Nataša Pejčić - Stomatolog

Svako od nas se plaši zubara, hteo to da prizna sebi ili ne. Međutim, kako izgleda posao osobe sa druge strane stolice? Koje su odgovornosti i izazovi, i kako uopšte izgleda biti stomatolog? Na ova pitanja će nam vrlo detaljno odgovoriti doktor i specijalista dečije stomatologije, Nataša Pejčić.

 

Zdravo Nataša, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Stomatologija je izuzetno lepo i kreativno zanimanje. Osim što pomažete pacijentima da sačuvaju zdravlje usta I zuba, nekada im otklanjate I umirujete bolove,  ima I izraženu estetsku komponentu. Imate mogućnost da ulepšate nečiji osmeh, što je veoma lepo I ispunjujuće. Kao dečijiem stomatologu, posebno zadovoljstvo mi je kada uspemo da decu oslobodimo straha od stomatologa I kada dođemo u situaciju da rado dolaze kod zubara I da se raduju svakom dolasku.

Kada si počela da se baviš stomatologijom i kako je taj početak izgledao?

Stomatologijom se bavim nakon diplomiranja 2009 godine, na Stomatološkom fakultetu. Nakon obavljenog staža, shvatila sam da najveće zadovoljstvo pronalazim u radu sa decom te sam i doktorirala iz oblasti  Dečije i preventivne stomatologije.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja stomatologijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja stomatologijom važna je želja I potreba za usavršavanjem I napredovanjem. Formalno obrazovanje je veoma važno, daje bazu i osećaj sigurnosti u radu. Formalnim obrazovanjem učite osnovne principe stomatološkog rada, koje ako sledite, nećete pogrešti. Takođe vežba i sam rad su veoma važani, pogotovu u ovoj oblasti. Svaki novi pacijent i novi rešen slučaj vam daju novu satisfakciju, i novi pogled na neke stvari. Svakim novim slučajem često otkrivate nešto novo, jer je svaki pacijent za sebe. Da bi ste bili dobar stomatolog neophodan je individualni pristup prema svakom pacijentu, jer ima mnogo faktora od kojih zavisi uspeh stomatološke terapije.

Koja su predznanja potrebna da bi neko mogao da se bavi poslom stomatologa?

Da bi mogli samostalno da radite kao stomatolog, nakon završenog Stomatološkog fakulteta, neophodno je da obavite obavezan pripravnički staž i nakon toga položite državni ispit. Uz praktično znanje koje dobijate na fakultetu dobijate i široko opšte medicinsko znanje, koje Vam  je neophodno za rad sa pacijentima, daje vam sigurnost i stručnost u radu.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Stomatologija je zaista perspektivna profesija, ali zahteva stalno usavršavanje, učenje, napredovanje, praćenje novih trendova i procedura i konstantan rad na sebi.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Mogućnost da stvorite i  ulepšate nečiji osmeh, popravite mu samopouzdanje i stvorite mu želju da se češče osmehuje.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče stomatologije?

Srbija je u toku sa ostatkom sveta i ni po čemu ne zaostaje. Najnovije materijale, instrumente i rad po najnovijim protokolima i principima možete dobiti od mnogih stomatologa u Srbiji. Sve to traži velika ulaganja i odricanja, ali želja za napredovanjem i usavršavanjem i potreba da se pacijentima pruže najbolje usluge po svetskim standardima svrstavaju naše stomatologe u svetski vrh.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu, ako da na koji način?

Psihologija je veoma bitan deo stomatološke profesije i ova dva segmenta se međusobno prožimaju. Psihologija je veoma važna pogotovu u dečijoj stomatatologiji, gde igra ključnu ulogu u uspostavljanju odnosa poverenja sa malim pacijentima.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Radni dan stomatologa je veoma dinamičan. Podrazumeva kontakt sa velikim brojem ljudi, od pacijenata do stručnih saradnika. Hitni pozivi i slučajevi su neminovnost ovoga posla. Nekada je neophodno da se brzo reaguje, tako da se dešava da često prekidate neke druge aktivnosti kako bi pružili neophodnu brzu pomoć.

Da li je bavljenje stomatologijom stresno?

Bavljenje stomatologijom može biti veoma stresno.  Susretanje i rad sa anksioznim, uplašenim pacijentima, koji pri tom često dolaze zbog bolova se odražava i na samog stomatologa. Neophodno je da tokom rada pacijentu ulijete poverenje, da uz stručnost koja se podrazumeva pacijent oseti i brigu i pažnju, da Vam je stalo da mu pomognete.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan stomatolog u svom radu?

Postoje situacije kada su želje pacijenata nerealne. Postoje terapijske procedure koje zahtevaju više dolazaka i poseta da bi se problem rešio i pacijenti trebaju biti upoznati sa time.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Timski rad je veoma bitan i ključ današnje savremene stomatologije. Multidisciplinarni pristup u terapiji i uključivanje stomatologa različitih specijalnosti je osnov dobre dijagnoze i terepije i pokazatelj da će pacijent dobiti najbolje rešenje. Takođe kod pacijenata koji boluju od nekih hroničnih oboljenja često je neophodna saradnja stomatologa sa lekarom koji leči osnovno oboljenje radi dobijanja smernica i saglasnosti za interveciju. Takođe ukoliko su tokom trudnoće neophodne neke opsežnije stomatološke intervencije, neophodna je saglasnost ginekologa. Stomatolog protetičar blisko sarađuje sa zubnim tehničarom, i izrada zubnih nadoknada odnosno proteza, krunica i mostova je proizvod zajedničkog rada protetičara i zubnog tehničara. Stomatološka sestra zauzima značajno mesto u stomatološkom timu. Rad stomatologa zajedno sa setrom, se naziva konceptom stomatologije u četiri ruke i značajno olaksava i ubrzava stomatološke intervencije.

Kako ukratko izgleda jedan poslovni proces stomatologa, od postavljanja dijagnoze do rešavanja zdravstvenog problema? 

Pre bilo koje stomatološke intervencije, neophodan je detaljan razgovor sa pacijentom, gde ćete čuti njegove želje, eventualne probleme i dobiti uvid u njegovo opšte zdravstveno stanje što je od velike važnosti da bi ste znali šta od terapijskih provcedura smete da primenjujete i da li je možda neophodna neka priprema pre stomatoloških intervencija i dobijanje saglasnosti lekara koji leči osnovno oboljnje ukoliko neko postoji. Nakon dobijanja iscrpinih anamnestičkih podataka, sprovodi se detaljan stomatološki pregled koji osim pregleda svih zuba obuhvata i pregled mekih tkiva i jezika, odnosno cele usne duplje. Takođe neophodno je da stomatolog obrati pažnju i na strukture van usta, kao i na okolne limfne čvorove. Ukoliko je neophodno za uspostavljanje dijagnoze vrše se  i dodatna dijagnostička ispitivanja i dijagnostički testovi.  Nakon detaljnog stomatološkog pregleda, pravi se plan terapije. Počinje se sa rešavnjem hitnijih problema, zavisno od stanja oralnog zdravlja pacijenata. Ono što je takođe bitno je da se sprovedu adekvatne preventivne i profilaktičke mere u cilju očuvanja oralnog zdravlja pacijenata.

Šta je glavni cilj stomatologa?

Očuvanje i poboljšanje oralnog zdravlja pacijenata, kao i otklanjanje akutnih problema bi trebalo da budu glavni motivi i imperativ u obavljanju stomatološke delatnosti.

Koliko se razlikuje rad sa decom i odraslima, i zašto?

Rad sa decom I odraslima se razlikuje. Dečija stomatologije je umnogome specifična I predstavlja temelj za sve ostalo. Dobar dečiji stomatolog mora veoma dobro da poznaje I sve ostale oblasti stomatologije. Takođe neophodno je da je I dobar psiholog. Ukoliko se od najranijeg uzrasta krene sa redovnim kontrolama, adekvatnim preventivnim I profilaktičkim merama, dečiji stomatolog može da umnogome doprinese očuvanju zdravlja zuba I u budućnosti. Takođe veoma važna uloga dečijeg stomatologa je da male pacijente oslobodi straha, da ih nauči I edukuje kako da održavaju zube zdravim. Dečiji stomatolog prvi može prepoznati neke nepravilnosti u razvoju vilica I zuba I na vreme odreagovati, kako bi se oni na vreme sanirali uz što manje posledica.

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena?

Posao stomatologa je cenjen, ljudima vraćate osmeh, ukoliko imaju probleme sa zubima i bolove oslobađate ih istih, na taj način poboljšavate kvalitet života ljudi.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja stomatologijom?

Od bavljenja stomatologijom bi moglo da se živi, ali uz dosta odricanja, ulaganja, konstantnog učenja, usavršavanja i rada na sebi u profesionalnom smislu.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu stomatolozi?

Stomatologija podrazumerva rad sa ljudima, tako da su za uspešno bavljenje ovim poslom osim stručnog znanja, manuelne izvežbanosti, neophodne i socijalne veštitine. Pacijentima je bitan osećaj sigurnosti i poverenja, koji im možete pružiti jedino ako dobro poznajete svoj posao, sigurni ste u svakom trenutku šta radite, što pacijenti odlično prepoznaju. Ljubaznost, razumevanje za pacijentove probleme i empatija prema njima su veoma značajni faktor za dobijanje pacijentovog poverenja, a samim time i uspeh stomatološke terapije. Takođe veoma je važna bliska saradnja sa ostalim kolegama različitih specijalnosti, kako bi ste pacijentu ponudili najbolje rešenje za njegov problem.

 

Nataša nam je vrlo precizno predstavila prednosti i mane posla stomatologa, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Biljana Đurić Stojanović - Pedijatar

Pedijatri su lekari koji se brinu o najmlađoj populaciji, a posao pedijatra podrazumeva stalnu brigu o deci, ali i komunikaciju sa njihovim roditeljima. Kako izgleda profesija pedijatra približiće nam Biljana Đurić Stojanović, koja se ovim poslom bavi dugi niz godina:

 

Zdravo Biljana, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština Vašeg zanata?

Na početku, da se predstavim,ja sam Biljana Đurić Stojanović, specijalista pedijatrije. Imam dugogodišnje iskustvo u ovom poslu, a najvažniji cilj bavljenja ovim poslom je briga o zdravlju najmlađih pacijenata. Uloga u našem društvu je neprocenjivo velika, ali ne i poštovana. Radim kao pedijatar sa najmlađima u primarnoj zaštiti, znači u domu zdravlja.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja medicinom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja ovim poslom, najvažnije je pre svega velika ljubav i entuzijazam za ovaj poziv, kao što je važno i u drugim poslovima kojima se ljudi bave. Naravno, formalno obrazovanje je jako bitno, ali ipak mislim da je praksa više značajna za kvalitetno bavljenje poslom.

Koliko traju studije medicine i šta je neophodno da bi se steklo zvanje doktora?

Studije medicine traju šest godina, posle završenih studija obavezan je pripravnički staž od 6 meseci, a potom se pristupa polaganju stručnog ispita. Postaje se doktor opšte medicine. Da biste postali pedijatar, potrebno je još 4 godine specijalizacije nakon kojih se polaže specijalistički ispit i tada postajete specijalista pedijatrije.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Najviše volim kada deca bez straha dolaze kod svoje “Đurićke”, kada im titra osmeh na licu i kada im iz iskričavih očiju vidim da mi veruju i doživljavaju kao nekoga ko će im pomoći. To dečje poverenje je najveće zadovoljstvo za mene kao njihovog pedijatra.

Da li mislite da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče medicine?

Mislim da jesmo u toku sa ostatkom sveta, ali samo zahvaljujući našoj posvećenosti ovom pozivu.

Da li psihologija igra ulogu u Vašem poslu?

Naravno da je psihologija sastavni deo našeg posla, jer je pristup svakom detetu individualan, što bih ja rekla: svakom detetu treba naći “žicu” kako mu prići na najbezbolniji način.

Kako izgleda Vaš radni dan, koji su radni zadaci?

Moje radno vreme je što bi jedan tata malog pacijenta rekao “u cik-cak” što znači jedan dan pre podne, sledeći posle podne. Stignem na posao i onda se “maskiram u doktorku” (shvatate da je ovo izjava jednog malog pacijenta), i onda krećem sa radom. U toku dana imam i bolesnu kao i zdravu decu na pregledu. Naravno, divno je raditi sistematske preglede bebama, gde vidim kako njihov psihomotorni razvoj napreduje, “gugutanja”, glasno smejanje i naravno po koji plač.

Da li je bavljenje Vašom profesijom stresno?

Naravno da je posao koji obavljam jako stresan, jer suočavam se sa problemom koji moram da rešim u najkraćem mogućem vremenu. Radi se o zdravlju deteta, treba uliti poverenje roditelju i pokušati da sve nedoumice budu rešene.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan doktor?

Najčešće je nestrpljenje roditelja problem koji mora da se reši, needukovanost, a sa druge strane dostupnost moru informacija koje su uglavnom neproverene. Sve to otežava moj rad. Moja parola je da ni jedan roditelj ne može da izađe iz ordinacije a da mu ostanu nejasni neki moji odgovori i stanje zdravlja njegovog mališana.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Ja sam nepopravljivi entuzijasta, volim svoj poziv, te smatram da jeste perspektivna, ali je potrebno puno ljubavi i odricanja da bi se uspešno obavljao.

Koliko je timski rad bitan u Vašem poslu i na koji način?

Timski rad je neophodan, samo što u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, gde ja radim je nemoguć jer zbog manjka kadra radimo potpuno sami. Broj pacijenata je takođe jako veliki.

Kako ukratko izgleda jedan pregled od početka do kraja, šta sve sadrži i šta je najbitnije?

Prvo uzimam anamnezu tj. podatke zbog čega dete dolazi na pregled, zatim se obavlja pregled, konstatuje o čemu se radi, objasni roditelju i detetu da adekvatna terapija. Vodim se jednom izjavom moje drage profesorke da je jako bitno slušati i verovati majci, iako nekad ne može da objasni simptome bolesti svog deteta, jer ona najbolje poznaje svoje dete.

Šta je glavni cilj doktora?

Najvažnije je da sačuvamo zdravlje naših pacijenata, steknemo njihovo poverenje i naravno edukujemo.

Da li mislite da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja medicinom?

Vrlo neobično pitanje. Ja radim u domu zdravlja, živim od ove svoje profesije, samo je pitanje poboljšanja kvaliteta života u svim segmentima.

Za kraj: Šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu lekari?

Moraš jako da voliš ovaj posao da bi se opredelio da budeš lekar. Odricanja su velika, ali osmeh, crtež samo za “Đurićku”, pozdrav i zagrljaj i kad porastu, je velika satisfakcija da budeš doktor svojim malim drugarima.

 

Hvala Biljani što je sa nama podelila neke od tajni svog zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Boban Ćulajević - Profesor filozofije

Već smo imali prilike da se upoznamo sa učiteljskom profesijom koja zahteva dosta odgovornosti i posvećenosti. Da li je profesija profesora u srednjoj školi mnogo drugačija i šta je ono što je najbitnije za bavljanje ovim zanatom, otkriće nam Boban Ćulajević:

 

Zdravo Bobane, hvala ti što si odvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pozdrav. Filozofija kao nastavni predmet, u srednjoj školi, je veoma zanimljiv posao u kojem se nastoji kod učenika probuditi intelektualno nastrojena svest, svest željna saznanja, tj. budi se čuđenje nad samom činjenicom postojanja.  Posao je zanimljiv jer je sa jedne strane izazov da se mladi otrgnu od svakodnevnice i dovedu do višeg stanja svesti, do pitanja koja prevazilaze okvire pojedinačnog života, a sa druge strane i savršena prilika da se čuju uvek novi, zanimljivi komentari i zapažanja. Nastava filozofije utiče na kvalitet samih pojedinaca, tj. razvija kritički svesne ljude. Ukratko rečeno ona budi čovekov umni i moralni kapacitet.

Kada si počeo da se baviš predavanjem filozofije i kako je taj početak izgledao?

Počeo sam da predajem 2011. godine. Početak,  kao i svaki, zahtevao je vreme za navikavanje i uhodavanje.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja tvojom profesijom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje stečeno na fakultetu?

Obrazovanje sa fakulteta je nužna baza, ali da bi se predavalo na kvalitetan način, profesor mora da se dalje obrazuje, da proširi još tu bazu, da konstantno promišlja o sadržaju i načinu njegove realizacije.  Za početak je najbitnije da ste prava osoba za ovaj posao, a u ovom slučaju to znači da ste saosećajna osoba sa određenom dozom prosvećenosti i da želite na pravi način tu istu prosvetljenost da probudite kod svojih učenika.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Može biti, ako želiš da napreduješ u školskoj hijerarhiji ili u ministarstvu. Suština ovog posla jeste u tome da se razmišlja o perspektivi učenika, a ona dolazi sa razvojem njihove svesti. Moraš voleti ovaj posao, onda imaš perspektivu u vidu ličnog razvoja i zadovoljstva.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Najlepši moment jesu uspešna saradnja i interesovanje učenika za filozofiju. Sedmi čas koji proleti brzo i učenici koji posle zvona ne žure kući je najbolji dokaz uspešnog rada i pruža najveću satisfakciju. Volim kad ozbiljno pričamo i promišljamo o istini, kada im vidim na licu da u tom trenutku obožavaju školu i da postižemo ono što nam je cilj.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način?

Psihologija i pedagogija su pored filozofskog obrazovanja najvažniji stubovi profesorskog posla. Psihologija je važna zbog komunikacije, čitanja reakcija učenika, razumevanja njihovih motiva, stavova, osećanja, uviđanja koja tehnika učenja bi im u datom trenutku najbolje poslužila svrsi. Morate znati kako sa kim da pričate, kako da im priđete, morate im opipati puls i znati kako dišu. Svaki profesor mora biti i dobar psiholog. Ako je tako, onda je sigurna kvalitetna nastava.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Pošto radim u više škola, dešava se da jedan dan idem na nekoliko mesta. Na samom poslu imate dežurstva i izvođenje nastave. U proseku imam 4 časa dnevno. Časovi prolete brzo ako ostvarite uspešnu komunikaciju.

A kako izgleda jedan proces pripreme za predavanje?

Ukoliko vam tema nije bliska ili zanimljiva onda vas čeka dočitavanje literature i osmišljavanje korelacija sa drugim predmetima. Trudite se da sve lekcije održe pažnju učenika i da ujedno budu vrlo edukativne kao i provokativne za razmišljanje. Priprema za čas se svodi na osmišljavanje toka časa, vremenske artikulacije časa, pronalaska dobrih problemskih pitanja, predviđanja mogućih digresija itd.

Da li je tvoja profesija stresna?

Može biti užasno stresna, ali hvala Bogu to mi se retko dešava. Kada se desi, jedan čas vas fizički i psihički “zgazi”, tako da ostaneteiI bez trunke energije, motiva, želje za dalji rad. Bezobrazluk, nevaspitanje, neinteresovanje, želja za svađom, kanalisanje svih svojih problema u pravcu profesora znaju da budu teški izvori stresa. Individualno od profesora zavisi kako će se sa tim izboriti.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Mogu se raditi modul časovi unutar veća npr. društvenih nauka, pa sarađujete sa psihologom, sociologom, istoričarom. Pričate o nekoj temi sa više aspekata, to zna biti veoma zanimljivo. Inače sarađuješ sa svim kolegama u školi po potrebi.

Šta je glavni cilj profesora filozofije?

Glavni cilj je buđenje u drugima onoga što je probuđeno u tebi samom. Želiš da osete ono što si ti osetio, da vide stvari na najrazličitije moguće načine i da promišljaju o postojanju u svim njegovim aspektima -  metafizičkom, političkom, etičkom, estetskom, logičkom, duhovnom itd.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena?

U većini glava nije jer ljudi u praktičnim problemima ne cene filozofsko promišljanje. Ali naravno da ima izuzetaka.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojom profesijom?

Profesorska plata je čisto prosečna zarada, otprilike oko 350e. To vam govori sve o sistemu i njegovom vrednovanju profesorskog “zanata”.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu profesori filozofije?

Ako budete razmišljali o profesiji profesora filozofije, onda je veoma važno da ste sposobni za identifikaciju sa drugima, za saosećanje i uživljavanje. Ako drugo ja možete da doživljavate kao svoje ali u drugom telu, ako ste sposobni za ovu psihološku decentralizaciju onda mislim da imate najbolji mentalni program za ovaj posao.

 

Hvala Bobanu na realnom prikazu svoje profesije i konkretnim savetima. Do sledećeg čitanja.

Ivana Đikić - Joga instruktor

Joga je fizička aktivnost stara više hiljada godina, a uključuje i meditaciju koja je u današnje vreme sve popularnija kao tehnika opuštanja. Profesionalno bavljenje jogom je izuzetno odgovoran posao jer jedan joga instruktor direktno utiče na fizičko i mentalno zdravlje svojih klijenata. Kako ova profesija izgleda, detaljno će nam objasniti Ivana Đikić.

 

Zdravo Ivana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Suština mog posla je rad sa ljudima prvenstveno u održavanju dobrog stanja tela i duha. Današnji čovek je previše ekstrovertan, bombardovan spoljašnjim impresijama i gotovo da zaboravlja na svoje telo, na pokrete, disanje i unutrašnje impresije. Tako da, dolazeći na časove joge dobija mogućnost da se kroz pokret i disanje poveže sa osećajima unutar tela, osvesti fiziološko-anatomske aspekte i tako obnovljen nastavi da efikasnije funkcioniše u spoljašnosti.

Kada si počela da se baviš jogom i kako je taj početak izgledao?

Jogom sam počela da se bavim sa 22 god. Tragala sam za oblikom vežbanja koji nije čisto fizički, već uključuje potpuno posvećivanje, svesnost i prisutnost. Gde je cilj napretka, u stvari, put istraživanja, koji će se promaljati kroz ceo život. Znači prvo mi je joga bila hobi i oblik vežbanja kojim sam održavala telo u zdravom stanju, a kasnije mi je postala i profesija.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja jogom, i da li postoji teorijsko obrazovanje koje je potrebno primeniti?

U početku nije naravno bitno teorijsko obrazovanje, već znanje i iskustvo instruktora koji ti daje inpute u toku vežbanja. Ako je instruktor kreativan i inspirisan, on može u toku časa pomalo ubacivati fragmente teorijskog znanja i tokom vremena samo vežbanje postaje jasnije. To nije baš moguće odmah razumeti. Ali svakako da je i neka dodatna individualna edukacija polaznika koji dolaze na časove poželjna, ako bi poželeli da prodube iskustvo doživljaja u toku vežbanja i sl.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Ne mogu da procenim da li je moja profesija perspektivna ili ne. Možda je više bila kada sam ja počinjala. Nisam sigurna da sam baš adekvatna osoba za ovo pitanje, jer se perspektive stalno menjaju. Ali jedno sigurno znam, da je plemenita i humana, nikog ne ugrožava i vraća ljude ka sebi i njihovoj suštini. Naravno, ukoliko se redovno upražnjava. Jer je ona život, unutrašnji svet svakog od nas, koji se pojavi kada se zatvore vrata spoljašnjim obavezama. To je onaj trenutak kada smo sami sa sobom, svesni i prisutni.

Zvuči kao da zaista uživaš u svojoj profesiji. Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

U prethodnom pitanju sam načela ono što najviše volim. Ali bih dodala, da je to rad na sebi i svom telu koji stalno traje. I ako sagledamo sve to, onda možemo da zaključimo da na taj način možemo samo da budemo bolji ljudi. Bolji u smislu da smo svesniji i verovatno srećniji (iako je sreća promenljiva kategorija), bolji za nas same i onda i za okruženje i kao takvi  “mi bolji” možemo kvalitetnije da delamo na planeti zemlji.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče podučavanja joge?

Da, mislim da je u toku. Ja sam npr. u toku. 🙂 Ali je važno naglasiti da se podučavanje ljudi i prenošenje sopstvenog iskustva i znanja, ne može naučiti na kursu. Na kursu dobijamo teorijsko znanje i diplomu, a ostalo sami izgrađujemo tokom sopstvene prakse. Ja sam npr. napravila svoj sopstveni koncept, koji sam nazvala „Healthy yoga flow“. Orijentisana sam na individualni pristup u radu, radim u malim grupama, gde ne postoji jedan sistem rada, nego se položaji, pokreti i vežbe disanja prilagođavaju trenutnom mentalno-emotivnom stanju pojedinca i tokom vremena se menjaju, kako se i sam pojedinac menja.

Pričaš o mentalnom stanju svojih klijenata. Koliko to igra ulogu u tvom poslu i na koji način?

Psihologija igra ulogu u mom poslu u smislu da se ja kao instruktor trudim da radim na sebi i da posećujem neke dodatne seminare koji će učiniti moj rad kvalitetnijim i koji će mi omogućiti da bolje razumem kako sebe, tako i druge ljude. Tako da me interesuje svaki oblik edukacije, koji će mi omogućiti da poboljšam svoj rad i pomognem ljudima. Studirala sam i homeopatiju 3 godine, a to je isto jedan od oblika lečenja i pomaganja ljudima. Tako da izučavajući i druge oblike lečenja, otvaram mogućnost unapređenja svoje osnovne profesije.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Svaki dan obično imam neki čas ili u grupi, ili privatno. Bilo bi dobro da ostavim prostora za svoj sopstveni joga ritual, gde istražujem iznova neke joga položaje i pratim njihovo dejstvo na telo. Nekada mi je telo umorno, pa samo radim neku od pranajama i kratku meditaciju. Povremeno razmišljam o konceptu neke nove vinyase koju bih uvrstila u čas. Sada u ovom periodu razmišljam da napravim neki kratki seminar, pa pripremam materijal i sl.

Da li je bavljenje podučavanjem joge stresno, i ako da na koji način?

Može da bude stresno, za mene u periodima kada se opteretim i držim puno časova. Sada to ne radim, jer shvatam da nema smisla. Da bih bila kreativna na času, inspirativna i odmorna, potrebno mi je da napravim dan pauze, ako je bilo više časova predhodnog dana. Puno se dajem, posvećujem i objašnjavam, pa može da se desi da se nekada osećam iscrpljeno. Tako nije uvek moguće, ali se trudim da ispoštujem i sebe i druge. Takođe, može biti naporno, kada privatno imate neke bolne situacije, koje i sami teško prevazilazite, a od vas se očekuje da budete potpuno smireni, blistavi i sjajni. Tada se pokazuje profesionalizam na delu, veština da održite čas tako, da to ljudi ne primete.

Kako izgleda proces pribavljanja sertifikata za joga instruktora?

Upisuje se škola/kurs koja ima zvaničnu lincencu od Europe Yoga Alliance ili neke druge svetski priznate škole. Kurs ispunjava sve neophodne stvari koje su potrebne da bi postao joga instruktor: vežbe, predavanja, seminarske radove, polaganja i ispite. Trajanje kursa je obično min. 6 meseci. Postoji finalno polaganje na kraju gde se javno drži čas pred komisijom, ali samo ako su svi ostali uslovi predhodno ispunjeni, svi ispiti položeni, praksa odrađena i sl.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Mislim da je vrednovanje joge kao profesije opalo, jer ima sve više ljudi koji se time bave, a nisu dovoljno kompetentni za to. Vrlo se intenzivno forsiraju neki detalji iz joge, koji i nisu toliko bitni, kao što je npr. preterana fleksibilnost tela, a drugi važniji aspekti se zanemaruju. Joga škole se plaćaju, tako da, u suštini, svako ko poželi može da je završi. Ali, verovatno je tako i u nekim drugim segmentima društvenih aktivnosti. Nisam nešto novo rekla što nam svima nije poznato, ali tako je.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja podučavanjem joge?

Neko može da živi, a neko ne. To će zavisiti od mnogo faktora. Da bi neko živeo samo od joge, mora mnogo truda da uloži. Treba da bude kvalitetan kao instruktor, da bi bio primećen i da bi se izdvojio od konkurencije, jer je konkurencija trenutno veoma velika. Najbolja reklama je preporuka od drugih ljudi. Ja preferiram najviše takav način reklamiranja, mada pribegavam i novim načinima kao što su facebook, instagram i sl.

Da li je joga bezbedna za ljude svih uzrasta, trudnice i ljude sa zdravstvenim problemima? Šta misliš o jogi kao pomoći pri lečenju?

Joga kao oblik vežbanja je bezbedna za sve ljude, svih uzrasta, kao i za decu i trudnice. Međutim, program načina rada i vežbanja se prilagođava i menja u zavisnosti sa kakvom populacijom se radi. Program vežbanja za zdrave ljude će biti sasvim drugačiji, od načina rada sa starima, decom ili trudnicama. Takođe, postoje ljudi koji imaju neki specifičan problem sa telom, kičmom, neku povredu i sl., njima se posebno pristupa, vežbe i način rada se potpuno prilagođavaju njihovom specifičnom problemu. To bi nazvali nekim oblikom terapeutske joge. Joga instruktor treba dobro da razume i bude dobro upućen u suštinu određene tegobe koja se javila na telu kod osobe koja traži pomoć.

Joga kao pomoć pri lečenju je isto veoma korisna, ali naravno da će to zavisiti i od vrste zdravstvene tegobe. Lekar koji leči pacijenta treba da odobri da li pacijent može da koristi jogu kao dopunsko sredstvo pri lečenju. Ukoliko ne postoji odobravanje lekara, ja kao joga instruktor ne bih insistirala na tome i ne bih preuzela takvu vrstu odgovornosti.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu instruktori joge?

Najpre bih preporučila da rade na sebi u svakom smislu, da imaju izraženo “saosećanje” kao osobinu, da imaju određene telesne predispozicije, dobar kontakt sa telom, relativno dobru telesnu kondiciju, zdravo telo i da se trude da vode zdrav način života. Ostalo sve dolazi samo kroz iskustvo i trud koji budu ulagali tokom vremena.

 

Ivana nam je na divan način približila neke od tajni svog zanata, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Ivan Milivojević - Trener veslanja

Veslanje je poznato još od najstarijih vremena, ali od kada je postao omiljeni akademski sport u Engleskoj ne prestaje da bude popularan. Jedan od vidova veslanja je i kajakaštvo koje ima dugu tradiciju u gradu Pančevu. Trener Ivan Milivojević je uspeo da okupi “veslačku porodicu” u svom sportskom klubu, i sa zadovoljstvom će nam otkriti tajne svog zanata:

 

Zdravo Ivane, hvala Vam što ste odvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština vašeg zanata?

Ja se bavim podučavanjem dece i odraslih veštini veslanja odnosno kajaka. Moj posao podrazumeva da obučim i treniram polaznike tako da samostalno veslaju u kajaku ili kanuu, veslaju na sup dasci pa čak i jedre na mirnoj vodi kao što je Tamiš. Sam proces učenja polaznika zahteva puno koncentracije sa obe stane jer je neophodno na samom početku usvojiti pravilnu tehniku u čamcu. Posle toga, veslanje je pravo uživanje za sve.

Koje sve discipline postoje kada je veslanje u pitanju?

Postoji veslanje na mirnoj vodi kao što je reka ili jezero, veslanje na divljim vodama, rafting, dragon boot i akademsko veslanje kod kojeg su discipline rimen i skul. Razlikuju se po tome što za rimen disciplinu svaki veslač ima jedno veslo, a za skul disciplinu svaki veslač ima dva vesla.

Kako ste počeli da se bavite poslom trenera veslanja i kako je to izgledalo?

Počeo sam da treniram veslanje još 1979. godine, a ljubav prema veslanju i sportu odredila je moju profesiju za ceo život. Kada sam stekao potrebno znanje i usavršio veštine odlučio sam da se posvetim trenerskom poslu i prenosim znajnje mlađim generacijama. Učestvovao sam u osnivanju kluba sa ciljem da okupim decu i rekreativce koji vole sport. Ovog leta klub “Sportiko” proslavio je 15 godina postojanja.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju trenera veslanja?

Završio sam Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu a zatim i magistarske studije, pa je trenerski posao zapravo nadogradnja moje sportske karijere i obrazovanja. Trenerski posao zahteva visoko obrazovanje, jer raditi sa decom je ozbiljan posao koji je u osnovi baziran na znanju, a ostale veštine su deo celine ovog posla. Raditi sa decom je nešto najvrednije.

Koliko je bitna pedagogija u trenerskom poslu? Da li je pristup svakom učeniku drugačiji?

Pedagogija je ključna u radu sa decom, jer svako dete je svet za sebe. Svakom detetu se mora prići na najbolji mogući način u skladu sa njegovom ličnošću i potrebama. Neophodno je izgraditi odnos pun poverenja i razumevanja kako bi se dete zainteresovalo za sport koji trenira, da mu se svidi pa čak i ako bude prestalo da trenira veslanje da ipak ostane aktivno u sportu.

Vi ste jedan od retkih trenera koji decu sa posebnim potrebama aktivno uvodi u sport. Koliko su deca sa posebnim potrebama sposobna za učenje veslanja? Koliko je zahtevno raditi sa njima?

Deca sa posebnim potrebama su svakako sposobna za bavljenje sportom. Pristup u radu je nešto zahtevniji i individualan, jer zavisi od smetnje koju dete ima i tome moramo da se prilagođavamo, tako da svi budu zadovoljni, a najviše dete.

Kako izgleda priprema za trening?

Za svaki trening je potrebno doći sa odgovarajućom opremom i sa koncentracijom da bi se slušao trener i ono što se uči. Svakoga dana imamo jutarnji i popodnevni trening koji traju po dva sata. Neophodno je da svi slušaju uputstva koja im daje trener, da budu pažljivi sa opremom, i naravno da budu fizički spremni.

Kako izgleda trening i kako se trenira u zimskom periodu?

Uslov za trening je da svi znaju da plivaju jer je sasvim normalno da se neko i prevrne iz kajaka. Meni je prevashodno cilj da se deca vežbaju i igraju i onda vremenom da to preraste u neko ozbiljnije vežbanje da bi kroz par godina dostigli nivo pravog treninga. Treninzi u zimskom periodu su u principu naporniji jer se tada trči, pliva, rade se vežbe snage kako bi se motoričke sposobnosti podigle na što veći nivo. Veslanje je vrlo kompleksan sport koji zahteva bavljenje i drugim sportovima kako bi se telo dovelo u formu da izdrži velike napore.

Kako se nosite sa stresom svog posla i koji je najveći stres jednog trenera?

Stres je uvek prisutan jer se radi sa decom na vodi, postoji strah od prevrtanja, strah od davljenja, od saobraćaja na vodi kao i od bilo kakve vrste povrede. Najvažnije je ostati pribran i bez panike i ako dođe do krizne situacije iz nje izvući što bolji ishod. U svakom slučaju nije lako. Sa druge strane veslanje je izuzetno relaksirajući sport. Na vodi ste, veslate tempom koji vama prija i uživate u prirodi oko vas. Definitivno najbolji antistres u svetu koji nas okružuje. Tako da je stres u mom poslu prisutan, ali se i lako otklanja.

Da li svi mogu da nauče veslanje i da li se dešavalo da prepoznate da neko nije sposoban za učenje?

Da, definitivno svi mogu da nauče da veslaju, ali poželjno je da znaju da prlivaju, a i ako ne znaju nije problem. Naučiće. Važno je da imaju volju. Strah je manji ako znaju da plivaju, ali se svi vremenom opuste i uživaju. Uglavnom se susrećem sa dva obrasca ponašanja: prvi je da ima talenta ali nema volje, a drugi je da nema talenta ali ima mnogo volje. Oni koji nemaju volju najbolje da počnu da treniraju nešto drugo što im se više dopada i da ostanu aktvni u sportu. Svi oni koji imaju veću motivaciju od talenta mogu da postignu odlične rezultate, jer na najbolji način kompenzuju ono što im je u početku nedostajalo.

Kada je trener najsrećniji?

To su momenti kada pre svega vidite sjaj u očima kod dece kada shvate da su nešto postigla, naučila, da su ispunjena. Srećan sam i kada posle određenog broja godina prođu kroz ceo ciklus i postignu odlične rezultate. Posebno me raduje kada vidim svu onu decu koja su došla prvi put zbunjena i uplašena na trening, a sada su ozbiljni ljudi sa završenim fakultetom i ostali su verni sportui klubu kao članovi porodice. Svaka medalja donosi sreću i podstiče na dalje usavršavanje.

Kako se učenici pripremaju za takmičenje?

Generalno pripreme traju tokom cele godine, jedan deo priprema je u toku leta na vodi, a drugi deo je u zimskom periodu koji je mnogo zahtevniji. Vrhunski veslači veslaju i u toku zime. Pripreme traju konstantno, jedino se pred velika takmičenja tempira forma. To je kao kad domaćica pravi tortu, ona mora da ispoštuje određeni redosled da bi torta dala svoj maksimum u ukusu i izgledu. 🙂 Važne su i povratne informacije od takmičara kako se on oseća iz dana u dan tokom cele godine, da bi na kraju ostvarili najbolji mogući rezultati.

Šta sve mora da poseduje jedan veslački klub da bi mogao da funkcioniše?

Svaki klub mora da poseduje adekvatne prostorije, upravu kluba, sportiste, neophodnu opremu, da se redovno održavaju treninzi i da se odlazi na takmičenja.

Kako je biti trener veslanja u Srbiji? Može li se lagodno živeti od trenerskog posla?

Zaista je lepo biti trener veslanja, bar meni jer uživam u radu sa decom. Radim ono što volim. Neki trener zaista mogu lagodno da žive od svog posla, ali to isključivo zavisi od veličine kluba, od finansijskih mogućnosti. Većina klubova se finansira kroz konkurse lokalne samouprave. Naš klub se finasira iz lokalne samouprave, ali samo za decu sa posebnim potrebama. Nemamo finansijsku pomoć vezanu za kajak. Nadam se da ćemo u budućnosti imati pomoć jer radimo dobro svoj posao, rezultati sami govore. Od velikog broja dece pravimo korisne članove društva koji gaje prave vrednosti.

Za kraj, šta biste poručili mladima i starijima koji žele da uče veslanje kao i onima koji bi se bavili trenerskim poslom?

Pre svega, svima bih preporučio da se što više bave sportom. Kada kažem sportom mislim na rekreativni sport, jer ne mogu i ne trebaju svi da se bave vrhunskim sportom. Vrhunski sport je predodredjen za vrlo mali broj veoma talentovane dece pod uslovom da klub, roditelji i lokalna samouprava imaju mogućnosti da stvore uslove kakvi su neophodni da bi se postigli i vrhunski rezultati. Velika većina, mogu slobodno da kažem da 99% ljudi treba da se bavi sportom zbog zdravlja, zvog sposobnosti, da budu vitalni i da imaju kvalitetan život. Rekreativni sport je odličan izduvni ventil, oslobađa sresa, pogoduje zdravlju, bolje se misli i lepše se živi. Važno je što ranije decu uključiti u sport. Treba da probaju što više sportova da imaju što je moguće više veština, da im detinjsvo bude lepo i sadržajno. Neophodno je da razvijaju motoričku inteligenciju jer je ona od suštiniske važnosti za razvoj ličnosti kod čoveka. Deca koja se nisu igrala kao deca postaju kasnije uglavnom problematični članovi društva. Izuzetaka svakako ima. Činjenica je da su deca pre dvadeset ili trideset godina bila mnogo sposobnija jer su mnogo više radila i vežbala. Danas je situacija drugačija iz raznoraznih razloga od uticaja tehnološkog razvoja do promene sistema vrednosti.
Trenerski posao nije za svakoga, to je pre svega posao za one ljude koji vole rad sa decom. Zatim da su se bavili obavezno sportom i to ozbilnije, da poseduju određenu količinu znanja i da budu dobri pedagozi.

 

Nadam se da vas je Ivan motivisao da se rekreirate, a potom pronađete sebe ili kao sportistu ili kao trenera. Nije jednostavno kao što možda deluje, ali upornost se uvek isplati. Do sledećeg čitanja.

Mirjana Aničić - Baletski pedagog

Jedan od najlepših, ali i najodgovornijih profesija je rad sa decom u bilo kom smislu, a ako tome dodamo balet kao divnu disciplinu dobija se vrlo lep i kompleksan zanat. Mirjana Aničić je Baletski pedagog sa godinama iskustva, a ispod se nalaze neke od tajni njene profesije:

 

Ćao Mirjana, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ja se konkretno bavim edukacijom dece predškolskog i ranog školskog uzrasta. Baletska pedagogija je jedan lep, zahtevan i odgovoran poziv a budući da se bavite decom, to mu daje i dodatnu težinu. Vođenje škole baleta, osim edukacije, podrazumeva i razumevanje i doživljaj svakog deteta kao pojedinca, njihovu socijalizaciju, spremnost da rastete sa njima i dajete doprinos njihovom dobrom vaspitanju. Cilj baletskog pedagoga je da kroz motivisan rad sa decom iz njih izvuče maksimum kako na časovima, tako i na nastupima i takmičenjima.

Kada si počela da se baviš baletom i kako je taj početak izgledao?

Kao i skoro svaka devojčica, već sa 3 godine sam počela da maštam o tome da budem balerina, pa čak više i nastavnica baleta. Često sam kao vrlo mala znala da „vodim časove“ ispred ogledala sa svojim zamišljenim učenicima, imitirajući svoju nastavnicu baleta. Prve korake sam napravila u baletskom studiju, a potom je usledio upis u pravu, državnu Baletsku školu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja baletskom pedagogijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko sam rad? Da li je neophodno baviti se baletom pre ulaska u baletsku pedagogiju?

Najbitnije, kao verovatno i kod većine profesija, je podrška roditelja i njihovo osluškivanje Vaše želje. Formalno obrazovanje ima veliku važnost zato što je balet jedna, ja tako volim da kažem, egzaktna nauka, koja ima svoja pravila i ako ste laik u ovoj oblasti teško da ćete imati uspeha. Prethodno profesionalno igranje nije preduslov da budete dobar pedagog, kao i obratno. Ja imam igračkog iskustva i smatram da mi to jeste plus, ali isto tako poznajem puno sjajnih pedagoga koji nemaju igračkog iskustva.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Ako mislite perspektivna u materijalnom smislu, ja sam mišljenja da svaka profesija može da bude perspektivna ukoliko joj pristupate na pravi način. A ukoliko mislite na perspektivna u nematerijalnom smislu, u domenu interesovanja i tu, moram priznati, imam veliku sreću jer, iako živimo u vremenu poremećenih vrednosti i dalje postoji procenat ljudi koji daju važnost baletu i žele da im deca nauče osnove baleta, iz mnogo razloga.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Apsolutno je to kontakt sa decom, jer su oni neiscrpan izvor motivacije, smeha i svega što je lepo i iskreno. Meni svaki radni sat počinje i završava se sa velikom količinom obostranog smeha.

Kada smo kod radnog sata, kako izgleda jedan radni dan baletskog pedagoga?

Budući da sam mama dve ćerke, moj radni dan počinje rano ujutru kada sam uglavnom sa decom, pripremam program za tu radnu nedelju i popodne odlazim na časove, na kojima sam do uveče.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče baleta i umetnosti uopšte?

Srbija je daleko od ostatka sveta što se celokupnog stanja u umetnosti i kulturi tiče, ali opet moram da naglasim da ima dosta mladih ljudi, mladih porodica koje svoju decu vaspitavaju na pravi način. Želim da verujem da će moja deca odrastati u nekoj kulturnijoj i lepšoj Srbiji od ove trenutne i da će sve zaostavštine proteklih decenija nove generacije kulturološki oplemeniti. Mi smo tu da pomognemo.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu i ako da na koji način? Koliko truda odlazi na odnos sa decom a koliko na sam balet tokom procesa treninga?

U mojoj profesiji je od izuzetne važnosti svakom detetu ponaosob pristupati kao pojedincu jer oni to i jesu, male ličnosti koje u sebi kriju i emocije i karakter i loš i dobar dan. Iako su časovi koje ja vodim grupni, ja sam neko ko voli da sa svakim detetom ponaosob nadje zajednički jezik i ja volim da kažem tu neku „žicu“. Postoje stidljiva, otvorena, temperamentna, mirna deca, i moj je zadatak da „detektujem“ o kakvom se detetu radi i da mu priđem na pravi način. Svaki čas se osim od vežbi i igranja, sastoji i od moje veštine pregovaranja i dogovaranja sa njima.

 

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno?

Posao sam po sebi nije specijalno stresan u smislu fizičkog ili umnog rada, ali je izuzetno stresan zbog činjenice da radite sa decom koju neko predaje vama na odgovornost. Osim toga što deca moraju pokazati rezultate rada, podrazumeva se da ih morate sačuvati od mogućih povreda.

Da li je cilj baletskog pedagoga uvek priprema učenika za nastup ili to može biti samo fizički trening?

Zavisi od vrste pedagogije kojom se bavite, kao i od uzrasta sa kojim radite. Dete od 3 godine nije dovoljno spremno za ozbiljan nastup, kod najmladjih uvek insistiramo na vežbicama i socijalizaciji. Već kod starije dece objedinjujemo trening sa pripremama za nastup, koji je njima uvek motivacija i razlog zašto uopšte uče balet. Aplauzi na nastupima su uvek najveća nagrada za roditelje i decu.

Kako ukratko izgleda jedan proces pripreme učenika za nastup?

Vežbe na parteru, sredini i štapu su sama osnova baleta i onene zaobilaze ni najmladje uzraste. To je baza od koje sve počinje i neophodno je ponavljati je na svakom času. Sam proces pripreme se osim vežbi, sastoji i od odabira muzike i sklapanja koreografije. Onda sledi besumučno ponavljanje. Ne biste verovali koliko truda i rada stoji iza samo jedne koreografije od, recimo 2 minuta.

Sa kim najviše sarađuje jedan baletski pedagog?

Školovani baletski pedagog uvek treba i mora da ima asistente sa kojima obradjuje program i vodi nastavu. Takođe, uvek imate i vrstu tehničke pomoći oko muzike, kostima i svega onoga što se ne tiče samog vođenja nastave.

 

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena, i zašto?

Najveći problem poslednjih godina predstavlja degradacija same baletske umetnosti u smislu najezde samoproklamovanih balerina i pedagoga, bez škole i iskustva. Na žalost, sistem u Srbiji nije na tom nivou da se takve stvari uopšte kontrolišu, a kamoli kažnjavaju i samim tim nemate nikakvu sankciju. Srećom, ima nas dosta koji smo u ovoj priči vrlo ozbiljno i nadam se da će se i tu situacija vrlo brzo promeniti zajedničkom akcijom nas kolega.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom?

Opet se vraćamo na onu priču o perspektivnom zanimanju. Da, mislim da može da se živi od bavljenja baletskom pedagogijom, ali svoj posao morate raditi odgovorno i sa puno ljubavi. To ljudi uvek prepoznaju.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu baletski pedagozi? 

Trik je u tome da morate imati puno ljubavi i razumevanja, kako za decu, tako i za njihove roditelje. Tajna mog zanata leži u beskrajnoj posvećenosti, stalnom radu i trudu da napredujem i učim decu i od dece. Ukoliko razmišljate da se bavite ovim pozivom, spremite se na strpljenje, dosta rada i spremnosti da razumete tudje želje, ambicije i spoznate granice nečijih mogućnosti.

 

Hvala Mirjani što nam je precizno i na lep način otkrila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Marija Đokić - Nastavnik klavira

Ako volite decu i muziku u isto vreme možda je za vas savršena profesija nastavnika klavira. Za ovu profesiju, pored pedagogije koja je potrebna za razumevanje i rad sa decom, potrebno je provesti i mnogo dana nad dirkama klavira. Marija Đokić se bavi ovim zanatom godinama, i kroz njene odgovore na pitanja ćemo saznati više o tome kako izgleda biti nastavnik klavira:

Zdravo Marija, hvala ti što si izdvojila vreme za tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ukratko: sviram klavir i pomažem deci i mladima da i oni to nauče. Kako mi je jedan taksista jednom rekao: „Blago Vama, Vama je posao pevanje i sviranje“

Zaista zvuči kao lepa profesija. Kada si počela da se baviš muzikom i kako je to izgledalo?

Muzikom sam počela da se bavim relativno kasno – sa 11 godina. Kao i sva deca, isprobala sam pre toga i neke druge aktivnosti (ples, plivanje, gluma, ...), a onda sam poželela da naučim da sviram klavir. Imala sam sreće da sam od samog početka imala odličnu nastavnicu, koja je verovala u mene više od mene same i pomogla da se ta ljubav prema klaviru još više razvije. Već u drugoj godini sviranja bilo je jasno da je to ono čime želim da se bavim u životu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja muzikom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliko rad?

Najbitnija je ljubav prema muzici. Talenat jeste bitan, ali talenat Vam samo otvara vrata u svet muzike. Da bi se nešto postiglo, potreban je rad. Klavir (a i svaki drugi instrument) zahteva konstantno vežbanje. Često se dešavalo da sam morala da vežbam dok su se druga deca igrala napolju. U tim situacijama veoma je bitna i podrška roditelja.

Da li je bavljenje muzikom i predavanjem iste stresno?

Sviranje samo po sebi nije stresno. Ono što može da bude stresno su javni nastupi. Međutim, na tome se radi i taj stres je moguće savladati. Sećam se da sam na javnim nastupima u srednjoj školi imala toliku tremu da bukvalno nisam bila svesna ničega što se dešava od momenta kad izađem na scenu do momenta kada siđem sa scene. Srećom, toga sada uopšte  nema. Postoji uzbuđenje zbog javnog nastupa, ali to ne doživljavam kao stres.

Što se tiče predavanja, časovi klavira rade se individualno. To znači da je potrebno za svako dete pronaći odgovarajući pristup, program, kako bi se tom detetu pomoglo da što lakše savlada umetnost sviranja klavira, kao i da se njegova ljubav prema sviranju i muzici uopšte održi i razvije. Mislim da je najveći stres koji predavač doživljava onaj kada njegov učenik treba da nastupi. Znate da ste ga pripremili i sve je urađeno kako treba, ali nikad ne možete biti sasvim sigurni u to kako će se on ili ona osećati na sceni i šta će uspeti da pokažu od onoga što je rađeno. U takvim situacijama mislim da bi svakom pedagogu lakše bilo da nastupi umesto svog učenika 🙂

Jel misliš da je bolje da početnik krene sa sviranjem instrumenta tako što će da ide na časove, ili da krene sam da uči?

Zbog postavke ruku, sedenja i nekih osnovnih stvari, bolje je na početku imati pomoć nastavnika. Koliko će rad sa nastavnikom trajati zavisi od uzrasta deteta, od vremena koje dete izdvoji za vežbanje, od podrške roditelja, ali i od toga šta to dete želi da nauči. Osnovna muzička škola traje 6 godina (za klavir), ali kod odraslih početnika podučavanje obično traje kraće.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Posao koji radim ne doživljavam kao posao. Ima puno zajedničkog sviranja (pošto radim i kao klavirski saradnik na duvačkom odseku), što volim mnogo više od solističkih nastupa. U toku godine ima i puno takmičenja na koja idemo, pa se puno i putuje.

Što se tiče podučavanja, imam sreće da radim sa decom koja su tu zato što vole da sviraju, a ne zato što moraju tu da budu. Kroz sviranje i razgovore o interpretaciji i nastupima, ta deca razvijaju i svoju ličnost, na neki način, postaju bolji ljudi. Najlepši momenti su možda baš ti kada, nakon puno rada, učenik odsvira neku kompoziciju tako da sam bude zadovoljan svojim nastupom i onim što je postigao.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ne postoje dva ista radna dana, svaki je drugačiji i to je ono što mi se sviđa. Npr. ponedeljkom i utorkom radim od 16 do 18h, sredom sam od 9 do 17h, četvrtak i petak po smenama - jedan dan pre podne (od 8.30 do 13.30), drugi posle podne (od 14 do 20h), a subotom od 9 do 14h. Dva puta mesečno imamo koncerte utorkom, a kada počne sezona takmičenja (već od decembra), onda su tu i dodatne probe.

Kada nisam na poslu, vežbam kompozicije koje treba da sviram sa klincima, pripremam materijal za muzičke radionice ili za letnji muzički kamp „Družiciranje“, radim na online seminarima OKC-a... Pošto je posao takav da se uglavnom sedi, pa se trudim i da odem do teretane bar tri puta nedeljno.

Šta je glavni cilj nastavnika klavira?

Glavni cilj je, naravno, da nakon određenog broja časova učenik nauči da svira klavir, kao i da bude osposobljen da sam uči nove kompozicije. Naravno, sa učenjem svake nove kompozicije, učenik sazna nešto (novo) o kompozitoru koji je tu kompoziciju napisao, o epohi u kojoj je to pisano, o obliku muzičkog dela, …

Pošto je za sviranje veoma važno i kako se učenik oseća u tom momentu (možda mu nije dobro ili ima loš dan ili je dobio neku nagradu u osnovnoj školi, pa je veoma srećan), veoma je bitno napraviti takav kontakt sa učenikom da on ima poverenja u nastavnika i da može da mu se poveri. Ako učenik nema poverenje u nastavnika, teško je napraviti neki veći napredak u sviranju.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Hmm, teško pitanje... Sviranje klavira otvara mnoga vrata. Može se raditi u muzičkoj školi kao nastavnik klavira ili/i kao klavirski saradnik ili se može pokrenuti privatna škola ili vrtić. Može se svirati u nekom ansamblu ili solo po klubovima, a ako je neko veoma vredan i talentovan, može biti i solista. Ono što može da bude problem je kako od toga živeti, tj. kako adekvatno naplatiti svoj rad..

Kad smo kod toga - Da li misliš da u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja tvojom profesijom?

Sve zavisi od toga šta smatrate lagodnim životom, tj. kakvi su Vam prohtevi. Najveći broj muzičara posle Akademije dobije posao u muzičkoj školi. To je, doduše, sada sve teže, jer ima puno mladog kadra po školama, ali nije nemoguće. Ako radite samo u muzičkoj školi, a uz to plaćate i stan i račune, veoma je teško preživeti samo sa tom platom. Srećom, tu je uvek i mogućnost privatnog podučavanja, ali to je dodatni posao koji zahteva dodatno vreme i angažovanje oko pronalaženja privatnih učenika. Moguće je, naravno, i svirati u nekom kamernom ansablu ili orkestru. Poenta je, ako je muzika ono što volite i želite, bez čega ne možete da živite, onda istrajte u tome. Naći ćete način da to i monetizujete i da od toga lepo živite.

Da li se u Srbiji ceni klasična muzika, i kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Mislim da se, na žalost, ne ceni dovoljno. I to ne samo klasična muzika, već bavljenje muzikom uopšte. Ne moraju svi biti profesionalni muzičari, ali sviranje instrumenta utiče veoma pozitivno na razvoj osobe. Prilikom sviranja klavira, npr. , leva ruka svira jedno, desna drugo, levom nogom obično kucate ritam, a desnom kontrolišete pedal. Osim toga, svaki muzičar čuje ono što trenutno proizvodi, ali razmišlja i o tonovima koji upravo dolaze, tako da na neki način razmišlja u dva vremena. Zato bih osnovnu muzičku školu preporučila svima.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu nastavnici klavira? 

Radite puno na sebi. Pored vežbanja klavira, odvojite vreme i za knjige i snimke koji će Vam pomoći da bolje razumete sebe i da svoju ličnost razvijete na najbolji mogući način. Kada razumete sebe i možete da pomognete sebi, moći ćete da pomognete i drugima (svojim učenicima).

Povežite se sa ostalim nastavnicima klavira kako biste razmenili iskustva i dobili nove ideje. Puno je nas koji želimo da pomognemo koleginicama i kolegama. Pitajte sve što Vam nije jasno, naročito u prvoj godini podučavanja – tada obično ništa ne bude jasno, a mnogima je neprijatno da pitaju za savet.

I najbitnije od svega: setite se uvek zašto je taj učenik došao kod Vas na čas i da treba tu njegovu ljubav prema muzici konstantno održavati i negovati.

 

Marija nam je kroz svoje odgovore dala uvid u to kako izgleda baviti se muzikom profesionalno, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Marina Dragojlović - Dirigent

Dirigovanje anslamblom je daleko više od pukog vrtenja palicom koje posmatramo na televiziji. Ono podrazumeva preuzimanje dosta odgovornosti na sebe, ali ne samo kod nastupa. Marina Dragojlović se ovim poslom bavi godinama i otkriće nam šta stvarno znači biti dirigent:

 

Zdravo Marina, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Dirigovanje podrazumeva da sve konce držite u svojim rukama. Počev od pripremanja kompozicija pa do scene. Bitno je imati isančan sluh, stav, voditi računa o svakom detalju i biti psiholog.

To je dosta veština i znanja. Kada si počela da se baviš dirigovanjem i kako je to izgledalo?

Dirigovanjem sam počela da se bavim pre sedamnaest godina. Posle srednje škole sam odlučila da ne upisujem odmah Muzičku akademiju već da pauziram godinu dana. Za to vreme sam se intezivno spremala za prijemni ispit koji između ostalog podrazumeva dirigovanje orkestarskog i horskog dela. U to vreme sam bila i član horskog ansambla u kom sam već počela da asistiram dirigentu što mi je veoma pomoglo. Rad se isplatio, upisala sam FMU kao najbolji kandidat, a iskustva sam imala kao da već uveliko studiram.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja dirigovanjem, i koliku ulogu tu igra formalno obrazovanje a koliku talenat i smisao za muziku?

Biti dirigent znači biti kompletan muzičar tako da je formalno znanje preduslov za bavljenje ovim poslom. Moram da napomenem da je odsek dirigovanja jedan od najtežih na studijama muzike. Kao i u većini umetničkih profesija, talentat je bitan, ali ne i presudan. Puno rada, odricanja, ljubavi i volje je potrebno za ovu profesiju. Morate na neki način biti i rođeni vođa, imati to u sebi i posedovati dobre organizatorske sposobnosti. I naravno, ništa bez prakse. Praksa je sve u ovoj profesiji. Jedno je raditi sa mentorom, ali stati pred ansambl je potpuno druga priča.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Volim sve! Volim zato što to za mene nije samo posao, već i razonoda. Iznad svega volim muziku, da je „vajam“, oblikujem po svojoj želji i osećaju. Volim ljude sa kojima radim, pogotovo što sada već mogu da biram svoje saradnike. Takođe, volim scenu i neizvesnost koju ona nosi. Nikada ne znate šta vas tu čeka. I ne mogu da opišem taj osećaj kada često posle probe ostanem bez trunke energije, a presrećna. Još jedna lepa stvar koju donosi ova profesija su svakako i putovanja.

Pominješ neizvesnost. Da li je bavljenje dirigovanjem stresno?

U pojedinim situacijama ume da bude, ali ako radite svoj posao kako treba to se u većini slučajeva dešava zbog stvari na koje vi ne možete direktno da utičete. Moj topli savet za sve koji se odluče za ovu profesiju je ne prepuštati ništa slučaju – od najsitnijih detalja koji nemaju veze sa muzikom pa do onih najkrupnijih stvari.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Već sam spomenula je dirigent jedan kompletan muzičar što znači da između ostalog može biti i aranžer, kompozitor, instrumentalni i vokalni izvođač ili se pak može posvetiti pedagoškom radu. I što je najbolje od svega, svime navedenim se može baviti u isto vreme. Tako da, može se reći da je ovo perspektivna profesija.

Koliko trema ima uticaja na nastup jednog dirigenta?

Prisutna je uglavnom pozitivna trema. S obzirom da se sa javnim nastupima kreće još od niže muzičke škole, trema sa godinama postepeno nestane. Takođe, ne mogu a da vas ne podsetim da je dirigentu publika iza leđa pa je samim tim lakše u tom trenutku posvetiti se samoj muzici i ansamblu (koji je ispred vas) i ne razmišljati o tremi.

Da li je za bavljenje tvojim poslom potrebno poznavati psihologiju, s obzirom da radiš sa grupom ljudi konstantno?

Što bolje poznajete psihologiju, bolje ćete proći. Ali to se ne može naučiti iz knjige. Najbolje je učiti „u hodu“ i postepeno sticati iskustvo. Sve to ide sa godinama. Dobro je ponekad se i opeći i učiti na sopstvenim greškama.

Šta je najlakši a šta najteži deo posla koji se tiče dirigovanja?

Verovali ili ne, nastup je najlakši deo posla. Naravno, pod uslovom da ste ga dobro spremili na probama – što spada u onaj teži deo. Ako dirigent na probama dobro uvežba ansambl, na samom nastupu može dirigovati samo pro forme.

Zanimljivo. Kako izgleda tvoj radni dan? 

Na dan kada imam nastup najviše vremena mi ode na stvari koje nemaju veze sa muzikom i to me je uvek nerviralo. Scenska šminka, frizura, izbor toalete, pakovanje stvari, pa tu negde usput prirodno dođe pitanje „Da li sam sve ponela?“... Muškarci većinu ovih problema nemaju. Zatim, kratka proba pred nastup. Često se desi da tek na dan nastupa upoznajete prostor koji je jako bitan zbog akustike i da bi ansambl znao kako da se postavi u određenim uslovima. Nekad nemate tonsku probu, a nastupate sa ozvučenjem. Sve su to veoma stresne situacije ne samo za mene već i za moje saradnike. Još ako mi neko od njih slučajno zakasni, to bude vrhunac stresa. E, onda na red dođe nastup, prepustite se samo muzici i na sve ostalo zaboravite. Sa druge strane, dani kada imam samo probe su mi omiljeni jer imam vremena, a samim tim i privilegiju da se posvetim pedagoškom radu - ili da jednostavno ne radim ništa.

Šta je u stvari glavni cilj dirigenta?

Imati kontrolu. To će vam mali broj dirigenata priznati. Imati kontrolu na sceni, na probama, u međuljudskim odnosima, u privatnom životu. Ne bih sada dublje zalazila u psihologiju, ali dirigenti spadaju u takozvane „alfe“. Koliko god surovo zvučalo – sve mora biti podređeno njima.

Odličan odgovor. Da li je posao dirigenta u srbiji cenjen?

Ne mislim da se ovaj posao ceni u Srbiji koliko bi trebalo. Uopšte, umetnost se ovde ne ceni dovoljno. Smatram da najveća podrška umetnosti treba da dođe od strane države, a tu su zatajili. Trenutno se sve svodi na neki show biznis. U nekim evropskim gradovima kada idete na koncert klasične muzike, za koji ulaznica košta kao naša prosečna plata, morate poštovati i određeni dress code što podrazumeva večernje toalete, frakove, cilindre, bele rukavice. Dakle, sve je na daleko višem nivou nego ovde. Jedino za šta ne treba da brinemo je publika jer nje će uvek biti.

Da li misliš da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja dirigovanjem?

Zavisi od mnogo stvari, npr. da li radite pri nekoj instituciji ili ste sam svoj gazda. Ovo drugo zahteva malo više angažovanja u smislu reklamiranja i pronalaženja sponzora. Treći slučaj, meni omiljeni, bi podrazumevao da se ne ograničavate samo na dirigovanje, već da iskoristite sve svoje potencijale i znanje i pored dirigovanja se oprobate i u drugim sferama muzike.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto? Koliko je bitno da radiš po nečijem uzoru u svetu dirigovanja?

Nemam uzora. Imala sam samo mentore koji su mi davali smernice, ali put sam birala sama i to je dobro. To je nešto poput roditeljstva. Usmeravate dete, ali u jednom trenutku ga morate pustiti. U početku, kada nisam imala toliko iskustva, bilo je pokušaja ukalupljivanja ali sam se vešto otrgla tome zahvaljujući mom večitom problemu sa autoritetima. Ovaj posao svako mora raditi po svom osećaju. Zamislite kako bi bilo kada bi svi u istom stilu izvodili muziku, slikali, vajali ili pisali. Umetnost više ne bi bila interesantna.

Za kraj: Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu dirigenti?

Nema trikova ni tajni. Pored znanja, talenta i ljubavi sve se svodi na iskustvo koje se ne stiče preko noći. U stopu ih prate strpljenje i upornost. Prednost imaju oni koji dobro vladaju vokalnom tehnikom i sviraju više od jednog instrumenta. Takođe, bitna je dobra komunikacija sa saradnicima i zaboraviti na sujetu koja se često vezuje za ovaj poziv.

 

Marina nam je jasno i veoma lepo objasnila svoju profesiju, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Goran Karaga - Kung Fu trener

Wing Chun je veština nastala pre nekoliko vekova u kini, od strane žene. Odlikuju je kombinacije blokova i udaraca u isto vreme, i namenjena je bliskoj borbi. Na našim prostorima je ova veština malo poznata, ali postoje majstori koji je izučavaju godinama i predaju svoje znanje drugima. Kako izgleda prenositi znanje iz Wing Chun Kung Fu-a, približiće nam Goran Karaga koji drži svoj klub na Novom Beogradu:

 

Zdravo Gorane, hvala ti što si odvojio vreme da porazgovaramo. Jel bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Ja se bavim podučavanjem jedne divne kineske borilačke veštine iz porodice Kung Fu-a. Ime veštine je Wing Chun, što znači večno proleće. Sama suština je, pored same obuke vežbača, da probudim osećaj ljubavi prema veštini i razvijem osećaj pripadnosti  jednoj ogromnoj grupi ljudi iz čitavog sveta koji neguje kulturu kineskih borilačkih veština.

Zvuči kao da gajiš veliku ljubav prema svom zanimanju. Kako si odlučio da počneš da se baviš Wing Chun-om?

Čudan sticaj okolnosti. Još kao osnovac sam zavoleo košarku i počeo sa treningom. Na žalost nisam bio dovoljno dobar da igram, ali iz velike ljubavi prema toj igri sam upisao višu trenersku za košarkaškog trenera. Nisam uspeo da završim višu školu, niz otežavajućih okolnosti su mi se isprečile, ali mi je ljubav prema košarci ostala, igrao sam je redovno i leti na otvorenim terenima i zimi u sportskim salama. Pre nešto manje od 10 godina sam imao lakšu povredu kolena i tu zimu nisam mogao da igram košarku, ali sam preko dobrog prijatelja dobio preporuku da se oprobam u jednoj divnoj veštini, nije previše fizički zahtevna, uglavnom su zastupljene ručne tehnike i lakša povreda kolena mi nije predstavljala problem da počnem sa treningom Wing Chun Kung Fu-a. Posle samo mesec dana  bio sam "gotov" i taj neki san koji sam imao od ranije da se bavim košarkom kao košarkaški trener bio je zamenjen novim, da radim naporno i da jednog dana postanem trener u ovoj divnoj veštini. Radio sam predano iz dana u dan, svakodnevno, i pre nepune dve godine sam dobio čast od svog učitelja da mogu da otvorim svoj klub.

A da li si bio siguran da ćeš moći da prenosiš znanje svojim učenicima kada si otvorio svoj klub?

Bio sam siguran samo u to šta sam želeo, dugi niz godina. Sve ostalo je prosto došlo prirodno, imao sam u početku slab odziv, ali opet sa druge strane imao sam jako dobru reakciju ljudi koji su započinjali svoj Wing Chun put. Sve je išlo spontano, klub rastao zajedno sa svojim članovima iz dana u dan, imamo jako dobru porodičnu atmosferu na šta sam posebno ponosan.

Da li ih imaš i koje su tvoje nesigurnosti kao učitelja borilačke veštne?

Kao učitelj nemam ni najmanji osećaj nesigurnosti, godinama sam trenirao kod vrhuskog majstora, najvećeg  na našim prostorima. Pored samog treninga gradio sam samopouzadnje, što je odlika svih borilačkih veština, ne samo Wing Chun-a.

Samopouzdanje nam je svima jako bitna stavka u životu. Kada smo kod toga, koliko je bitna pedagogija u prenošenju znanja, da li je sa svakim učenikom potrebno imati drugačiji pristup, i zašto?

Pegagogija je jako bitna, pogotovo za najmlađe članove. Borilačke veštine nisu usko vezane za samoodbranu nego i za građenje karaktera, poštovanja prema starijima od sebe. Zajedničko za većinu borilačkih veština je da se vežba u kimonu, svi imaju isti kimono što bi imalo značenje da su svi u samom startu isti i imaju jednaka prava u sali. Sa druge strane, kroz godine vežbanja vežbači polažu za odredjeni stepen znanja, u Kung Fu veštini se to zove rang, u Japanskim veštinama pojas, što bi imalo značenje da su ti ljudi uložili više od drugih, radili naporno i zaradili svoje poštovanje na takav način. Različit pristup bi trebao biti isključivo vezan za motive vežbača, da li neko vežba takmičarski ili rekreativno. Za sve ostale stvari ne bi smeli praviti razlike među članovima kluba.

Kad si pomenuo ozbiljnije članove, kako si se navikao da primaš udarce, pošto Wing Chun podrazumeva dosta vežbi „čeličenja“?

Kod nas u sali svako radi intezitetom koji mu odgovara, kroz vreme se profilišu ljudi koji rade jače i ozbiljnije od onih koji vežbaju rekreativno. Ljudi koji treniraju ozbiljnije, sami sebe guraju kroz određene drilove i sami sebi pomeraju granice izdržljivosti.

Kako izgleda priprema za jedan trening u tvom klubu?

Trening je uglavnom situacioni, polaznici se uče samoodbrani u kontrolisanim uslovima. Ne spremam se posebno za trening, često dolaze novi polaznici koji zahtevaju mnogo veću pažnju u samom startu, tako da u tim slučajevima improvizujem trening.  Dešava se da određenu temu radimo i po tri ili četiri treninga za redom, dešava se da neko od učenika ima pitanje koje nema veze sa samom temom pa trening ode u nekom drugom pravcu. Gledam uvek da se prilagodim situaciji i da sam trening prilagodima svojim učenicima.

Da li misliš da je bitno da tvoji učenici budu spremni za realne borbene situacije?

Bitno je da nauče da se odbrane u realnoj životnoj situaciji, ali je presudno da se polaznici ne lažu. U svetu borilačkih veština ima dosta mistike i "tajnih tehnika" što apsolutno nema veze sa realnim životnim situacijama. Samo naporan trening može da stavi vežbača u situaciju da izađe kao pobednik u bilo kojoj životnoj situaciji . Svaki polaznik ima pravo da vežba rekreativno, sa minimalnim naporom, slobodno mogu reći u nekoj svojoj zoni komfora, ali se ne sme varati da će ga takav način treninga osposobiti da se odbrani od bilo koga.

Kako se nosiš sa stresom svog posla, i koji je najveći stres jednog trenera?

Ne bih svoj posao nazvao stresnim, naprotiv. Imamo razne polaznike,  od najmlađih do ljudi u zrelim godinama. U svakom od njih se trudim da probudim nešto pozitivno, da vežbaju sa velikom ljubavi prema veštini i sa velikim poštovanjem prema svom partneru. Osećam se fenomenalno kad mi posle treninga priđe učenik i kaže: "imao sam jako težak dan u školi ili na poslu, nije mi bilo do ničega, posle treninga se osećam preporođeno". To je nešto što negujem kod sebe u klubu, mada ima delova treninga kad se vežbač stavlja u poziciju stresa da bi podigao nivo samopozdanja, ali kao što rekoh - ne bih zbog toga svoj posao okvalifikovao kao stresan.

Da li misliš da su svi podobni za treniranje borilačke veštine i da li se dešavalo da proceniš da neko prosto nije za Wing Chun?

Ne bih ljude delio na podobne i nepodobne, kao i za druge sportove svako može da vežba ali na nekom svom nivou. Trudim se da kroz vreme ljudi  upoznaju sebe i svoje mogućnosti i da traže malo preko toga, da sami sebi podižu targete, ali opet da se ne lažu da svi mogu biti majstori, to prosto nije realno.  Svako treba da vežba u skladu sa svojim mogućnostima, motivima i potrebama.

Za kraj, šta bi poručio mladima i starijima koji žele da dođu do toga da prenose znanja iz borilačkih veština drugim ljudima?

Nema tajni, nema prečica, kao i u drugim sportovima samo ljubav i naporan rad. Ako nešto zaista zavolite nema granice. Mladim ljudima bih poručio da probaju razne borilačke veštine, da probaju da pronađu ono što ima najviše odgovara, i ono što će im činiti radost da treniraju.

 

Sve u svemu, ljubav i strpljenje su bitni da bi se dostigao učiteljski rang u svetu Wing Chun-a, a sasvim sigurno i u drugim borilačkim veštinama. Ako Vas vuče da se bavite borilačkim veštinama i istrajni ste, možda je ovo prava profesija za vas. Do sledećeg čitanja.

Marko Radosavljević - Učitelj

Posao učitelja zahteva veliku ljubav prema deci, želju da se svet menja na bolje, i na kraju ogroman rad na sebi kako biste jednog dana bili uzor mališanima na koje ćete uticati. Biti učitelj ne znači samo prenositi znanje iz knjige, već i prenositi ispravne vrednosti, davati primer deci i vaspitavati ih zajedno uz roditelje. Marko Radosavljević je uspeo u svemu navedenom i ovde će nam otkriti koje su tajne zanata jednog učitelja:

Ćao Marko, hvala ti na vremenu izdvojenom za naša pitanja. Kako bi opisao svoj posao u nekoliko rečenica, šta je ono što je suština tvog posla? Kako ti doprinosiš ovom društvu?

Moj posao je da obrazujem i, delimično, u skladu s mogućnostima, utičem i na vaspitanje dece od prvog do četvrtog razreda u osnovnoj školi. Pošto je to prvi period života kada dete ima potpuno organizovano i institucionalizovano obrazovanje, to je vrlo odgovoran posao, i mora da se radi sa posvećenošću, pažnjom i ljubavlju... Time, ako dobro radim svoj posao, doprinosim stvaranju društva obrazovanih, odgovornih, vrednih, radoznalih, humanih, zdravih i zadovoljnih ljudi vedrog duha.

I verujem da si odličan u tome. Koje obrazovanje je potrebno da bi neko postao učitelj?

Potrebno je da se završe osnovne studije na Učiteljskom fakultetu, a uskoro će, prema najavama Ministarstva/Univerziteta/fakulteta, biti obavezno da se završe i master studije na tom ili nekom srodnom fakultetu.

Verivatno je slično i na drugim fakultetima, pooštravaju se uslovi. Kad smo kod pooštravanja, da li moraš da budeš strog da bi držao celo odeljenje dece pod kontrolom?

Ne moram da budem strog, sve dok deca poštuju dogovorena pravila ponašanja, a to se može postići i razgovorom i dogovorom sa decom u pozitivnoj, opuštenoj atmosferi, često i kroz šalu. Taj proces nekad može da bude prilično dug, ali je neophodan. Dešava se, ipak, da deca nekad „zaborave“ dogovoreno, da se previše opuste i počnu da se ponašaju tako da ometaju rad. Tada učitelj obično mora da postane stroži, da bi učenike „podsetio“ gde se nalaze i koji je cilj njihovog boravka u školi. Najbitnije u svemu je da učitelj bude dosledan i uporan prilikom postavljanja i sprovođenja pravila, odnosno sankcionisanja nedoličnog ponašanja.

Zvuči kao velika odgovornost. Kako se nosiš sa stresom svog posla i da li je on stresan?

Posao je ponekad stresan, ali, pošto ja zaista volim rad sa decom, njihovu prirodu (pričam uopšteno, za većinu dece), uglavnom sam zadovoljan poslom i rasterećen dok ga obavljam. Kada dođu stresniji periodi, trudim se da razveselim i rasteretim atmosferu u radu, da ubacim više igre i šale u rad, da se više družim i zabavljam sa decom.

Divan pristup. Šta te je inspirisalo da postaneš učitelj?

Svidela mi se ideja o radu sa decom, pošto, kao što sam naveo, volim njihovu prirodu i shvatanje sveta. Drugi razlog je želja da pokušam da koliko-toliko utičem na poboljšanje ovog društva u kome svi živimo, utičući na stvaranje dobrih i poželjnih pripadnika tog društva u svakom aspektu, a u još uvek ranom i veoma bitnom periodu njihovog psiho-fizičkog razvoja.

 

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Rad sa decom, i osećaj da koliko-toliko utičem da sutra budu „pravi“ ljudi.

Da li misliš da je lakše raditi sa mlađom decom ili sa tinejdžerima, i zašto?

Mislim da je lakše raditi sa mlađom decom, jer je poznato da se u tinejdžerskim danima često dešava da se „pojave bubice“, a to može da zakomplikuje rad sa tom decom u tom periodu. „Bubice“ mlađe dece, koje su obično bezazlene, lakše je kontrolisati. Takođe, mislim i da je odrasla osoba, prirodno, veći autoritet za mlađu nego za stariju decu (s kojima se, verujem, treba malo drugačije, ravnopravnije, postaviti, što se tiče autoriteta). Ipak, pošto nikad nisam radio sa tinejdžerima, ne mogu da imam sasvim definisan stav.

Ali si lepo objasnio razliku. Koliko traje priprema za jedan čas ili radni dan?

To se, verovatno, mnogo razlikuje od jednog učitelja do drugog. Što se mene tiče, sve zavisi od predmeta, nastavne jedinice koju treba pripremiti, ali prosečno oko pola sata do četrdeset pet minuta, a za komplikovanije nastavne jedinice, gde treba pripremiti dosta raznoraznog materijala, i četiri-pet-šest sati u toku dana, ili dva. Ali, recimo, za prosečan dan, dnevno mi je potrebno oko dva, dva i po sata da se spremim za sutrašnji rad.

Kako izgleda jedan radni dan učitelja?

U prepodnevnoj smeni u školu se dolazi oko pola osam, nastava počinje od osam, a traje, obično, do pola jedan ili do jedan i petnaest. U poslepodnevnoj smeni nastava počine u pola dva, a najčešće traje do šest, osnosno do dvadeset do sedam. Posle boravka u školi (ili pre), u toku dana, treba izdvojiti i pomenuto vreme za osmišljavanje i organizovanje nastave i pisanje priprema za sledeći dan.

Koje su loše strane tvog posla?

Loše je što se poziv učitelja više ne poštuje kao pre, a kako bi i dalje trebalo, kao i što je roditeljima danas dozvoljeno preveliko mešanje u rad učitelja (što neki roditelji zloupotrebljavaju), što često roditelji ne žele da sarađuju sa učiteljima onako kako učitelji to žele i kako je dobro za dete, već onako kako ti roditelji misle da je dobro za dete (a, uglavnom, nije).

Ali ti očigledno uspešno izlaziš nakraj sa problemima. Koja osobina (ili osobine) je najbitnija da bi neko postao učitelj, šta to moraš da imaš u sebi?

Mislim da je najbitnije imati dosta ljubavi prema deci, znati biti im i drug i roditelj i neko na koga treba da se ugledaju, kao i imati dosta strpljenja, biti uporan i dosledan. Poželjno je i biti vedra i duhovita osoba, imati još uvek „dete u sebi“, i to i neretko pokazivati.

Koliko znam ti se baviš i glumom tako da ti to ne predstavlja problem. Hvala Marku na odgovorima koji će značiti svim mladima i starijima koji razmišljaju o profesiji učitelja.

 

Top