči nove kompozicije. Naravno, sa učenjem svake nove kompozicije, učenik sazna nešto (novo) o kompozitoru koji je tu kompoziciju napisao, o epohi u kojoj je to pisano, o obliku muzičkog dela, …

Pošto je za sviranje veoma važno i kako se učenik oseća u tom momentu (možda mu nije dobro ili ima loš dan ili je dobio neku nagradu u osnovnoj školi, pa je veoma srećan), veoma je bitno napraviti takav kontakt sa učenikom da on ima poverenja u nastavnika i da može da mu se poveri. Ako učenik nema poverenje u nastavnika, teško je napraviti neki veći napredak u sviranju.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Hmm, teško pitanje... Sviranje klavira otvara mnoga vrata. Može se raditi u muzičkoj školi kao nastavnik klavira ili/i kao klavirski saradnik ili se može pokrenuti privatna škola ili vrtić. Može se svirati u nekom ansamblu ili solo po klubovima, a ako je neko veoma vredan i talentovan, može biti i solista. Ono što može da bude problem je kako od toga živeti, tj. kako adekvatno naplatiti svoj rad..

Kad smo kod toga - Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja tvojom profesijom?

Sve zavisi od toga šta smatrate lagodnim životom, tj. kakvi su Vam prohtevi. Najveći broj muzičara posle Akademije dobije posao u muzičkoj školi. To je, doduše, sada sve teže, jer ima puno mladog kadra po školama, ali nije nemoguće. Ako radite samo u muzičkoj školi, a uz to plaćate i stan i račune, veoma je teško preživeti samo sa tom platom. Srećom, tu je uvek i mogućnost privatnog podučavanja, ali to je dodatni posao koji zahteva dodatno vreme i angažovanje oko pronalaženja privatnih učenika. Moguće je, naravno, i svirati u nekom kamernom ansablu ili orkestru. Poenta je, ako je muzika ono što volite i želite, bez čega ne možete da živite, onda istrajte u tome. Naći ćete način da to i monetizujete i da od toga lepo živite.

Da li se u Srbiji ceni klasična muzika, i kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Mislim da se, na žalost, ne ceni dovoljno. I to ne samo klasična muzika, već bavljenje muzikom uopšte. Ne moraju svi biti profesionalni muzičari, ali sviranje instrumenta utiče veoma pozitivno na razvoj osobe. Prilikom sviranja klavira, npr. , leva ruka svira jedno, desna drugo, levom nogom obično kucate ritam, a desnom kontrolišete pedal. Osim toga, svaki muzičar čuje ono što trenutno proizvodi, ali razmišlja i o tonovima koji upravo dolaze, tako da na neki način razmišlja u dva vremena. Zato bih osnovnu muzičku školu preporučila svima.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu nastavnici klavira? 

Radite puno na sebi. Pored vežbanja klavira, odvojite vreme i za knjige i snimke koji će Vam pomoći da bolje razumete sebe i da svoju ličnost razvijete na najbolji mogući način. Kada razumete sebe i možete da pomognete sebi, moći ćete da pomognete i drugima (svojim učenicima).

Povežite se sa ostalim nastavnicima klavira kako biste razmenili iskustva i dobili nove ideje. Puno je nas koji želimo da pomognemo koleginicama i kolegama. Pitajte sve što Vam nije jasno, naročito u prvoj godini podučavanja – tada obično ništa ne bude jasno, a mnogima je neprijatno da pitaju za savet.

I najbitnije od svega: setite se uvek zašto je taj učenik došao kod Vas na čas i da treba tu njegovu ljubav prema muzici konstantno održavati i negovati.

 

Marija nam je kroz svoje odgovore dala uvid u to kako izgleda baviti se muzikom profesionalno, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Tamara Jokić - Pevačica

Kako izgleda profesija pevača ili pevačice? - Ovo pitanje smo svi koji smo se bar malo bavili muzikom postavili sebi bar jednom u životu. Tamara Jokić se muzikom bavi profesionalno, i osim studija u inostranstvu ima mnogo iskustva u javnim nastupima različitih karaktera. Pitali smo je kako izgleda biti Fado pevačica, i muzičar uopšte:

Ćao Tamara, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pevanje, a ujedno i muzika kao zanat ima za cilj individualni i/ili kolektivni izraz. Glas je posebna vrsta instrumenta, veoma delikatan, jer ipak je to deo našeg dela i sredstvo kojim se svakodnevno služimo da bismo komunicirali sa ostatkom sveta, a ponekad i sami sa sobom. Glas je nešto vrlo lično i individualno.

Kada si počela da se baviš muzikom i kako je to izgledalo?

Prvi javni nastup sam imala sa 6 godina. Izgledalo je malo smešno, ali slatko, pevala sam dečije pesmice i brojala u sebi svaki otkucaj ritma. Kasnije je to poprimilo ozbiljniji oblik, u smislu rada, treninga i nastupanja, ali taj žar za nastupom, za živim pevanjem je uvek ostao isti.

Odlično. Kad smo kod početaka, šta je najbitnije kod početka bavljenja muzikom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Talenat je važan, ali vrlo često i ne presudan, kada je profesionalno bavljenje muzikom u pitanju. Mišljenja sam da talenat bez rada ne može da dovede do većih rezultata. Radom se svoj instrument upoznaje, upoznaje se publika, muzička industrija i sopstvena ličnost u datoj umetnosti. To je ono što omogućava napredak. Rad i vežba daju određenu vrstu slobode izvođaču, koju on kasnije koristi da bi se što adekvatnije izrazio.

Da li je bavljenje muzikom stresno, i ako da na koji način?

Bavljenje muzikom nije stresno, više bih rekla da je izazov nego stres upustiti se u muzičke vode. Stresno je samo kada pored bavljenja muzikom moramo i da mislimo na druge stvari bez kojih muzičari i umetnici ne bi mogli: marketing, menadžerisanje, stilizovanje, itd. Sama umetnost je oslobađajuća.

Da li misliš da je bolje da početnik krene sa pevanjem tako što će da ide na časove, ili da krene sam da uči?

Preporučila bih časove kao vodilju ili neku vrstu treninga. A što se tiče samoučenja, to je neophodno i potpuni imperativ za bavljenje pevanjem. Svako treba da upozna sebe kao pevača do najsitnijih detalja.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Nisam sigurna kako da odgovorim na ovo pitanje. Skoro sam čula od jedne drage osobe da je bavljenje muzikom pre moranje nego puki izbor. Ne mogu da se ne složim sa tim donekle, mislim da tu ima istine, a kada je nešto unutrašnji zov koji ide iz individue ka spolja, nema tu previše razmišljanja o perspektivi.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Imala sam nedavno koncert u Beogradu. Sutradan mi je na Fejsbuku pisala jedna gospođa, rekla mi je da je kroz moje glasovno izvođenje i izvođenje benda koji me je pratio došla bliže sebi i svojim osećanjima. To najviše volim kod svog posla.

Koliko trema ima uticaja na nastup jednog pevača?

Ima mnogo uticaja, na razne načine, može biti i pozitivnog i negativnog ishoda.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Opis jednog dana na Berkliju: ustajanje oko pola 8, doručak i kafa. Raspevavanje, kratko i jednostavno. Časovi do 12, 1. Vežbanje daha, raspona, intonacije, uz klavir. Pisanje muzike ili tekstova. Oko 19č poneka proba za mjuzikl ili ansambl, u zavisnosti od dana, i tako do 11, pola 12.

Studirala si u inostranstvu. Kakva su tu iskustva, da li misliš da su studije u Americi nešto što ti je dalo znanja koja ne bi ovde mogla da stekneš?

Apsolutno. Berkli mi je doneo saznanja i poznanstva koja ne bih mogla da steknem u Srbiji. Veliki procenat ljudi iz najrazličitijih krajeva sveta koji dolaze sa jednim ciljem, a to je muzika. To je neprocenjivo za vrstu muzike kojom se ja bavim.

Šta je glavni cilj jednog pevača? Šta želiš da postigneš od pevanja?

Ne znam šta je glavni cilj pevača ili pevačice, kao što rekoh, to je veoma individualno. Ono što ja želim je da izrazim sebe i neki kolektivni duh kroz svoj glas, dah i emociju. Kažem kolektiv, jer najviše volim da se bavim etno muzikom različitih podneblja, a to podrazumeva mnogo generacija i dosta različitih kulturnih nasleđa. Zvukovi koje ovi žanrovi podrazumevaju nisu samo tonski zapisi, već mnogo ispričanih i neispričanih priča jedne kulture, koje mi veoma dobro možemo da osetimo. Sve ono što je prošlo kroz jedan geografski prostor i duh jednog naroda ne može biti verbalizovano u potpunosti, ali može biti odsvirano, ispevano, naslikano, izvajano. Zato je umetnost veoma važna, jer nas dovodi u kontakt sa sopstvenom srži i sa energijama drugih ljudi.

Da li je fado muzika u srbiji cenjena, i zašto?

Ja mislim da jeste cenjena, mislim da i oni koji je ne vole da je poštuju. U Srbiji takođe imamo bogatu folklornu tradiciju, a kako je fado neka vrsta tradicionalne muzike, bliska nam je.

A kako ti se svideo rad na mjuziklu, i šta misliš o mjuziklu uopšte? Da li je u prvom planu muzika ili gluma, i kakvi su ti utisci generalno?

Mjuzikl je fantastičan način oslobađanja na sceni. Od pevanja i glume, preko pokreta i plesa (svi su podjednako važni). Takođe, kao muzičko-scenski oblik može biti veoma dubok, često kontroverzan i zanimljiv. Mjuzikli često pomeraju granice u pozorištu i često govore neispričano, prkose socijalnim normama. Zato mi se veoma svideo rad na mjuziklima, kako u Srbiji, tako i u Americi.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojom vrstom muzike?

Mislim da su granice Srbije, pa i svake druge zemlje, male za ovakvu vrstu muzike, jer ona podrazumeva putovanja, saznanja, različite jezike i kulture. Takođe, muzičko tržište u Srbiji nije veoma stabilno i često podrazumeva dosta kompromisa u muzičkom izrazu ili finansijskom ishodu. Srbija je dobra kao baza, gde se dosta može naučiti, odakle se može odlaziti na razne strane i uvek vraćati.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu pevanja?

Umetnike koje volim da slušam i od kojih učim ne bih mogla da tačno nabrojim jer ih stvarno ima previše. Svako ima nešto svoje što mi pomaže i što me podučava.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu auditori životne sredine?

Radite ono u šta verujete, a pri tome verujte i u sebe same.

 

Hvala Tamari na divnom opisu svoje struke. Do sledećeg čitanja.

Top