Nemanja Rančić - Kompozitor

Muzika je nekada bila luksuz dostupan samo bogatima, ali danas smo okruženi istom na svakom ćošku. Pored toga što je slušamo kada hoćemo da se opustimo ili igramo, potrebna je i u mnogim drugim sferama kao element koji doprinosi atmosferi koja hoće da se postigne. Tu su filmovi, serije, pa i video igre. Nemanja Rančić ima dugogodišnje iskustvo u komponovanju muzike i podeliće sa nama neka od svojih iskustava:

Zdravo Nemanja, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Pošto radim kao kompozitor i producent muzike za igre, najviše ću pričati o ulozi muzike u igrama. Uloga muzike u samoj igri je jako slična ulozi muzike u filmu, tj. da pojača dramski efekat određenih scena i da ima interakciju sa samim igračem i njegovim postupcima, prateći tok same igre. Moja uloga se sastoji od više procesa. Prvi je odabir instrumentarijuma i dogovor sa samim producentom o tome u kom pravcu želimo da muzika ide. Pošto se muzika delina “sinematike” i “ingame” muziku, postoje i dva različita načina rada na njoj. Sinematici su kratke video animacije koje je potrebno ispratiti muzikom. Tu je najveća sličnost sa filmom. Dobijam gotov video i prateći radnju, komponujem muziku. Ingame muzika je muzika koja, kao što sam naziv kaže, ide u toku same igre i nivoa. Nju komponujem na osnovnu scenarija igre, screenshotova različitih scena i same radne verzije igre.

Kada si počeo da se baviš komponovanjem muzike i kako je taj početak izgledao?

Počeo sam da se interesujem za ceo proces u srednjoj muzičkoj školi, na sekciji koja je kratko trajala i bavila se samim softverom za produkciju muzike. Nisam video sebe kao neko ko se bavi klasičnim komponovanjem, već hibridnim pristupom, jer sam već uveliko shvatao čari elektronske muzike i raznih podpravaca.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja komponovanjem muzike, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko talenat i prethodno bavljenje muzikom?

Mislim da je sve navedeno bitno, jer se formalnim obrazovanjem stiču uslovi za brže realizovanje ideje, a talenat i prethodno bavljenje muzikom daju iskustvo i veći fond ideja, da se tako izrazim. Napomenuo bih stavku koja je podjednako važna kao pomenute, a to je naslušanost i poznavanje žanrova. Ne jednog, dva, pet. Svih. Treba slušati bukvalno sve, jer ograničavanje nikako nije dobro. Zamislite slikara koji je ograničen na samo jedan spektar boja. 🙂 Najveću inspiraciju sam pronašao u najrazličitijim žanrovima i njihovom mešanju.

Koliko je poznavanje i sviranje instrumenata bitno za komponovanje muzike, i na koji način? Da li je dovoljno da poznaješ samo teoriju?

Bitno je jer moraš da razmišljaš i praktično, ne samo teoretski, a i mnogo je brže da snimiš ideju nego da je isklikćeš mišem.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Perspektivna je zato što je muzika svuda oko nas, iako je to danas postalo možda malo trivijalno i sve manje ljudi zapravo sluša muziku, tj. stvarno sedne, pusti i samo sluša muziku i ne radi ništa drugo. Ima je svugde, u reklamama, igrama, serijama, filmovima, pozorištu, liftu, pa čak i u klubu. He he.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Horne, puno horni, kad grunu tutti za neki trejler. Šalim se, naravno, mada i ne. Na makro planu najviše volim što konstantno imam nove izazove, nove žanrove igara koji su potpuno različiti i treba im potpuno nova muzika, novih kombinacija instrumenata, akustičnih i sintetičkih, a na mikro planu je to zadovoljstvo kad konačno nađeš dobru temu i dobru harmoniju uz nju.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče komponovanja muzike?

Ne još. Polako sustiže zahvaljujući dostupnosti alata za rad. Glavni problem je što ljudi iz industrije kod nas još uvek zvuk i muziku vide kao poslednju rupu na svirali. Susreo sam se sa ljudima iz samog vrha globalne industrije, koji još uvek mogu da primete isti problem čak i u tako velikim kompanijama, samo u manjoj meri.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Iako imam privilegiju da radim od kuće, navikao sam da ustanem ujutru kao da idem na posao i da onda radim dok ne završim svoju dnevnu kvotu koja zavisi od rasporeda koji imam unapred pripremljen jer naša firma radi na velikom broju igara i sve mora biti unapred pripremljeno. Posle toga nastavljam da radim “freestyle”, da se plastično izrazim. To radim da bih se usavršavao. Postavljam sebi nove izazove, i kreativne i tehničke.

Da li je komponovanje stresno, i ako da na koji način?

Ako pogledam kakvih sve poslova ima, nije. Jedini “stres” nastaje kad treba da stvoriš novu temu i konstantno nisi zadovoljan postojećom, pa ti deluje kao da se vrtiš u krug.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način? Od koga najviše zavisi uspeh tvog posla sem tebe samog? Sa kim najviše sarađuje jedan kompozitor?

Bitan je kao i u svakom grupnom poslu. Uspeh mog posla najviše zavisi od mene, to je definitivno, ali jednim delom i zavisi od toga koliko me sama igra i vizuelni momenat inspirišu.

Kako ukratko izgleda jedan proces komponovanja pesme?

Ukratko, teško je reći. Nekad otvorim samo jedan isntrument i gledam da snimim idealnu temu na njemu, pa je onda razvijam dalje. Nekad gledam da prvo nađem sam instrument koji će me najviše inspirisati ili napravim neku boju na nekom od sintisajzera.

Šta želiš da postigneš od svoje profesije?

Trentno mi je ultimativni cilj da čujem svoje delo u izvedbi simfonijskog orkestra. Dugoročno, ne postoji postizanje, ne postoji cilj. Uvek misliš da može drugačije, da ne kažem bolje, raznovrsnije.

Da li je tvoje profesija u Srbiji cenjena, i zašto?

Nigde nije cenjena sama profesija, već način na koji se njom neko bavi. Ne bih da diskutujem o različitim uslovima koji postoje u Srbiji, ali mogu da kažem da je svakako jako malo tržište i da je manje ponuda nego u razvijenijim zemljama.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja komponovanjem?

Ja živim. 🙂 Ne treba se ograničiti samo na komponovanje, jer danas je gotovo nemoguće biti samo kompozitor. Pored orkestracije moraš da poznaješ dizajn zvuka, sintezu, donekle i video montažu, da barataš žanrovima, da nisi unificiran.

Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu kompozitori?

Slušajte muziku, ali stvarno je slušajte. Odvojite vreme samo za to, bez ikakvih propratnih aktivnosti. I slušajte što više žanrova, nemojte imati predrasude. Istražujte, isprobavajte sve mogućnosti, sem onih koje će vam spžiti neku spravu.

I na kraju, shvatite jednu činjenicu - uvek postoji nešto što niste znali!

Nataša Pejčić - Stomatolog

Svako od nas se plaši zubara, hteo to da prizna sebi ili ne. Međutim, kako izgleda posao osobe sa druge strane stolice? Koje su odgovornosti i izazovi, i kako uopšte izgleda biti stomatolog? Na ova pitanja će nam vrlo detaljno odgovoriti doktor i specijalista dečije stomatologije, Nataša Pejčić.

 

Zdravo Nataša, hvala ti što si izdvojila vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogla da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata? 

Stomatologija je izuzetno lepo i kreativno zanimanje. Osim što pomažete pacijentima da sačuvaju zdravlje usta I zuba, nekada im otklanjate I umirujete bolove,  ima I izraženu estetsku komponentu. Imate mogućnost da ulepšate nečiji osmeh, što je veoma lepo I ispunjujuće. Kao dečijiem stomatologu, posebno zadovoljstvo mi je kada uspemo da decu oslobodimo straha od stomatologa I kada dođemo u situaciju da rado dolaze kod zubara I da se raduju svakom dolasku.

Kada si počela da se baviš stomatologijom i kako je taj početak izgledao?

Stomatologijom se bavim nakon diplomiranja 2009 godine, na Stomatološkom fakultetu. Nakon obavljenog staža, shvatila sam da najveće zadovoljstvo pronalazim u radu sa decom te sam i doktorirala iz oblasti  Dečije i preventivne stomatologije.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja stomatologijom, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja stomatologijom važna je želja I potreba za usavršavanjem I napredovanjem. Formalno obrazovanje je veoma važno, daje bazu i osećaj sigurnosti u radu. Formalnim obrazovanjem učite osnovne principe stomatološkog rada, koje ako sledite, nećete pogrešti. Takođe vežba i sam rad su veoma važani, pogotovu u ovoj oblasti. Svaki novi pacijent i novi rešen slučaj vam daju novu satisfakciju, i novi pogled na neke stvari. Svakim novim slučajem često otkrivate nešto novo, jer je svaki pacijent za sebe. Da bi ste bili dobar stomatolog neophodan je individualni pristup prema svakom pacijentu, jer ima mnogo faktora od kojih zavisi uspeh stomatološke terapije.

Koja su predznanja potrebna da bi neko mogao da se bavi poslom stomatologa?

Da bi mogli samostalno da radite kao stomatolog, nakon završenog Stomatološkog fakulteta, neophodno je da obavite obavezan pripravnički staž i nakon toga položite državni ispit. Uz praktično znanje koje dobijate na fakultetu dobijate i široko opšte medicinsko znanje, koje Vam  je neophodno za rad sa pacijentima, daje vam sigurnost i stručnost u radu.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Stomatologija je zaista perspektivna profesija, ali zahteva stalno usavršavanje, učenje, napredovanje, praćenje novih trendova i procedura i konstantan rad na sebi.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Mogućnost da stvorite i  ulepšate nečiji osmeh, popravite mu samopouzdanje i stvorite mu želju da se češče osmehuje.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče stomatologije?

Srbija je u toku sa ostatkom sveta i ni po čemu ne zaostaje. Najnovije materijale, instrumente i rad po najnovijim protokolima i principima možete dobiti od mnogih stomatologa u Srbiji. Sve to traži velika ulaganja i odricanja, ali želja za napredovanjem i usavršavanjem i potreba da se pacijentima pruže najbolje usluge po svetskim standardima svrstavaju naše stomatologe u svetski vrh.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu, ako da na koji način?

Psihologija je veoma bitan deo stomatološke profesije i ova dva segmenta se međusobno prožimaju. Psihologija je veoma važna pogotovu u dečijoj stomatatologiji, gde igra ključnu ulogu u uspostavljanju odnosa poverenja sa malim pacijentima.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Radni dan stomatologa je veoma dinamičan. Podrazumeva kontakt sa velikim brojem ljudi, od pacijenata do stručnih saradnika. Hitni pozivi i slučajevi su neminovnost ovoga posla. Nekada je neophodno da se brzo reaguje, tako da se dešava da često prekidate neke druge aktivnosti kako bi pružili neophodnu brzu pomoć.

Da li je bavljenje stomatologijom stresno?

Bavljenje stomatologijom može biti veoma stresno.  Susretanje i rad sa anksioznim, uplašenim pacijentima, koji pri tom često dolaze zbog bolova se odražava i na samog stomatologa. Neophodno je da tokom rada pacijentu ulijete poverenje, da uz stručnost koja se podrazumeva pacijent oseti i brigu i pažnju, da Vam je stalo da mu pomognete.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan stomatolog u svom radu?

Postoje situacije kada su želje pacijenata nerealne. Postoje terapijske procedure koje zahtevaju više dolazaka i poseta da bi se problem rešio i pacijenti trebaju biti upoznati sa time.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Timski rad je veoma bitan i ključ današnje savremene stomatologije. Multidisciplinarni pristup u terapiji i uključivanje stomatologa različitih specijalnosti je osnov dobre dijagnoze i terepije i pokazatelj da će pacijent dobiti najbolje rešenje. Takođe kod pacijenata koji boluju od nekih hroničnih oboljenja često je neophodna saradnja stomatologa sa lekarom koji leči osnovno oboljenje radi dobijanja smernica i saglasnosti za interveciju. Takođe ukoliko su tokom trudnoće neophodne neke opsežnije stomatološke intervencije, neophodna je saglasnost ginekologa. Stomatolog protetičar blisko sarađuje sa zubnim tehničarom, i izrada zubnih nadoknada odnosno proteza, krunica i mostova je proizvod zajedničkog rada protetičara i zubnog tehničara. Stomatološka sestra zauzima značajno mesto u stomatološkom timu. Rad stomatologa zajedno sa setrom, se naziva konceptom stomatologije u četiri ruke i značajno olaksava i ubrzava stomatološke intervencije.

Kako ukratko izgleda jedan poslovni proces stomatologa, od postavljanja dijagnoze do rešavanja zdravstvenog problema? 

Pre bilo koje stomatološke intervencije, neophodan je detaljan razgovor sa pacijentom, gde ćete čuti njegove želje, eventualne probleme i dobiti uvid u njegovo opšte zdravstveno stanje što je od velike važnosti da bi ste znali šta od terapijskih provcedura smete da primenjujete i da li je možda neophodna neka priprema pre stomatoloških intervencija i dobijanje saglasnosti lekara koji leči osnovno oboljnje ukoliko neko postoji. Nakon dobijanja iscrpinih anamnestičkih podataka, sprovodi se detaljan stomatološki pregled koji osim pregleda svih zuba obuhvata i pregled mekih tkiva i jezika, odnosno cele usne duplje. Takođe neophodno je da stomatolog obrati pažnju i na strukture van usta, kao i na okolne limfne čvorove. Ukoliko je neophodno za uspostavljanje dijagnoze vrše se  i dodatna dijagnostička ispitivanja i dijagnostički testovi.  Nakon detaljnog stomatološkog pregleda, pravi se plan terapije. Počinje se sa rešavnjem hitnijih problema, zavisno od stanja oralnog zdravlja pacijenata. Ono što je takođe bitno je da se sprovedu adekvatne preventivne i profilaktičke mere u cilju očuvanja oralnog zdravlja pacijenata.

Šta je glavni cilj stomatologa?

Očuvanje i poboljšanje oralnog zdravlja pacijenata, kao i otklanjanje akutnih problema bi trebalo da budu glavni motivi i imperativ u obavljanju stomatološke delatnosti.

Koliko se razlikuje rad sa decom i odraslima, i zašto?

Rad sa decom I odraslima se razlikuje. Dečija stomatologije je umnogome specifična I predstavlja temelj za sve ostalo. Dobar dečiji stomatolog mora veoma dobro da poznaje I sve ostale oblasti stomatologije. Takođe neophodno je da je I dobar psiholog. Ukoliko se od najranijeg uzrasta krene sa redovnim kontrolama, adekvatnim preventivnim I profilaktičkim merama, dečiji stomatolog može da umnogome doprinese očuvanju zdravlja zuba I u budućnosti. Takođe veoma važna uloga dečijeg stomatologa je da male pacijente oslobodi straha, da ih nauči I edukuje kako da održavaju zube zdravim. Dečiji stomatolog prvi može prepoznati neke nepravilnosti u razvoju vilica I zuba I na vreme odreagovati, kako bi se oni na vreme sanirali uz što manje posledica.

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena?

Posao stomatologa je cenjen, ljudima vraćate osmeh, ukoliko imaju probleme sa zubima i bolove oslobađate ih istih, na taj način poboljšavate kvalitet života ljudi.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja stomatologijom?

Od bavljenja stomatologijom bi moglo da se živi, ali uz dosta odricanja, ulaganja, konstantnog učenja, usavršavanja i rada na sebi u profesionalnom smislu.

Šta bi poručila mladima i starijima koji razmišljaju da postanu stomatolozi?

Stomatologija podrazumerva rad sa ljudima, tako da su za uspešno bavljenje ovim poslom osim stručnog znanja, manuelne izvežbanosti, neophodne i socijalne veštitine. Pacijentima je bitan osećaj sigurnosti i poverenja, koji im možete pružiti jedino ako dobro poznajete svoj posao, sigurni ste u svakom trenutku šta radite, što pacijenti odlično prepoznaju. Ljubaznost, razumevanje za pacijentove probleme i empatija prema njima su veoma značajni faktor za dobijanje pacijentovog poverenja, a samim time i uspeh stomatološke terapije. Takođe veoma je važna bliska saradnja sa ostalim kolegama različitih specijalnosti, kako bi ste pacijentu ponudili najbolje rešenje za njegov problem.

 

Nataša nam je vrlo precizno predstavila prednosti i mane posla stomatologa, i hvala joj na tome. Do sledećeg čitanja.

Vojislav Dimitrijević - Tester mobilnih uređaja

Svaki mobilni uređaj koji se proizvede na svetu prolazi kroz više faza testiranja pre nego što dođe do krajnjih korisnika. Bez testiranja bismo imali uređaje koji polovično rade, imaju nestabilan softver ili ne komuniciraju sa mrežom. Vojislav Dimitrijević je tehnički ekspert i vođa tima za testiranje mobilnih uređaja, i otkriće nam kako izgleda profesija jednog testera:

 

Zdravo Vojislave, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Radim u firmi čija je jedna od mnogobrojnih delatnosti i testiranje softvera različith mobilnih uređaja (telefona, tableta, data modema, satova). Kao sertifikovana testna ustanova, pružamo usluge testiranja različitim proizvođacima, sa ciljem da se softver u njihovim uredjajima lepo „ispegla“ pre izbacivanja uređaja na tržiste, ali i operaterima. Ako neki uređaj koji je u prodaji ne radi, nije prošao kroz naše ruke.

Kada si počeo da se baviš testiranjem mobilnih uređaja i kako je taj početak izgledao?

U firmu sam došao pre nepunih 10 godina i to mi je bio prvi posao, kojim sam počeo da se bavim pred kraj fakulteta, i na kome sam i dalje. Došao sam u manje-više poznato okruženje i jednu prijatnu atmosferu firme od nekih 20-tak zaposlenih, od kojih sam većinu poznavao sa fakulteta. Dobio sam teorijsku i praktičnu obuku od nepune dve nedelje, što je bilo dovoljno da me i zvanično ubace „u vatru“, tj. pošalju na prvo putovanje. Onda je došao i prvi odlazak na teren, u Moskvu.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja testiranjem, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje?

Najbitnije je ne plašiti se letenja 🙂 Pošto je o slanju inženjera na teren odlučuje na osnovu različitih faktora, kao što su posedovanje određenih viza, pasoša određenih zemalja, povezanost avio-linijama sa lokacijama za testiranje, postoji grupa zemalja koje podržava srpska kancelarija i u koje se najčešće putuje avionom. Zbog toga je strah od letenja isključujući faktor. Formalno obrazovanje nije toliko bitno za samo testiranje, jer testovi najčešće pokrivaju uobičajene stvari, koje prosečan korisnik svakodnevno radi na telefonu

Zbog čega se toliko putuje u strane države?

Putuje se zato što se svim tim firmama za koje testiramo ne isplati da plaćaju svoje ljude u svakoj državi gde im treba testiranje. Tu nastupamo mi kao firma koja pruža usluge testiranja gde god zatreba (ta čuvena rec: outsourcing). E sad, članovi srpske kancelarije praktično sva testiranja rade napolju, jer Srbija kao mala zemlja nije toliko zanimljiva velikim proizvodjacima softvera. Otuda toliko putovanja.

Koliko je poznavanje elektronike ili fizike ili drugih nauka bitno za rad u polju testiranja, i na koji način? Koja su predznanja potrebna da bi neko mogao da se bavi poslom testera?

Elektronika, fizika i slične nauke nisu presudne za ovu vrstu posla, mada postoje odseci u firmi koji zahtevaju određen nivo poznavanja elektronike, procesa automatizacije i sl. Što se tehničkog znanja tiče, za početak je potrebno poznavati kako se rukuje telefonom, što danas i nije toliko teško. Bitno je da potrebna opcija, meni, na telefonu može brzo da se nađe i da se iskoristi onako kako test traži

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Mislim da je profesija perspektivna, jer smo svi svedoci da se sve više i više stvari prebacuje u digitalni domen, i da se pojavljuje sve vise „pametnih“ uređaja, koji u sebi imaju nekakav softver. A gde je softver, tu je i potreba za testiranjem istog. Samo testiranje se može do određene mere automatizovati, ali će uvek postojati potreba da se neke stvari ručno odrade, procene i sl.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Dve stvari: Putovanja na mesta koja ne bih obišao za tri normalna života i priliku da upoznam druge kulture, kao i mogućnost neprestanog učenja, jer se tehnologija razvija neverovatnom brzinom

Kako izgleda tvoj radni dan?

Možda bi bilo bolje pitati kako izgleda radna nedelja, pošto većina testiranja na kojima radimo, funkcioniše na principu testne nedelje. Ponedeljak rano ujutro je rezervisan za letenje na test lokaciju. Kad dodjemo, čitaju se pristigli mejlovi i to je neka rutina koja se posle prenosi na svako jutro, pošto se često dešava da kontakti iz firmi za koje testiramo rade u drugim vremenskim zonama, pa mejlovi stižu u toku noći. Kad se završi taj deo, i reši neki eventualni hitni zahtev, kreće se sa testiranjem. Za svaku nedelju testiranja imamo listu testova koji treba da se odrade. Napravimo približan plan i uglavnom ga se pridžavamo do kraja test nedelje. Preko dana radimo potrebne testove i to sa ciljem da pronađemo što više grešaka u softveru, jer je to suština našeg posla. Na kraju dana pošaljemo izveštaj o tome šta je rađeno i koje su greške otvorene, proverene itd. Petak popodne je rezervisan za povratak kući, mada to nekad može biti i subota, u zavisnosti od raspoloživosti i cena letova.

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno, i ako da na koji način?

Lagao bih kad bih rekao da nije, ali bitnije u toj priči je naučiti nositi se sa tim stresom. Glavni generator stresa mogu biti kratki rokovi za testiranje kad su neki nestandardni ili novi projekti u pitanju, pa se ispostavi da je za kvalitetno testiranje potrebno više vremena nego što je neko procenio. To onda vodi ka prekovremenim satima, što nekim ljudima može predstavljati problem. To kod nas svakako nije uobičajena pojava, već sporadična.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan tester?

Najčešće prepreke na terenu su vezane za samo (ne)funkcionisanje uređaja, ili SIM kartica potrebnih za testiranje. Posao takav kakav je, kao i gomila telefona, koja se u nekom trenutku može imati uz sebe, može biti sumnjiv policiji, tako da se dešava s vremena na vreme da moramo da policijama različitih država objašnjavamo da nismo šverceri, i da im pojasnimo šta u stvari radimo. Dobra stvar je što imamo propratne dokumente izdate od strane firme, kojima tako nešto i dokazujemo po potrebi.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način? Sa kim najviše sarađuje jedan tester?

Najviše se sarađuje sa drugim kolegama testerima. Timovi sadrže od 1 do 3 čoveka, i ti ljudi praktično provedu 5 dana neprekidno zajedno, pa je bitno da međuljudski odnosi budu dobri. Ono što je dobro kod nas je što je tim kao jedna velika porodica, i gomila nas se intenzivno druži i van posla

Kako ukratko izgleda jedan proces testiranja mobilnog uređaja?

Poenta testiranja je da nađemo greške u softveru da bi ih proizvođači mogli otkloniti i tako prodati proizvod kojim će krajnji korisnici biti zadovoljni. Na početku nedelje ubacujemo na telefon verziju softvera koju treba testirati i krećemo da odrađujemo testove po test listi koju dobijemo od firme za koju testiramo. Testovi su grupisani u različite kategorije, radi testiranja različitih funkcionalnosti telefona: pozivi, poruke, prenos podataka i sl. Kad se nađe greška, reprodukuje se na telefonu uz snimanje tzv. logova – grupa poruka koje telefon generiše i razmenjuje sa mrežom, i ti logovi se zajedno sa preciznim opisom greške šalju firmi čiji proizvod testiramo. Onda programeri u toj firmi traže uzrok greške i otklanjaju ga u novoj verziji softvera, koja onda ponovo dolazi kod nas. To se odvija u nekoliko ciklusa, dok proizvođač ne bude zadovoljan stabilnošću i funkcionalnošću softvera.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena, i zašto?

Zahvaljujući mojoj i nekolicini sličnih firmi, koje se takođe bave testiranjem sofvera, ali na nekom drugom nivou, sve više ljudi u Srbiji je svesno postojanja ovakvog nekog zanimanja. Mislim da je zbog toga rano pričati o cenjenosti same profesije, ali da je perspektivna - jeste.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja testiranjem?

Mislim da može, opet zbog toga što su u pitanju mahom strane firme, gde se može dobiti pristojna plata. Terenski rad, naravno, nije i ne može biti nešto što će se raditi dve ili tri decenije, ali sa porastom iskustva dolazite do toga da možete da pređete na malo „mirnije“ pozicije i da od jednog trenutka putujete isključivo kao turisti 🙂

Za kraj: šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu testeri?

Ne znam koji je telefon najbolji! Šalu na stranu, svaki „pametni“ uređaj se uzima zdravo za gotovo, kao da je baš takav napravljen iz prve. To naravno nije tako. Iza svega se nalaze dani programiranja i dani testiranja. Ukoliko želite da zavirite iza zavese, da vidite šta sve treba da se uradi da biste poslali bliskim ljudima SMS kad stignete na letovanje, onda vam ovaj posao pruža baš tu mogućnost. I ostanite gladni znanja, u ovoj profesiji ga možete steći na pretek.

 

Hvala Vojislavu što nam je pružio uvid u tajne svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Biljana Đurić Stojanović - Pedijatar

Pedijatri su lekari koji se brinu o najmlađoj populaciji, a posao pedijatra podrazumeva stalnu brigu o deci, ali i komunikaciju sa njihovim roditeljima. Kako izgleda profesija pedijatra približiće nam Biljana Đurić Stojanović, koja se ovim poslom bavi dugi niz godina:

 

Zdravo Biljana, hvala Vam što ste izdvojili vreme za Tajne Zanata. Da li biste mogli da nam kažete nešto osnovno o svom poslu, šta je suština Vašeg zanata?

Na početku, da se predstavim,ja sam Biljana Đurić Stojanović, specijalista pedijatrije. Imam dugogodišnje iskustvo u ovom poslu, a najvažniji cilj bavljenja ovim poslom je briga o zdravlju najmlađih pacijenata. Uloga u našem društvu je neprocenjivo velika, ali ne i poštovana. Radim kao pedijatar sa najmlađima u primarnoj zaštiti, znači u domu zdravlja.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja medicinom, i koliku ulogu na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa?

Na početku bavljenja ovim poslom, najvažnije je pre svega velika ljubav i entuzijazam za ovaj poziv, kao što je važno i u drugim poslovima kojima se ljudi bave. Naravno, formalno obrazovanje je jako bitno, ali ipak mislim da je praksa više značajna za kvalitetno bavljenje poslom.

Koliko traju studije medicine i šta je neophodno da bi se steklo zvanje doktora?

Studije medicine traju šest godina, posle završenih studija obavezan je pripravnički staž od 6 meseci, a potom se pristupa polaganju stručnog ispita. Postaje se doktor opšte medicine. Da biste postali pedijatar, potrebno je još 4 godine specijalizacije nakon kojih se polaže specijalistički ispit i tada postajete specijalista pedijatrije.

Šta je ono što najviše volite kod svog posla?

Najviše volim kada deca bez straha dolaze kod svoje “Đurićke”, kada im titra osmeh na licu i kada im iz iskričavih očiju vidim da mi veruju i doživljavaju kao nekoga ko će im pomoći. To dečje poverenje je najveće zadovoljstvo za mene kao njihovog pedijatra.

Da li mislite da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče medicine?

Mislim da jesmo u toku sa ostatkom sveta, ali samo zahvaljujući našoj posvećenosti ovom pozivu.

Da li psihologija igra ulogu u Vašem poslu?

Naravno da je psihologija sastavni deo našeg posla, jer je pristup svakom detetu individualan, što bih ja rekla: svakom detetu treba naći “žicu” kako mu prići na najbezbolniji način.

Kako izgleda Vaš radni dan, koji su radni zadaci?

Moje radno vreme je što bi jedan tata malog pacijenta rekao “u cik-cak” što znači jedan dan pre podne, sledeći posle podne. Stignem na posao i onda se “maskiram u doktorku” (shvatate da je ovo izjava jednog malog pacijenta), i onda krećem sa radom. U toku dana imam i bolesnu kao i zdravu decu na pregledu. Naravno, divno je raditi sistematske preglede bebama, gde vidim kako njihov psihomotorni razvoj napreduje, “gugutanja”, glasno smejanje i naravno po koji plač.

Da li je bavljenje Vašom profesijom stresno?

Naravno da je posao koji obavljam jako stresan, jer suočavam se sa problemom koji moram da rešim u najkraćem mogućem vremenu. Radi se o zdravlju deteta, treba uliti poverenje roditelju i pokušati da sve nedoumice budu rešene.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan doktor?

Najčešće je nestrpljenje roditelja problem koji mora da se reši, needukovanost, a sa druge strane dostupnost moru informacija koje su uglavnom neproverene. Sve to otežava moj rad. Moja parola je da ni jedan roditelj ne može da izađe iz ordinacije a da mu ostanu nejasni neki moji odgovori i stanje zdravlja njegovog mališana.

Da li mislite da je Vaša profesija perspektivna?

Ja sam nepopravljivi entuzijasta, volim svoj poziv, te smatram da jeste perspektivna, ali je potrebno puno ljubavi i odricanja da bi se uspešno obavljao.

Koliko je timski rad bitan u Vašem poslu i na koji način?

Timski rad je neophodan, samo što u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, gde ja radim je nemoguć jer zbog manjka kadra radimo potpuno sami. Broj pacijenata je takođe jako veliki.

Kako ukratko izgleda jedan pregled od početka do kraja, šta sve sadrži i šta je najbitnije?

Prvo uzimam anamnezu tj. podatke zbog čega dete dolazi na pregled, zatim se obavlja pregled, konstatuje o čemu se radi, objasni roditelju i detetu da adekvatna terapija. Vodim se jednom izjavom moje drage profesorke da je jako bitno slušati i verovati majci, iako nekad ne može da objasni simptome bolesti svog deteta, jer ona najbolje poznaje svoje dete.

Šta je glavni cilj doktora?

Najvažnije je da sačuvamo zdravlje naših pacijenata, steknemo njihovo poverenje i naravno edukujemo.

Da li mislite da u Srbiji može da se lagodno živi od bavljenja medicinom?

Vrlo neobično pitanje. Ja radim u domu zdravlja, živim od ove svoje profesije, samo je pitanje poboljšanja kvaliteta života u svim segmentima.

Za kraj: Šta biste poručili mladima i starijima koji razmišljaju da postanu lekari?

Moraš jako da voliš ovaj posao da bi se opredelio da budeš lekar. Odricanja su velika, ali osmeh, crtež samo za “Đurićku”, pozdrav i zagrljaj i kad porastu, je velika satisfakcija da budeš doktor svojim malim drugarima.

 

Hvala Biljani što je sa nama podelila neke od tajni svog zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Ratko Pavlović - Pčelar

Pčelarstvo je zanat star više hiljada godina, i iako je danas modernizovan različitim alatima i svugde dostupnim znanjem - i dalje krije gomilu tajni koje se stiču iskjučivo iskustvom. Ratko Pavlović je profesionalni pčelar i otkriće nam neke od tajni svog zanata.

 

Zdravo Ratko, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Pčelarstvo je deo poljoprivrede. Glavni ciljevi pčelarstva su proizvodnja pčelinjih proizvoda i upotreba pčela za oprašivanje različitih biljaka. Hranljiva i lekovita vrednost meda,polena i propolisa je poznata od davnina, kao i raznovrsna upotreba voska. U današnje vreme se sve više koristi matični mleč i pčelinji otrov, ali ipak najveća korist od pčela dolazi od oprašivanja. Procenjuje se da je 1/3 proizvedenog voća i povrća oprašena pčelama, a posredno značajno utiču i na proizvodnju drugih vrsta hrane.

Kada si počeo da se baviš pčelarstvom i kako je taj početak izgledao?

Kao osnovac sam počeo da se interesujem za pčelarstvo. Kod dede na selu sam imao prve kontakte sa pčelama, a posle završenih studija sam počeo da se samostalno amaterski bavim pčelarstvom. U poslednjih nekoliko godina se profesionalno time bavim. Kao i u svakom zanatu prvo se uče jednostavnije stvari, a zatim se znanja i veštine usavršavaju.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja pčelarstvom, i koliku ulogu u na početku karijere igra teorijsko obrazovanje a koliko sama praksa?

Najbitnije je interesovanje i ljubav za takvu delatnost. Teorijsko obrazovanje je neophodno. Praksa se vremenom postepeno stiče, ali najbolje i najbrže uz pomoć nekog iskusnog pčelara. Potrebno je proveriti i reakciju na pčelinji otrov, jer u slučaju alergije nema smisla počinjati sa pčelarstvom.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna, i zašto?

Pčelarstvo je veoma značajno za proizvodnju hrane, a ima značaj i u mnogim drugim oblastima kao što su medicina i kozmetička industrija. Zbog toga je perspektivno, ali je izvesno da će uslovi za gajenje pčela u budućnosti biti mnogo teži zbog klimatskih promena i različitih čovekovih štetnih aktivnosti.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla, i zašto?

Svaka pčelarska sezona je različita, tako da se stalno uči nešto novo. Potrebno je obaviti mnogo različitih operacija, pa je posao raznovrstan. Volim da boravim u prirodi tako da mi odgovara što većinu vremena provodim na otvorenom.

Da li misliš da je Srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče pčelarstva?

Što se tiče tehnologije pčelarstva mislim da jeste, čak i na višem nivou nego mnoge zemlje. Ono u čemu mislim da zaostajemo je logistika i plasman pčelinjih proizvoda.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Zaposlen sam u „Apicentru“ preduzeću koje se isključivo bavi selekcijom i proizvodnjom pčelinjih matica, tako da se moji poslovi prilično razlikuju u odnosu na pčelare koji se bave proizvodnjom meda i drugih pčelinjih proizvoda. U toku godine se obavljaju različiti poslovi. Odabiramo najbolje matice za dalju reprodukciju. Radimo kontrolne preglede da bi odredili kvalitet pčelinjih društava i matica, kao i da bi utvrdili da li postoji neka bolest, društvo bez matice ili sa lošom maticom. Loše matice zamenjujemo mladim kvalitetnim maticama. Proizvodimo mlade sparene matice, koje obeležavamo i sa pčelama pratiljama pakujemo u kaveze za prodaju. Selimo pčele na druge pčelinje paše. Uklanjamo višak meda sa pčelinjih društava, koji posle koristimo za formiranje oplodnjaka (manje košnice koje služe za sparivanje matica). Pratimo nivo zaraženosti varom – glavnim pčelinjim parazitom. Pored ovoga uvek postoje i drugi poslovi koje je potrebno obaviti pre svega vezane za razne pripreme, merenja i sl.

Da li je pčelarstvo stresna profesija?

Mislim da uglavnom nije, posao je lep i radi se sa uživanjem, mada može da bude. Često se dešavaju krađe košnica i trovanja pčela pesticidima.

Sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan pčelar u svom radu?

Prepreka ima dosta, pa ću navesti samo neke. To su odabir odgovarajuće lokacije za pčelinjak, zatim razni administrativni problemi, trovanja i krađe, bolesti, nepredvidljive pašne i vremenske prilike, plasman proizvoda kao i nelojalna konkurencija.

Kako pčelarstvo zavisi od vremenskih uslova i kako se najčešće boriš sa tim problemom?

Kao i u svakoj poljoprivrednoj grani i u pčelarstvu su vremenski uslovi veoma značajni. Količina nektara koji medonosne biljke izlučuju i dostupnost polena kao i razvoj pčelinje zajednice i raznih bolesti i parazita su u tesnoj vezi sa vremenskim prilikama. Pošto na to ne možemo da utičemo, a košnice se uglavnom ne otvaraju kada je niska temperatura ili pada kiša onda to vreme uglavnom koristimo da obavimo neke pripreme i popravke u radionici.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Ukoliko se radi o hobi pčelarenju sa manjim brojem košnica sve može da uradi jedan čovek, međutim ako se radi o velikom broju košnica tada se poslovi brže i lakše obavljaju u timu. Neki poslovi kao što su selidba ili masovna prihrana pčela praktično i ne mogu da se obave samostalno.

Kako ukratko izgleda jedan proces dobijanja meda i koliko je vremena potrebno za dobijenu teglu meda?

Kada pčele sakupe nektar one ga pakuju u voštane ćelije, dodaju mu enzime i uklanjaju višak vode, a zreo med poklapaju voštanim poklopčićima. Okviri sa poklopljenim medom se vade iz košnica, otvaraju i stavljaju u vrcaljku gde se pomoću centrifugalne sile odvaja med od saća i zatim pakuje. Koliko je potrebno vremena teško je reći, to je celogodišnji proces koji u zavisnosti od izdašnosti pčelinjih paša, vremenskih uslova, znanja i truda pčelara, kvaliteta pčelinjih društava i drugih faktora. To može rezultirati sa različitim količinama dobijenog meda, od par kg do nekoliko desetina kg po košnici.

Šta je glavni cilj pčelara?

Cilj je imati produktivna i zdrava pčelinja društva. Kada su takva društva u toku cele godine onda su pčele i pčelar spremni da iskoriste svaku pčelinju pašu kada se pojavi.

Da li je tvoje profesija u Srbiji cenjena?

Mislim da mnogi voćari i povrtari cene posao koji im pčele obavljaju. Postoje i oni nesavestni koji nepravilno koriste pesticide i tako izazivaju masovna trovanja ne samo pčela nego i drugih korisnih polinatora, a tako i sebi nanose štetu. U mnogim državama postoje naknade pčelarima od strane uzgajivača biljnih kultura za oprašivanje, tj. donošenje pčela na određene lokacije u vreme cvetanja raznih poljoprivrednih kultura. U Americi je ove godine naknada za oprašivanje badema dostigla rekordnu vrednost od 320 dolara po košnici, dok se kod nas još događa da pčelaru ne dozvoljavaju da donese pčele na neku površinu, naplaćuju pašarinu i sl. Dobro je što postoje subvencije pčelarima od ministarstva poljoprivrede. Nažalost u prodaji ima mnogo falsifikovanog meda, što nanosi mnogo štete pčelarstvu.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja pčelarstvom?

Mislim da jedna porodica sa 150-200 pčelinjih zajednica može pristojno da živi uz racionalnu organizaciju iskorišćavanja pčelinjih paša, znanje, iskustvo i veliki trud.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu pčelari?

Preporučio bi da pročitaju neku knjigu o pčelarstvu, npr. „Pčelarstvo“ koju je napisao prof. Jovan Kulinčević, zatim da nađu nekog iskusnog (najbolje profesionalnog) pčelara radi prakse. A potom da odluče da li su za takvu delatnost ili hobi. Dodao bih još i da pažljivo izaberu lokaciju za pčelinjak, da uvek imaju jaka društva sa kvalitetnom maticom, da paze na varou, grabež, voskovog moljca i da društvima obezbede dovoljno kvalitetne hrane za zimu.

 

Ratko nam je otkrio dosta tajni svoje struke, i hvala mu na tome. Do sledećeg čitanja.

Aleksandar Milković - Pozorišni glumac

Posao pozorišnog glumca svi zamišljamo kao pojavljivanje na sceni i pričanje naučenog teksta, sa malo truda da se shvati ko je lik koga glumimo. Međutim, gluma je mnogo kompleksnija od toga i zahteva rešavanje problema, trud i angažovanje u svetu pozorišne umetnosti. Kako izgleda život jednog pozorišnog glumca, približiće nam Aleksandar Milković:

 

Zdravo Aleksandre, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svojoj profesiji, šta je suština tvog zanata?

Zdravo svima, ja sam Aleksandar, glumac. Završio sam glumu na akedmiji umetnosti u Novom Sadu 2013. godine. Suština mog zanata... Sve zavisi kako čovek doživljava sebe, svoju profesiju i ulogu u društvu. Bar kako sam uspeo do sada da primetim u mom poslu postoje dve kategorije. Jedna su glumci-umetnici a druga su glumci-biznismeni. I otprilike se svodi na to, tako se postavljamo - da li ćemo raditi nešto komercijalno ili nešto umetnički. Takođe, bitno je kako doživljavamo svoju ulogu u društvu, da li smo zvezde ili smo neko ko se bori za neke vrednosti. Ja sebe prvenstveno doživljavam kao kategoriju glumca-umetnika, kao nekoga ko ipak ima određenu misiju, da edukujem, prosvetlim, ili prosto nasmejem ljude.

Kada si počeo da se baviš glumom i kako je to izgledalo?

Kod nas je jako popularno da se još u osnovnoj školi bar jednom pojaviš u nekoj predstavi. Znate ono "kad smo bili mali radili smo Sumnjivo Lice u osnovnoj, pa sam tu glumio..." - e tako i ja. Moja prva uloga u vrtiću je bila neki pajac-voditelj, i onda se to nastavilo kroz ostatak života (kroz smeh). Posle dramske sekcije u osnovnoj školi nastupila je pozorišna radionica kulturnog centra u Inđiji, pa sam nakon toga upisao prava u Novom Sadu - gde sam posle prve godine pokušao da upišem glumu na Akademiji Umetnosti, i upisao.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja glumom, i koliku ulogu tu igra talenat a koliku rad?

Gluma je stvar koja je jako subjektivna. I sa strane onoga ko to gleda i sa strane samog glumca. Znate kada ljudi kažu da im je neki glumac probudio osećanja, da ih je oduševio ili slično - a vas ništa. Glavni je odnos između glumca i publike, bez toga ne postoji čin pozorišta. Samim tim, pošto je sve subjektivno mislim da je talenat neka neosporna stvar - to svi vidimo i to svi osećamo. Ali, moje mišljenje je da je bez rada talenat nešto što zamire ako se ne neguje. Dakle, talenat smatram dobrom osnovom za napredak, ali rad je procentualno veći deo ovog posla.

Koliko trema ima uticaj na nastup jednog glumca?

U ovim situacijama volim da parafraziram jednog mog kolegu koji je rekao "Volim osećaj kada imam tremu zato što mi je to znak da mi je do mog posla stalo". Ja takođe volim osećaj pozitivne treme, treme koja nas gura dalje, koja nam odjednom budi neku novu energiju. Pred sam kraj procesa tu su samo nijanse, koliko smo fokusirani, koliko smo koncetrisani, koliko imamo snage, itd. Pozitivna trema je tu kada treba da se "grune", da se svom snagom pokaže šta smo radili. Pored toga, po mom mišljenju je trema nešto što je usmereno ka spolja, ipak se mi bavimo time kako će publika da reaguje na nas - tako da se ipak trudim da tremu suzbijem što više.

Kako izgleda radni dan jednog glumca?

Heheheh.. Radni dan jednog zauzetog glumca se uglavnom svede na dvokratne probe, uglavnom su od 10 do 2 i od 6 do 10 ili slično. Kada je igranje, koje je uglavnom od 8 ja volim da sam dva sata ranije u pozorištu da mogu natenane da se pripremim. Bitno je da imam osećaj da sam došao u pozorište i da ću za koji sat pričati neku priču. Pokušavam da se ubacim u okolnosti - koji priču pričam, šta smo mi to radili, da se podsetim procesa, kako bih prosto mogao da uplivam u predstavu kada počne. Posle predstave volim da ostanem sa kolegama, da popričamo kako je bilo.

Šta je glavni cilj glumca?

Ovim bih se vratio na prvo pitanje: Mislim da gluma ima pre svega neku edukativnu svrhu. Bar želim tako da mislim. Kada kažem edukativnu - ne mislim an klasično prenošenje znanja i tajni koje "naivni gledalac" ne zna. Mislim na shvatanje da postoje još neke sudbine mimo naših, i da je presudan momenat spoznavanja. Bitno je da publika pogleda predstavu i kaže "Aha, vidiš meni se ovo desilo", ili da prepozna sudbinu koju gleda, da bude kvalitetnija za jedno iskustvo iskrenog prikaza nečije sudbine. Možda je umesto reči "edukovati" bolji izraz "podeliti sa drugima sudbinu svog lika ili nečije priče". Meni je najlepši osećaj kada neko posle moje predstave kaže da je seo i razmislio o tome što je video.

Da li je pozorišna gluma u Srbiji cenjena?

Procesom digitalizacije su neke stvari malo izgubile na značaju. Za razliku od prošlog vremena i onoga što sam slušao od starijih kolega, nekada su glumci imali određeni status. Status u smislu prepoznavanja, ljudi vas cene. Danas je mnogo lakše posle najave filma otići na internet i osuti paljbu po nekome, sve se stvari dovode u pitanje, niko više nije nedodirljiv. A na sve to je izbor glumaca sve veći i veći, a kritika je postala mnogo oštrija. Opet, ako očekujete da dođete u pozorište da zaboravite na probleme i malo se nasmejete - to ćete i dobiti. Onda nema smisla pričati o dubljem značaju. To sa jedne strane jeste tako i to je strašno, a sa druge strane nas stimuliše da pokušavamo iznova i iznova. Dakle, mislim da cenjena jeste, ali se nekako svede na to da čoveka najviše hvalimo posthumno.

Šta ti najteže pada da radiš na sceni, a šta najlakše, i zašto?

Postoji mnog različitih tehnika glume, i ljudi doživljavaju različite tehnike na različite načine. Na kraju je najvažnije da se neka priča ipak ispriča. Ja sam sebe uvek više smatrao kao komedijaša nego kao nekoga ko se dobro snalazi u drami, ali je to bio moj motiv da se dramom sve više bavim. Smatrao sam da ono što mi je slabija strana treba da pokušam da popravim. Postoji više faza u procesu pravljenja jedne predstave. U početku je tu elan, krećemo da radimo nešto novo i svi smo uzbuđeni, onda nailazimo na probleme. Nekada su ti problemi mali i malo nas lome, a nekada nas baš umore. Nekada ne znam kako da priđem svom liku, i nailazim na probleme koje ima bilo ko ko se bavi nekim kreativnim poslom. Tako da, ne postoji neka konkretna stvar koju sam voleo ili nisam da radim na sceni, više su problematični ti "rukavci" koji se javljaju tokom procesa.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja pozorišnom glumom?

Mislim da može da se živi, al je to uslovljeno time koliko će neko biti angažovan u pozorištu. Sa druge strane, koliko će neko biti angažovan zavisi od toga koliko će on biti zastupljen i koliko ljudi za njega zna. Sada je to još više izraženo, čovek mora da bude popularan da bi živeo od pozorišta, koje je postalo dosta nesigurna stvar. Ljudima koji prave predstave je bitno da im predstava uspe, pa samim tim pozivaju glumce koji imaju neki renome. Onda je mladom glumcu dosta teško da se probije u taj svet. Mislim da ima perspektivu i da može da se živi od nje, ali mislim da ne mogu svi glumci ovde da uspešno žive od glume.

Da li imaš iskustva sa filmskom glumom i koliko se ona razlikuje od pozorišne glume?

Imam iskustva sa filmskom glumom ali mnogo manje. Tamo gde sam ja studirao film i snimanje nije toliko zastupljeno kao pozorišna gluma. U Beogradu je manje-više sve što se tiče filmske glume i tu je situacija dosta centralizovana. Naravno, to je nešto što bih zaista voleo da promenim. Iz onoga što znam - postoji bitna razlika. Dosta svedenije, minimalnije se glumi pred kamerama. Treba naučiti da sredstva koja koristimo u pozorištu smanjimo, pokret koji je u pozorištu velik i naglašen pred kamerama mora da bude dosta drugačiji, ali podjednako jak i značajan.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zašto?

Ja konkretno nemam nekog uzora, postoje ljudi koje volim da gledam ali nikad nisam pokušao da ih imitiram. Često se dešava da koristim ista sredstva kao drugi ljudi ali to nije nešto što radim namerno. Kada mi se desi da primetim da sam uradio nešto što je neko već uradio, volim da to promenim. Zapravo i jeste poenta naći autentičnost. Kada smo pričali o izrazu i izražavanju - želim da se ja izrazim, a ne da iskopiram nečiji izraz. Mislim da svako treba da ima svoj način i svoj stav.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu glumci?

Ako je gluma ono što vi zaista želite, to onda ne može niko da spreči. Razmišljam o nekoj konkretnoj stvari koju bih mogao da kažem, ali takva zapravo ne postoji. Kao što rekoh, gluma je subjektivna stvar, tako da mislim da je najbitnije u svemu naći sebe i šta je ono što vas ispunjava. Možda bi najbolji savet bio: ne opterećujte se kako vas drugi vide, nego udahnite, izdahnite i radite svoje. Na kraju dana je najvažnije da ste vi ispunjeni i zadovoljni.

 

Hvala Aleksandru što je podelio tajne svog zanata sa nama. Do sledećeg čitanja.

Milan Stajčić - Autoelektričar

milan-stajcic-autoelektricar-tajne-zanataVećina nas vozi automobile, ali malo ko od nas zna kakvi se električni sklopovi u njima nalaze i koja su znanja i veštine potrebne da bi se ti sklopovi remontovali i vozilo činilo bezbednim za vožnju. Kako izgleda posao autoelektričara, otkriće nam Milan Stajčić:

 

Zdravo Milane, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Zdravo svima. Suština autoelektričarskog zanata je održavanje i popravka svih električnih instalacija i električnih uređaja u svim vrstama motornih vozila.

Kada si počeo da se baviš autoelektrikom i kako je to izgledalo?

Autoelektrikom sam počeo da se bavim još u srednjoj školi. Škola me je upućivala na redovnu praktičnu nastavu u jednu veliku auto-kuću gde sam se prvi put sreo sa tim zanatom. Pošto sam uvek imao interesovanja za polje elktro-tehnike, odmah mi se svideo taj zanat i osećao da je to definitivno moj budući poziv.

Šta je najbitnije kod početka bavljenjem autoelektrikom, i koliku ulogu tu igra predznanje? Kakva su predznanja potrebna za uspešno bavljenje tvojim poslom?

Predznanje, kao i u svim drugim oblastima, igra zaista veliku ulogu. Obzirom da smo u školi izučavali predmete opšte elektro-tehnike, kao i u svim drugim školama elektro struke, to stečeno znanje mi je bilo od presudnog značaja za razumevanje rada kompleksih električnih kola ugrađenih u automobile (kamione, autobuse, traktore, radne mašine, prikolice...). Tokom kasnijeg školovanja smo izučavali konkretnije predmete vezano za elektrifikaciju motornih vozila. Svo to predznanje mi je bilo od odgromnog značaja za dalje usavršavanje i napredovanje. Nakon završetka školovanja intezivno sam nastavio sopstveno usavršavanje, ali sada proširujući svoja znanja novim podoblastima (kompjuterizacije) elektronskih sklopova u vozilima. U vreme kada sam ja završio školovanje kod nas još uvek nije postojao značajan broj vozila sa komjuterskim sistemima upravljanja radom istih. Obzirom da sam se već uveliko bavio hobi-elektronikom nije mi bio problem da i to savladam, ali svakako to nije bio lagan i jednostavan zadatak. Zatim je danas jako bitno imati u svom predznanju i dobro poznavanje mehanike iz razloga što većina računara u današnjim generacijama vozila zapravo kontroliše rad mehaničkih sklopova i njihovih pod sklopova.

Da li je bavljenje tvojom profesijom stresno, i ako da na koji način?

Mala doza stresa uvek može da postoji. To se ogleda u vidu predostrožnosti. Pošto sklopovi i razni sistemi u današnjim automobilima umeju da budu izuzetno komplikovani, poslu se mora pristupiti izuzetno savesno i odgovorno. Nestručnim radom i nepažnjom lako možemo dovesti do ozbiljnih oštećenja elektronskih uređaja, čija popravka ili kupovina drugog može biti veoma skupa. Zatim, tu je odgovornost po pitanju bezbednosti izvedenih radova – zamislimo da ste po preuzimanju svog automobila iz mog servisa krenuli na dalek put i dogodi vam se nekakav peh, daleko od kuće, koji je izazvan mojim nestručnim ili nesavesnim radom – izazivanje takvih vanrednih događaja ne smem sebi da priuštim, ili moram bar da ih svedem na najmanju moguću meru uz obavezno upozorenje da je nešto tako moguće iz određenih razloga. Tada tim vozilom putujete na sopstvenu odgovornost.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Mislim da je moja profesija poprilično perspektivna i da će biti još perspektivnija. Razlog tome je svakodnevna pojava sve savremenijih (komplikovanijih) tipova vozila koja se daleko više kvare u odnosu na ranije generacije. Još jedan bitan razlog za visoku perspektivnost moje profesije je u tome da je skoro nemoguće dijagnostikovanje i otklanjanje kvarova u kućnoj radinosti, a pogotovo od strane nestručnih i priučenih osoba kako je to nekada bila sasvim uobičajena praksa u našem narodu. Shodno tome smatram da vrhunac perspektivnosti mog zanata tek dolazi masovnijom pojavom automobila na potpuno električni pogon, za šta se moramo pripremati u narednom periodu.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Ono što najviše volim kod svog posla je rad sa elektrikom i elektronikom. To je ono što me posebno ispunjava jer sam oduvek imao nadprosečno interesovanje za tu nauku.

Da li je potrebno da autoelektričar nosi zaštitnu opremu tokom rada?

Za autoelektričara nije potrebno da nosi neku posebnu zaštitnu opremu. Obično radno odelo je sasvim dovoljna zaštita. Ovde moram da napomenem da sam u svojoj dugogodišnjoj praksi često sretao kolege koji nepoštuju ni minimum sopstvene zaštite i bezbednosti na radu. Nošenje papuča i kratkih pantalona pri obavljanju ovog i sličnih poslova značajno povećava rizik od povreda. Takođe bih izdvojio neke opšte mere predostrožnosti i pravila u mom zanatu a po pitanju bezbednosti na radu. Pri obavljanju ovog posla je veoma rizično nositi nakit koji može da izazove kratak spoj dok su vam ruke duboko u žicama. Zatim, ukoliko majstor ima dugu kosu mora je propisno vezati jer postoji opasnost od uvlačenja kose u sklopove koji rotiraju velikom brzinom – kakav bi ishod bio svima nam je jasno. Preširoki i nezakopčani rukavi kao i sama bluza koja mlatara može veoma lako biti uvučena u sklopove koji rotiraju ili velike moćne ventilatore oko kojih nešto radimo. Sa odela nesmeju visiti tregeri iz istih razloga. I sve ono što nam se učini da može izazvati nekakvu nezgodu moramo otkloniti.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj radni dan se suštinski ne razlikuje od radnih dana u drugim profesijama. Ukratko, rad sa vozilima i rad sa mušterijama. Poenta je provesti što više vremena u radu sa vozilima i što manje vremena u radu sa ljudima.

Da li je tvoja profesija u srbiji cenjena?

Moja profesija u Srbiji jeste cenjena ali ne na zavidnom nivou. Ovde ne želim da istaknem neku posebnost mog zanata u odnosu na druge zanate slične prirode. Mislim da će cenjenost ovog, a i drugih, zanata u budućnosti da raste iz razloga što postoji sve manje interesovanja mladih za ovaj posao tako da je deficitarnost, na tržištu zanatlija uopšte, tek na pomolu.

Da li misliš da u Srbiji može lagodno da se živi od tvoje profesije?

Naravno da od moje profesije u Srbiji može lepo da se živi, inače ne bih se bavio ovim poslom. Ali kao i u svim drugim poslovima sve je relativno i dosta zavisi od toga kako se snađeš.

Da li svaka kola imaju potpuno različitu elektriku ili postoje obrasci koje kada naučiš možeš da ih primeniš u različitim situacijama?

Naravno da postoje obrasci koji se primenjuju na svim vozilima. Ali ipak i tu postoje značajne podele. Prvenstveno zavisi od toga sa kojeg kontinenta potiče vozilo koje popravljamo, pa kom proizvođaču pripada i tako dalje.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu autoelektričari?

Trikova i tajni tu nema. Ne bih to sada mogao da svedem na neke trikove sa kartama pa da vam otkrijem neki štos. Sve se temelji na dugogodišnjem i mukotrpnom sticanju znanja i iskustva. Jedino što mogu da poručim potencijalnim razmišljačima o ovom zanatu jeste da perspektiva postoji.

 

Hvala Milanu na detaljnim odgovorima o tajnama svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Miroslav Maslar - Tattoo majstor

Tattoo artist ima ogromnu odgovornost u svakodnevnom poslu. Onaj ko dođe da uradi tetovažu će trajno izmeniti svoj lični opis, pa koncetracija tattoo artist-a mora biti na maksimumu tokom višesatnog rada bez predaha. Šta je pored koncetracije i prihvatanja odgovornosti potrebno za ovu profesiju, otkriće nam Miroslav Maslar:

 

Zdravo Miroslave, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svojoj profesiji, šta je suština tvog zanata?

Zdravo. U suštini, moja profesija je menjanje izgleda kože klijentima, zauvek. Pored toga bih to opisao kao crtanje ili slikanje. Kada kažem zauvek, moguće je delimično ukloniti tetovažu i postoje tehnike koje se koriste da se tetovaža prekrije, ali to nije jednostavan proces.

Kako si počeo da se baviš tetoviranjem, i kako je taj početak izgledao?

Crtao sam ceo život i hteo am da to crtanje nekako primenim. Prva prilika gde sam mogao da se oprobam u primenjenom crtanju je bilo tetoviranje. Naravno, nije krenulo tako lagano, trebale su da prođu godine pre nego što sam postao siguran u sebe kao tattoo artist, i u svoju tehniku. U tetoviranju je tehinka sve.

Kada kažeš "tehnika", šta to tačno znači u svetu tetoviranja?

Uprošćeno, to znači pravilno ubacivanje ink-a u kožu.

Šta je najbitnije na početku bavljenja tvojom profesijom?

Informisanje. Ako niste u prilici da odete kod nekog majstora da gledate kako on to radi, onda predznanje možete da stičete preko interneta. Na YouTube-u možete da nađete razne seminare koji su od velike pomoći.

Da li postoji formalno obrazovanje za tattoo majstora?

Ne, čuo sam da u Rusiji postoji ali kod nas ne. Kod njih je to pri akademiji likovnih umetnosti ubačeno kao smer, ali nisam čuo da ima još negde. Doduše, nisam još pričao ni sa kim ko je tamo studirao.

Kako izgleda proces vežbe, dok se ne dođe do prve tetovaže na čoveku?

Ja to nisam uradio kako treba, kao i većina tattoo majstora ovde. Po pravilu bi trebalo da se stažira u studiju i da se gleda kako to majstor radi, nakon toga da se vežba na veštačkoj koži, pa tek onda pravo tetoviranje na ljudima. U praksi, ljudi koji ja znam su počinjali na veštačkoj koži samo par puta, pa su odmah počeli da tetoviraju drugare i tako sticali praksu. Sa druge strane, moji učenici počinju na pravi način i mogu da priznam da su mnogo brže napredovali nego ja.

Pominješ materijale i opremu za rad. Koliko oprema za tetoviranje utiče na kvalitet rada, i kako?

Mnogo. Majstor koji je tehnički spreman može da radi sa opremom koja nije visokog kvaliteta, i tetovaže mogu da sa tom opemom izgledaju pristojno. Ali ne više od toga. Mislim da je apsurdno raditi sa opremom koja nije profesionalna jer je sve to veoma dostupno ovih dana, za par hiljada eura možete dobiti komplet opremu. Ne treba se okretati kineskim proizvodima.

Da li je tvoj posao stresan, i kakve su prepreke sa kojima se svakodnevno suočavaš?

Kad bih opisao svoj posao nekome ko se ne bavi tetoviranjem, to i ne bi izgledalo posebno stresno, ali zapravo jeste. Mi prodajemo svoja umetnička dela, a prodajemo ih klijentima koji od nas imaju odgromna očekivanja i nikada nisu na našoj strani. Sa klijentima ovde nema kompromisa i moraš im uvek dati i više nego što očekuju, što svakako izaziva solidnu količinu stresa. Pored toga, cena se često dovodi u pitanje, a cena je validacija mog rada i onda često dobijamo poruku da to nije vredno tih para, iako ne moraju da rade to kod nas. Teško je ostati hladne glave.

Da li misliš da je talenat predudan za bavljenje tvojim poslom? 

Ja iskreno ne verujem u talenat. Ako imaš volju da učiš nešto i ako si posvećen tome, ako te tema interesuje onda lakše možeš da nauči to od nekoga koga to ne interesuje. Ne može svako da se bavi ovim, jer prvo mora da razume posao, a ako želi da ga razume onda može i da ga nauči.

Da li psihologija igra ulogu u tvom poslu, i na koji način?

Mislim da to odvaja prosečnog majstora od velikog majstora. Ono što je validacija svakog majstora je njegov portfolio, a da bi dobio taj portfolio pun dobrih radova moraš da razumeš ljude. Retko ko dođe sa dobrom slikom koju bi radio, koje su na nivou onoga što bi majstor radio. Ne mogu klijenti da osmisle tetovažu kao masjtori, što je normalno, ali zato dobar majstor mora da zna kako da klijentu približi ono što bi za njega bilo najbolje.

Da li tattoo majstor odbija da radi tetovažu, i ako da u kom slučaju?

Da. Ja sam dosta tetovaža odbio da radim. Mislim, rekao sam da mogu da radim nešto drugo ali odbijam da radim neka mesta za neke motive. Ako sam siguran da motiv na tom mestu neće izgledati kako treba, onda to neću da radim. Međutim, uvek pokušam da ubedim klijenta da promeni mesto ili motiv jer želim da uradim pravu stvar. Klijent često misli da zna bolje od tatto majstora.

Kakvo je po tebi stanje u srbiji što se tiče tetoviranja? Da li je to priznata profesija?

Srbija je na ozbiljnom nivou što se tiče tetoviranjau Evropi. Mislim da smo u regionu najbolji, ili u prva dva mesta. Poznavajući naše velike majstore, i kada pogledam koliko majstora gostuje po regionu i Evropi, mislim da smo dobar prosek u odnosu na to koliko nas ima. Što se tiče toga da li smo cenjeni u Srbiji, mislim da ne baš. Kada bih profesoru sa likovne akademije počeo da pričam čime se bavim rekao bi mi da je to glupost, nalepiš sliku pa je preslikaš. Mislim da nas gledaju malo više kao zanat, ali to gledaju ljudi koji ne znaju tačno o čemu se radi u našem poslu.

Da li u Srbiji može da se živi od tetoviranja?

Može, solidno je plaćen posao. Posao nosi dosta odgovornosti, i ne može baš svako da ga radi kako valja, tako da sve to ima i svoju cenu. Sa druge strane sve zavisi od ponude i potražnje. Za prosečne majstore i one ispod proseka, prilično je teško da se naprave neke ozbiljne pare.

Za kraj: Šta bi poručio mladima i starijima koji žele da postanu tattoo majstori?

Ne postoji trik vezan za tehniku i korišćenje igala itd. To je sve individualno, od čoveka do čoveka. Preporučio bih svima da i van termina razmišljaju o tetoviranju. Gledanje radova drugih majstora je bitno, kao i gledanje kompozicija, to može dati dosta ideja. A kada uradite svoju sliku, okrenite je naopako. Tako ćete videti greške koje inače ne biste mogli da vidite jer ste se previše stopili sa svojim radom. Onda ćete greške ispravljati - i napredovati brže.

 

Hvala Miroslavu na tajnama svog zanata. Do sledećeg čitanja.

Marko Vidojković - Pisac

Profesija pisca u Srbiji je veoma izazovna, zahteva gomilu strpljenja i posvećenosti. Pisac stvara svetove u koje poziva svoje čitaoce, a kako izgleda svet jednog pisca otkriće nam Marko Vidojković:

 

Zdravo Marko, hvala ti što si izdvojio vreme za Tajne Zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Suština pisanja na početku karijere bila mi je izbacivanje nagomilanih frustracija i negativnih emocija. Danas, posle devet romana i dve zbirke priča, osnovni cilj mi je da napišem bolju knjigu od prethodne.

Kada si počeo da se baviš pisanjem i kako je taj početak izgledao? 

Počeo sam u proleće 1998. Bio sam apsolvent na Pravnom fakultetu, ali veoma blizu odluke da od njega odustanem. Okidač je bio incident koji sam imao na parkingu, ispred faksa. Vozio sam stojadina, neki lik je vozio neka druga kola, očešali smo se vozilima, pa smo se potukli pesnicama. Više se ne sećam detalja, ali rezultat te tuče bila je prva priča koju sam napisao. Došao sam kući, dohvatio kevin rokovnik i napisao je hemijskom. Zvala se „Kiša“  i bila je sranje. Nije imala radnju, nije imala stil, totalna katastrofa. Kad mi danas mladi pisci šalju svoje prve radove, u nadi da će dobiti neki savet, setim se te priče, jer ono što mi šalju uglavnom ne valja. Ali, to što si u jednom trenutku pisao nešto što ne valja, može samo biti znak da još nisi našao svoj književni stil.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja pisanjem, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko talenat i vežba?

Najbitnije je biti strog prema sebi i ne odustajati. Posle „Kiše“, u isti rokovnik, napisao sam još nekoliko, podjednako bednih priča. One su makar imale zaplet i rasplet, ali je realizacija bila nikakva. Prošlo je i bombardovanje, u međuvremenu sam definitivno odustao od faksa, a u jesen, 1999, počeli su i tromesečni protesti Saveza za promene. Večeri sam provodio na ulicama, a dane u agoniji. Jednog takvog dana, pronašao sam fasciklu sa radovima, nastalim na časovima daktilografije, u Pravno-birotehničkoj, koju sam završio pet godina ranije. Na daktilografiju ili nisam dolazio, ili bih, umesto beskonačnog prekucavanja basmislenih reči iz udžbenika, zapisivao svoje misli. Ugledao sam duhovite, jasne rečenice, prilično besne i bezobrazne, rezultat puberteta koji me je tada baš radio, panka , koji sam tada baš slušao i Bukovskog, kog sam tada baš čitao. Smejao sam se tim tekstovima, ali, za promenu, ne zato što su bili glupi, već zato što su bili duhoviti. Seo sam za polovni pentijum, koji mi je ćale kupio godinu dana ranije, u znak podrške mojim književnim pokušajima, uključio ga i pokupao da napišem nešto tim stilom, iz 1992. I tako je prošljakalo. U narednih sto dana, napisao sam stotinak priča, i one se danas, doduše prerađene, nalaze u zbirkama „Bog ti pomogo“ i Priče s dijagnozom“. Dakle, formalno obrazovanje je bilo bitno, ne samo zbog toga što je daktilografija takav smor, da me naterala da piskaram nešto svoje, već i zato što mi je dvojka iz daktilografije, ipak dovela do nivoa da kucam sa gotovo svih deset prstiju, dakle imam zavidnu brzinu u odnosu na nkeog ko nije imao daktilografiju. Brzina kucanja je ključna da prsti mogu da pohvataju sve što im mozak, koji se nalazi u stvaralačkom transu, šalje. I mekoća tastature. I Word, da možeš odmah da intervenišeš na tekstu.

Koliko je čitanje različitih stilova i formi bitno za samo pisanje, i na koji način?

Čitanje je samo po sebi bitno, zato što me inspiriše na pisanje. Kada čitam knjigu koja me dobro vozi, osetim neodoljivu potrebu za pisanjem. Tokom čitanja, trčanja, tuširanja, vožnje i pranja sudova mi padaju najbolje ideje na pamet. Što se stilova i formi tiče, to zaista nije bitno, jer kad počnem da pišem, na scenu stupa moj stil. Čarls Bukovski, tačnije prevodi njegovih dela, iz prstiju i glave Flavija Rigonata, bili su ključni za ono najbitnije, a to je saznanje da postoji neko ko piše ono što ti živiš, neko ko piše ono što ti osećaš, neko ko je iz savremenog doba, a ne iz prošlog veka, neko ko vozi kola, pije alkohol, pije batine, neko ko je toliko živ da ti se nađe odmah u glavi, čim otvoriš knjigu koju je napisao. I ne samo to – on nije bio profesor univerziteta, već pijandura, što je posebno ohrabrujuće za svakog ko poželi da se bavi pisanjem.

Da li misliš da je tvoja profesija perspektivna?

Pisanje je umetnost, dakle ono je na terenu nadrealnog. Pisanje je čarolija. Ono je magijska veština, a ne zanat. A jeste, perspektivno je, jer ništa ne može tako da ti aktivira mozak, kao što su to tuđe reči, koje ulaze u čitaoca putem njegovih očiju. Pisci stvaraju svetove u kojima žive junaci njihovih dela, a u goste im dolaze čitaoci njihovih knjiga. Pisanje dobrih knjiga izaziva kompleks Boga, što često dovodi do autodestrukcije. Neverovatan obim knjige „Pisac i samoubistvo“ najbolje govori o stavu pisaca prema životu, smrti i njegovoj profesiji.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Zavisi iz kog životnog doba posmatram. Na samom početku, najbitnije je bilo saznanje da se ono što sam napisao nekome sviđa. Te prve pohvalne kritike zvučale su gotovo neverovatno. Međutim, tada sam bio uveren da je ono što sam napisao super, pa bih onoga kome se to ne svidi deklarisao kao kretena, što je bilo frustrirajuće, jer su se u toj kategoriji našli i neki meni dragi ljudi. U međuvremenu sam naučio da nisu svi ljudi isti, da nije sve što sam napisao super, te da se može lako desiti da i neki meni dragi ljudi ne vole da čitaju moje knjige. Danas, najviše volim onaj osećaj pre samog početka pisanja romana, a podjednako lep osećaj je i kad završim prvu ruku knjige.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Ustajem oko sedam, istrčim pet kilometara, počnem da pišem. Napravim pauzu za pranje sudova, pa nastavim da pišem. I završim sa pisanjem do četiri, ili pet, posle podne. Naravno, kada imam drugih obaveza, a neprekidno ih imam, pišem kad stignem, ali nikada iza pet posle podne. Kada prepravljam tekst, onda to umem da radim i do kasno uveče.

Da li je pisanje stresno, i ako da na koji način?

Život u Srbiji je stresan, pa je i pisanje postalo stresno, a nekada je bilo uglavnom zabavno. Teško je voditi borbu za opstanak i istovremeno pisati svoju jedanaestu ili dvanaestu knjigu. Inače, sam po sebi, osećaj stvaranja umetničkog dela je zapravo jako lekovit, bez obzira na to što tokom stvaranja knjige u nekim trenucima deluje kao da je pisac na ivici samoubistva.

Sa kim najviše sarađuje jedan pisac?

Odmah nakon pisanja knjige, značajno je da pisac kraj sebe ima jedan učen par očiju, koji će da koriguje ono što u knjizi ne valja. To je urednik. Nikada, naročito kada je reč o pisanju romana, pisac ne može sam da sagleda šta sve tu još može bolje. Zato je dobar urednik zlata vredan. Pisci imaju izuzetno prisan odnos i sa lektorima. Lektori prepravljaju reči i rečenice, tako da budu u skladu s pravopisom i samim tim, živčani pisci će često sa njima da se nadmurduju, da brane svoje novoizmišljene reči, svoje nakaradno sklepane rečenice, koje moraju da budu baš takve, a lektori će gledati da iz teksta izvuku maksimum. Neki put, kada pisac obraća previše pažnje na radnju, stil trpi, a lektor to može sjajno da „iservisira“. Ipak, ključna podrška dolazi od ukućana. Nisam siguran koliko je zabavno biti, na primer, u braku s piscem, koji se, pišući svoj roman, neprekidno pretvara u svoje junake, u pola noći pali mobilni u koji upisuje nove ideje, ne ume da komunicira posle pisanja i povrh svega, uporno naglas čita tek napisane delove knjige, očekujući neprekidne ovacije.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja pisanjem?

Kad se zna da je cena knjige u proseku šest evra, a da pisac u proseku dobija deset odsto od maloprodajne cene jedne kupljene knjige, pa kad to pomnožite sa tiražom od hiljadu primeraka, koji retko koji pisac dostigne, zaključićete da se domaći pisci koji mogu da žive isključivo od pisanja mogu nabrojati na prste dve šake, a ako su im prohtevi veći od prohteva socijalnih slučajeva, onda pisac definitivno mora da se bavi još nečim, ili da bude nekom na grbači.

 

Hvala Marku na odgovorima na pitanja za Tajne Zanata. Do sledećeg čitanja.

 

Foto: Vladimir Pavlović

Marko Brzak - Kuvar

Kuvar je jedna od najpopularnijih profesija na planeti. Zahteva kreativnost, spremnost na učenje svakog dana, i spremnost na timski rad - biti kuvar ne znači samo pratiti recept i mešati sastojke pred sobom. Koje se još tajne kriju u kuvarskom zanatu otkriće nam Marko Brzak, jedan od najboljih u svom poslu:

 

Zdravo Marko, hvala ti što si izdvojio vreme za tajne zanata. Da li bi mogao da nam kažeš nešto osnovno o svom poslu, šta je suština tvog zanata?

Moj posao je šef kuhinje u jednom domaćem restoranu. Ukratko, posao se zasniva na kontroli celog sistema kuhinje - organizacije posla, nabavke, smena zaposlenih kao i priprema svih jela u našem jelovniku. Posao kojim se ja bavim traži veliku posvećenost i postavljanje ostatka života u drugi plan sto i nije tako lako. Naravno, to nije uvek slučaj ali se dešava.

Kada si počeo da se baviš kuvanjem i kako je taj početak izgledao?

Prva ljubav prema ovom poslu kod mene se javila u periodu života kada sam i trebao da izaberem kojim poslom ću se baviti, tačnije po završetku osnovne škole i odabiru srednje. Na samom početku je to bila posvećenost školi, tj više teoriskom delu mog posla, mada sam se trudio da što je više moguće slobodno vreme posvetim i praksi i izučavanju tog dela. Po završetku školovanja počeo sam da radim, promenio nekoliko restorana u kojima se nisam dugo zadržavao tragajući za mene idealnim mestom za rad. Posle nekoliko godina zaposlio sam se u restoranu gde sam šef kuhinje već 4 godine.

Šta je najbitnije kod početka bavljenja kuvanjem, i koliku ulogu u na početku karijere igra formalno obrazovanje a koliko praksa i talenat?

Kao i kod većine poslova najbitnija je posvećenost kao i ljubav prema poslu. Formalno obrazovanje je dosta bitno u poslu kojim se bavim, pogotovo kod potrage za prvim poslom gde nemamo nikakvo radno iskustvo. Tu je jako važna dobra preporuka škole. Po meni, već posle nekoliko godina rada mnogo je bitna praksa koju kuvar stiče radom gde do izražaja dolazi njegova snalažljivost u datim trenutcima, jer mnoge situacije zahtevaju veliku kreativnost koja se po malo i kosi sa školskim knjigama. Dakle, bitna su oba elementa i teško idu jedan bez drugog, ali ja bih ipak malu prednost dao praksi.

Šta je ono što najviše voliš kod svog posla?

Ono što me najviše privlači u poslu kojim se bavim je to što nikada nije jednoličan, ni jedan dan nije isti i svaki gost je drugačiji i sa drugim željama. Samo u osnovi se svaki dan dešavaju na prvi pogled iste stvari, koje su u suštini jako različite i zanimljive na svoj način.

Da li misliš da je srbija u toku sa ostatkom sveta što se tiče kulinarstva?

Srbija u svojoj ponudi ima veoma zanimljivu gastronomsku ponudu, verovatno iz razloga jer na njenoj teritoriji živi mnogo nacija. Mi imamo dobru podlogu za razvoj te grane turizma što potvrđuje činjenica da su naši kuvari jako cenjeni po celom svetu. Po određenim kriterijumima smo sigurno u koraku sa svetom, ali sa druge strane potrebno je dosta poraditi na promociji naše ponude - gde dosta zaostajemo. Svakako lepu sliku naseg ugostiteljstva dosta kvari i činjenica da se u ovaj posao upuštaju ljudi koji smatraju da je jako lako baviti se ovim poslom pa otvaraju restorane, pa njihovim lošim vođenjem kvare ukupnu sliku uspešnih restorana.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj radni dan u zavisnosti od količine posla počinje izmađu 11:00 i 13:00. Po dolasku na posao pogledam koliko rezervacija imamo taj dan i upućujem se u menije u slučaju da imamo posetu grupa. Zatim odlazim u kuhinju da proverim da li je potrebno još nešto pripremiti pre dolaska prvih gostiju. Vrlo brzo počinju i prve porudžbine gde se posvećujem pripremi jela. U pauzama se sa kolegama dogovaram oko organizacije posla za naredne dane. Kada se radni dan približava kraju, u odnosu na stanje u kuhinji pravim trebovanje za sledeći radni dan. U svemu tome dan prođe vrlo brzo, tako da oko 23:00 prekontrolišem da li je sve uredu i zatvaram kuhinju.

Deluje kao mnogo poslova u isto vreme. Da li je kuvanje stresno, i ako da na koji način?

Posao kuvara je poprilično stresan i naporan jer traži jako veliku posvećenost. Od čoveka iziskuje u isto vreme veliki fizički i psihički napor, pogotovo u velikom obimu posla koji postoji u restoranu u kom ja radim. Vrlo je zahtevno u isto vreme ispratiti pripremanje velikog broja jela i komunicirati sa 9-10 konobara koji smatraju da je njihova porudžbina najvažnija. U svemu tome dolazi do varnica među kolegama, i iz tog razloga vrlo je stresno baviti se ovim poslom.

Kad smo kod odnosa, sa kojim preprekama se najčešće susreće jedan kuvar?

Prepreke na koje kuvar nailazi u svom poslu su najčešce neslaganje sa vlasnicima lokala kod kojih rade, i ostatkom kolektiva - jako je bitno pronaći lokal za rad u kom će se u potpunosti uklopiti kako bi mogao opušten da se posveti poslu. Mislim da samo tako može da se da svoj maksimum u radu. Takođe, bitan problem je i nabavka kvalitetnih namernica za rad, dosta je teško pronaći odgovorne dobavljače koji uvek isporučuju robu vrhunskog kvaliteta. Dobra roba je jedna od najbitnijih stvari kako bi svako pripremljeno jelo na kraju zadovoljilo svakog gosta.

Da li kuvari imaju vremena da spreme neko dobro jelo za sebe, ili im nije do toga zbog tolikog bavljenja kuvanjem na poslu?

Kao što sam već spomenuo - kada ste u potpunosti posvećeni svom poslu malo vremena preostane za uživanje, tako da bar u mom slučaju obično za sebe spremam kada se posvetim smišljanju nekog novog jela, koje moram da probam više puta kako bih ga doveo do željenog ukusa.

Koliko je timski rad bitan u tvom poslu i na koji način?

Timski rad je jako bitan jer porudžbine obično iziskuju blisku saradnju sa kolegama na poslu kako bi različita jela bila spremna u isto vreme. Bitno je i veliko razumevanje na poslu među kolegama, kako bi jedni drugima izlazili u susret i pomagali u različitim situacijama. Ako to izostane jedna kuhinja teško može da funkcioniše.

Šta je glavni cilj kuvara?

Verujem da je cilj svakog kuvara da kroz svoj posao postane neko zbog kog gosti dolaze u restoran u kom radi, a svakako da i posle određenog vremena i sticanja bogatog iskustva otvori i svoj restoran u kom će primeniti svoje bogato iskustvo i uspešno poslovati.

Da li je tvoje profesija u srbiji cenjena?

Kao i većina odgovora, i ovaj se zasniva na tome gde radite. U nekim lokalima ćete biti manje, a u nekim više cenjeni, mada u globalu mislim da kuvari još nisu dovoljno cenjeni. To potvrđuje činjenica da vrlo često napuštaju Srbiju i radno mesto traže u drugim zemljama.

Da li misliš da u Srbiji može da se živi od bavljenja tvojom profesijom? 

Svakako da može, pored toga što kuvari po mom mišljenju u većini slučajeva nisu dovoljno plaćeni za posao kojim se bave, to je jedna od perspektivnijih profesija od koje može sasvim pristojno da se živi u Srbiji.

Da li kuvari znaju svaki recept koji spremaju napamet, ili imaš bazu recepata koju čuvaš i prema kojoj spremaš?

Ja sva jela spremam napamet i to je dosta bitno jer bi listanje neke sveske oduzimalo dosta vremena, a i kada neko jelo spremite više puta to vam jednostavno ostaje kao nešto što se teško zaboravlja. Tako da za pisanjem svega i nema potrebe.

Da li kuvar mora da ima smisla za umetnost slaganja ukusa, ili je dovoljan dobar recept koji će da se prati?

Svakako je jako bitno poznavanje slaganja ukusa i toga koja namirnica se slaže sa kojom u jelu, kako bismo znali kojim začinom i namirnicom možemo značajno poboljšati ukus jelu koje spremamo. Teško možemo doći do idealnog jela samo pažljivim čitanjem recepta.

Da li izmišljaš svoja jela i da li to preporučuješ kuvarima? 

Svakako da radim na izradi svojih jela - tu do izražaja i dolazi najveće umeće svakog kuvara. Teško ćete naći kuvara koji će tek tako deliti svoje recepte, jer je to bogatstvo svakog koje čuva za sebe. Zbog svojih recepata će vas drugi poželeti u svom restoranu, i na taj način ćete biti cenjeniji u poslu.

Da li imaš uzora u svom poslu, ko je to i zbog čega?

Ovo je pitanje sa kojim se često susrećem. Iskreno nemam uzora, jer po mom mišljenju ako želite da budete najbolji u svom poslu i ne bi trebali da ga imate.

Za kraj: šta bi poručio mladima i starijima koji razmišljaju da postanu kuvari?

Moja poruka svima je da ne počinju da se bave ovim poslom ako ne osećaju ljubav prema kuvanju, jer ako to izostane nikada neće postići nešto. Porebno je da budu spremni na velika odricanja tokom života, jer je to posao koji nema fiksno radno vreme i ponekad oduzima ceo dan koji mu je potrebno posvetiti.

 

Hvala Marku na iscrpnim odgovorima na pitanja o poslu kuvara. Do sledećeg čitanja

Top