Zoran Dimitrijevski - Frizer

Kada je civilizacija počela da obraća pažnju na žensku frizuru tada se i obratila pažnja na zanimanje frizera. Vreme i trendovi su uticali da se profesija frizerskog zanata menja uz konstantan napredak. O važnosti ovog zanata dosta govori činjenica da su kroz istoriju sticajem okolnosti frizeri postali popularniji i od svojih poznatih klijenata. Zoran Dimitrijevski je frizer i sa nama će podeliti tajne svog zanata:

Zdravo Zorane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Posao frizera je iz domena uslužne delatnosti koja se odnosi na stilizovanje - šišanje kose, negu, farbanje, hemijski tretman, kod muške populacije stilizovanje brade, brkova i obrva.

Kako se stiče potrebno znanje za tvoj posao?

Znanje se može steći formalnim putem školovanjem u srednjoj školi za negu lepote ili u nekoj od frizerskih akademija koje izdaju sertifikat - diplomu. Drugi način je učenje zanata kod majstora svog zanata u nekom salonu koji želi da podučava nov kadar. Učenje može biti i samostalno kada je proisteklo iz znatiželje uz nesporan talenat i mnogo vežbanja. Ne može se postati frižer za veoma kratko vreme iz razloga što ovaj zanat kao i svaki drugi zahteva posvećenost i mnogo vežbanja, a za to je potrebno vreme i strpljenje.

Kako si odlučio da se baviš ovim poslom?

Sve je počelo od hobija, to je bio jedan od mojih mnogobrojih hobija koji je prerastao u profesiju. To je bilo devedesetih godina prošlog veka kada su inače frizure bile mnogo zanimljivije nego danas, težilo se individualnosti sa dobrom dozom pozitivnog bunta. Prvo sam ošišao dečaka iz komšiluka kojem je tata vrlo nespretno ošišao šiške pred polazak u novu školsku godinu. Bilo mi ga je žao jer sam znao da se dobro neće provesti među drugarima sa takvom frizurom, i nova frizura je ispala bolje nego što sam i sam očekivao. U tom periodu su mi bile zanimljive ženske frizure koje sam viđao po časopisima i devojke u mom okruženju su želele da imaju takve frizure, a nisu znale kome treba da se obrate. Sad već davne 1992. godine sam definitivno odlučio da svoj hobi usavršim i da kvalitetno ispunim svoje vreme, kad me već viša škola koju sam upisao nije dovoljno zainteresovala. Nekako mi je bilo logično da praksu započenem u muškom frizerskom salonu, da ispoštujem sled učenja i prakse. Počeo sam sa praksom kod čuvenog pančevačkog majstora Antona Barabaša u salonu, i posle par meseci sam se i zaposlio kod njega. U početku je majstor Anton i umeo da me ispravi kako bih negovao klasičan stil šišanja, iako je on vlasnik prvog modernog muškog frizerskog salona posle klasičnih berbernica, nije uvek mogao da shvati zašto negujem moderan pravac u stilizovanju frizura. Bila mu je čudna moja frizura, a još čudnije mu je bilo što u muški salon dolazi toliko žena da se šišaju tako. Kada je video da su mušterije zadovoljne onda mi je rekao da radim šta hoću. Šalu na stranu, ali u antonovom salonu sam naučio mnogo toga, počevši od osnovne veštine kako se pravilno drže makaze, kao i sve ostale tajne zanata.

Koje su još veštine potrebne da bi se neko bavio ovim poslom?

Kreativnost, izražen smisao za estetiku, dobar osećaj za boje, dobra fizička kondicija i spretnost.

Kako izgleda tvoj radni dan u salonu?

U salonu je važno da postoji plan, odnosno da su ternimi zakazani u napred i onda se samo radi bez problema. Dobra organizacija posla je od ključne važnosti.

Da li lokacija salona utiče na poslovanje?

S obzirom da je uslužna delatnost u pitanju lokacija jeste bitna, ali nije ključna. Mislim da frizer ne mora da bude tu svima ispred nosa. Kada su ljudi zadovoljni kvalitetom usluge onda su i spremni da idu čak i u drugo mesto kod frizera.

Da li vizuelni identitet salona ima uticaja na poslovanje?

Vizuelni identitet jeste važan kao i u svakom drugom poslu, mi ovde to možda i zanemarujemo. Mada dobro osmiđljen vizuelni identitet u kombinaciji sa dobrim marketingom ne mora nužno da znači i visok nivo kvaliteta usluga. Treba imati na umu da ima i jako dobrih frizera koji nemaju nikakav marketing,a odlični su u svom poslu. Frizerski rad je vidljiv i pokretan, tako da je najbolji marketing sama mušterija sa svojom frizurom.

Da li postoje nelagodne situacije u tvom poslu?

Kada radiš sa ljudima neminovno je da se desi po neka neprijatna situacija, samo je dobro da se to uopšte ne dešava često. Nikada ne forsiram svoje mišljenje mušterijama, ali se i trudim da suptilno odvratim mušteriju od neke zamisli ako unapred znam da joj to neće lepo stajati.

Da li je teško raditi sa ljudima?

Ja sam bio ubeđen da ja ne mogu da radim sa ljudima, ali eto i samog sebe sam iznenadio. Mada moram priznati da nije lako.

Da li je u Srbiji cenjeno zanimanje frizera?

Mislim da jeste. Ako su ljudi zadovoljni svojom uslugom onda te cene, a neretno mušterije postanu i prijatelji.

Koliko je važno praćenje trendova u tvom poslu?

To je izuzetno važno, a sada uz pomoć interneta možemo odmah da ispratimo novi svetski trend bilo da je u pitanju forma ili neki novi preparat.

Može li se u Srbiji živeti od tvog posla?

Može, ja živim od svog posla. Najveći je problem što se mi danas u Srbiji saplićemo ko će da ima manju cenu. Previše niska cena je mač sa dve oštrice za početnike, zato što ako počnu sa nerealno niskom cenom usluga nevezano za kvalitet, onog trenutka kada budu primorani da podignu cenu usled raznih ekonomskih faktora izgubiće dobar deo mušterija, a neretko se događa da izgube i sve.

Za kraj, šta bi poručio mladim ljudima koji žele da se bave tvojim poslom?

Da budu istrajni, to je najvažnije i po pitanju savladavanja veština i same zarade. Na žalost, ali ne mogu odmah da očekuju da će mnogo zaraditi odmah. Istrajnost im je potrebna i da nauče mnogo toga o ljudima. Jednostavno moraju da vole to što rade.

Hvala Zoranu što je sa nama podelio tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Katarina Kostić - Farmaceut

Farmacija je od uvek bila cenjena zdravstvena struka. Njen razvoj kroz vekove je neverovatan, ali je cilj od uvek ostao human. Da bi neko bio farmaceut mora da poseduje niz veština i široko obrazovanje. Katarina Kostić je farmaceut sa višegodišnjim iskustvom i sa nama će podeliti tajne svoje profesije.

 

Zdravo Katarina, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu? Šta je suština tvog zanata?

Biti farmaceut znači pre svega biti human.  Pomažeš ljudima svojim stručnim savetima da pravilno koriste lekove i pomoćna sredstva. Posao je odgovoran, zahteva znanje kao i druge veštine, ali je ujedno čist, organizovan i veoma lep poziv za žene. Farmaceutska delatnost ima veliki opseg od najvidljivijeg koji podrazumeva izdavanje lekova na recept i prodaje do naučnoistraživačkog rada na unapređenju lekova.

Kako se stiče formalno znanje potrebno za profesiju farmaceuta?

Formalno obrazovanje se stiče na Farmaceutskom fakultetu, studije traju pet godina nakon završenih studija stiče se zvanje diplomiranog farmaceuta. Studije se mogu nastaviti na doktorskim studijama nakon kojih se stiče zvanje doktora farmacije. Poslednjih par decenija plan i program studija se menjao, jedno vreme se nakon završenih petogodišnjih studija dobijalo zvanje magistra farmacije, ali je to kasnije ukinuto, potom su postojale magistarske studije , koje su takođe kasnije ukinute. Promene u zvanju po završetku studija nisu uticale na kvalitet samih studija.

Formalno obrazovanje je neophodno, ali koliko je bitna praksa?

Praksa je izuzetno važna, i kroz praksu se toliko toga nauči i nadogradi na osnovu formalnog obrazovanja. Važna i pri zapošljavanju i gotovo je nemoguće zaposliti se bez prakse. Rad u humanoj apoteci donosi iskustva na dnevnoj bazi. Učenje je konstantno kroz rad, seminare i na osnovu iskustava pacijenata i kolega. Razmena mišljenja među kolegama je ključna u prikupljanju praktičnog znanja i u cilju unapređenja kvaliteta saveta pacijentima. Kada je zdravlje ljudi u pitanju treba isključiti sujetu i na primer pitati koleginicu farmaceutskog tehničara sa većim iskustvom za mišljenje. Sa svojom dragom koleginicom Nadom uvek volim da se konsultujem, jer izuzetno cenim njeno bogato radno iskustvo i znanje.

Koji sve tipovi farmceutske delatnosti postoje?

Najviše je vidljiva apotekarska farmacija koja je bazirana na izdavanju lekova na recept, prodaju lekova i suplemenata, savetovanje pacijenata. Farmaceut u apoteci ima ulogu zdravstvenog radnika, ali se često čini da je ta uloga pomalo zanemarena u korist prodaje lekova. Svaki savestan farmaceut će rado dati pravi savet pacijentu, čak iako to pacijent ne zahteva. Farmaceuti u bolničkim apotekama imaju složeniji način rada zbog lekova koji se odnose na bolničko lečenje. Bolnički lekovi su kompleksniji, pa stoga primena, indikacije i doziranje lekova zahteva širok spektar znanja farmaceuta. Bolnički farmaceut je deo tima vizite, učestvuje u konzilijarnom lečenju i preko je potreban saradnik lekarima pri prepisivanju terapije. Lekari bez obzira na visok nivo stručnosti ne znaju uvek da kombinuju terapiju na pravi način, pa nedovoljno poznavanje generike lekova i njihova interakcija kod pacijenata može izazvati ozbiljne kontraindikacije. Bolnički farmaceut mora sve aspekte da uzme u obzir i pomogne pacijentu na pravi način. U bolničkim apotekama prave se sterilni rastvori za intavensku primenu i drugi preparati ukoliko ima uslova za to. Takođe, postoje i veterinarske apoteke koje prodaju veterinske lekove i preparate namenjene lečenju životinja, one mogu biti u sklopu humanih ili poljoprivrednih apoteka. Farmaceutske kuće svuda u svetu bave se konsultantskom farmacijom koja podrazumeva promovisanje novih lekova na terenu u apotekama i bolnicama. Posebno je interesantna farmakoinformatika koja spaja farmaciju, informatiku, medicinu, menadžment i Data Science u jednu celinu sa  ciljem da se unapredi farmacija i da se dosadašnji pristup prema pacijentima i poslovanju podigne na viši nivo. Farmakoinformatika analizira sve relevantne podatke iz više navedenih oblasti, utiče na unapređenje informacionog sistema koji koristimo, pravi testove za proveru i unapređenje znanja farmaceuta.

Da li se i danas u apotekama izrađuju magistralni preparati?

Danas se sve manje izrađuju magistralni ili galenski preparati u svakoj apoteci, kao što je to bio slučaj nekada. Izrada galenskih preparata vrši se u registrovanim laboratorijama nekih apoteka i obično se izrađuju kreme i tinkure koje može, a obično i izrađuje farmaceutski tehničar postujući pravila i proverene recepture. Laboratorije pri apotekama moraju da imaju zaposlenog tehnologa ako prave rastvore lekova za decu. Na našem tržištu ne postoje na primer kardiološki lekovi za decu, pa se recimo 1/18 tablete mora prilagoditi u tačnoj dozi detetu u vidu rastvora.

Koje su sve veštine potrebne za bavljenje ovim poslom, a nisu deo formalnog obrazovanja?

Svaki farmaceut pre svega mora da bude humana i lepo vaspitana osoba uvek spremna da pomogne pacijentima. Ovo je posao koji zahteva izraženu komunikativnost i dobro poznavanje psihologije, kao i visok stepen emocionalne inteligencije. Ne treba zanemariti kolegijalnost i izdržljivost.

Kako izgleda tvoj radni dan u apoteci?

Svaki dan u apoteci je dinamičan, pun izazova i novih iskustava. Veći deo radnog vremena posvećen je radu sa pacijentima, davanju saveta i izdavanju lekova. Pored toga treba organizovati posao, složiti lekove i obaviti sve administrativne obaveze koje su svakodnevne.

Koliko je tvoj posao odgovoran?

Posao je definitivno odgovoran, ali najviše u segmentu koji se odnosi na poštovanje propisa o izdavanju lekova na recept i pravilnom informisanju o uzimanju prepisane terapije. Farmaceut nije odgovoran za pacijenta koji se ne pridržava uputstvu i prepisanoj dozi. Zloupotreba leka od strane pacijenta ne stavlja se na teret farmaceutu.

Koliko je timski rad važan u tvom poslu?

Timski rad je izuzetno važan. Moje kolege i ja imamo odličnu komunikaciju i svakodnevno razmenjujemo iskustva, pravimo planove i realizujemo prethodno postavljene ciljeve. Kada negujemo timski duh i prijateljski odnos najbolje učimo i napredujemo u poslu.

Šta bi volela da se unapredi u tvom poslu?

Informacioni sistem bi trebao da bude mnogo bolji, tako da zadovolji sve realne potrebe i da bude jednako dobar lekarima u domovima zdravlja, farmaceutima i Fondu za zdravstveno osiguranje. Uvek je svako unapređenje sistema rada dobro došlo, ako doprinosti boljim rezultatima u celini. Takođe, bih volela da se uspostavi mnogo bolja saradnja između lekara i farmaceuta. U praksi često imamo priliku da osetimo određenu dozu antagonizma na profesionalnom nivou bez realne potrebe. Uspostavljanje kvalitetne saradnje odmah bi se pozitivno odrazilo na zravlje pacijenata i kvalitet usluge.

Da li je posao farmaceuta stresan?

Posao jeste stresan jer svakodnevno moraš da budeš spreman da odgovoriš na mnogo poslovnih zahteva. Rad sa ljudima nekada ume da bude iscprpljujuć, naročito ako se desi šum u komuniciji sa osobom narušenog mentalnog zdravlja.

Da li je posao farmaceuta cenjen u Srbiji?

Farmaceuti su oduvek bili cenjeni, a nadam se da će tako i ostati. Kada se dogodi deficit stručnog kadra na tržištu rada onda nam cena dodatno poraste.

Može li se od tvog posla pristojno živeti u Srbiji?

Iskreno mislim da može, ali uvek bi moglo bolje.

Za kraj, šta bi poručila svima onima koji bi želeli da se bave tvojim poslom?

Ovaj posao nije za svakoga, samo je za one koji to stvarno žele i koji su sposobni da budu kolegijalni, otvoreni i uvek spremni da uče. Sposobnost timskog rada jednako je važna kao i spobnost priznanja da nikada nećeš znati sve i da moraš pobediš sopstvenu sujetu. Raditi sa zdravim ljudima je prelepo, a raditi sa bolesnim je lepo samo ako možeš da im pomogneš. Na vama je da se odlučite.

 

Hvala Katarini što je sa nama podelila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Branko Novaković - 3D Arhitektonski dizajner

U mnogim oblastima sve počinje sa 3D modelom, pa se 3D industrija neprestano razvija i to sa dobrim razlogom. Arhitektonska 3D vizualizacija je neophodna pre izgradnje i uređenja objekta odnosno prostora. Branko Novaković je 3D arhitektonski dizajner i otkriće nam tajne svog zanata:

 

Zdravo Branko, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Arhitektonska vizualizacija je složen proces izrade modela, postavljanje scene sa modelima prema unapred utvrđenom planu ili ideji, postavka materijala na sve elemente, postavljanje virtuelnih izvora svetlosti na scenu kako bi se nakon renderovanja dobila fotorealistična slika. Moj posao je suštinski zahtevan i traži kreativnost, znanje i veliku posvećenost poslu.

Da li je potrebno formalno obrazovanje da bi se neko bavio tvojim poslom, ako jeste i koje?

Možda će delovati paradoksalno, za ovaj posao možete imati formalno obrazovanje, ali i ne morate. 3D modelovanje se može naučiti na kursevima u okviru studija na Arhitektonskom, Građevinskom, Mašinskom, i na fakultetima informacionih tehnologija i primenjene umetnosti. Takođe, postoje i škole sa sertifikovanim kursevima. Neformalno obrazovanje ima sasvim drugačiji tok i kod svakog pojedinca način savladavanja materije je drugačiji, jedino zajedničko je neverovanta volja i upornost da se savladaju sve poteškoće na putu do uspeha u radu. Najbolji i najpopularniji način učenja je gledanje video tutorijala i korišćenje interneta kao nepresušnog resursa novih saznanja. Moj put učenja je bio inverzan i samim tim i teži od početka. Već sa 16 godina počeo sam da radim u firmama koje su mi omogućile kroz praksu da steknem praktično iskustvo u izvođenju arhitektonsko-građevinskih radova. Prvo sam bio kamenorezac-klesar, potom zidar, teraco majstor, stolar za nameštaj, moler i na kraju dizajner enterijera. Kroz sve ove poslove i izazove koje nose, naučio sam praktično kako nastaju građevine, kako se uređuje enterijer i kako od jednostavnh oblika nastaje nameštaj. Sa tim znanjem bilo je mnogo lakše da se shvati koji je najbolji način da se izmodeluje ono što sam ja zamislio ili neki klijent. Praktično iskustvo je neprocenljivo i ono se čak ne može dobiti ni na fakultetu. Važno je da se ne stidite svakog poštenog posla koji vam može pomoci da dođete do zacrtanog cilja.

Kako si se odlučio da se baviš ovim poslom, i kako je taj početak izgledao?

Još u detinjstu sam pokazao talenat za crtanje što su primetili svi u mom okruženju i nesebično me bodrili da razvijam svoj talenat. Saznanje da postoje programi pomoću kojih se može dočarati prostor, uticalo je da se još u tinejdžerskom dobu opredelim za svoju profesiju. Kako u početku nisam imao resurse, prvo sam se potrudio da radom u toku letnjeg raspusta skupim novac za preko potrebni računar, a onda sam se dovijao na razne načine uz pomoć prijatelja da dođem do tutorijala i ostalih izvora informacija. Na samom početku nisam imao pristup internetu, nisam znao dobro engleski, ali sam se svojski trudio da istrajem do kraja do ostavrenja svog cilja. Umeo sam da učim i radim na modelima do ranog jutra. Onda sam se prihvatao velikih izazova i vrlo kompleksnih vizualizacija kako bih stekao što više iskustva i ostvario što više kontakata.

Koje veštine su potrebne da bi neko bio 3D arhitektonski dizajner?

Talenat za crtanje je osnovna veština na koju je potrebno nadograditi smisao za prostor, sposobnost vizualizacije u glavi, osećaj za boje i materijale. Pored talenta istrajnost je najvažniji činilac svakog majstora ovog zanata.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj radni dan počinje rano i gotovo svaki dan je ispunjenjen raznim profesionalnim izazovima, a to donosi i mnogo stresa. Na moju veliku sreću na poslu sam okružen divnim ljudima koji su pre svega veliki profesionalci u oblasti arhitekture i 3D dizajna. Svaki dan na poslu je sadržajan zbog rada na zanimljivim projektima. Kada se nešto radi sa puno ljubavi onda je rad uživanje.

Kako izgleda proces izrade 3D modela?

Uvek postoji neka inicijalna ideja, skica odnosno arhitektonski projekat. Svaki model, pre svega mislim na elemente 3D scene, počinje od jednostavnog geometrijskog oblika koji se raznim alatima oblikuje i time se njegova geometrija menja i postaje kompleksna. To se vidi u takozvanom žičanom prikazu modela (wireframe). Potom se na osnovu UV mapa dodaje tekstura odnosno materijal. UV mape su kao krojački šnit, bez njih nema dobro sašivenog„odela“ za objekat. Postupak je isti za svaki model na sceni. Kada je u pitanju arhitektonska vizualizacija, postoje i kolekcije profesionalnih modela opštih objekata iz svakodnevnog života kao što je drveće, nameštaj, ulična rasveta itd.

Na kakvim projektima obično radiš?

Svaki projekat je poseban izazazov, ali svi su vezani za arhitektonsku vizuelizaciju. Površine budućih objekata i prostora su različite, ali svakom projektu se pristupa profesionalno. Klijenti su iz celog sveta, pa tako imam privilegiju da se kroz izradu projekata upoznam sa različitim kulturama i njihovim estetskim vrednostima.

Šta koristiš od opreme i koliko je ona važna za tvoj posao?

Oprema je najvažniji element svakog posla. Ako nemaš dobru opremu to je kao da su ti ruke vezane. Dobra konfiguracija je osnovni alat pored 3D programa.

Koje programe koristiš u procesu rada?

Osnovni program koji koristim za modelovanje i rendering je Cinema 4D sa V Ray renderom, ali koristim i Auto Cad, 3D Studio Max, SketchUp, Marvelous Designer, Adobe After Effects, Adobe Premiere, Adobe Photoshop, Adobe Lightroom, Unreal Engine i još nekoliko programa koji su neophodni za realističnost materijala kao što je Crazy Bump. Trenutno se za arhitektonsku vizuelizaciju najviše koriste 3D Studio Max i Cinema 4D. Max je odličan program za modelovanje, ali po meni njegov najveći nedostatak velike palete alatki koja bi omogućila da se izmodeluju organski modeli bez eksportovanja grubog modela u Zbrush na finu doradu. Za razliku od Max-a, Cinema 4D poseduje različite programske module koji omogućavaju da se svaki kompleksan model uradi u jednom programu.

Da li kao umetnik imaš izgrađen neki svoj stil ili se maksimalno trudiš da budeš komercijalan?

Neki ljudi su jednostavno rođeni sa stilom, ali takvi su retki. Smatram da se sopstveni stil izgrađuje godinama, kako se stiče iskustvo kroz rad i život. Stil je kao klasična muzika, ne možeš da razumeš nešto tako prefinjeno i moćno, ako se nisi prethodno naslušao različite muzike. Za sada još uvek levitiram između sopstvenog stila i strogog komercijalnog pristupa.

Da li imaš slobodu prilikom rada ili iskljućivo radiš do detalja insplanirane projekte za klijente?

Imam sreću da je moj rad sa klijentima od samog starta zasnovan na slobodi, i to je obostrano.

Kako pronalaziš inspiraciju? Kako pratiš trendove u svom poslu?

Inspiraciju pronalazim u svetu oko mene i u svojim snovima. Sve što nas okružuje može biti dobar podsticaj za inspiracuju. Socijalne mreže su najbolji način da se na dnevnoj bazi prate trendovi u svetu i ujedno podstakne kreativno razmišljanje.

Da li postoji neko ko ti je uzor u Srbiji ili svetu?

U Srbiji mi je uzor Aleksandar Osei- Lartey jer mi se dopada kvalitet njegovog rada, a u svetu moj uzor je svakako Dušan Vukčević sa svojim impresivnim renderingom i smislom za estetiku. Kada je svetski arhitekta u pitanju uzor mi je Pitsou Kadem.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta kada je tvoj posao u pitanju?

Srbija ima puno kreativaca i profesionalaca u ovoj oblasti, i mislim da se trudimo da idemo u korak sa svetom. Ne mogu da kažem da smo apsolutno na svetskom nivou jer moramo još mnogo toga da naučimo. Možda najveća prepreka na tom putu jeste visoka cena kvalitetne opreme.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Možda će delovati pretenciozno, ali meni se u ovom poslu sve sviđa. To zbog toga što je ovaj posao kreativan, dinamičan, odgovoran i traži požrtvovanost.

Da li je tvoj posao stresan i kako se oslobađaš od sresa?

Moj posao na prvi pogled deluje lagano, ali zahteva konstantnu koncentraciju i rad. Kod izrade svakog projekta treba uskladiti sve pojedinosti vezane za dostupne materijale, običaje
stanovanja i dostupnost svega što će biti deo 3D vizualizacije, pošto će kasnije biti izveden realan projekat identičan izrenderovanoj slici. Ubedljivo najveći stres izaziva poštovanje rokova, a uvek treba biti spreman da će u toku realizacije možda postojati problem čije rešavanje može uticati na krajnji rok. Za mene je najbolji način oslobađanja od stresa pozitivan stav o životu, društvo voljene osobe, molitva, kvalitetna muzika koja ima smisla i šetnje.

Da li je tvoja profesija u Srbiji cenjena?

Profesija arhitektonskog dizajnera je uvek perspektivna. To je siguran posao koji je tražen, a što si bolji u ovom poslu to ćeš biti i traženiji. Kada se sararađuje sa ljudima koji su profesionalaci oni vrlo dobro znaju da cene kvalitetnog arhitektonskog dizajnera.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojim poslom?

Smatram da od ovog posla može lepo da se živi, a da bi se to postiglo mora da se pruži kvalitet, da imaš profesionalan stav uz korektno formiranje cene svog rada.

Šta bi poručio svima onima koji razmišljaju da postanu 3D arhitektonski dizajneri?

Svako ko želi da se bavi ovim poslom mora pored umetničkih sklonosti da bude spreman da naporno uči i radi. Ako je ovo posao vaših snova onda budite spremni da se maksimalno posvetite, pa čak i da se na određeno vreme odreknete društvenog života. Srećno!

 

Hvala Branku što je sa nama podelio tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Vojislav Vukadin - 3d Texture Artist

Razvoj kompjuterske grafike ne samo da je doprineo kvalitetnom interaktivnom stvaranju grafičkog sadržaja, već je stvorio čitav niz kreativnih zanimanja. Vojislav Vukadin je 3d umetnik za teksture i otkriće nam tajne svog zanata.

 

Zdravo Vojislave, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Znata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Posao Texture Artista je izrada tekstura koje se koriste u video igrama, filmu, komercijalnom program i sličnim sadržajima. Teksture se dodeljuju 3D modelu u cilju kreiranja vizuelnog utiska.

Da li je potrebno formalno obrazovanje da bi se neko bavio tvojim poslom, ako jeste i koje?  Koje veštine su potrebne da bi neko bio Texture Artist?

Formalno obrazovanje nije neophodno, ali je poželjno, naročito iz oblasti koje se odnose na umetnost u širem smislu. Ono sto pomera jezičak na vagi je poznavanje i upotreba različitih softwera, kao i  prezentacija radova/portfolio, koja se uz vežbu i talenat,  vremenom može izgraditi.

Kako si se odlučio da se baviš ovim poslom, i kako je taj početak izgledao?

Iskreno, od malih nogu  sam znao da će umetnost biti put koji ću graditi. U periodu sazrevanja zanimale su me razne kategorije: muzika, video, film… ali i video igre kao jedan lep i zabavan spoj različitih disciplina

Kako izgleda tvoj radni dan? - sa fokusom na posao, ukratko. Kako izgleda proces izrade 3d teksture za neki model?

Trenutno radim u jednom novosadskom studiju i moj osnovni zadatak je izrada tekstura za karaktere. U toku radnog dana se trudim da za zadato vreme pružim najbolji mogući rezultat.  Vrlo često to uključuje i konsultacije sa Art direktorom i ostalim članovima tima.  Razmena ideja  je svakako poželjna, uvek želimo  da podignemo nivo kvaliteta na svakom novom projektu.

Na kakvim projektima obično radiš?

Studio u kojem radim je učestvovovao u razvoju poznatih video igara na tržistu, poput:  Grand Theft Auto V by Rockstar Games, Ryse: Son of Rome by Crytek, The Order: 1886 by Ready at Dawn, Until Dawn by Supermassive games, Star Citizen by Cloud Imperium Games, Horizon by Guerrilla games, Hellblade by Ninja Theory  itd.  Video igra koja je objavljena ove godine, i koju dodatno mogu da navedem,  je Hidden Agenda by Supermassive Games.

Šta koristiš od opreme i koliko je ona važna za tvoj posao?

Stabilan i brz računar je bitna stavka koju je nemoguće zanemariti pogotovo ako se radi na projektima koji zahtevaju visoke rezolucije i odredjen nivo detalja. Vreme koje se odnosi na mašinsku obradu je u pojedinim situacijama krucijalno posebno ako se rade dodatne korekcije i izmene.  Moguće je izgurati posao i na slabijim  konfiguracijama, ako rokovi to dozvoljavaju.

Koje programe koristiš u procesu rada?

Široka je paleta programa koji se danas koriste u produkciji i u zavisnosti od potreba svako bira svoj alat.

U mojoj “kutiji” se najčešće nalaze  Photoshop, Mari, Maya, ZBrush, Unreal Engine 4 itd.  Poslovi na kojima trenutno radim se uglavnom vezuju za realtime grafiku pa se finalni proizvod prezentuje u UE4.  Drugim rečima, sve što se radi u navedenim programima i aplikacijama u ovom slučaju završava u game engine-u.

Da li kao umetnik imaš izgrađen neki svoj stil ili se maksimalno trudiš da budeš komercijalan?

Vodim se referencama i trudim se da ono što radim bude što bliže fotorealizmu, koliko je to moguće.  Svakako da postoji izvesna doza odstupanja, pa u zavisnosti od potreba mogu da prilagodim svoj stil. U principu, sve zavisi od zahteva klijenata.

Kako pronalaziš inspiraciju?

Danas je relativno lako pronaći inspiraciju uz upotrebu internet pretraživača. Povremeno mi više prija da posetim neku izložbu  ili se inspirišem kroz potpuno drugačiji sadržaj u odnosu na posao kojim se bavim.

Da li postoji neko ko ti je uzor u Srbiji ili svetu?

Ne mogu reći da slepo pratim uticaje  umetnika, kako kod nas tako i u svetu, ali bi definitivno morao da pomenem da sam jedno vreme intenzivno analizirao rad umetnika kao sto su HR Giger, Scott Spenser, Steve Wang, Tom Jr Woodrof, Ron Mueck… Takodje, uzori su mi kolege i saradnici koji me okružuju.

Kako pratiš trendove u svom poslu?

Trendove pratim koliko je moguće.  Obzirom na obim sadržaja koji se nudi, uglavnom sam fokusiran na usko stručno i ono što me u tim okvirima interesuje.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta kada je tvoj posao u pitanju?

Srbija ima sasvim solidan broj studija od kojih su neki na svetskoj mapi CGI industrije i to je činjenica koja motiviše.  Utisak se danas dosta popravio u odnosu na prethodne godine.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Uživam u radu sa bojama i slojevima. Sa druge strane, zaista volim da rešavam probleme koji se povremeno javljaju u toku rada. Sve ukupno jedan dinamičan,  zabavan i ne baš jednostavan posao,

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Razvoj novih tehnologija donosi nove potrebe (i obrnuto) tako da verujem da jeste perspektivna, uz obavezno napredovanje i otkrivanje novih rešenja u struci.

Da li je tvoj posao stresan i kako se oslobađaš od sresa?

Trudim se da amortizujem stres koliko je to moguće, nadam se da uspevam. Dosta pratim novu muziku i povremeno ”prekopavam” staru. Muzika je moja prva ljubav i prati me praktično ceo život. Često odlazim na koncerte i dobro je da ih ima u Srbiji pa se uvek nadje nešto zanimljivo za nas koji “od izvora biramo drugi putić” . Takodje volim  filmove Horror/SF  žanra i rado ih gledam.  Uz vreme provedeno sa porodicom I prijateljima, sasvim dovoljno da zaleči stres.

Da li je tvoje profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Možda cenjena nije prava reč, ali moze zvučati zanimljivo.  Ponekad mi nije lako da objasnim čime se tačno bavim, jer može zvučati apstraktno i predstavljati nepoznanicu osobama koje su  van branše. U svakom slučaju moja profesija je deo svakog studijskog pipeline-a koji akcenat stavlja na vizuelni momenat.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojim poslom?

Iskreno mislim da ako si dobar u bilo kojem poslu, možeš da obezebediš zdrav život i neku vrstu stabilnosti. Posao kojim se bavim je pretežno okrenut ka globalnom tržistu i moguće je naći svoje mesto na toj listi.

Šta bi poručio svima onima koji razmišljaju da postanu 3d texture umetnici?

Istrajnost, upornost i strpljenje su verovatno najbitnije stavke na razvojnom putu, ali pre svega treba da postoji ljubav i interesovanje prema poslu. Proces koji vodi do željenog cilja ćesto može biti dugotrajan i naporan, pa nije zgoreg imati podršku ljudi koji te okružuju.  Ako je novac jedini motiv, to dodatno može da pojača nesanicu.

 

Hvala Vojislavu što je sa nama podelio tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Elizabeta Petrović - Frizer za pse

Trendovi utiču na potrebe tržišta i stvaraju nova zanimanja. Posao frizera za pse je relativno novo zanimanje u Srbiji, a već je doživelo svoju ekspanziju. Kako je to biti majstor svog zanata kada je ulepšavanje pasa u pitanju otkriće nam Elizabeta Petrović:

 

Zdravo Elizabeta, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Biti frizer za pse ili "Groomer" je za mene najlepši posao na svetu. Radim sa kucama i samo delimično sa ljudima. Moj posao podrazumeva kupanje, češljanje, feniranje, trimovanje, šišanje, sečenje noktiju, negovanje dlake i ušiju pasa. Frizer za pse se brine o nezi pasa u skladu sa rasom i propisanim standardima za šišanje pasa. U mom poslu takođe postoji praćenje trendova, pa se tako psima može farbati dlaka i lakirati nokti, ali uvek treba ostati dosledan pravoj svsi svog posla.

Kako se stiče potrebno znanje i veštine za tvoj posao?

Postoje saloni ili kako se još nazivaju i akademijama koje imaju kurseve na kojima se stiče potrebno znanje za ovaj posao. U Srbiji ne postoji validna diploma sa kojom se možeš prijaviti u Nacionalnoj službi za zapošljavanje sa tim zanimanjem. Praksa i upornost su najvažniji u ovom poslu, pored toga moraš da uspostaviš dobar odnos sa psima i da vibriraš na njihovoj niskoj frekvenciji. Obično se misli da je za ovaj posao dovoljno neko frizersko iskustvo, ali to je potpuno pogrešno. Jedina zajednička stvar je sposobnost držanja makaza i rad prstima, a sve ostalo je drugačije. Napraviću poređenja: kod šišanja ljudi mašinicom šiša se u kratkim potezima a kod pasa u dugim potezima, makaze za šišanje ljudi su sa kratkim sečivom od 5 cm a za pse se koriste makaze sa dugim sečivom do 15cm. Zatim, koriste se makaze sa krilima za levu i desnu stranu, sa nazubljenim sečivom za određene vrste dlake pasa. Češljevi kao i drugi alat je posebno namenjen za pse i način koriščenja se razlikuje od sličnih alata koji se koriste za ljude.

Kako si odlučila da se baviš ovim poslom?

Slučajno. Imali smo Bišona koji je bio lep primerak svoje rase i vodili smo ga u salon na šišanje kako bi bio spreman za izložbe. Suprug i ja odemo na izložbu i sudija ima primedbu da je frizura loša a pas dobar. I tako smo promenili par prizera dok nismo našli pravog. Naš novi frizer je video da ja imam dara i da volim da radim sa psima, pa mi je predložio da pohađem kurs kod njega kako bi naučila da održavam svoje pse. I tako sam skoro tri godine održavala samo naše pse, a onda su mi prijatelji predložili da se upustim u avanturu otvaranja svog salona. Zahvalna sam im na takvoj podršci.

Kako izgleda tvoj radni dan u salonu?

U principu ritam je skoro isti, ali opet svaki psić je različit i po rasi i po temperamentu, pa nama je tako i svaki radni dan drugaćiji. Svoj radni dan uvek započinjemo kafom u salonu jer svaki radni dan treba započeti sa dobrim raspoloženjem i uživanjem.  Salon se svakoga dana po nekoliko puta steriliše i obavezno na kraju radnog dana, da bi nas ujutru sačekao sređen i čist prostor za rad. Ako se desi da nam dođe pas sa buvama na primer, onda se zatvara lokal i ne prima se ni jedan drugi pas najmanje pola sata. Pas se tretira protiv buva, salon se detaljno steriliše i sređuje se taj pas. Strogo vodimo računa da se ni jedan drugi pas ne zarazi. Takođe, sva sečiva se sterilišu posle svakog psa u sredstvu za sterilizaciju i površina za šišanje pasa. Tako se za svakog psa ciklus kupanja, eventualnog tretiranja protiv buva, šišanja i feniranja ponavlja.

Šta sve mora da poseduje jedan salon za pse?

Pre svega potreban je odgovarajući prostor, mašinice za šišanje, raličite vrste sečiva, različite vrste makaza, različite vrste češnjeva, sterilizator za opremu i sredstva za sterilizaciju, kozmetiku isključivo namenjenu za pse, sto za šišanje pasa, kadu za kupanje pasa, fen za feniranje, trake za fiksiranje pasa na stolu za šišanje.

Da li je lakše saradjivati sa ljudima ili psima?

Definitivno rad sa ljudima i psima ne može da se poredi. Sa psima je uvek lakše raditi.

Da li ima pasa koji ne slušaju i kako je raditi sa njima?

Ima mnogo pasa koji ne slušaju, ali moraš da znaš psihologiju pasa da bi mogao da radiš sa njima. Ja dozvoljavam da vlasnici pasa ostaju u salonu za vreme tretmana jer se kod nas psi ne tuku, što je inače čest slučaj u salonima za pse. Psi su inače nemirniji i manje poslušni kada su im vlasnici prisutni, jer se osečaju slobodnije da se ponašaju kao kod kuće. To nama s jedne strane otežava rad, ali ja polazim od sebe da sam i ja volela da budem prisutna kada se šišao moj pas. Ima i dosta pasa koji su u salonu poslušniji nego kod kuće, a to je upravo zbog sposobnosti da se izgradi odnos pun poverenja sa psom. Ima pasa koji imaju problem sa indentitetom, oni jednostavno ne znaju šta su, da li su plišane igračke ili psi. Ima pasa koji su plašljivi i zato od kada sam otvorila salon praktikujem da poklanjam tretmane. Jednom mesečno od trećeg do šestog meseca života svako ima pravo da dođe na tretman kupanja psa besplatno. U tom periodu psi najbolje uče i svog frizera će prihvatiti za ceo život kao da je to najnormalnija stvar na svetu. Verovatno da neki od njih neće voleti da se feniraju ili češljaju, ali će to prihvatiti. Prilikom prvog susreta sa mašinicom psi su preplašeni, ali ne smem da im dozvolim da ih strah prevlada i kada shvate da ih to ništa ne boli onda se opuste i budu mirni i poslušni.

Koliko je vremena potrebno da bi se jedan pas doterao do željenog izgleda?

Nekad je potrebo malo, a nekad izuzetno mnogo vremena da se pas dotera. Ako vlasnik psa ne hrani svog ljubimca kako treba, ta dlaka pored svih mogućih tretmana neće nikada biti onakava kakva treba da bude. Gereralno posle tri tretmana dlaka se potpuno regeneriše, ako nas vlasnik posluša i primeni naše savete. Vreme za sređivanje psa je u principu individualno i zavisi od rase i da li je pas higijenski zapušten ili negovan. U svakom slučaju, potrebno je puno stpljenja i posvećenosti da bi pas iz salona izašao u top formi.

Šta su prednosti, a šta mane tvog posla?

Mislim da je najveća mana što dozvoljavamo ljudima da prisustvuju tretmanima iz razloga što su neuki za pse. Ti psići kao što sam već rekla imaju problem sa indentitetom, jednostavno ne znaju ko su, da li pas, mačka, dete ili nešto drugo. Kada ja radim sa takvim psom, ja znam šta ču sa njim i kako ću da uspostavim odnos, ali mnogo mi je veći problem šta ću sa gazdom. Po ponašanju psa znamo i kakav je vlasnik, kako živi i kakvi su odnosi među ukućanima. Još jedna od mana je kada vlasnik zanemari psa u higijenskom smislu i redovno dovodi psa sa ućebanom dlakom do kože. To je neverovatan nemar i mučenje psa.

Da li je prisutan stres u tvom poslu?

Stres je prisutan kada mora da se balansira između psa i vlasnika koji je doveo da taj pas ima problem. Na svu sreću takvi slučajevi nisu tako česti.

Kako u budućnosti vidiš svoj posao?

Kada su ovakvi poslovi u pitanju ljudi obično maštaju o velikim salonima, proširenjima i slično. Ja sebe u budućnosti vidim sa svojim suprugom, u ovom istom salonu sa popunjenim terminima i savremenom opremom.

Može li se u Srbiji živeti od tvog posla?

Može, naravno. Podrazumeva se da se vredno i kvalitetno radi.

Za kraj, šta bi poručila svima onima koji bi želeli da se bave tvojim poslom?

Najlakše je naučiti zanat, ali za početak treba biti iskren prema sebi i otići kod nekog isto tako iskrenog i proveriti da li imaš taj osećaj da se razumeš sa psima. Za ovaj posao glavni motiv ne treba da bude novac, jer ako nešto ne radiš iskreno i sa puno ljubavi neće biti ni novca na koji si računao.

 

Hvala Elizabeti što je sa nama podelila tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Dejan Petrović - Odgajivač pasa

Dejan Petrović Odgajivač PasaBiti odgajivač pasa je posao koji pored ljubavi prema životinjama zahteva još mnogo znanja i veština. U Srbiji postoji nekoliko hiljada odgajivačnica pasa gotovo svih rasa, ali ima i onih koji se bave tim poslom iz hobija. Razlika je ogromna. Kako je to biti profesionalni odgajivač pasa sa višegodišnjim iskustvom, otkriće nam Dejan Petrović:

 

Zdravo Dejane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, i šta je suština tvog zanata?

Biti odgajivač pasa pre svega podrazumeva veliku ljubav prema životinjama, a posebno psima. Posao odgajivača pasa u osnovi podrazumeva veliku posvećenost samom poslu i psima, u smislu obezbeđivanja odgovarajućih uslova, dobre ishrane, nege, vaspitanja, parenja, brige o štencima, izložbama, odricanja i konstantnog učenja.

Da li potrebna samo ljubav prema životinjama da bi bio odgajivač pasa ili tvoje zanimanje podražumeva i druge veštine?

Ljubav je samo pokretač da bi se neko bavio ovim poslom. Dok si na nivou da samo voliš životinje u stvari nisi ni svestani u šta želiš da se upustiš. Odgajati pse je izuzetno odgovoran posao na više nivoa i zahteva pored tehničkih mogućnosti i druge veštine. Na prvom mestu je velika posvećenost i odricanje, spremnost da se usvoje nova znanja, da voliš da radiš, jer oko pasa ima dosta posla koji podrazumeva i fizički napor. Ovaj posao zahteva i dosta putovanja kako po Srbiji tako i po svetu na izložbe pasa. U suštini, može definisati kao red, rad i disciplina, svaki dan po ceo dan sa puno uzajamne ljubavi.

Šta je sve potrebno da bi se osnovala registrovana odgajivačnica pasa?

Pre svega, potrebno je da imaš tri psa u svom vlasništvu, i to dve ženke i jednog mužjaka. Podrazumeva se da su to rasni psi sa dobrim rodovnikom. Odgajivačnica se registruje u FCI (Internacionalnoj kinološkoj federaciji) u Belgiji. Potrebno je odabrati autentično ime tako da ne dođe do dupliranja imena. Registrovanjem odgajivačnice dobija se jedinstveni registarski broj. U Srbiji trenutno ima oko 3.000 registrovanih odgajivačnica, i za svaku odgajivačnicu Kinološki savez Srbije izdaje rodovnike pasa i proverava svu dokumentaciju.

Kako si sticao potrebna znanja i veštine za svoj posao? Da li je potrebno neko formalno obrazovanje za tvoj posao?

Ne postoji formalno obrazovanje za odgajivača pasa. Kao i u svakom poslu svaki početak je težak. Obrazovanja nikada dosta. Literature ima dosta i dostupna je na svim jezicima. Uvek je potrebno da se uči i mora stalno da se uči. Literature je značajna jer izuzetno pomaže da se lakše prođe kroz neke situacije, ali definitvno se najbolje uči na sopstevenim greškama. Vremenom kroz rad se usvajaju nova znanja i veštine, i tako se napreduje u ovom poslu.

Kako izgleda tvoj radni dan u odgajivačnici?

Svaki dan ima neke ustaljene obrasce po kojima funkcionišemo. Ujutru se puštaju psi, istrčavaju, hrane se, radi se sa njima i čisti se za njima. Po podne psi imaju nekoliko sati odmora, što nama ostavlja par sati da obavimo druge obaveze. Uveče se sve ponavlja kao i ujutru, samo što se uveče pripremaju glavni obroci za odrasle pse jer oni jedu samo jednom dnevno. Uvek imamo pse koji jedu i više puta na dan, a to zavisi od uzrasta psa.

Kako si se odlučio da odgajaš Samojede?

Sve je počelo spontano, deca su poželela kućnog ljubimca i pokazala su nam dve rase pasa koje im se sviđaju. Birali smo između Bigla i Samojeda, ali smo se na naziv Samojeda smejali u smislu da li je to pas koji samo jede. 🙂 Istovremeno samo se oduševili kako Samojed u stvari izgleda. Naravno, u početku nismo bili previše upoznati sa odgajanjem pasa i počeli smo da istražujemo. Privuklo nas je što su Samojedi stara autohtona rasa pasa, i izuzetno druželjubiva. Do sada nije zabeleženo da je Samojed ugrizao čoveka. Nekada su se koristili u igloima za čuvanje beba, spavali su sa ljudima i grejali se međusobno u Sibiru, koriste se i danas da vuču sanki. Samojedi su snažni psi, izuzetno pitome naravi koji umeju da se smeju.

Kako izgleda proces odabira pasa koji će dati kvalitetno leglo? Da li uvek dobiješ leglo onog kvaliteta koji si očekivao na osnovu odabira roditelja?

Mi se uvek maksimalno trudimo da uparimo dva psa koja pre svega imaju dobre rodovnike, koji su zdravi, istog tipa i gotovo identičnih osobenosti. To sve radimo da bi dobili kvalitetno leglo i da bi održali rasne odlike, ali svako parenje je lutrija. Prilikom svakog parenja uparuju se dva DNK i normalno dobija se novi DNK koji uvek može da odstupi od onoga što očekujemo. Zavisi koji pas ima jače gene, pa tako nekada štenci budu preslikana majka ili otac, a nekada su kombinacija oba roditelja. Uvek se prate kombinacije pasa, da bi se u budućnosti dobijali zdravi psi sa očuvanim karakteristikama. Mi kao odgajivači imamo tu moralnu obavezu da psa koji je odstupio od karakteriska rase ne uvodimo sa rodovnikom kao pravog predstavnika svoje rase. Svaki pas koji odstupa od standarda može biti odličan kućni ljubimac, ali ne i pas za izložbe i parenje. Važno je držati se propisanih standarda i težiti očuvanju rase. Što se tiče Samojeda postoji šest tipova i najrasprostranjeniji tip je onaj koji je propisao FCI i primenjuje se kao standard u 74 države. Recimo američki i britanski standardi su drugačiji, ali s tom razlikom što je američki najbolje definisan do detalja u odnosu na britanski koji nema definisane diskvalifikacione mane psa.

Koliko je zahtevno odgajati pse od rođenja do vremena kada su spremni za svog novog vlasnika? Kolika je tvoja uloga u njihovom vaspitanju od rođenja?

Odgajanje štenaca je zahtevan posao i traži puno vremena i posvećenosti. Štene je spremno za novi dom i vlasnika otprilike 100 dana od rođenja. To deluje kao dug period, ali mi za taj period prolazimo kroz razne faze. Pre svega štenci najbolje uče od majke, za taj period od tri meseca mi brinemo o zdravlju i pravilnom odgoju štenaca, vakcinaciji, revakcinaciji, čišćenju od parazita, higijenskom vaspitanju, socijalizaciji psa, ponašanju na povodcu, na ulici itd. Primetili smo da ljudi ovde greše i žele što pre da uzmu psa dok je još beba, nasilno ga odvajaju od majke što ima za posledicu da pas gubi na instiktu i ima problem da se socijalizuje. Pas će se uvek vezati za svog novog vlasnika, ako on prva tri dana odvoji da bude stalno kod kuće i pomogne mu da se adaptira na novu sredinu.

Kako kupci i ljubitelji pasa pronalaze tebe kao odgajivača?

Izložbe pasa su uvek dobra reklama za odgajivačnicu pasa, a posebno ako se na izložbama osvoji trofej, tada se ljudi najviše zainteresuju. Obično nas prate na društvenim mrežama. Trudimo se da imamo kvalitetne fotografije koje verno prikazuju izgled pasa. Štenci su posebno ljupki pa ljudi misle da su fotografije previše obrađene, ali nisu.

Da li ti je teško da se odvojiš od pasa koje si odgajio?

Prihvatio sam da je to neminovnost i mislim da mi nije teško, a onda uhvatim sebe kako sam pripremio jednu posudu hrane više za psa koji nije više sa nama. Mislim da mi je teže kada se odvojim od odraslog psa. Moja supruga i deca pate, bude tu i dosta suza. U principu nemoguće je ne vezati se za tako mala i divna stvorenja.

Kakav odnos imaš sa kupcima i oni sa tobom nakon kupovine psa? Da li ostaješ u kontaktu sa njima da bi pratio odrastanje psa iz tvoje odgajivačnice?

U odnosu sa kupcima imam poslovan odnos i pridržavam se nekih svojih pravila. Raditi sa ljudima često može da bude naporno i zato je važno držati se svojih principa. Uvek ostajemo u kontaktu sa novim vlasnicima, tako im pomažemo da pravilno odgaje psa, a ujedno i nama pomaže da obogatimo naše iskustvo. Volim da pratim odrastanje naših pasa i uvek se radujem njihovim uspesima na izložbama. Generalno u Srbiji je jako teško prodati psa.

Kako se sprema pas za izložbe? Koliko je zahtevan taj proces?

Pas mora da bude u top formi tokom cele godine. Nema šanse da se pas izvuče iz dvorišta, malo sredi i da bude spreman za izložbu. Pas mora redovno da se održava odgovarajućom najkvalitetnijom kozmetikom za svoju rasu, da se hrani prirodnom hranom, da bude utreniran za dobrom mišićnom muskulaturom, da bude zdrav i u odličnoj psihofizičkoj formi.

Koliko imaš uspeha na izložbama? Da li postoji neki pas iz tvoje odgajivačnice na kog si posebno ponosan i koji je ostvario zapamćen uspeh?

Ponosan sam na sve svoje pse, jer uporedo postižu sjajne rezultate. Možda će zvučati pretenciozno, ali imamo i ženku koja pobeđuje na gotovo svim izložbama i ostali vlasnici pasa sa oduševljenjem gledaju u nju. Samojed je rasa pasa na koju ne možete da ostanete ravnodušni.

Koliko se ulaže u opremu, prostor, hranu, veterinara i putovanja na izložbe?

Ulaganja su zaista velika, dosta novca odlazi na kozmetiku, vitamine i preparate za dlaku pasa. Pse hranimo prirodnom hranom koja uključuje kvalitetno meso i ribu, tako da je i to velika stavka po psu na mesečnom nivou. Broj pasa je promenljiv u zavisnosti da li imamo štence ili ne, ali u principu nikada nemamo manje od deset pasa. Kada je u pitanju takav broj pasa onda se podrazumeva da imamo odličnu saradnju sa veterinarom. Najveći izdatak su putovanja po Srbiji i inostranstvu, ali to je veoma bitno za naš posao i trudimo se da ispratimo što više izložbi. Jednostavno volimo da osvajamo trofeje. 🙂

Da li je tvoj posao stresan?

Ne. Uživam u ovom poslu jer ga radim sa puno ljubavi. Jedino sam pod stresom pred i za vreme velikih internacionalnih izložbi.

Može li se u Srbiji živeti od tvog posla?

Moj kratak odgovor bi bio: ne. Za sada nam je važno da uspevamo da pokrijemo troškove, a to je velika stvar.

Kako vidiš svoj posao u budućnosti?

Nemam neku spektakularnu viziju budućnosti, ali vidim sebe i svoju porodicu kako uživamo sa našim kucama i radajemo se svakom uspehu i novom leglu kao i do sada.

Za kraj, šta bi poručio svim ljubiteljima životinja koji bi želeli da se oprobaju kao odgajivači pasa?

Pre nego što se upuste u ovaj posao, moraju dobro da razmisle, da li pored ljubavi prema životinjama mogu finansijski da isprate potrebe pasa, da li su spremni da se odreknu porodičnog godišnjeg odmora i da neko uvek mora da ostane i vodi brigu o psima. Da li su u mogućnosti da se posvete svim onim sporednim obavezama o kojima se ni razmišlja na početku ideje o osnivanju odgajivačnice. Zabluda je da ovaj posao donosi ogroman novac. Teško je danas prodati psa i nikada ne treba forsirati rađanje velikog broja pasa. Mnogi ljudi se zalete vođeni nekom idejom ne razmišljajući o svim aspektima ovog posla, i onda se desi da imamo veliki broj rasnih pasa koji su zanemareni i koji su završili na ulici zato što je vlasnik odustao od odgajivačkog posla. Ovaj posao jeste lep, ali dobro razmislite da li možete da istrajete u ovom poslu bez posledica za vas i životinje.

 

Hvala Dejanu na iscrpnim odgovorima. Do sledećeg čitanja.

Branka Mitrović - Novinar

Posao novinara je nekada bila privilegija, a ozbiljan novinar mora da prođe detaljnu pripremu pre izlaska na teren, mora da bude upoznat sa svakom temom koju obrađuje i da bude spreman na prilagođavanje u trenutku. Šta još sa sobom nosi profesija novinara, otkriće nam Branka Mitrović:

 

Zdravo Branka, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu? Šta je suština Vašeg zanata?

Znati kako napisati vest, članak, kako tehnički odraditi deo procesa od prikupljanja informacija do plasiranja, kako se uklopiti u dinamičan život redakcije, biti komunikativan,  radoznao, prodoran, osnova je novinarskog zanata. A suština novinarstva je vrlo jednostavna – govoriti narodu istinu. Razvojem discipline poverenja razvićete i lojalnost građana. Ako je novinar sve ovo uspeo da sprovede, on će obezbediti forum za javnu kritiku i kompromis, elemente neophodne za razvoj društva.

Kada ste počeli da se bavite novinarstvom, i kako je taj početak izgledao?

Pre tridesetak i više godina sam zvanično počela da se oglašavam. Školski list ne računam, mada su i tad neki nastavnici u meni otkrili novinarsku ”žicu”. Za divno čudo, prepreka nisam imala. Pišući čistom ćirilicom osvojila sam najviše poena na testu koji je za pripravnike/dopisnike organizovao zagrebački dnevni list ”Vjesnik”. Tad niko nije pitao odakle sam, već - šta znam. Bilo je to u ondašnjoj Jugoslaviji. Starije kolege su me rado upućivale u brojne novinarske cake, mnogo mi je značilo, a ja sam se, kasnije, trudila sve to da prenesem mladima u ”Borbi”, ”Blicu”... I sa svim tim kolegama danas imam srdačne odnose. Na žalost, podučavanje više nije u modi, a ni tako dobar filing među većinom kolega.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja novinarstvom, i da li je potreban talenat? 

Ko ne poseduje tzv. novinarski nerv ne bi trebalo da se bavi ovim poslom. Stalno traganje za informacijom jednostavno mora da bude način života. Istraživanje, opisivanje i vrednovanje neke pojave podrazumeva lingvističke, književne i, pre svega, etičke elemente. Ne zaboravite, stil je važan i kad se izveštava s pijace! Samo tako će se talenat razvijati i doći do punog izražaja.

Koja su predznanja ključna za uspešno bavljenje novinarstvom?

Formalno i neformalno obrazovanje je jako bitno. Zanatski deo posla može da se savlada, ali on pada u vodu bez adekvatnog obrazovanja, usavršavanja, znanja jezika, a posebno ako neko dopusti sebi da bude neobavešten.

Da li je bavljenje novinarstvom stresno?

Jeste, stalno trčiš trku s vremenom, ali ta trka meni pruža neophodnu energiju. Još sebe nisam uhvatila u nedostatku kondicije. S druge strane, postojanje sve više pravila ”da bi te udavila” (B.Đ.) svakako utiču na mentalni sklop. Ali, kad njihovo izbegavanje shvatiš kao sport, pri tom još pobediš, lično zadovoljstvo anulira stres.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Perspektiva je u onom što mladi ljudi sutra mogu da daju profesiji. Neka dobro prouče situaciju u medijima i ne ponavljaju greške današnjih poslanika javne reči. Samo tako će pravo novinarstvo preživeti i vratiti se tamo gde mu je mesto, koje je sve samo ne kolaboracija. Od novinara valja iznova stvoriti intelektualnu elitu.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Onima koji se bave novinarstvom mora se dozvoliti da rade prema sopstvenoj savesti. Meni to uspeva. Borac za pravdu sam bila od malih nogu, to je stvar karaktera. Potreba da budem i relevantna i zanimljiva i danas me gura napred. Kredibilitet novinara jeste urušen, ali ja se ne dam. Zato, uprkos preprekama, ovaj posao zaista volim. To sam ja!

Kako izgleda Vaš radni dan?

Ko želi da se bavi ovim poslom ne može da računa na radno vreme. Radimo kao dragstor! Čim progledam uključim internet. ”Slažem kockike” čitajući razne sajtove. Posle na red dolazi štampa. Pa tv... Sagovornike ne zivkam pre 10h, davno sam naučila da je to optimalno vreme. Tad zaista dođu sebi, iako mnogi od njih zvanično rade od ranog jutra. Sve ovo odradim nekoliko puta dnevno, otrčim gde treba, kod koga treba... Sa najnovijim vestima odlazim na počinak. Inače, ne volim da sedim u redakciji, smatram to gubljenjem vremena. Danas se, na žalost, neko dosetio da uvede kartice za novinare. Prilikom ulaska u redakcije moraš da se otkucaš kao u fabrici. Meri se i vreme povratka posle nekog događaja. Šta ako si se zadržao jer si imao nekog zanimljivog sagovornika!? Urednici to ne vole. Naređeno im je da sve drže pod kontrolom: novinari nisu tu da preterano misle i razgovaraju, već da, bez pogovora, izvršavaju zadatke. Ja, na sreću, za sada nemam tih problema. Moraju da ćute kad im doneseš ekskluzivu.

Šta je glavni cilj profesije novinara?

Cilj novinara mora da bude da tačno, objektivno, potpuno i blagovremeno izvesti o događajima od interesa za javnost, poštujući pravo javnosti da sazna istinu i držeći se osnovnih standarda novinarske profesije. Novinar treba da se suprotstavi svakom pritisku na slobodno obavljanje profesije, kao i svakom vidu cenzure. To nije uvek lako, nekad je i nemoguće. No, neka bude borba neprestana...

Da li mislite da u Srbiji postoji objektivno novinarstvo?

Na žalost, sve ga je manje, ne samo u Srbiji. Čak i cenjeni svetski mediji nam pokazuju da je to iluzija bez pokrića. Činjenice se selekcionišu i klasifikuju prema ličnom, grupnom, stranačkom, nacionalnom kriterijumu... Sve zavisi od toga kako neko želi da ih predstavi i ko šta hoće u tome da vidi. Dakle, novinske, radio i tv kuće, posebno one vodeće, kroz strogo kontrolisane informativne žanrove, pisma čitalaca i izrežirane kontakt programe sve više plasiraju samo odabrane i nepotpune vesti, poželjna mišljenja i dozirana konfliktna sučeljavanja istih, ali malo drugačijih stavova.

Da li u Srbiji može da se živi lagodno od bavljenja novinarstvom?

Starije kolege tvrde da je, bez obzira na ograničenja prethodnih sistema, bavljenje novinarstvom bila privilegija. O nekoj preteranoj lagodnosti ni tad ni sad ne bi moglo da se govori. Doduše, urednike danas često materijalno podržavaju centri političke moći. Za ispunjavanje političko – marketingških zadataka stiže im nagrada, dok vešto usmeravani novinari - trkači, uglavnom za to i ne znajući, moraju da se zadovolje pukim preživljavanjem.

Kako izgleda priprema za jedan intervju, koliko je bitno vladati materijom o kojoj se izveštava i da li je moguće improvizovati? 

Ako ne znaš da improvizuješ – nisi pravi novinar. Za svaku situaciju moraš da budeš spreman. Ali, nisi novinar ni ako ne vladaš materijom. Za to su, često, potrebne višednevne pripreme. Do skora je bilo nezamislivo da razgovaraš, a da ne znaš gotovo sve o sagovorniku, društvenim i drugim okolnostima koje su ga iznedrile. I da ga ne bocneš tamo gde ga svrbi! Naravno, vešto, bez unižavanja. Onda čitalac, bez napora, prosto klizi kroz ono što mu predočavaš. Priznajem, volim što su brojni intervjui koje sam objavila ostali zapamćeni. I što su sami sagovornici bili zadovoljni, makar se, intimno, sa njima uopšte nisam slagala.

Da li je posao novinara opasan?

Sve zavisi od toga šta ti je sektor. Htela ne htela, morala sam da uplovim u političke vode. Kao i svi mi. Politika je postala naš život, to još nije gotovo i ne zna se kad će. Devedesetih nije bilo lako –  pretnje su stizale i meni i porodici. Neke kolege su stradale u ratu, neke voljom političara. Ni danas nije bolje: opasno je zameriti se vlastima, ma ko na njoj bio. Svi su isti, verujte. A ti samo želiš da objaviš istinite, proverene informacije! Ako ti već ne otvore dosije, ako te ne prate, ako ti fizički ne naude, možeš da ostaneš bez posla za tren oka. Za mene kažu: ”Ma pusti je, vidiš da je luda, ta se ne plaši”! Smatraju da sam hrabra. Lepo je čuti, bezopasno svakako nije.

Za kraj, šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu novinari? 

Proveri uvek izvor, proveri motiv, proveri informaciju na više strana, budi oprezan. Nikada nemoj stati na pola puta! Uz to, sledi profesionalne i etičke principe i suprotstavi se pritiscima da te principe prekršiš. U hodu ćeš se već svemu drugom naučiti.

 

Hvala Branki što nam je otkrila tajne svoje profesije, sigurno će vas njeni odgovori inspirisati da se opredelite za novinarstvo. Do sledećeg čitanja.

Mileta Stankov - Poljoprivredni apotekar

Poljoprivreda u Srbiji je veoma važna delatnost, pa je samim tim i profesija poljoprivrednog apotekara ključna za stabilnost ove privredne grane. Mileta Stankov se bavi poslom poljoprivrednog apotekara dugi niz godina, i otkriće nam kako njegova profesija zaista izgleda.

 

Zdravo Mileta, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu? Šta je suština Vašeg zanata?

Posao poljoprivrednog apotekara podrazumeva prodaju robe koja je namenjena poljoprivrednim proizvođačima koji se bave ratarstvom, povrtarstvom, voćarstvom, pčelarstvom i stočarstvom. Pored prodaje namenske robe, poljoprivredni apotekar je obavezan da pruži sve potrebne informacije o načinu koriščenja te robe tako da bude bezbedna za ljude i okolinu, a i da kupac odnosno poljoprivredni proizvođač bude zadovoljan.

Koje obrazovanje je potrebno za profesiju poljoprivrednog apotekara?

Kada je potrebno obrazovanje u pitanju, poljoprivredne apoteke imaju slične zahteve kao i humane apoteke. Poželjno je da poljoprivredni apotekar bude neko ko je završio Poljoprivredni fakultet odsek za ratarsvo, voćarstvo, hortikulturu, fitomedicinu ili zootehniku, ili kao alternativu Visoku poljoprivrednu školu, kao i Srednju poljoprivrednu školu. Najbolja kombinacija znanja i veština je kada jedna poljoprivredna apoteka ima stručno lice sa visokim obrazovanjem odgovarajućeg smera i stručno lice srednjeg obrazovanja, tada se lepo dopunjuju i mogu kao tim da pruže mnogo svojim mušterijama. Odabir stručnog kadra zavisi pre svega od vlasničke strukture apoteke, pa tako apoteke koje su deo velikog sistema i imaju širu mrežu svojih prodajnih objekata obično u apotekama zapošljavaju kadar sa srednjom stručnom spremom. Takve apoteke svakako imaju jednog ili više zaposlenih sa visokom stručnom spremom odgovarajućeg smera kao stručno i odgovorno lice. Svako ko ima adekvatno visoko obrazovanje može otvoriti svoju poljoprivrednu apoteku.

Šta se sve prodaje u poljoprivrednoj apoteci?

U poljoprivrednim apotekama se prodaje semenska roba za ratarstvo i povrtarstvo, seme cveća, sadnice voća, ruža i vinove loze, stočna hrana, aditivi i vitamini za stoku, pesticidi, herbicidi (sredstva za suzbijanje korova), fungicidi (za suzbijanje gljivica), insekticidi (za suzbijanje štetnih insekata) i rodenticidi (za suzbijanje štetnih glodara), đubriva, ručni alati, sistemi za navodnjavanje, namenska roba za pčelarstvo i hortikulturu kao i razna pomoćna sredstva.

Koliko je roba sa kojom radite opasna po zdravlje ljudi?

U poljoprivrednoj apoteci je gotovo sve otrovno i opasno ako se ne koristi prema uputstvu. I kesica sa semenom cveća je otrovna, jer je seme tretirano da bi se očuvalo određeni vremenski period, tako da klijanje počne kada dospe u adekvatne uslove i nikako ranije. Posebna pažnja se poklanja prilikom prodaje pesticida i aditiva za stoku. Neki put su objašnjenja obimna i komplikovana za onog ko sluša, ali je izuzetno važno ljudima predočiti sve činjenice da bi obostrani trud dao što bolje rezultate. Ništa od robe koja se prodaje ne može nauditi bilo kome, sem ako se ne zloupotrebi, ali takav slučaj nisam imao. Moj posao zahteva da se kupcima objasni pravilan način upotrebe kupljene robe sa posebnim akcentom na mere opreza. Maloletnim licima se ne prodaju opasna sredstva.

Kako se Vi kao apotekar štitite od štetnog uticaja hemikalija sa kojima radite? Da li ste Vi ili neko od vaših kolega imali zdravstvenih tegoba usled izloženosti otrovima?

Rad u poljoprivrednoj apoteci zahteva određene mere opreza koje se odnose na rukovanje i skladištenje opasnih hemikalija kao što su na primer herbicidi. Sredstva za zaštitu bilja, insekticidi i druge otrovne materije se pre svega posebno transportuju do apoteke, nikada zajedno sa stočnom hranom i vitaminima za stoku. Takve materije se skladište u posebnoj prostoriji za skladištenje robe i u apoteci su izložene u vitrini sa staklom koja se zaključava. Apotekari su dužni da nose beli mantil ili drugu radnu uniformu, po potrebi nose rukavice i često peru ruke. Ja, kao i moje kolege, nisam imao nikakvih zadravstvenih tegoba koje su prouzrokovane radom sa pesticidima, ali jedina mana ovog posla je što se možete osećati na mešavinu mirisa iz apoteke, a u tome prednjače isparenja od stočne hrane. To je poseban apotekarski miris koji prodire u odeću i pored mantila. 🙂

Kako izgleda radni dan u poljoprivrednoj apoteci?

Svaki dan u poljoprivrednoj apoteci je veoma dinamičan i nijedan dan nije isti. Dinamika rada zavisi i od godišnjeg doba, pa su tako najveće gužve u proleće i jesen kada je vreme setve. Svakodnevno se sarađuje sa veterinarom i veterinarskim tehničarima, poručuje se roba koja se skladišti, izlaže i prodaje. Neretko se dešava da radni dan počne sa mušterijom koja vas čeka ispred apoteke da joj što pre rešite problem koji ima, i to obično bude na obostrano zadovoljstvo. Posao svakodnevno zahteva da puno pričate, jer morate mnogo toga da ispričate i objasnite kupcima.

Koje sve veštine mora da poseduje poljoprivredni apotekar?

Posao poljoprivrednog apotekara zahteva čitav skup veština počevši od neophodnog znanja pa do izražene komunikativnosti. Ne može se prodati roba ako niste komunikativni i uvek spremni da date savet ili sugestiju. Morate da znate da slušate svoje kupce i da se prilagodite njihovim potrebama, jer su oni različitog stepena obrazovanja i različitih godina starosti. Neretko morate da budete i dobar psiholog i da procenite da li nekome smete da prodate neko sredstvo, a da ga kupac ne zloupotrebi. Neke kupce morate da učite kako da izračunaju procentni rastvor, ako to ne znaju mogu da unište svoje useve oko kojih su vredno radili i mnogo novca uložili. Jednostavno morate da volite ljude, prirodu, da volite da stvarate i da volite selo.

Da li je Vaš posao stresan?

Rad sa ljudima je uvek stresan bez obzira kojim poslom se bavite. Gotovo uvek postoji neko ko će doći u apoteku nervozan zbog lošijeg prinosa, suše, bolesti useva ili stoke i preneti vam nervozu. Imao sam tu sreću da uglavnom radim u seoskim sredinama gde je poljoprivredna apoteka institucija i da ljudi rado dolaze da se ispričaju i odnose se sa puno poštovanja. Radeći u apoteci upoznao sam skoro sve ljude iz sela u kojem radim, imam divne uspomene, anegdote koje i danas pamtim i prijatelje dugi niz godina.

Šta misite kakva je budućnost poljoprivrednih apoteka?

Poljoprivreda je budućnost, a sa razvojem poljoprivrede razvijaće se i apoteke. Već danas mnoge apoteke imaju svoje web prodavnice što je sa jedne strane dobro, ali velika mana je nedostatak opisa proizvoda i detaljnog uputstva za upotrebu. Mislim da je živa reč u ovom poslu neprevaziđena. Inovativna rešenja u fitofarmaciji će omogućiti da sredstva za zaštitu bilja budu više na organskoj bazi što će vremenom smanjiti broj opasnih herbicida i smanjiti karencu (karenca je vremenski period neophodan za razgradnju nekog pesticida - izražava se u danima), što će biti veliki doprinos očuvanju životne sredine i zdravlja ljudi. Nadam se da će apoteke učestvovati još više u edukaciji o zaštiti životne sredine i kontrolisanoj upotrebi pesticida, kao i pravilnom odlaganju i reciklaži ambalaže i preostalih rastvora posle upotrebe.

Da li je Vaša profesija u Srbiji cenjena?

Iz mog iskustva mogu slobodno da kažem da jeste cenjena. U svakom selu u kom sam radio ljudi su me cenili i rado dolazili da pazare, dobiju savet ili samo neobavezno porazgovaraju.

Da li u Srbiji može da se živi ako ste poljoprivredni apotekar?

Mislim da je najbolja opcija kada je moje zanimanje u pitanju da imate svoju apoteku, vreme je pokazalo da svako ko je otvorio svoju apoteku i radio savesno i kvalitetno opstao je na tržištu. Ako radite kod poslodavca onda će vam mesečni prihodi zavisiti od stučne spreme i kvaliteta samog poslodavca.

Za kraj, šta biste poručili svima onima koji bi hteli da se bave Vašim zanimanjem?

Posao poljoprivrednog apotekara je lep i zanimljiv, traži konstantnu edukaciju, ali ako volite prirodu i domaćin ste u duši to vam neće biti teško. Nema ništa lepše nego kada prošetate pijacom i sretnete sve one ljude kojima ste prodali seme, a onda ih vidite zadovoljne sa svim tim plodovima.

 

Hvala Mileti što nam je otkrio tajne svoje profesije. Do sledećeg čitanja.

Ivan Đurđevac - PHP programer

PHP je programski jezik velikih mogućnosti bez kojeg web aplikacije koje koristimo svaki dan ne bi bile ovako moćne. Ivan Đurđevac nas je uveo u svet PHP-a i objasnio nam kako je biti majstor svog zanata, odnosno programer jednog od najpolularnijih programskih jezika danas.

 

Zdravo Ivane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu? Šta je suština tvog zanata?

Iz mog ugla najvažnija je mogućnost da ljudima olakšamo i promenimo živote na bolje. To je ono što treba da bude naš krajnji cilj. Skoro sam imao priliku da pogledam intervju sa korisnikom naše aplikacije, koji je dao otkaz na svom poslu kada je počeo da prodaje svoje kurseve i potpuno se posvetio onome što voli. Putem interneta on uči ljude da sviraju instrument čudnog izgleda (handpan) koji odlično zvuči. Naša aplikacija mu je pomogla da postigne maksimalan učinak u prodaji i promeni svoj život. Suštima nije u alatima i programerskoj veštini, već u ljudima. Nisu najuspešniji programeri oni koji poznaju tehnologiju, već oni koji razumeju šta je ljudima potrebno.

Koliko dugo se baviš svojim poslom i kako je to izgledalo na samom početku?

I meni je teško da poverujem, ali već 15 godina se bavim programiranjem. U programerski svet sam ušao onog trenutka kada sam se susreo sa Delphi 4 platformom za razvoj desktop aplikacije uz pomoć objektnog paskala još u srednjoj školi. Bio sam fasciniram činjenocom da je dovoljno prevući komponentu na formu, podesiti joj osobine, napisati nekoliko linija u kodu i već imate gotovu Windows aplikaciju koja se može izvršavati na svakom računaru. To je bio trenutak kada sam znao da će ovo biti moj posao. Pre završetka studija dobio sam svoj prvi posao kao programer. Razvoj poslovne aplikacije pisane u Delphi-u bila je pravi izazov i motivacija za mene. Internet programiranje koje je u to vreme bilo u povoju je bilo izazovnije, njegova budućnost je delovala svetlije za razliku od Delphi-a koji je gubio trku i popularnost, i ja sam se okrenuo internet programiranju. Od tada pa do danas svet internet programiranja je doživeo veliku evoluciju i u godinama koje su ispred nas nastaviće da se razvija neslućenim brzinama. U vreme kada sam ja počinjao mislim da je bilo jednostavnije i lakše ući u svet programiranja, danas smo preplavljeni alatima, mogućnostima i tehnologijama. Danas se od programera očekuje da pokriva širi dijapazon tehnologija i alata.

Koliko je važno formalno obrazovanje za posao PHP programera?

Formalno obrazovanje nije presudno da se neko bavi ovim poslom. Ima primera vrhunskih programera koji nisu završili visoke škole, ipak šire obrazovanje vam može otvoriti perspektive koje će vas pomeriti sa pozicije izvršioca zadataka do nekoga ko svoje ideje sprovodi u delo. Mnogi smatraju da je upravo poznavanje različitih naučnih oblasti i njihovo povezivanje ono što čini Elona Muska jednim od najboljih preduzetnika današnjice. Mladima preporučujem da se posvete formalnom obrazovanju, ali i da nastave da se edukuju nakon studija, jer internet nam pruža mogućnost da istražimo sve oblasti koje nas zanimaju.

Na koji način nadograđuješ svoje znanje?

U oblasi koja napreduje vrtoglavim brzinama, edukacija je neminovnost. Čitam dosta knjiga, i slušam video kurseve. Na Udemy-u ima veoma kvalitetnih kurseva koji se mogu kupiti za samo deset dolara kada su na popustu, a to je skoro pa uvek. Tviter je osnovni kanal na kojem se informišem o svemu što se dešava u PHP zajednici na globalnom nivou. Svoj tweet line sam tako isfiltrirao da pratim i samo vidim tweetove koji su kvalitetni, u smislu da me informišu ili vode do dobrog članka ili bloga. Sve drugo što se meni ne čini zanimljivo i korisno ne pratim. Ako se pravilno koristi tviter može biti koristan izvor informacija. Ono što sam zapostavio u poslednjih nekoliko godina jeste korišćenje rss čitača i čitanje blogova, za šta su možda zaslužne upravo društvene mreže.

Koliko je za tvoj posao važna teorija, a koliko praksa?

Za juniore najvažnije je da sve što nauče u teoriji probaju i provežbaju u praksi. Vežba i praksa su u tom periodu od ključne važnosti. Na putu od juniora do seniora potrebno je ovladati i principima programiranja, arhitekturom aplikacija kao i dizajn paternima. Na ovom stepeniku neophodno je dobro ovladati teorijom pre nego što se upustimo u praktičnu primenu. Kada se ovlada i teoretskim znanjem i praksom rezultati su značajno kvalitetnija arhitektura aplikacija, jednostavnija rešenja i bolje razumevanje problema.

Kako se obezbeđuje kvalitetna praksa u tvom poslu?

Da biste došli do kvalitetene prakse potrebno je da se nađete u timu koji koristi najnovije tehnologije i primenjuje "best practice" iz svoje oblasti. Ukoliko ste u timu koji se opire novim tehnologijama, praksama koje se preporučuju u vašem ekosistemu, možda je vreme da promenite firmu i potražite drugi tim. Ukoliko ste početnik koji nikada nigde nije radio, onda se posvetite knjigama, vežbajte i priključite se nekom open source projektu. Povežite se sa ljudima iz vaše oblasti i pokušajte da napravite neki svoj projekat, da neku svoju ideju pretočite u delo. Sve to dovešće vas pre ili kasnije do boljeg okruženja gde ćete moći još više i brže da napredujete.

Kako izgleda tvoj radni dan?

U timu u kojem radim primenjujemo deo agilnih metodologija koje su se u našem slučaju pokazale korisne i efikasne, prilagođene distribuiranom timu. Kada dođem na posao, na slack kanalu predviđenom za "daily standup", napišem šta sam od zadataka završio prethodnog dana, šta planiram da uradim danas, i da li imam bilo kakvu prepreku u radu. To nam pomaže da znamo šta ko radi u bilo kom trenutku, ali i da pomognemo ako neko ima neki problem koji ne može samostalno da reši. Svakoga dana u određeno vreme održavamo online polučasovni sastanak na kojem raspravljamo o aktuelnim temama i zadacima kao i problemima koje trebamo da rešimo. Jednom nedeljno imamo duži sastanak na kojem pravimo retrospektivu kompletne nedelje u kom analiziramo postignute rezultate i sagledavamo šta je to što smo mogli da uradimo bolje i kvalitetnije. Svakodnevno radimo na razvoju novih funkcionalnosti, koje se testiraju a zatim se radi deploy na produkcioni server. U komunikaciji sa kolegama dolazimo do najoptimalnijih rešenja i najboljih ideja. Trudim se da u toku radnog dana određeni deo izdvojim za edukaciju. Najčešće je to neki video sa konferencije ili online kurs.

Koji su tvoji omiljeni alati za rad?

Za nekoga ko se bavi web razvojem bitno je da razvija u operativnom sistemu koji je baziran na Unixu, kako bi se srodio sa okruženjem u kom se izvršavaju aplikacije koje razvija. U samom početku sam kao i svi koristio Windows sa Wamp-om, ali sam onda prešao na Linux okruženje. Nakon nekoliko godina odlučio se da probam OSX operativni sistem koji pruža udobnost desktopa, a pritom se oslanja na Unix. To je trenutno okruženje koje svakodnevno koristim. Kako bih imao istovetno okruženje kao na serveru koristim Vigrant i VirtualBox koji mi pružaju mogućnost da lako i jednostavno podesim virtuelne mašine sa Ubuntu ili CentOS operativnim sistemima. Terminal je najbolji prijatelj svakog programera. Ja koristim iTerm2 koji sam podesio tako da kada dodjem na posao sa jednim klikom na tastaturi otvaraju mi se četiri prozora za rad, pokreće se shell skripta, koja podiže Homestead Vagrant koji svakodnevno koristim, i ostavi komentar na Slack-u da sam u kancelariji, kako bi članovi tima znali da sam dostupan. Na sličan način se odjavljujem i suspendujem Vagrant. Kada je već reč o komandnoj liniji, jedan od omiljenih dodataka jeste ZSH i Oh-My-Zsh shell koji sa svojim predefinisanim alijasima i funkcijom da se lako i brzo sa tab-om i strelicama gore-dole dođe do potrebne komande značajno štedi vreme. Jos jedan mali alat koji štedi vreme, jeste Jump sa kojim se brzo prelazi (skače) u foldere koje često koristim. PHP Storm je odličan IDE koji se veoma često ažurira sa najnovijim funkcionalnostima i brzo prati promene u web ekosistemu, tako da je zadovoljstvo koristiti ga. Za brze izmene malih projekata i pojedinačnih fajlova koristim Visual Studio Code, koji iako je od Microsoft-a veoma dobar i brz editor. Kako je broj naloga i alata koje koristim postao preveliki da bih mogao da pratim, LastPass je alat koji za mene pamti lozinke i štedi vreme.

Kako si odabrao omiljeni editor i framework?

O mogučnostima PHP Storm-a koji koristim mogao bih da pišem danima, jer njegova lista mogućnosti je nesaglediva. Koji god IDE da koristite, važno je da istražite sve njegove mogućnosti i da ih koristite ako će vam to ubrzati i olakšati rad. Što se tiče frejmvorka, ja radim u Laravelu, jer se sa njim mogu pisati kvalitetne aplikacije uz maksimalnu uštedu vremena. Glavna karakteristika ovog frejmvorka jeste da je okrenut tome da programeru što više olakša posao tako da ima dosta "synthetic sugar" elementa. Ipak dobro je da programeri eksperimentišu i poznaju više od jednog frejmvorka da se ne bi zatvorili u kutiju iz koje ne vide dalje od svog frejmvorka.

Da li si aktivan član PHP zajednice u Srbiji ili u inostranstvu?

Bio sam uključen u osnivanje udruženja PHP Srbija koje je danas na zavidnom nivou organizacije. Danas više nisam aktivan u udruženju, ali preporučujem svakome da pristupi udruženju koje je veoma otvoreno za nove članove i nove ideje. Svim PHP programerima, a posebno početnicima, preporučujem da posete meetup koji PHP Srbija organizuje jednom mesečno u Beogradu. Jednom godišnje ogranizuje se velika međunarodna konferencija koja okuplja najbolje predavače iz celog sveta. Prilika da od najboljih čujete i naučite nešto novo je nešto sto sebi ne smete da dozvolite da propustite.

Može li se u Srbiji lagodno živeti od bavljenja tvojim poslom?

Ovo jeste jedno od zanimanja sa kojim se može živeti lagodno, samo je potrebno da se ispeče zanat i dođe do nivoa seniora. Mediji zajedno sa prodavcima jednogodišnjih kurseva stvaraju lažnu sliku da je moguće završiti kurs i nakon toga možete raditi u nekoj firmu za 1000e. Istina je da senior programeri imaju plate veće od tih famoznih 1000e, ali da je za postizanje tog nivoa znanja bio potreban niz godina sa konstantnim učenjem za koje se mora izdvojiti vreme i nakom završenog posla. To u praksi znači da se nekada i do 10 sati dnevno izdvaja za rad i učenje. Seniori sa dobrim platama koje ja poznajem, ne rade od 9 do 5. I nakon više od 10 godina u ovoj profesiji, ja učim, čitam knjige i gledam kurseve kako bih nadogradio svoje znanje. Da biste došli do nivoa plate koja je iznad proseka, vaše znanje i veštine koje posedujete moraju da budu iznad proseka. Druga strana medalje jeste da neko ko završi kurs, neće moći odmah da nađe posao, jer firme žele juniora koji je sposoban da samostalno završava zadatke. Izlazak iz tog začaranog kruga je moguć dodatnim angažovanjem i završavanjem svog projekta ili radom na open source projektu. Za to vam niko neće platiti ni dinara, ali ćete steći dodatne veštine, sigurnost i nešto konkrento što možete da pokažete kada odete na razgovor za posao. Kada prvi put budete na poziciji programera, nećete imati platu od 1000e, i nemojte je tražiti, jer je to nešto što možete očekivati onda kada budete dostigli taj nivo znanja i veština. Ipak, nija valjda da verujete svemu što čujete na reklamama?

Da li je posao programera stresan i kako ti upravljaš stresom na poslu?

Ja imam tu sreću da radim na razvoju konkretnog proizvoda i da već nekoliko godina ne znam šta je to deadline. A svi znamo da su nerealni rokovi maštovitih menadžera najveći izvor stresa. Samo lagano i bez sekiracije.

Danas se možda i previše priča o poslu programera, da li je zaista neophodan veliki broj programera da bi se zadovoljile realne potrebe? Da li baš svako može da bude programer?

Umesto odgovora na pitanje da li je potreban veliki broj programera, citiraću samo dve informacije koje sam pročitao na društvenim mrežama u prethodnih nekoliko dana.

- "18 miliona programera na svetu, samo 5 hiljada ih zna blockchain, od toga je možda 1000 dobrih"

- “IT direktor BMW-a vidi BMW kao softversku kompaniju u budućnosti, da ne bi završili kao Nokia - džaba i najbolji hardver, ako softver ne može da isprati nova očekivanja i potrebe korisnika”

Ne može i ne treba svako da bude programer, svetu su potrebni i doktori i muzičari. Zato neka svako radi ono što ga čini srećnim. Ne preporučujem ulazak u programerske vode kada je novac jedini motiv. Ako ste spremni da i kada naiđete na problem ne odustanete dok ne pronađete rešenje, makar je za to bilo potrebno i nekoliko sati frustracije i moždanog naprezanja, i da budete zadovoljni nakon toga, onda ste materijal za programera. Ovo je nešto što svaki junior mora da prođe i to je jedini način da se stekne znanje i iskustvo.

Kako sebe i svoju profesiju vidiš u budućnosti?

Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Možda odgovor treba pronaći u virtuelnoj stvarnosti, veštačkoj inteligenciji i možda u blokchain-u. Sigurno će profesija programera biti tražena i u budućnosti samo što očekujem da će više biti okrenuta tehnologijama koje sam naveo. U poslednjih nekoliko godina front-end jezici i frejmvorci su značajno napredovali i sve više su zastupljeni. Ne očekuejm da će PHP prestati da se koristi, ali će front-end frejmvorci biti sve traženiji i zastupljeniji. JavaScript će još dugo vladati scenom 🙂

Za kraj: Šta bi poručio svima onima koji žele da postanu PHP programeri?

Preporučujem vam da posećujete što više PHP konferencija i da se povezujete sa kolegama. Naučićete mnogo više i otvoriće vam se neke nove perspektive. Čitajte knjige - što više knjiga. Ne fokusirajte se samo na PHP, već istražujte sve oblasti koje vas zanimaju, čak i izvan informacionih tehnologija. Radite podjednako i na svojim soft skill veštinama.

 

Hvala Ivanu, što nam je sa puno entuzijazma otkrio tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Velibor Stanković - Grnčar

Grnčarstvo je stari i gotovo zaboravljeni zanat izrade predmeta od gline. Vekovima su razni kulturni uticaji oblikovali ovaj zanat i predmete, od običnog upotrebnog predmeta do muzejskog eksponata. Velibor Stanković je grnčar i iz svog iskustva će nam preneti kako izgleda proces izrade predmeta od gline i kako je biti majstor svog zanata.

 

Zdravo Velibore, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Posao grnčara je stari zanatski posao koji podrazumeva izradu predmeta od gline na točku ili na mašini. Izrada predmeta na točku zahteva više znanja, pripreme materijala i koncentracije u odnosu na mašinsku izdradu. Predmeti koji se izrađuju su različitog oblika, veličine i namene.

Kako si počeo da se baviš grnčarstvom i kako je taj posao izgledao?

Grnčarstvo se u mojoj porodici prenosi već generacijama tako da sam od ranog detinjstva u dodiru sa grnčarstvom. Prvi radni zadatak sam imao već sa osam godina kada sam pomagao ocu u radionici. Godinama sam učio od svog oca da bi sa šesnaest godina počeo ozbiljno da učim zanat kako bih dostigao majstorski nivo. Svaki početak je težak, a još kada se uzme u obzir da ovo nije lak posao, onda je stvarno bilo naporno u početku.

Da li postoji formalno obrazovanje za grnčarsku profesiju?

Koliko mi je poznato postoji samo u srednjoj školi Tehnoart u Beogradu. Mislim da je broj mesta ograničen na nekoliko đaka po godini u skladu sa potrebama tržišta. Sa druge strane, u svet grnčarstva se može ući učeći kod nekog majstora ili na kursevima koje organizuju privatne škole i udruženja.

Da li majstori ljubomorno čuvaju tajne svog zanata? Da li planiraš da nekome preneseš svoje znanje?

To isključivo zavisi od majstora kao osobe da li će biti škrt na pokazivanju veština ili ne. Zanat se i krade, to je poznato od davnina. U tajne mog zanata sada uvodim samo moju decu koja prolaze kroz gotovo iste faze kao i ja kada sam učio. Nisam planirao da još nekog podučavam, jer nemam dovoljno vremena da bih se posvetio nekom učeniku na pravi način.

Šta sve mora da poseduje jedan grnčar od veština do alata?

Posao grnčara je težak, prljav i veoma fizički naporan, pa samin tim nije za svakoga, jer traži jaku kičmu i veliku izdržljivost. Koncentracija je veoma važna u ovom poslu. Poželjno je da grnčar ima i umetničke sklonosti, da bude kreativan i da zna da crta. Ovaj zanat zahteva i dosta prostora kako za skladištenje gline, prostor za izradu predmeta, prostor za mašine, prostor sa policama za sušenje, mesto za peć i izložbeno prodajni prostor.

Kako izgleda proces izrade predmeta od gline?

Pre svega glina treba da se iskopa i da se dopremi do radionice. Nije svaka glina pogodna za grčarstvo pa se vodi računa da uvek glina bude ujednačenog sastava i kvaliteta. Potom se glina kvasi da bi mogla da se melje. Za mašinsku proizvodnju predmeta glina se melje dva puta, tako da se dobije masa ujednačene strukture, dok se za ručnu izradu predmeta na točku (vitlu) glina melje od tri do pet puta. Samlevena glina se potom mesi. Ručna izrada je teža i zahtevnija je u svakom smislu, pa je neophodno da materijal bude dobar da se uz uloženi trud dobije što bolji i kvalitetniji proizvod. Potom, kada se napravi predmet onda se nosi u prostoriju sa dobrom ventilacijom na sušenje. Proces sušenja zavisi od vremenskih uslova, nije dobra ni povećana vlaga u vazduhu kao što nisu pogodne ni tropske temperature. Neophodno je stalno praćenje da bi se znalo kada je predmet spreman za pečenje. Predmeti se peku u velikoj peći na drva ili struju na 900 stepeni. Vreme pečenja zavisi od količine i veličine predmeta i može da traje od nekoliko sati do više dana. Po završetku pečenja predmeti se hlade i ohlađeni su spremni za upotrebu. Neki predmeti se dodatno glaziraju ili boje pa se proces pečenja obavlja dva puta u tom slučaju.

Da li se neki predmeti oštete u procesu izdrade i šta se kasnije radi sa njima?

To je neminovno da se nešto ošteti dok se radi. Sve ono što se ošteti u fazi sušenja to se pokvasi, samelje i premesi i ponovo se pravi. U fazi pečenja se uvek desi da dođe do nekog loma odnosno pucanja i ti predmeti se uglavnom poklone onima koji ih uvek na veoma kreativne načine upotrebe.

Koje sve predmete pravi grnčar?

Od gline se može napraviti mnogo toga, a grnčar obično pravi razne posude za kuvanje i pečenje hrane, saksije za cveće u najrazličitijim oblicima, krčage za vodu, amfore, ćupove, lampe, vaze, posude za hranjenje životinja i razne ukrasne predmete.

Da li misliš da će ručni rad biti opet na ceni?

Ručni rad je već sada na ceni i drago mi je što se ljudi interesuju za predmete koje proizvodim. Jedino je problem što se retko vidim sa tim ljudima koji se interesuju za moje prizvode. 🙂 Najveći je problem što bi svi hteli da sve bude što jeftinije, a ni sada nije skupo.

Da li tvoja profesija ima budućnost?

U principu bi trebalo da ima budućnost, ali je jako teško izboriti se sa masovnom kineskom proizvodnjom. Nije problem što oni rade isto što i ja, ali je veliki izazov biti konkurentan na tržištu sa njima odnosno sa njihovim proizvodima sada kada kupce najviše interesuje cena, a manje kvalitet.

Da li je tvoj posao stresan?

Moj posao nije posebno stresan, ali ne mogu da kažem da stresa nema. Stres je prisutan kao i u svakom poslu, jer se pored izrade predmeta radi i sa ljudima.

Kako se formira cena proizvoda?

Najbolju definiciju formiranja cene proizvoda pamtim još sa časa marksizma iz srednje škole. 🙂 Definicija glasi: prvo se uzme cena repromaterijala potom amortizacija, a najbitnije je vreme koje se utroši za izradu proizvoda i ono najviše utiče na cenu. Ako se uloži puno vremena onda će proizvod biti skup i to će odbiti mušterije. Zato ja gledam da svoje proizvode radim jednostavno, brzo, lepo i što kvalitetnije. To je jako teško, ali za sada mi polazi za rukom. 🙂

Da li u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojim poslom?

Moguće je živeti od ovog posla, ali uz puno napornog rada.

Šta bi poručio svima onima koji bi želeli da se bave tvojim poslom?

Pre svega treba da se naoružaju strpljenjem, dobrom fizičkom spremnošću, da budu spremni da će im ruke biti prljave od blata i da sa puno koncentracije krenu u avanturu učenja zanata u školi ili kod majstora. Poželjno je majstoru ukrasti i poneku zanatsku tajnu. 🙂

 

Hvala Veliboru, što nam je objasnio kako izgleda profesija grnčara. Do sledećeg čitanja.

Top