Boban Ćulajević - Profesor filozofije

Već smo imali prilike da se upoznamo sa učiteljskom profesijom koja zahteva dosta odgovornosti i posvećenosti. Da li je profesija profesora u srednjoj školi mnogo drugačija i šta je ono što je najbitnije za bavljanje ovim zanatom, otkriće nam Boban Ćulajević:

 

Zdravo Bobane, hvala ti što si odvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pozdrav. Filozofija kao nastavni predmet, u srednjoj školi, je veoma zanimljiv posao u kojem se nastoji kod učenika probuditi intelektualno nastrojena svest, svest željna saznanja, tj. budi se čuđenje nad samom činjenicom postojanja.  Posao je zanimljiv jer je sa jedne strane izazov da se mladi otrgnu od svakodnevnice i dovedu do višeg stanja svesti, do pitanja koja prevazilaze okvire pojedinačnog života, a sa druge strane i savršena prilika da se čuju uvek novi, zanimljivi komentari i zapažanja. Nastava filozofije utiče na kvalitet samih pojedinaca, tj. razvija kritički svesne ljude. Ukratko rečeno ona budi čovekov umni i moralni kapacitet.

Kada si počeo da se baviš predavanjem filozofije i kako je taj početak izgledao?

Počeo sam da predajem 2011. godine. Početak,  kao i svaki, zahtevao je vreme za navikavanje i uhodavanje.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje stečeno na fakultetu?

Obrazovanje sa fakulteta je nužna baza, ali da bi se predavalo na kvalitetan način, profesor mora da se dalje obrazuje, da proširi još tu bazu, da konstantno promišlja o sadržaju i načinu njegove realizacije.  Za početak je najbitnije da ste prava osoba za ovaj posao, a u ovom slučaju to znači da ste saosećajna osoba sa određenom dozom prosvećenosti i da želite na pravi način tu istu prosvetljenost da probudite kod svojih učenika.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Može biti, ako želiš da napreduješ u školskoj hijerarhiji ili u ministarstvu. Suština ovog posla jeste u tome da se razmišlja o perspektivi učenika, a ona dolazi sa razvojem njihove svesti. Moraš voleti ovaj posao, onda imaš perspektivu u vidu ličnog razvoja i zadovoljstva.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Najlepši moment jesu uspešna saradnja i interesovanje učenika za filozofiju. Sedmi čas koji proleti brzo i učenici koji posle zvona ne žure kući je najbolji dokaz uspešnog rada i pruža najveću satisfakciju. Volim kad ozbiljno pričamo i promišljamo o istini, kada im vidim na licu da u tom trenutku obožavaju školu i da postižemo ono što nam je cilj.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način?

Psihologija i pedagogija su pored filozofskog obrazovanja najvažniji stubovi profesorskog posla. Psihologija je važna zbog komunikacije, čitanja reakcija učenika, razumevanja njihovih motiva, stavova, osećanja, uviđanja koja tehnika učenja bi im u datom trenutku najbolje poslužila svrsi. Morate znati kako sa kim da pričate, kako da im priđete, morate im opipati puls i znati kako dišu. Svaki profesor mora biti i dobar psiholog. Ako je tako, onda je sigurna kvalitetna nastava.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Pošto radim u više škola, dešava se da jedan dan idem na nekoliko mesta. Na samom poslu imate dežurstva i izvođenje nastave. U proseku imam 4 časa dnevno. Časovi prolete brzo ako ostvarite uspešnu komunikaciju.

A kako izgleda jedan proces pripreme za predavanje?

Ukoliko vam tema nije bliska ili zanimljiva onda vas čeka dočitavanje literature i osmišljavanje korelacija sa drugim predmetima. Trudite se da sve lekcije održe pažnju učenika i da ujedno budu vrlo edukativne kao i provokativne za razmišljanje. Priprema za čas se svodi na osmišljavanje toka časa, vremenske artikulacije časa, pronalaska dobrih problemskih pitanja, predviđanja mogućih digresija itd.

Da li je tvoja profesija stresna?

Može biti užasno stresna, ali hvala Bogu to mi se retko dešava. Kada se desi, jedan čas vas fizički i psihički “zgazi”, tako da ostaneteiI bez trunke energije, motiva, želje za dalji rad. Bezobrazluk, nevaspitanje, neinteresovanje, želja za svađom, kanalisanje svih svojih problema u pravcu profesora znaju da budu teški izvori stresa. Individualno od profesora zavisi kako će se sa tim izboriti.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Mogu se raditi modul časovi unutar veća npr. društvenih nauka, pa sarađujete sa psihologom, sociologom, istoričarom. Pričate o nekoj temi sa više aspekata, to zna biti veoma zanimljivo. Inače sarađuješ sa svim kolegama u školi po potrebi.

Šta je glavni cilj profesora filozofije?

Glavni cilj je buđenje u drugima onoga što je probuđeno u tebi samom. Želiš da osete ono što si ti osetio, da vide stvari na najrazličitije moguće načine i da promišljaju o postojanju u svim njegovim aspektima -  metafizičkom, političkom, etičkom, estetskom, logičkom, duhovnom itd.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena?

U većini glava nije jer ljudi u praktičnim problemima ne cene filozofsko promišljanje. Ali naravno da ima izuzetaka.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojom profesijom?

Profesorska plata je čisto prosečna zarada, otprilike oko 350e. To vam govori sve o sistemu i njegovom vrednovanju profesorskog “zanata”.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu profesori filozofije?

Ako budete razmišljali o profesiji profesora filozofije, onda je veoma važno da ste sposobni za identifikaciju sa drugima, za saosećanje i uživljavanje. Ako drugo ja možete da doživljavate kao svoje ali u drugom telu, ako ste sposobni za ovu psihološku decentralizaciju onda mislim da imate najbolji mentalni program za ovaj posao.

 

Hvala Bobanu na realnom prikazu svoje profesije i konkretnim savetima. Do sledećeg čitanja.

Ivan Milivojević - Trener veslanja

Veslanje je poznato još od najstarijih vremena, ali od kada je postao omiljeni akademski sport u Engleskoj ne prestaje da bude popularan. Jedan od vidova veslanja je i kajakaštvo koje ima dugu tradiciju u gradu Pančevu. Trener Ivan Milivojević je uspeo da okupi “veslačku porodicu” u svom sportskom klubu, i sa zadovoljstvom će nam otkriti tajne svog zanata:

 

Zdravo Ivane, hvala Vam što ste odvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština vašeg zanata?

Ja se bavim podučavanjem dece i odraslih veštini veslanja odnosno kajaka. Moj posao podrazumeva da obučim i treniram polaznike tako da samostalno veslaju u kajaku ili kanuu, veslaju na sup dasci pa čak i jedre na mirnoj vodi kao što je Tamiš. Sam proces učenja polaznika zahteva puno koncentracije sa obe stane jer je neophodno na samom početku usvojiti pravilnu tehniku u čamcu. Posle toga, veslanje je pravo uživanje za sve.

Koje sve discipline postoje kada je veslanje u pitanju?

Postoji veslanje na mirnoj vodi kao što je reka ili jezero, veslanje na divljim vodama, rafting, dragon boot i akademsko veslanje kod kojeg su discipline rimen i skul. Razlikuju se po tome što za rimen disciplinu svaki veslač ima jedno veslo, a za skul disciplinu svaki veslač ima dva vesla.

Kako ste počeli da se bavite poslom trenera veslanja i kako je to izgledalo?

Počeo sam da treniram veslanje još 1979. godine, a ljubav prema veslanju i sportu odredila je moju profesiju za ceo život. Kada sam stekao potrebno znanje i usavršio veštine odlučio sam da se posvetim trenerskom poslu i prenosim znajnje mlađim generacijama. Učestvovao sam u osnivanju kluba sa ciljem da okupim decu i rekreativce koji vole sport. Ovog leta klub “Sportiko” proslavio je 15 godina postojanja.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju trenera veslanja?

Završio sam Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu a zatim i magistarske studije, pa je trenerski posao zapravo nadogradnja moje sportske karijere i obrazovanja. Trenerski posao zahteva visoko obrazovanje, jer raditi sa decom je ozbiljan posao koji je u osnovi baziran na znanju, a ostale veštine su deo celine ovog posla. Raditi sa decom je nešto najvrednije.

Koliko je bitna pedagogija u trenerskom poslu? Da li je pristup svakom učeniku drugačiji?

Pedagogija je ključna u radu sa decom, jer svako dete je svet za sebe. Svakom detetu se mora prići na najbolji mogući način u skladu sa njegovom ličnošću i potrebama. Neophodno je izgraditi odnos pun poverenja i razumevanja kako bi se dete zainteresovalo za sport koji trenira, da mu se svidi pa čak i ako bude prestalo da trenira veslanje da ipak ostane aktivno u sportu.

Vi ste jedan od retkih trenera koji decu sa posebnim potrebama aktivno uvodi u sport. Koliko su deca sa posebnim potrebama sposobna za učenje veslanja? Koliko je zahtevno raditi sa njima?

Deca sa posebnim potrebama su svakako sposobna za bavljenje sportom. Pristup u radu je nešto zahtevniji i individualan, jer zavisi od smetnje koju dete ima i tome moramo da se prilagođavamo, tako da svi budu zadovoljni, a najviše dete.

Kako izgleda priprema za trening?

Za svaki trening je potrebno doći sa odgovarajućom opremom i sa koncentracijom da bi se slušao trener i ono što se uči. Svakoga dana imamo jutarnji i popodnevni trening koji traju po dva sata. Neophodno je da svi slušaju uputstva koja im daje trener, da budu pažljivi sa opremom, i naravno da budu fizički spremni.

Kako izgleda trening i kako se trenira u zimskom periodu?

Uslov za trening je da svi znaju da plivaju jer je sasvim normalno da se neko i prevrne iz kajaka. Meni je prevashodno cilj da se deca vežbaju i igraju i onda vremenom da to preraste u neko ozbiljnije vežbanje da bi kroz par godina dostigli nivo pravog treninga. Treninzi u zimskom periodu su u principu naporniji jer se tada trči, pliva, rade se vežbe snage kako bi se motoričke sposobnosti podigle na što veći nivo. Veslanje je vrlo kompleksan sport koji zahteva bavljenje i drugim sportovima kako bi se telo dovelo u formu da izdrži velike napore.

Kako se nosite sa stresom svog posla i koji je najveći stres jednog trenera?

Stres je uvek prisutan jer se radi sa decom na vodi, postoji strah od prevrtanja, strah od davljenja, od saobraćaja na vodi kao i od bilo kakve vrste povrede. Najvažnije je ostati pribran i bez panike i ako dođe do krizne situacije iz nje izvući što bolji ishod. U svakom slučaju nije lako. Sa druge strane veslanje je izuzetno relaksirajući sport. Na vodi ste, veslate tempom koji vama prija i uživate u prirodi oko vas. Definitivno najbolji antistres u svetu koji nas okružuje. Tako da je stres u mom poslu prisutan, ali se i lako otklanja.

Da li svi mogu da nauče veslanje i da li se dešavalo da prepoznate da neko nije sposoban za učenje?

Da, definitivno svi mogu da nauče da veslaju, ali poželjno je da znaju da prlivaju, a i ako ne znaju nije problem. Naučiće. Važno je da imaju volju. Strah je manji ako znaju da plivaju, ali se svi vremenom opuste i uživaju. Uglavnom se susrećem sa dva obrasca ponašanja: prvi je da ima talenta ali nema volje, a drugi je da nema talenta ali ima mnogo volje. Oni koji nemaju volju najbolje da počnu da treniraju nešto drugo što im se više dopada i da ostanu aktvni u sportu. Svi oni koji imaju veću motivaciju od talenta mogu da postignu odlične rezultate, jer na najbolji način kompenzuju ono što im je u početku nedostajalo.

Kada je trener najsrećniji?

To su momenti kada pre svega vidite sjaj u očima kod dece kada shvate da su nešto postigla, naučila, da su ispunjena. Srećan sam i kada posle određenog broja godina prođu kroz ceo ciklus i postignu odlične rezultate. Posebno me raduje kada vidim svu onu decu koja su došla prvi put zbunjena i uplašena na trening, a sada su ozbiljni ljudi sa završenim fakultetom i ostali su verni sportui klubu kao članovi porodice. Svaka medalja donosi sreću i podstiče na dalje usavršavanje.

Kako se učenici pripremaju za takmičenje?

Generalno pripreme traju tokom cele godine, jedan deo priprema je u toku leta na vodi, a drugi deo je u zimskom periodu koji je mnogo zahtevniji. Vrhunski veslači veslaju i u toku zime. Pripreme traju konstantno, jedino se pred velika takmičenja tempira forma. To je kao kad domaćica pravi tortu, ona mora da ispoštuje određeni redosled da bi torta dala svoj maksimum u ukusu i izgledu. 🙂 Važne su i povratne informacije od takmičara kako se on oseća iz dana u dan tokom cele godine, da bi na kraju ostvarili najbolji mogući rezultati.

Šta sve mora da poseduje jedan veslački klub da bi mogao da funkcioniše?

Svaki klub mora da poseduje adekvatne prostorije, upravu kluba, sportiste, neophodnu opremu, da se redovno održavaju treninzi i da se odlazi na takmičenja.

Kako je biti trener veslanja u Srbiji? Može li se lagodno živeti od trenerskog posla?

Zaista je lepo biti trener veslanja, bar meni jer uživam u radu sa decom. Radim ono što volim. Neki trener zaista mogu lagodno da žive od svog posla, ali to isključivo zavisi od veličine kluba, od finansijskih mogućnosti. Većina klubova se finansira kroz konkurse lokalne samouprave. Naš klub se finasira iz lokalne samouprave, ali samo za decu sa posebnim potrebama. Nemamo finansijsku pomoć vezanu za kajak. Nadam se da ćemo u budućnosti imati pomoć jer radimo dobro svoj posao, rezultati sami govore. Od velikog broja dece pravimo korisne članove društva koji gaje prave vrednosti.

Za kraj, šta biste poručili mladima i starijima koji žele da uče veslanje kao i onima koji bi se bavili trenerskim poslom?

Pre svega, svima bih preporučio da se što više bave sportom. Kada kažem sportom mislim na rekreativni sport, jer ne mogu i ne trebaju svi da se bave vrhunskim sportom. Vrhunski sport je predodredjen za vrlo mali broj veoma talentovane dece pod uslovom da klub, roditelji i lokalna samouprava imaju mogućnosti da stvore uslove kakvi su neophodni da bi se postigli i vrhunski rezultati. Velika većina, mogu slobodno da kažem da 99% ljudi treba da se bavi sportom zbog zdravlja, zvog sposobnosti, da budu vitalni i da imaju kvalitetan život. Rekreativni sport je odličan izduvni ventil, oslobađa sresa, pogoduje zdravlju, bolje se misli i lepše se živi. Važno je što ranije decu uključiti u sport. Treba da probaju što više sportova da imaju što je moguće više veština, da im detinjsvo bude lepo i sadržajno. Neophodno je da razvijaju motoričku inteligenciju jer je ona od suštiniske važnosti za razvoj ličnosti kod čoveka. Deca koja se nisu igrala kao deca postaju kasnije uglavnom problematični članovi društva. Izuzetaka svakako ima. Činjenica je da su deca pre dvadeset ili trideset godina bila mnogo sposobnija jer su mnogo više radila i vežbala. Danas je situacija drugačija iz raznoraznih razloga od uticaja tehnološkog razvoja do promene sistema vrednosti.
Trenerski posao nije za svakoga, to je pre svega posao za one ljude koji vole rad sa decom. Zatim da su se bavili obavezno sportom i to ozbilnije, da poseduju određenu količinu znanja i da budu dobri pedagozi.

 

Nadam se da vas je Ivan motivisao da se rekreirate, a potom pronađete sebe ili kao sportistu ili kao trenera. Nije jednostavno kao što možda deluje, ali upornost se uvek isplati. Do sledećeg čitanja.

Marko Radosavljević - Učitelj

Posao učitelja zahteva veliku ljubav prema deci, želju da se svet menja na bolje, i na kraju ogroman rad na sebi kako biste jednog dana bili uzor mališanima na koje ćete uticati. Biti učitelj ne znači samo prenositi znanje iz knjige, već i prenositi ispravne vrednosti, davati primer deci i vaspitavati ih zajedno uz roditelje. Marko Radosavljević je uspeo u svemu navedenom i ovde će nam otkriti koje su tajne zanata jednog učitelja:

Ćao Marko, hvala ti na vremenu izdvojenom za naša pitanja. Kako bi opisao svoj posao u nekoliko rečenica, šta je ono što je suština tvog posla? Kako ti doprinosiš ovom društvu?

Moj posao je da obrazujem i, delimično, u skladu s mogućnostima, utičem i na vaspitanje dece od prvog do četvrtog razreda u osnovnoj školi. Pošto je to prvi period života kada dete ima potpuno organizovano i institucionalizovano obrazovanje, to je vrlo odgovoran posao, i mora da se radi sa posvećenošću, pažnjom i ljubavlju... Time, ako dobro radim svoj posao, doprinosim stvaranju društva obrazovanih, odgovornih, vrednih, radoznalih, humanih, zdravih i zadovoljnih ljudi vedrog duha.

I verujem da si odličan u tome. Koje obrazovanje je potrebno da bi neko postao učitelj?

Potrebno je da se završe osnovne studije na Učiteljskom fakultetu, a uskoro će, prema najavama Ministarstva/Univerziteta/fakulteta, biti obavezno da se završe i master studije na tom ili nekom srodnom fakultetu.

Verivatno je slično i na drugim fakultetima, pooštravaju se uslovi. Kad smo kod pooštravanja, da li moraš da budeš strog da bi držao celo odeljenje dece pod kontrolom?

Ne moram da budem strog, sve dok deca poštuju dogovorena pravila ponašanja, a to se može postići i razgovorom i dogovorom sa decom u pozitivnoj, opuštenoj atmosferi, često i kroz šalu. Taj proces nekad može da bude prilično dug, ali je neophodan. Dešava se, ipak, da deca nekad „zaborave“ dogovoreno, da se previše opuste i počnu da se ponašaju tako da ometaju rad. Tada učitelj obično mora da postane stroži, da bi učenike „podsetio“ gde se nalaze i koji je cilj njihovog boravka u školi. Najbitnije u svemu je da učitelj bude dosledan i uporan prilikom postavljanja i sprovođenja pravila, odnosno sankcionisanja nedoličnog ponašanja.

Zvuči kao velika odgovornost. Kako se nosiš sa stresom svog posla i da li je on stresan?

Posao je ponekad stresan, ali, pošto ja zaista volim rad sa decom, njihovu prirodu (pričam uopšteno, za većinu dece), uglavnom sam zadovoljan poslom i rasterećen dok ga obavljam. Kada dođu stresniji periodi, trudim se da razveselim i rasteretim atmosferu u radu, da ubacim više igre i šale u rad, da se više družim i zabavljam sa decom.

Divan pristup. Šta te je inspirisalo da postaneš učitelj?

Svidela mi se ideja o radu sa decom, pošto, kao što sam naveo, volim njihovu prirodu i shvatanje sveta. Drugi razlog je želja da pokušam da koliko-toliko utičem na poboljšanje ovog društva u kome svi živimo, utičući na stvaranje dobrih i poželjnih pripadnika tog društva u svakom aspektu, a u još uvek ranom i veoma bitnom periodu njihovog psiho-fizičkog razvoja.

 

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Rad sa decom, i osećaj da koliko-toliko utičem da sutra budu „pravi“ ljudi.

Da li misliš da je lakše raditi sa mlađom decom ili sa tinejdžerima, i zašto?

Mislim da je lakše raditi sa mlađom decom, jer je poznato da se u tinejdžerskim danima često dešava da se „pojave bubice“, a to može da zakomplikuje rad sa tom decom u tom periodu. „Bubice“ mlađe dece, koje su obično bezazlene, lakše je kontrolisati. Takođe, mislim i da je odrasla osoba, prirodno, veći autoritet za mlađu nego za stariju decu (s kojima se, verujem, treba malo drugačije, ravnopravnije, postaviti, što se tiče autoriteta). Ipak, pošto nikad nisam radio sa tinejdžerima, ne mogu da imam sasvim definisan stav.

Ali si lepo objasnio razliku. Koliko traje priprema za jedan čas ili radni dan?

To se, verovatno, mnogo razlikuje od jednog učitelja do drugog. Što se mene tiče, sve zavisi od predmeta, nastavne jedinice koju treba pripremiti, ali prosečno oko pola sata do četrdeset pet minuta, a za komplikovanije nastavne jedinice, gde treba pripremiti dosta raznoraznog materijala, i četiri-pet-šest sati u toku dana, ili dva. Ali, recimo, za prosečan dan, dnevno mi je potrebno oko dva, dva i po sata da se spremim za sutrašnji rad.

Kako izgleda jedan radni dan učitelja?

U prepodnevnoj smeni u školu se dolazi oko pola osam, nastava počinje od osam, a traje, obično, do pola jedan ili do jedan i petnaest. U poslepodnevnoj smeni nastava počine u pola dva, a najčešće traje do šest, osnosno do dvadeset do sedam. Posle boravka u školi (ili pre), u toku dana, treba izdvojiti i pomenuto vreme za osmišljavanje i organizovanje nastave i pisanje priprema za sledeći dan.

Koje su loše strane tvog posla?

Loše je što se poziv učitelja više ne poštuje kao pre, a kako bi i dalje trebalo, kao i što je roditeljima danas dozvoljeno preveliko mešanje u rad učitelja (što neki roditelji zloupotrebljavaju), što često roditelji ne žele da sarađuju sa učiteljima onako kako učitelji to žele i kako je dobro za dete, već onako kako ti roditelji misle da je dobro za dete (a, uglavnom, nije).

Ali ti očigledno uspešno izlaziš nakraj sa problemima. Koja osobina (ili osobine) je najbitnija da bi neko postao učitelj, šta to moraš da imaš u sebi?

Mislim da je najbitnije imati dosta ljubavi prema deci, znati biti im i drug i roditelj i neko na koga treba da se ugledaju, kao i imati dosta strpljenja, biti uporan i dosledan. Poželjno je i biti vedra i duhovita osoba, imati još uvek „dete u sebi“, i to i neretko pokazivati.

Koliko znam ti se baviš i glumom tako da ti to ne predstavlja problem. Hvala Marku na odgovorima koji će značiti svim mladima i starijima koji razmišljaju o profesiji učitelja.

 

Top