Marko Vidojković - Pisac

Profesija pisca u Srbiji je veoma izazovna, zahteva gomilu strpljenja i posvećenosti. Pisac stvara svetove u koje poziva svoje čitaoce, a kako izgleda svet jednog pisca otkriće nam Marko Vidojković:

 

Zdravo Marko, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Suština pisanja na početku karijere bila mi je izbacivanje nagomilanih frustracija i negativnih emocija. Danas, posle devet romana i dve zbirke priča, osnovni cilj mi je da napišem bolju knjigu od prethodne.

Kada si počeo da se baviš pisanjem i kako je taj početak izgledao? 

Počeo sam u proleće 1998. Bio sam apsolvent na Pravnom fakultetu, ali veoma blizu odluke da od njega odustanem. Okidač je bio incident koji sam imao na parkingu, ispred faksa. Vozio sam stojadina, neki lik je vozio neka druga kola, očešali smo se vozilima, pa smo se potukli pesnicama. Više se ne sećam detalja, ali rezultat te tuče bila je prva priča koju sam napisao. Došao sam kući, dohvatio kevin rokovnik i napisao je hemijskom. Zvala se „Kiša“  i bila je sranje. Nije imala radnju, nije imala stil, totalna katastrofa. Kad mi danas mladi pisci šalju svoje prve radove, u nadi da će dobiti neki savet, setim se te priče, jer ono što mi šalju uglavnom ne valja. Ali, to što si u jednom trenutku pisao nešto što ne valja, može samo biti znak da još nisi našao svoj književni stil.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja pisanjem, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko talenat i vežba?

Najbitnije je biti strog prema sebi i ne odustajati. Posle „Kiše“, u isti rokovnik, napisao sam još nekoliko, podjednako bednih priča. One su makar imale zaplet i rasplet, ali je realizacija bila nikakva. Prošlo je i bombardovanje, u međuvremenu sam definitivno odustao od faksa, a u jesen, 1999, počeli su i tromesečni protesti Saveza za promene. Večeri sam provodio na ulicama, a dane u agoniji. Jednog takvog dana, pronašao sam fasciklu sa radovima, nastalim na časovima daktilografije, u Pravno-birotehničkoj, koju sam završio pet godina ranije. Na daktilografiju ili nisam dolazio, ili bih, umesto beskonačnog prekucavanja basmislenih reči iz udžbenika, zapisivao svoje misli. Ugledao sam duhovite, jasne rečenice, prilično besne i bezobrazne, rezultat puberteta koji me je tada baš radio, panka , koji sam tada baš slušao i Bukovskog, kog sam tada baš čitao. Smejao sam se tim tekstovima, ali, za promenu, ne zato što su bili glupi, već zato što su bili duhoviti. Seo sam za polovni pentijum, koji mi je ćale kupio godinu dana ranije, u znak podrške mojim književnim pokušajima, uključio ga i pokupao da napišem nešto tim stilom, iz 1992. I tako je prošljakalo. U narednih sto dana, napisao sam stotinak priča, i one se danas, doduše prerađene, nalaze u zbirkama „Bog ti pomogo“ i Priče s dijagnozom“. Dakle, formalno obrazovanje je bilo bitno, ne samo zbog toga što je daktilografija takav smor, da me naterala da piskaram nešto svoje, već i zato što mi je dvojka iz daktilografije, ipak dovela do nivoa da kucam sa gotovo svih deset prstiju, dakle imam zavidnu brzinu u odnosu na nkeog ko nije imao daktilografiju. Brzina kucanja je ključna da prsti mogu da pohvataju sve što im mozak, koji se nalazi u stvaralačkom transu, šalje. I mekoća tastature. I Word, da možeš odmah da intervenišeš na tekstu.

Koliko je čitanje različitih stilova i formi bitno za samo pisanje, i na koji način?

Čitanje je samo po sebi bitno, zato što me inspiriše na pisanje. Kada čitam knjigu koja me dobro vozi, osetim neodoljivu potrebu za pisanjem. Tokom čitanja, trčanja, tuširanja, vožnje i pranja sudova mi padaju najbolje ideje na pamet. Što se stilova i formi tiče, to zaista nije bitno, jer kad počnem da pišem, na scenu stupa moj stil. Čarls Bukovski, tačnije prevodi njegovih dela, iz prstiju i glave Flavija Rigonata, bili su ključni za ono najbitnije, a to je saznanje da postoji neko ko piše ono što ti živiš, neko ko piše ono što ti osećaš, neko ko je iz savremenog doba, a ne iz prošlog veka, neko ko vozi kola, pije alkohol, pije batine, neko ko je toliko živ da ti se nađe odmah u glavi, čim otvoriš knjigu koju je napisao. I ne samo to – on nije bio profesor univerziteta, već pijandura, što je posebno ohrabrujuće za svakog ko poželi da se bavi pisanjem.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Pisanje je umetnost, dakle ono je na terenu nadrealnog. Pisanje je čarolija. Ono je magijska veština, a ne zanat. A jeste, perspektivno je, jer ništa ne može tako da ti aktivira mozak, kao što su to tuđe reči, koje ulaze u čitaoca putem njegovih očiju. Pisci stvaraju svetove u kojima žive junaci njihovih dela, a u goste im dolaze čitaoci njihovih knjiga. Pisanje dobrih knjiga izaziva kompleks Boga, što često dovodi do autodestrukcije. Neverovatan obim knjige „Pisac i samoubistvo“ najbolje govori o stavu pisaca prema životu, smrti i njegovoj profesiji.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Zavisi iz kog životnog doba posmatram. Na samom početku, najbitnije je bilo saznanje da se ono što sam napisao nekome sviđa. Te prve pohvalne kritike zvučale su gotovo neverovatno. Međutim, tada sam bio uveren da je ono što sam napisao super, pa bih onoga kome se to ne svidi deklarisao kao kretena, što je bilo frustrirajuće, jer su se u toj kategoriji našli i neki meni dragi ljudi. U međuvremenu sam naučio da nisu svi ljudi isti, da nije sve što sam napisao super, te da se može lako desiti da i neki meni dragi ljudi ne vole da čitaju moje knjige. Danas, najviše volim onaj osećaj pre samog početka pisanja romana, a podjednako lep osećaj je i kad završim prvu ruku knjige.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ustajem oko sedam, istrčim pet kilometara, počnem da pišem. Napravim pauzu za pranje sudova, pa nastavim da pišem. I završim sa pisanjem do četiri, ili pet, posle podne. Naravno, kada imam drugih obaveza, a neprekidno ih imam, pišem kad stignem, ali nikada iza pet posle podne. Kada prepravljam tekst, onda to umem da radim i do kasno uveče.

Da li je pisanje stresno, i ako da na koji način?

Život u Srbiji je stresan, pa je i pisanje postalo stresno, a nekada je bilo uglavnom zabavno. Teško je voditi borbu za opstanak i istovremeno pisati svoju jedanaestu ili dvanaestu knjigu. Inače, sam po sebi, osećaj stvaranja umetničkog dela je zapravo jako lekovit, bez obzira na to što tokom stvaranja knjige u nekim trenucima deluje kao da je pisac na ivici samoubistva.

Sa kim najviše sarađuje jedan pisac?

Odmah nakon pisanja knjige, značajno je da pisac kraj sebe ima jedan učen par očiju, koji će da koriguje ono što u knjizi ne valja. To je urednik. Nikada, naročito kada je reč o pisanju romana, pisac ne može sam da sagleda šta sve tu još može bolje. Zato je dobar urednik zlata vredan. Pisci imaju izuzetno prisan odnos i sa lektorima. Lektori prepravljaju reči i rečenice, tako da budu u skladu s pravopisom i samim tim, živčani pisci će često sa njima da se nadmurduju, da brane svoje novoizmišljene reči, svoje nakaradno sklepane rečenice, koje moraju da budu baš takve, a lektori će gledati da iz teksta izvuku maksimum. Neki put, kada pisac obraća previše pažnje na radnju, stil trpi, a lektor to može sjajno da „iservisira“. Ipak, ključna podrška dolazi od ukućana. Nisam siguran koliko je zabavno biti, na primer, u braku s piscem, koji se, pišući svoj roman, neprekidno pretvara u svoje junake, u pola noći pali mobilni u koji upisuje nove ideje, ne ume da komunicira posle pisanja i povrh svega, uporno naglas čita tek napisane delove knjige, očekujući neprekidne ovacije.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja pisanjem?

Kad se zna da je cena knjige u proseku šest evra, a da pisac u proseku dobija deset odsto od maloprodajne cene jedne kupljene knjige, pa kad to pomnožite sa tiražom od hiljadu primeraka, koji retko koji pisac dostigne, zaključićete da se domaći pisci koji mogu da žive isključivo od pisanja mogu nabrojati na prste dve šake, a ako su im prohtevi veći od prohteva socijalnih slučajeva, onda pisac definitivno mora da se bavi još nečim, ili da bude nekom na grbači.

 

Hvala Marku na odgovorima na pitanja za Tajne Zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Foto: Vladimir Pavlović
Top