Ilija Stančević - Gitarista

Gitara je jedan od najpopularnijih instrumenata na svetu, i većina nas je pokušala da je svira u nekom trenutku. Kada geldamo gitariste u spotovima omiljenih bendova sviranje nam izgleda veoma lako. Ali, kako stvarno izgleda posao profesionalnog gitariste? Ispod su odgovori na to pitanje, koje je dao Ilija Stančević:

 

Zdravo Ilija, hvala ti što si odvojio vreme za Tajna Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Pozdrav. Baviti se muzikom kao zanatom je blagoslov. Nije kliše, radim ono što volim i volim ono što radim. Svako ko uživa u svom poslu će vam reći isto. Mislim da je suština ovog zanimanja komunikacija sa publikom kroz emociju. Emocija je ta koja koja nas pokreće, a muzičar je iskazuje kroz harmonije i melodije.

Kada si počeo da se baviš sviranjem gitare i kako je to izgledalo?

Brat od strica je svirao gitaru i naučio me je neke akorde i jednu pesmu Dj. Balaševića. Imao sam osam, devet godina kada mi je majka kupila akustičnu gitaru, a tek sa petnaest dobijam svoju prvu električnu. Takođe, imao sam tu sreću da naiđem na razumevanje i podršku bližnjih, a i dobre komšije koje se nisu mnogo bunile kada sam nabavio prvo pojačalo i distorziju. Napravio sam samo jedan mali incident. Zanimalo me je koliko glasno može biti moje pojačalo i jednoga dana kada sam bio sam, organizovao sam na terasi koncert za komšiluk, prvi i poslednji. Posle toga, obzirom na to da sam imao dobar instrument, odlučio sam da muziku shvatim ozbiljnije i krenem na časove kod R.M.Točka.

Ozbiljan učitelj gitare. Šta je najbitnije kod početka sviranjem instrumenta, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Kod početka sviranja instrumenta jako je bitan pristup. Koliko vremena, truda , ljubavi i energije uložis toliko će ti se vratiti. To je lepota sviranja - i cela filozofija. Svako uz dovoljno truda može da nauči da svira neki instrument, neko je manje talentovan, neko više. Onaj ko je više talentovan će brže doći do nekih stvari i brže napredovati, ali se sve svodi na rad i posvećenost. Naravno, jako je bitno da se počne na što kvallitetnijem instrumentu.

Pominješ instrument kao uticajni faktor. Koja je razlika između učenja električne i akustične gitare? Da li se pristup razlikuje i kako se razlikuje?

Pretpostavljam da je ovo pitanje namenjeno nekome ko želi da počne da svira a ima dilemu, da li akustična ili električna gitara? U principu, osnovne tehnike sviranja su iste, a poželjno je da se uporedo vežba i na jednoj i na drugoj, zbog razvijanja snage u prstima. Akustična gitara je definitivno "teža" za sviranje što se prstiju tiče.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Posao muzičara podrazumeva i putovanja, upoznavanje zanimljivih mesta, ljudi. Postoje razne barijere između nas, ali ih muzika sve ruši, makar na kratko. Verovatno je to ono što najviše volim kod svog zanimanja. Putujemo, sviramo, širimo dobru energiju, ali je takođe i upijamo.

Kad smo kod barijera i rušenja istih, koliko trema ima uticaja na nastup jednog gitariste?

Trema može paralisati muzicara. Na primer, kada sam bio na masterclassu kod Paul Gilberta, imao sam takvu tremu da se posle nisam sećao ni jednog tona koji sam odsvirao. Jedini put kada sam imao takvu tremu je bilo pred moju prvu svirku, poređenja radi. Znači, oslobodite se treme, ne razmišljajte mnogo šta i kako, već svirajte i uživajte - to je najbitnije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne izgleda svaki radni dan isto. Ali uglavnom, vežbanje instrumenta, vežbanje pesama, kada je svirka u pitanju, odlazi se ranije (koliko ranije zavisi od toga gde je nastup), tonska proba, nastup. Kada je proba benda u pitanju, odlazi se ranije, spreman, navežban, namešta se oprema, proba. Zvuči jednostavno, ali nije 🙂

Šta je glavni cilj gitariste?

Svako bi ponaosob trebalo sebi da postavi cilj, a to zavisi od individualnih ambicija. Neko je zadovoljan time što je uspeo da skine neki solo, neko želi konstantno da napreduje, uči, otkriva. Po mom mišljenju, jedan od primarnih ciljeva je da se osposobi da komunicira sa drugim muzičarima. Jer muzika je jezik, ako ga ne znaš - kako ćemo?

Da li je bavljenje profesionalnim sviranjem stresno?

Na momente je stresno, iz više razloga. Biću korektan i izostaviću obrazloženje, ipak se to na kraju kompenzuje onom dobrom energijom.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Ovo pitanje možemo vezati sa prethodnim 🙂 Nije dovoljno cenjena zato što ljudi uglavnom nemaju predstavu šta znači biti muzičar. Koliko truda, vremena, energije, novca se ulaže da bi neko bio dobar i pored zanata imao i dobrog alata. Naravno, to je moje mišljenje.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja profesionalnim sviranjem gitare?

Poznajem puno ljudi koji kao i ja "žive od gitare". Treba biti uporan i verovati u to što radiš.

Kad smo kod zarade, kako je najbolje napraviti balans između sviranja muzike koje voliš i one od koje može da se živi?

Okupiš istomišljenike, svirate ono što volite neradnim danima 🙂 Ili YouTube pa neki backing track. Ako te muzika od koje živiš ne ispunjava, onda sam sebi napraviš da taj balans funkcioniše, zavisno od mogućnosti i obaveza. Neukusno je kada odeš na svirku i primetiš da neko svira svoje omiljene fraze koje nikako ne odgovaraju (manirski) toj vrsti muzike.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu umetnosti?

Nemam uzora konkretno, ali se trudim da od ljudi koji su dobri u svom poslu, profesionalni i ostvareni kao ličnosti, naučim nešto novo, nešto što sam možda prevideo, zapostavio. Mislim da je jako bitno konstantno usavršavati se, profesionalno i privatno.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu gitaristi?

Volite svoj instrument, volite muziku. Ako mislite da ste negde zapeli, ne odustajte. A za vas koji se još uvek razmišljate, šta čekate? Muzika oslobađa!

 

Hvala Iliji na konkretnim i motivišućim odgovorima na pitanja, sada znamo kako izgleda profesija profesionalnog gitariste. Do sledećeg čitanja.

Marina Dragojlović - Dirigent

Dirigovanje anslamblom je daleko više od pukog vrtenja palicom koje posmatramo na televiziji. Ono podrazumeva preuzimanje dosta odgovornosti na sebe, ali ne samo kod nastupa. Marina Dragojlović se ovim poslom bavi godinama i otkriće nam šta stvarno znači biti dirigent:

 

Zdravo Marina, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Dirigovanje podrazumeva da sve konce držite u svojim rukama. Počev od pripremanja kompozicija pa do scene. Bitno je imati isančan sluh, stav, voditi računa o svakom detalju i biti psiholog.

To je dosta veština i znanja. Kada si počela da se baviš dirigovanjem i kako je to izgledalo?

Dirigovanjem sam počela da se bavim pre sedamnaest godina. Posle srednje škole sam odlučila da ne upisujem odmah Muzičku akademiju već da pauziram godinu dana. Za to vreme sam se intezivno spremala za prijemni ispit koji između ostalog podrazumeva dirigovanje orkestarskog i horskog dela. U to vreme sam bila i član horskog ansambla u kom sam već počela da asistiram dirigentu što mi je veoma pomoglo. Rad se isplatio, upisala sam FMU kao najbolji kandidat, a iskustva sam imala kao da već uveliko studiram.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja dirigovanjem, i koliku ulogu tu igra formalno obrazovanje a koliku talenat i smisao za muziku?

Biti dirigent znači biti kompletan muzičar tako da je formalno znanje preduslov za bavljenje ovim poslom. Moram da napomenem da je odsek dirigovanja jedan od najtežih na studijama muzike. Kao i u većini umetničkih profesija, talentat je bitan, ali ne i presudan. Puno rada, odricanja, ljubavi i volje je potrebno za ovu profesiju. Morate na neki način biti i rođeni vođa, imati to u sebi i posedovati dobre organizatorske sposobnosti. I naravno, ništa bez prakse. Praksa je sve u ovoj profesiji. Jedno je raditi sa mentorom, ali stati pred ansambl je potpuno druga priča.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Volim sve! Volim zato što to za mene nije samo posao, već i razonoda. Iznad svega volim muziku, da je „vajam“, oblikujem po svojoj želji i osećaju. Volim ljude sa kojima radim, pogotovo što sada već mogu da biram svoje saradnike. Takođe, volim scenu i neizvesnost koju ona nosi. Nikada ne znate šta vas tu čeka. I ne mogu da opišem taj osećaj kada često posle probe ostanem bez trunke energije, a presrećna. Još jedna lepa stvar koju donosi ova profesija su svakako i putovanja.

Pominješ neizvesnost. Da li je bavljenje dirigovanjem stresno?

U pojedinim situacijama ume da bude, ali ako radite svoj posao kako treba to se u većini slučajeva dešava zbog stvari na koje vi ne možete direktno da utičete. Moj topli savet za sve koji se odluče za ovu profesiju je ne prepuštati ništa slučaju – od najsitnijih detalja koji nemaju veze sa muzikom pa do onih najkrupnijih stvari.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Već sam spomenula je dirigent jedan kompletan muzičar što znači da između ostalog može biti i aranžer, kompozitor, instrumentalni i vokalni izvođač ili se pak može posvetiti pedagoškom radu. I što je najbolje od svega, svime navedenim se može baviti u isto vreme. Tako da, može se reći da je ovo perspektivna profesija.

Koliko trema ima uticaja na nastup jednog dirigenta?

Prisutna je uglavnom pozitivna trema. S obzirom da se sa javnim nastupima kreće još od niže muzičke škole, trema sa godinama postepeno nestane. Takođe, ne mogu a da vas ne podsetim da je dirigentu publika iza leđa pa je samim tim lakše u tom trenutku posvetiti se samoj muzici i ansamblu (koji je ispred vas) i ne razmišljati o tremi.

Da li je za bavljenje tvojim poslom potrebno poznavati psihologiju, s obzirom da radiš sa grupom ljudi konstantno?

Što bolje poznajete psihologiju, bolje ćete proći. Ali to se ne može naučiti iz knjige. Najbolje je učiti „u hodu“ i postepeno sticati iskustvo. Sve to ide sa godinama. Dobro je ponekad se i opeći i učiti na sopstvenim greškama.

Šta je najlakši a šta najteži deo posla koji se tiče dirigovanja?

Verovali ili ne, nastup je najlakši deo posla. Naravno, pod uslovom da ste ga dobro spremili na probama – što spada u onaj teži deo. Ako dirigent na probama dobro uvežba ansambl, na samom nastupu može dirigovati samo pro forme.

Zanimljivo. Kako izgleda tvoj radni dan? 

Na dan kada imam nastup najviše vremena mi ode na stvari koje nemaju veze sa muzikom i to me je uvek nerviralo. Scenska šminka, frizura, izbor toalete, pakovanje stvari, pa tu negde usput prirodno dođe pitanje „Da li sam sve ponela?“... Muškarci većinu ovih problema nemaju. Zatim, kratka proba pred nastup. Često se desi da tek na dan nastupa upoznajete prostor koji je jako bitan zbog akustike i da bi ansambl znao kako da se postavi u određenim uslovima. Nekad nemate tonsku probu, a nastupate sa ozvučenjem. Sve su to veoma stresne situacije ne samo za mene već i za moje saradnike. Još ako mi neko od njih slučajno zakasni, to bude vrhunac stresa. E, onda na red dođe nastup, prepustite se samo muzici i na sve ostalo zaboravite. Sa druge strane, dani kada imam samo probe su mi omiljeni jer imam vremena, a samim tim i privilegiju da se posvetim pedagoškom radu - ili da jednostavno ne radim ništa.

Šta je u stvari glavni cilj dirigenta?

Imati kontrolu. To će vam mali broj dirigenata priznati. Imati kontrolu na sceni, na probama, u međuljudskim odnosima, u privatnom životu. Ne bih sada dublje zalazila u psihologiju, ali dirigenti spadaju u takozvane „alfe“. Koliko god surovo zvučalo – sve mora biti podređeno njima.

Odličan odgovor. Da li je posao dirigenta u srbiji cenjen?

Ne mislim da se ovaj posao ceni u Srbiji koliko bi trebalo. Uopšte, umetnost se ovde ne ceni dovoljno. Smatram da najveća podrška umetnosti treba da dođe od strane države, a tu su zatajili. Trenutno se sve svodi na neki show biznis. U nekim evropskim gradovima kada idete na koncert klasične muzike, za koji ulaznica košta kao naša prosečna plata, morate poštovati i određeni dress code što podrazumeva večernje toalete, frakove, cilindre, bele rukavice. Dakle, sve je na daleko višem nivou nego ovde. Jedino za šta ne treba da brinemo je publika jer nje će uvek biti.

Da li misliš da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja dirigovanjem?

Zavisi od mnogo stvari, npr. da li radite pri nekoj instituciji ili ste sam svoj gazda. Ovo drugo zahteva malo više angažovanja u smislu reklamiranja i pronalaženja sponzora. Treći slučaj, meni omiljeni, bi podrazumevao da se ne ograničavate samo na dirigovanje, već da iskoristite sve svoje potencijale i znanje i pored dirigovanja se oprobate i u drugim sferama muzike.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu dirigovanja?

Nemam uzora. Imala sam samo mentore koji su mi davali smernice, ali put sam birala sama i to je dobro. To je nešto poput roditeljstva. Usmeravate dete, ali u jednom trenutku ga morate pustiti. U početku, kada nisam imala toliko iskustva, bilo je pokušaja ukalupljivanja ali sam se vešto otrgla tome zahvaljujući mom večitom problemu sa autoritetima. Ovaj posao svako mora raditi po svom osećaju. Zamislite kako bi bilo kada bi svi u istom stilu izvodili muziku, slikali, vajali ili pisali. Umetnost više ne bi bila interesantna.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu dirigenti?

Nema trikova ni tajni. Pored znanja, talenta i ljubavi sve se svodi na iskustvo koje se ne stiče preko noći. U stopu ih prate strpljenje i upornost. Prednost imaju oni koji dobro vladaju vokalnom tehnikom i sviraju više od jednog instrumenta. Takođe, bitna je dobra komunikacija sa saradnicima i zaboraviti na sujetu koja se često vezuje za ovaj poziv.

 

Marina nam je jasno i veoma lepo objasnila svoju profesiju, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Milica Damjanović - Prodavac turističkih aranžmana

Prodavac turističkih aranžmana nam kao profesija omogućava da se neprekidno usavršavamo, da obilazimo zanimljive destinacije, ali nosi sa sobom i određeni stres. Kako zaista izgleda ova profesija, približiće nam Milica Damjanović:

 

Zdravo Milice, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Moj posao je da ljudima zainteresovanim za određenu vrstu putovanja pomognem u potrazi i realizaciji istog. Kada gosti dolaze u agenciju da se raspitaju o određenim aranžmanima, destinacijama, to je tek prvi korak u avanturi koja započinje - a najčešće je u pitanu godišnji odmor koji ljudi u Srbiji najradje provode na moru , planini, banji... Naravno, postoje i druge vrste putovanja, vezana za poslovne, medicinske i ostale potrebe ljudi, tako da sve češće dobijamo zahteve za putovanja na medeni mesec u neku egzotičnu zemlju, kao i da pokušamo da pronađemo najbolju rutu, smeštaj i transfer za recimo petodnevno poslovno putovanje u Afriku, Ameriku...

Kada si počela da se baviš prodajom turističkih aranžmana i kako je to izgledalo?

Pre nešto više od deset godina, kada je sve izgledalo drugačije - nije postojao toliki izbor destinacija pre svega. Našim turistima nisu bila dostupna mnogobrojna grčka ostrva, Španija i Italija su važila za gotovo nedostižne i veoma skupe destinacije, a Egipat, Tunis i Turska su tek postavljalji svoj ’suncobran’ za srpske turiste. Manje se razmišljalo o detaljima koji su danas gotovo neizostavni kada se neko interesuje za određeni aranžman ( wi fi, sef, usluge rent a cara, itd).  Takođe, postojao je i vizni režim koji je u mnogome sputavao naše turiste da se odluče za letovanje ili zimovanje izvan naših granica.

Zaista, sada je situacija dosta drugačija. Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom, koja su predznanja potrebna?

Potrebno je mnogo toga, ovaj posao se ne zasniva samo na položenom ispitu za vodiča, završenoj srednjoj ili višoj školi strukovnih studija- reč je o veoma kompleksnom skupu veština kojim dobar prodavac turističkih aranžmana mora da barata besprekorno. Svaki pocetak iziskuje neke osnove, recimo da bi bilo poželjno poznavati geografiju, istoriju umetnosti , ali i psihologiju i sociologiju. Nije poenta nekome samo tehnički prodati aranžman, posebno kada je putnik već odlučio gde i kada želi da putuje. Treba biti spreman na razne želje i potrebe turista koje se trebaju spakovati u jedan kofer uz određen budžet.

Što je ponekad teško, predpostavljamo. Da li je bavljenje prodajom turističkih aranžmana stresno, i ako da na koji način?

Stresno je, da. Kako već napomenuh, mnogo je izbora pred nama, i ponekad je to zapravo i problem; "što više gledam - sve manje znam šta želim" - veoma je česta rečenica koju čujemo od naših stranaka. Onda tu nastupamo mi, trudimo se da dobro procenimo profil putnika, njihove želje, afinitite, i da sve to uklopimo u raspoloživost kapaciteta i finansijsku koncepciju. Takođe, svako ima svoj doživljaj određene destinacije, smeštaja, a mi kao prodavci i savetnici za putovanja moramo biti potpuno objektivni i iskreni, kako bismo što bolje pružili dojam željenog aranžmana.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Perspektiva postoji, ali samo ako nastavi da se neguje kultura i običaj odlaska u turustičku agenciju koja bi vam pomogla u pronalaženju pravog izbora za vaše putovanje. Današnji uticaj interneta koliko pomaže, toliko i odmaže ovoj profesiji, jer kako sam već navela; što više gledamo - to manje znamo .

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Teško je opisati rečima jedan dan u ’’sezoni’’ u turističkoj agenciji, posebno u onoj kroz čija vrata prođe više hiljada turista. Možda jedna reč može da opiše - Adrenalin. Mešavina i smeha i suza, radosti i brige, prijatnih i manje prijatnih ljudi i situacija, kao i spremnost na razne izazove. Ko ispeče ovaj zanat, zasita bi mogao da se bavi i raznim drugim profesijama, jer se kroz ovaj posao nauči mnogo toga.

Pominješ druga znanja. Koliko je poznavanje jezika bitno za tvoju profesiju, i zašto?

Vazno je znati makar engleski jezik, a svaki drugi je samo još veća prednost. U komunikaciji sa ino partnerima neophodno je poznavanje engleskog jezika ukoliko ne govorite potreban strani jezik na kom oni komuniciraju (najčešće grčki, nemački, italijanski, španski )

Pričamo o sporazumevanju. A kako prodavac turističkih aranžmana zaista razume potrebe potencijalnog kupca?

To se uči. Vremenom. Što i jeste zapravo najveća, neopipljiva tajna ovog zanata.

Kako izgleda tvoj radni dan?

"Dobar dan, izvolite?" Tako počinje, a završava sa "Dobro veče, izvolite?". Sve između je pomenuti adrenalin, puno ljudi koji dolaze i odlaze iz agencije, puno telefonskih poziva, puno pitanja i još više odgovora. Zatim ima adminstracije i tehničkih propratnih poslova koji su neizostavni deo naše svakodnevnice, a koji omogućuju da sve teče bez greške, i da se svako putovanje isprati od početka do kraja.

Zaista kompleksan posao. Da li je tvoja struka u srbiji cenjena?

To je već retoričko pitanje... Smatram da je u ovom trenutku puno mladih ljudi koji su završili visoke škole ili fakultete, ali ne poseduju adekvatno radno iskustvo kako bi dobro odgovorili ovom pozivu, no ipak - od nečega se mora početi.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja prodajom turističkih aranžmana?

Zaista zavisi- od slučaja do slučaja. Može se preživeti, može se proputovati i videti malo više ’sveta’ nego što bi recimo bankarski službenik ili neko iz druge branše imao mogućnosti.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu prodavci turističkih aranžmana?

Ako želite profesiju koja obuhvata mnogo disciplina, gde ćete putovati i stalno komunicirati sa strancima i stalno imati dinamično radno vreme - onda je ovo profesija za vas.

 

Milica nam je divno objasnila kako izgleda biti prodavac turističkih aranžmana, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Hanna Gadomski - Voditelj na radiju

Hanna je radila sve i svašta kreativno u životu, i imala bi da nam kaže mnogo toga o različitim lepim profesijama, ali smo se odlučili da nam približi ono što trenutno radi - vodi emisiju na radiju Beograd. Hanina emisija se zove Snovreme, vrlo popularnu među mladim ljudima željnim informacija iz kulture i dešavanja u glavnom gradu i Srbiji.

Da li bi mogla da opišeš svoj "zanat" ukratko, u nekoliko rečenica? 

Kako je izgledao moj posao autora i voditelja emisije na Radio Beogradu 1 često sam opisivala na sledeći način: žongliranje kristalnim čašama dok hodam po žici iznad minskog polja. To deluje vrlo dramatično, ali radi se zapravo o ogromnoj koncentraciji i odgovornosti. Međutim, bilo je i mnogo toga predivnog i zabavnog, naravno.

Kako izgleda proces spremanja svoje emisije na radiju, ukratko?

Prvi korak je izbor sagovornika i teme. Onda sledi upoznavanje sa sagovornikom/cima i onim što će nam biti tema u emisiji. Ako je predstava, daću sve od sebe da je pogledam. Ako je muzika, da preslušam. Ako je knjiga da pročitam, itd. Naravno, potrebna je i priprema za određenu oblast kojoj pripada konkretna tema. Važno mi je bilo i da sagovornici upoznaju mene, da bi opušteniji došli u studio i sa poverenjem mogli da govore o onome što vole, što im je važno. Najčešće su gosti birali muziku, ali ja sam svakako morala da preslušam ili pronađem to što su izabrali. Ako je izbor muzike bio na meni, trudila sam se da se i to uklapa u temu i atmosferu emisije, a da pri tom odgovara i generalnom stilu emisije, a i noćnom terminu emitovanja. Za treći i četvrti sat emisije najčešće sam uspevala da pronađem tekstove koji su se nadovezivali na temu razgovora, a to je podrazumevalo praćenje dostupne literature, što starijih izdanja, što novih. Naravno, ima tu i tehničkih detalja kao što su sastavljanje najava za internet, slanje linkova posle emisije, kao i priprema sitnica koje će gostima učiniti boravak u studiju prijatnijim. Posebna priča je konstantno praćenje dešavanja u gradu i šire, kao i održavanje kontakata sa gostima, koji su nam se često i rado vraćali sa divnim novim pričama i preporučivali svoje prijatelje, kolege, poznanike. Dakle, neprestana komunikacija bez ograničenja radnog vremena. Kraće od ovoga ne znam da li sam mogla.

Da li imaš radno vreme i kakvo je ako ga imaš?

Radno vreme – šta to beše? 🙂

Koliko dugo ti treba da se opustiš, jer je i radio neka vrsta javnog nastupa?

Neposredno posle emisije, kad stignem kući oko 4 i 15 ujutru, treba mi oko sat vremena da me pusti adrenalin. Ali dugoročno gledano, način rada koji sam opisala zapravo traži neprestanu spremnost na akciju, punu pažnju i prisutnost. Proverila sam, da bih se stvarno opustila od takvog tempa treba mi bar mesec dana. Što je praktično neizvodljivo.

 

Koje je najveće zadovoljstvo tvog posla?

Ljudi! To je čudesno, neprocenjivo!

Šta su loše strane vođenja emisije na radiju?

Zavisi od vrste emisije, od pristupa, koncepta, same osobe voditelja. Što se mene tiče, ne vidim nikakve loše strane samog posla. One prateće stvari mogu da budu otežavajuće.

Da li moraš da imaš određena predznanja da bi bila voditelj?

Naravno, mnogo toga se uči samo praksom, u hodu, nikako drugačije. Ali mora da postoji određeni nivo pripremljenosti u oblastima kao što su opšta kultura, pismenost, kultura ponašanja, sposobnost brzog razmišljanja i naravno, sam glas i dikcija.

Da li se ugledaš na nekoga u profesionalnom smislu, i ako da na koga?

Inspiracija mi je bila Elen Dedženeris i način na koji se ona ophodila prema nekim sagovornicima. Njena ležernost, ali veoma pažljiv odnos prema ljudima, način da u razgovoru zapravo ne ističe sebe u prvi plan iako je sama “brend”, autor i voditelj emisije, zatim njena duhovitost, često na sopstveni račun, nekonvencionalnost u smislu stajlinga koji je potpuno diskretan, “uniseks” (ne ulazim u njenu privatnu orijentaciju). Naravno, tu su i neke kolege, glumci i muzičari koji su me izvesnim aspektima svog načina izražavanja i nastupa inspirisali da i ja stvaram sopstveni stil.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Živa reč će uvek biti potrebna. Radio je i dalje u modi. Kod nas je trenutno vrlo teško, ali dobri voditelji će uvek biti potrebni.

Kakav je osećaj kada sediš u studiju i znaš da te slušaju stotine hiljada ljudi? Da li se bojiš da nešto ne pogrešiš?

Ne razmišljam o “hiljadama ljudi”. Mada, priznajem, imala sam iskustvo sa zaista različitim vrstama javnog nastupa pre nego što sam došla na Radio Beograd. Znam da su slušaoci tamo negde i mislim na njih, ali najvažniji su ljudi u studiju. Tačno je da moram da imam podeljenu pažnju, to jest svest o tome šta šaljemo u etar, ali prioritet su mi gosti. Greške se ne bojim. Živi smo ljudi, prirodno je pogrešiti I to čak daje živost programu. Onaj ko sluša tamo negde ima osećaj da je živ, stvaran čovek s one strane mikrofona. Naravno, uvek postoji odgovornost za sve što ću reći. Ali to nije deo samo profesije voditelja.

Šta bi poručila mladima koji žele da postanu radio voditelji?

Apsolutna podrška! Probajte, osetite kako je, istražujte! Makar vam se na kraju ne dopadne, makar odustali. Bar ćete znati da ste probali.

Hvala Hanna! Dakle, biti voditelj na Radiju je vrlo odgovoran, ali i uzbudljiv posao. Koga zanimaju udari adrenalina i upoznavanje gomile ljudi, kao i obraćanje slušaocima i uticanje na ljudsku svest preko radio-talasa, trebao bi da ozbilno razmisli o zanatu voditelja na radiju.

 

 

Top